Katolička Crkva obilježila je u proteklom tjednu molitvenu osminu za duhovna zvanja. Vrhunac osmodnevne molitve bila je nedjelja koja nosi naziv Nedjelja Dobroga Pastira, prema evanđeoskom odlomku u kojem Isus o sebi govori kao o Dobrom Pastiru. Što su duhovna zvanja i zbog čega kršćani za njih mole?
Čovjek je društveno biće i kao takav nikad se u životu ne može ostvariti kao osoba ukoliko život provede sam. Čovjeku je nužno društvo drugog čovjeka. Zbog toga je Bog u trenutku stvaranja svakog čovjeka u njegovo srce stavio sjeme. To sjeme odrastanjem čovjeka klija i razvija se. Njegova je priroda takva da vremenom otkrivamo da to sjeme ima dva tipa; ono se razvija u poziv na bračni život ili u poziv na Bogu i ljudima posvećeni život.
Razumjeti ljubav i opisati je riječima nije ni malo lako. Tom opisu vjerojatno nikad nema kraja. Kad se dvoje, čovjek i žena istinski vole, iskustvo je to koje daleko nadmašuje granice spoznaje, ono zahvaća njih dvoje i u potpunosti ih prožima. Ni sami sebi niti drugima nikad ne mogu dovoljno zorno opisati što sve znači i kako je to nekog istinski voljeti. Budući da sami shvaćaju kako oni tu osobu nisu sami izabrali, već se ljubav dogodila, njezinu pojavi ne mogu protumačiti ni na jedan drugi način nego kao dar. Taj dar dolazi od Boga. Kako i ne bi, kad je Bog sama Ljubav, sama Dobrota. To je jedan od načina kako se Bog daruje ljudima – tako što se utjelovi kao ljubav. To je nešto predivno. Tko istinski voli, taj zna o čemu je riječ.
S druge strane, narav sjemena zasađenog u ljudsko srce odrastanjem isklija u stablo koje se odlikuje drugačijom vrstom ljubavi. To je ljubav u predanju Bogu. Takvu vrstu ljubavi nazivamo duhovnim pozivom. Naziv valja razjasniti i njegovu narav i prepoznavanje protumačiti: nije riječ o glasovima ili viđenjima koje ima neki pojedinac koji zatim slijedi upute koje su mu dane, već je riječ o postepenom sazrijevanju čovjekove svijesti da je rad i pomaganje drugima zadatak koji ga usrećuje i da su upravo drugi, osobito oni koji trpe i siromašni, cilj ljubavi koju osjeća. Taj netko se može odlučiti za društveno korisno, humanitarno zvanje, što predstavlja poseban dar i pojedincu i društvu. Zbog toga mi «obični» ljudi nikad do kraja ne možemo razumijeti poziv medicinske sestre, liječnika, odgojiteljice u dječjem vrtiću, njegovateljice u staračkim domovima i sl.
Kada je neka osoba s takvim opredjeljenjem srca i duše motivirana ljubavlju prema Bogu, dolazimo do odgovora na pitanje što je duhovni poziv. Duhovni je poziv, dakle, usmjerenost ljubavi na služenje potrebnima iz ljubavi prema Bogu. Jednako kao i iskrena ljubav muškarca i žene, i ova je ljubav, ovaj poziv, dar od Boga koji je Ljubav. Riječ je o ljubavi drugačije naravi koja zbog toga spada u red karizmi, tj. izvanrednih Božjih darova. Njihova izvanrednost očituje se u njihovoj relativnoj malobrojnosti u odnosu na dar bračne ljubavi te nadilaženjem spoznajne dimenzije u pokušaju njenog razumijevanja; duhovni poziv nikad do kraja ne možemo shvatiti. Zato duhovni poziv bolje razumije onaj tko je vjernik je mu dimenzija vjere otvara novu dimenziju u osvjetljavanju duhovnog poziva i gledanja na vrjednote koje on ostvaruje. To je poziv koji se živi i koji prožima čitavu osobu.
Taj poziv ostvaruje se na različite načine. Crvena nit koja se provlači kroz sve njih je motivacija koja im stoji u pozadini: ljubav prema Bogu. Bio netko svećenik, redovnik, misionar, monah, redovnica ili đakon, ključ njegova/njezina poziva uvijek je u ljubavi. To je temelj na kojemu se gradi zgrada života. To je snaga koja stoji u pozadini nečijeg djela. Zbog te je snage, snage ljubavi, koja je Bog, sićušna Majka Terezija ostvarila tolika silna djela, kao toliki nama znani i neznani koji su svoje živote posvetili Bogu utjelovljenom u braći ljudima, osobito onima najpotrebnijima.
Možda se netko pita što je sa duhovnim zvanjima danas? Zbog čega su samostani poluprazni, a crkve bez svećenika? Sigurno je da Bog nikad nije prestao pozivati, stavljati sjeme poziva na ljubav u srca ljudi. Razlog krize je u društvu koje je zaglušujućom bukom i kulturom smrti stvorilo ambijent koji prezire sve istinski lijepo, dobro i trajno. Nije nikakvo čudo da je kriza duhovnih zvanja povezana s krizom braka i obitelji. Kultura smrti koja danas vlada jednako je zabacila u pozadinu vrjednote braka i ljubavi, kao i vrjednote duhovnog zvanja. Na sceni su u prvom planu bahatost, banaliziranje, trivijalnost, površnost, potrošnja i zabava. Ono što je suvremenom društvu vrijedno to je u isti mah roba koja se troši. Ona je kao moda; vrijedi tek jednu sezonu. U takvom je ambijentu na cijeni partner/partnerica za jednu noć, brak na mjesec-dva, žene i muškarci kao «komadi» – roba za jednokratnu konzumaciju, komad mesa i ništa drugo. U takvom društvu neuspjeh je biti siromašan, bolestan, vjeran, rađati djecu, opraštati, istinski voljeti, trajno se vezati... To je stanje u kojemu se prezire vječno, sve što ima veze s duhom, s istinom, ljepotom i nepatvorenom dobrotom, sve što srce neprevarljivo sluti, što se krije onkraj vidljivoga.
U tom smislu kriza braka i kriza duhovnih zvanja imaju iste korijene. Kad obitelji budu čvrste i brakovi stabilni, kad djecu budemo prihvaćali kao dar, a ne kao parazite u životu, biti će to znak da smo krizu nadvladali. To je zadatak koji stoji pred svima nama. Zbog toga Crkva moli i poziva na molitvu i za obitelji i za duhovna zvanja.
Kao što nije lako biti dobar muž ili žena, dobar otac ili majka, jednako tako nije lako biti dobar svećenik, redovnik, časna sestra... Svi su ovi pozivi jednakog dostojanstva, a različite naravi. Svaki je otac ili majka jedanko «velečasni» kao i svećenik. Valja ih vrednovati u mjeri u kojoj ulažu trud u službi drugima. Tu treba biti oprezan; ono što je vrijedno nikad se ne opaža na prvi pogled niti na površni osobe... Otkrij u sebi poziv na ljubav i budi sretan.
Post je objavljen 15.04.2008. u 09:46 sati.