Arhangel
11.04.2008., petak
Baba
Navršilo se osam tužnih ljeta od kada naše ovozemaljske oči više ne gledaju tvoje milo, borama čemernog života izbrazdano lice. Premda sjećanja pomalo blijede, kao da još čujemo zvon tvojeg pomalo hrapavog glasa – «Dico moja!» - dok si nas zvala, uvijek zabrinuta, uvijek majka, baba, kao brižna kvočka što pod krila skuplja piliće svoje.Još je slika tvoga uvijek u crno odjevenog lika, Draga, pred očima nas što ti ime svaki dan spominjemo, slika žene pod crnom maramom glave pokrivene, što u tinelu sjedeć čeka da se dica vrate da nam čuješ glas, da pitaš kako smo i gdje. S tobom je otišlo jedno vrijeme. Nestalo ga. Stara je kuća ostala prazna, tiha. Još čuvam kamenčić skupljen ispred njenog praga. Ne znam kako i zašto, al taj me kamenčić mali podjeća na tebe..., ženu s kamena. Osam je ljeta prošlo kako te među nama nema. Izmučeno ti tijelo krije tama hladnoga groba. Ne volim to mjesto, ne, ti nisi tamo. Tvoja kuća, to je mjesto sjećanja na tvoju dobrotu, mjesto gdje svaki kamen o tebi zbori. Uklonili su svaku tvoju stvar, i prebrisati htjeli sve što je iza tebe ostalo, bacili su tvoje uspomene i tebe sveli na siromašan cvijetni aranžman na Dušni dan. Ali nisu te mogli maknuti iz srca onih koji te vole, možda danas i više nego dok si bila među nama tijelom. Sanjam te svaki mjesec ili dva, tamo, u staroj kući, u tinelu. Uvijek me grliš i govoriš: «Dico moja!» Znam da si našla smiraj tamo gdje boli i tuge više nema. Znam da ti tamo ruke više nisu onako žuljave i hrapave, da ti hod više nije težak, a pogled dalek i sjetan. Znam, Draga, da si sada među svojima, i da ti je sva ljubav koju si tako nesebično dijelila stostruko uzvraćena, da ti je život koji si provela u radu sada pjesma koja nema kraja. Zato si mi u snovima onako sretna i zato mi i dalje grleći me govoriš: «Dico moja!» Zlato, snivaj samo. Odmaraj, jer ovamo nisi mogla. Raduj se u radostima koje ti ovdje život nije pružio, oči neka ti blistaju od sreće koju si stostruko zaslužila. Snivaj samo, Anđele, snivaj samo. I čekaj nas. Proći će brzo, jer što smo drugo nego putnici na ovom peronu života što čekamo svoj vlak. I naši će dani doći svojemu smiraju, kad ti se, sretnoj, pridružimo, da nas zagrliš kako si uvijek znala i da opet začujemo onaj mili glas: «Dico moja!» U sjećanje, ponosni što smo te imali, sretni što ćemo se opet sresti! Uvijek si s onima koji te vole. IVA 1926. – 2000. |