Veliki sajam taštine započeo je već odavno u hrvatskom društvu, a njegove plodove ovih dana pratima u medijskim prepucavanjima. Naime, budući da u Zagreb stiže predsjednik Sjedinjenih Američkih Država George W. Bush Jr. I da će tom (ne)prilikom biti organiziran zajednički gala ručak za izabrane, ovih je dana mnogima oko nas važno biti uvršten u tu kastu besmrtnika.
Kako američki predsjednici nerado navraćaju u naš kutak Balkana, Bushev dolazak razlogom je više da se čovjek nađe u sali među stotinama onih koji će se moći pohvaliti kako su bili na ručku s najmoćnijim i najomraženijim (ne)čovjekom na svijetu. To što će većina prisutnih na tom objedu američkog Predsjednika moći vidjeti tek sa sigurne udaljenosti (sigurne u odnosu na njih), «sitnica» je koju neće biti potrebno jednog dana prepričavati unucima uz obiteljsko ognjište.
Budući da je broj uzvanika na spomenuti objed ograničen, bit će zanimljivo vidjeti tko će od hrvatske društvene elite biti prisutan na tom događaju. V(l)ažnost prisutnih bit će toliko veća što budu bliže Bushu za stolom sa zagorskim puricama, štruklama i vrbničkom Žlahtinom. Na stolu purice, za stolom tuke.
Ne sumnjamo da će dodvoravanja i hrvatskoj politici svojstvenog uvlačenja u određene tjelesne otvore biti na pretek, pa smo prilično sigurni da će u Georgeovoj kaubojskoj stražnjici biti povelika gužva. No, važno je da čovjeku bude ugodno.
U ne tako davnoj prošlosti također smo imali (ne)sreću da nas je bio posjetio jedan predsjednik SAD-a. Bio je to Bill Clinton sada već davne, ako se ne varamo, 1994. godine kada je nekim čudom, nakratko bio svratio na zagrebački aerodrom na povratku iz posjeta američkim postrojbama negdje na tlu našeg zakutka Europe. Bio je to događaj koji bi svaki pametan čovjek tako rado zaboravio, što je nemoguća misija s obzirom na enormnu količinu hrvatske blamaže prilikom tog susreta. Naime, Clinton je u kratkom navraćanju na Pleso u kožnoj jakni i trapericama bio vrlo kratko. Dakako, tako se bila nacrtala tadašnja hrvatska politička elita na čelu s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Uvijek vjerni sebi, naši su političari i tada poltronski slinili oko Clintona koji je jedva i znao u koju je zemlju sletio njegov zrakoplov. Treba li spominjati da su se na pisti našli i Sinjski alkari!? Ti su u prošlosti klicali svima, od Franje Josipa, Aleksandra Karađorđevića, Ante Pavelića, Josipa Broza Tita do Franje Tuđmana. Nacrtati se i pred Billom Clintonom nije im bio neki problem.
Treba li spominjati da od Clintonova navraćanja na Pleso (čovjeku je zapravo valjda trebalo, da oprostite, na zahod) i pustog ulizivanja i Tuđmana i ostalih domaćih poltrona Hrvatska nije imala nikakve političke niti ekonomske koristi. Suradnja s SAD-om oko hrvatske «Oluje» bila je plod američkog strateškog interesa na Balkanu, a ne razultat hrvatske politike.
Jednako tako, ni Sanaderov susret s Bushem u Washingtonu nije bio bilateralni diplomatski čin, već je naš Drivo Georgea zaskočio dok je čovjek išao na wc.
Sada smo konačno doli na svoje. George Bush dolazi u diplomatski posjet Zagrebu. Što se nismo bili prisiljeni učiniti da nam ta (ne)ljudska veličina dođe: ukinili smo ZERP nakon samo dva i pol mjeseca, ulazimo u NATO što znači uspostavljanje američke baze na našem tlu i naše vojnike po iračkim ratištima, banke, imovinu, kuće i parcele rasprodali smo strancima... Američki Predsjednik, kojemu krajem godine ističe drugi predsjednički mandat, i time tone u političku anonimnost, na Hrvatsku najvjerojatnije gleda kao na poslušog psića kojemu je sada konačno došao baciti pseći kolačić. Za nagradu. Da i mi nešto dobijemo.
U znak štovanja veličini kao što je G. W. Bush, Arhangel se potrudio i okušao se u poetskim vodama. I to čak na stranom jeziku. E pa, uživajte!