Arhangel
28.05.2008., srijeda
U potrazi za izgubljenim smislom
Niz tragičnih samoubojstava mladih ljudi, teenagera, koji zadnjih mjeseci potresa Hrvatsku nastavio se i ovih dana smrću jednog sedamnaestogodišnjaka u Virovitici. Mladić si je oduzeo život vješanjem u potkrovlju kuće. Svi ovi događaji potiču na žurno premišljanje naše društvene stvarnosti i pokušaj davanja odgovora na pitanje što je to u našoj sredini toliko trulo i bez perspektive da tolike mlade obeshrabruje do te mjere da se odluče na jedan tako strašan potez kao što je oduzimanje vlastitog života. Poznato je da u godinama odrastanja mladi čovjek prolazi burnu krizu identiteta, dok ne pronađe svoje mjesto u društvu. Želi biti zapažen, vrednovan, biti netko i nešto. I pored svega toga, sklon je sanjarenju, emocionalnim oscilacijama i traženjem smisla života, dobra i zla, smisla postojanja ovog i ovakvog svijeta, smisla smrti i umiranja. U hladnom, sterilnom i svijetu lišenom svega mističnog i onostranog, mladi čovjek ne nalazi odgovore na svoja pitanja niti uspjeva riješiti nagomilane emocionalne probleme. Pad totalitarnog komunističkog režima u jednom dijelu svijeta, gospodarski rast, prometna povezanost, razvoj medija, porast stupnja obrazovanja stanovništva, jačanje samosvijesti pojedinca i grupa, razvoj znanosti, nagli skok u mogućnostima komunikacije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, svijet koji postaje «globalno selo» sa dominantnom zapadnoeuropsko-angloameričkom kulturom, kapitalističkim privređivanjem i stilom života, te osebujan razvoj pravaca u likovim i glazbenim umjetnostima, doveli su u našem postmodernističkom društvu do pojave koju nazivamo sekularizacijom. To je proces koja se osjeća u svakodnevnom životu i pojedinca i obitelji kao temeljne društvene zajednice. Sekularizacija je proces posvjetovljenja društva u kojem, među ostalim, nema mjesta za isticanje svetoga; činom, riječju ili simbolom. Proces je to u kojem se čovjeka svodi na sredstvo zarade, a njegov individualizam i slobode proklamiraju se do granica koje njegovu volju određuju kao normu moralne vrijednosti, ukoliko ona na izravan način ne ugrožava slobodu drugoga. Sve je to opet začinjeno velikom dozom potrošnje usmjerene prema korištenju uživanju svega što gotovo neograničena sloboda pruža. U tom kontekstu i niz se društvenih skupina bori protiv svih normi i struktura naslijeđenih iz prošlosti, budući da se tekovine prošlosti, ma koliko one u sebi bile humane i slobodoljubive, etiketiraju kao ostaci zatiranja slobode pojedinca ili skupina. Uzori mladima više nisu veliki likovi prošlosti koje karakterizira borba za pravednost i mir, već likovi kojima je osnovna karakteristika raskid s prošlošću i borba za slobodu od normi koje društvo nameće. To se danas osobito ogleda u ponašanju mladih kako u obiteljskom i opće društvenom životu, tako i u načinu odijevanja, glazbi koju slušaju, njihovom umjetničkom izražavanju, žargonu, odnosu prema starijima i stavovima prema vrednotama koje im se nastoje posredovati. Strukture svih društvenih institucija, na poseban način Crkve, predmet su njihove oštre kritike, osobito u godinama sazrijevanja kada mladi čovjek svijet oko sebe promatra kritičkim okom, ali zbog nedovoljne zrelosti sklonim površnom procjenjivanju i nestalnosti u vlastitim stavovima. Zbog toga se mladima u vremenu puberteta i adolescencije lako može manipulirati. U ovom vremenu u kojem je sloboda pojedinca postala ideal kao mjerilo svih stvari, ni ostale društvene skupine nisu imune na naznačene društvene procese. Na poseban su način djeca, kao i odrasli, pod neprestanim pritiskom medija i načina života koji sve više insistira na zaradi, oni nisu imuni na kreiranje javnog mijenja koje provode oni koji medijima upravljaju. Njima se u procesu sekularizacije više ne nude znakovi svetoga preko kojih Bog progovara čovjeku i priopćava mu se. Postmodernističko je društvo prožeto sterilnim i intelektualiziranim stavom u kojem nema mjesta za transcedentalne vrijednosti, niti mjesta za njihovo promišljanje, što, naravno, implicira promišljanje čovjeka o sebi samom. To je vrijeme i prostor naglih i brzih promjena koje traže neprestano prilagođavanje, koje nude nestalnost na svih poljima življenja, promjena koje traže energičnost i fleksibilnost, ne samo u izvanjskim aspektima življenja, nego i u nutarnjim stavovima. Kako se mijenjaju modni stilovi od godine do godine i od jednog godišnjeg doba do drugog, kako se mijenjaju stilovi u glazbi, umjetnosti, govoru, ponašanju, tako se od čovjeka traži i promjena načina mišljenja, kao i vrednota koje postaju poput odjeće; roba za jednu sezonu. U tom kontekstu društvo čovjeku ne nudi ambijent koji mu omogućuje susret sa samim sobom, sa drugim čovjekom i, u konačnici, sa Bogom. A komunikacije, koja pretpostavlja zajedništvo, nema bez simboličkog govora, osobito u odnosu na komunikaciju s Bogom. Ova je komunikacija dvosmjerna; od Boga prema čovjeku kojemu priopćava jednu zbilju druge, božanske naravi, i od čovjeka prema Bogu koji mu na objavu odgovara povjerenjem, vjerom, koja u susretu s transcedentnim ne može ne uključivati čuđenje, sveti strah i hvalu, budući da je Bog sacramentum tremendum et fascinosum. Zato je nužno mladom čovjeku posredovati životne vrjednote koje računaju s Bogom. To ne znači naše teenagere pošto-poto tjerati u crkvu na misu, već im odškrinuti vrata pogleda na život i na svijet koji računa s vječnošću. Ta dimenzija životu daje novo svjetlo, čini ga smislenijim i izazovnijim, prilikom za ostvarenje sebe u svjetlu Božjeg plana s ljudima. Uočavanje ove kvalitete životu daje novi okus, čini ga otpornijim na kušnje i teškoće te mladom čovjeku omogućuje uspješnije suočavanje sa svime što život nosi. |