Arhangel
02.05.2008., petak
Što to znači biti vjeran!?
«Što to znači biti viran onoj kojoj to ne triba!?» Ovaj stih iz jedne od prekrasnih pjesama Zlatana Stipišića Gibbonija sažima u jednu misao osjećaj koji prožme čovjeka kojemu nije uzvraćena ljubav i čija vjernost nije bila vrjednovana sa strane voljene osobe.Ovdje ne mora nužno biti riječ o ljubavi u smislu zaljubljenosti, već se ovaj pojam vjernosti može primijeniti na bilo koji vid ljubavi. Možda bismo za pojam vjernosti u ovom izrazu upotrijebiti sinonim odanost. Stipišić je u navedenom stihu upravo pogodio samu srž pitanja koje bismo mogli formulirati kao - Koji bi grijeh bio najveći? Odgovor glasi: grijeh protiv ljubavi/odanosti. Ljubav i odanost vrjednote su koje imaju neprolaznu težinu, ali u suvremenom društvu njihovo je značenje relativizirano i time banalizirano. Nikad se o ljubavi nije više govorilo i pjevalo, ali isto tako, ljubavi i odanosti nije nikad manje bilo. O veličini ljubavi i o plemenitosti odanosti može govoriti samo onaj, a jednako tako i razumjeti ih, tko je ljubav/odanost iskusio. Ove dvije vrjednote, koje možemo smatrati jednom, pogađaju srž čovjekova bića, one se grade dugotrajnim naporom i srca i uma te u čovjeku ostavljaju neizbrisiv trag. One su, na neki način, odsjaj vječnosti u ovom našem prolaznom svijetu i predokus neprolaznosti u promjenjivosti vremena u koje smo uronjeni. Zato su ljubav/odanost vrjednote koje se poput vretikale uspinju od zemlje prema Nebu. One ne ostaju zatvoreni u vlastiti svijet pojedinca već ostvaruju relaciju budući da su uvijek usmjereni na drugoga. Bit ljubavi i odanosti jest da ne postoje za sebe već za drugoga. Tko ljubi i tko je odan ne ljubi sebe, nije odan sebi već drugome, čovjeku. Drugi, čovjek, osoba, cilj je naše ljubavi, naše odanosti i onda kad je riječ o apstraktnim pojmovima poput odanosti prema pravdi ili idealima jer su ove vrjednote uvijek uosobljene u ljudima. Zato čovjeka silno boli kad ovi osjećaji nisu vrjednovani, kad ostanu nezapaženi ili kad ostanu bez odgovora. Što to znači biti vjeran onome kome to ne treba, koji nema ono izvorno ljudsko u sebi blagim okom pogledati na silan trud kojim se čovjek uz njega/nju žrtvuje u izgradnji ovog odnosa povjerenja!? Kad se netko koga se smatra za prijatelja i brata tako ponese, čovjek se osjeća izdanim, kao da mu je u leđa zaboden nož. Ima osjećaj da je uvijek očekivao metak u čelo, od strane neprijatelja na kojeg je bio spreman da će ga napasti frontalno, a ovako, dobio je metak u potiljak od onog za koga je držao da mu čuva leđa u svakoj (ne)prilici života. Ništa ne boli kao izdaja, kao izdaja ideala prijateljstva za koje se čovjek tako silno trudio... U trenutku smrtne tjeskobe u vrtu Getsemani na Maslinskoj gori pored Jeruzalema, Isus je plakao. Istina, muka i smrt koje su ga čekale plašile su ga, ali suzama i jecajima koji su izlazili iz njegova srca razlog nisu toliko bile muke koje su ga čekale koliko spoznaja da su ga izdali prijatelji. «Prijatelju, zašto si došao?» - bilo je pitanje koje je postavio Judi Iškariotskom kad ga je poljupcem prokazao kao onog kojeg straža koju je doveo treba uhvatiti. I u tome trenutku Isus onoga koji ga izdaje naziva prijateljem. Nama to zvuči pomalo nestvarno; kako možeš nazivati prijateljem onoga tko te izdaje!? To Isus čini upravo zato jer Judi ostaje prijatelj, netko koji mu čini i želi dobro, tko mu ostaje vjeran i time nadvisuje svu zloću Judine izdaje. Zato ga Isus s pravom, i u trenutku izdaje, naziva prijateljem. Isus ostaje vjeran, ostaje prijatelj. Možemo li i i postupiti tako!? Možda. To ovisi o svakom od nas. Bol razočaranja nanesena našem srcu kad shvatimo i prihvatimo da nam je nož u leđa zabio onaj/ona kojemu smo pružili svoju ljubav ostaje trajno. U takvim trenucima rado bismo uzvratili na isti način. To je nekako, ljudski gledano, opravdano, no; možemo li nadvisiti trenutak i prazninu u duši nastalu razočaranjem i nastaviti dalje, ne kao da se ništa nije dogodilo nego upravo jer se dogodilo!? Možda. Samo uz pomoć Svetoga Duha, onog istog koji u Kristovim riječima upućenim Judi u Getsemanskom vrtu ne izriče osudu nego pitanjem razotkriva istinu – «Prijatelju, zašto si došao?» Što to znači biti vjeran onome/onoj kome to ne treba!? Vjernost nam je potrebna, i kao pojedincima i društvu u cjelini. Vjernost je odraz naše bogolikosti. I onome tko se postavi tako kao da mu vjernost, ljubav, prijateljstvo i odanost ne trebaju niti išta znače, osvanu dani kad se sjeti starih prijatelja, onih kojih više nema uza sebe. Život je veliki pedagog nas ljudi. Nauči nas dobro što to znači biti odan, biti vjeran, što znači ljubiti. Nekad nas nauči na bolan način. Nauči nas vrjednovati ono što jesmo i što imamo. Onda kad to izgubimo. |