Arhangel
20.05.2008., utorak
Okrećemo se budućnosti. Konačno.
Svake godine u svibnju mjesecu u našem se društvu i njegovim medijima rasplamsa jedna te ista rasprava u kojoj udjela imaju teme poput Jasenovca, Bleiburga, Križnog puta, ustaša i partizana, pobjednika i poraženih. Ova rasprava redovito biva emocionalno obojena, puna prozivanja i pozivanja na ova i ona prava, na nikad dostignutu pravdu, pozivanja na istinu koje nema i koju svaka strana kroji po nekoj svojoj mjeri prikladnoj u zadani trenutak. Slušajući i promatrajući svu tu vrevu misli, izjava, govora, tvrdnji i p(r)ozivanja, čovjeku neupućenom u srž problema pomalo biva nejasno jesmo li i mi u Hrvatskoj zaista u 2008. godini kao i sav normalan svijet, ili je na našem kalendaru još uvijek 1941. ili 1945. godina, ovisno iz perspektive iz koje gledamo!?Takav zaključak je, istina, poražavajući, ali sudeći po raspravama koje se kod nas svake godine u ovo proljetno doba vode, čini se da je u nekim glavama tako već punih šezdesetak godina. Hoće li i njihovi kalendari konačno okrenuti novi list i priključiti se nama koji nastojimo svoj pogled okrenuti prema budućnosti trudeći se živjeti u 21. stoljeću!? U čemu je njihov problem!? Stvaranje komunističke Jugoslavije koja je zaživjela nakon Drugog svjetskog rata zacementiralo je nacionalna pitanja i probleme koji su na ovim stranama tinjali još od kraja 19. stoljeća, a koji su bili kulminirali za vrijeme postojanja čudne tvorevine zvane Kraljevina SHS/Jugoslavija između dva svjetska rata. Drugo poluvrijeme eskalacije tih problema bio je sam Drugi svjetski rat, a osobito njegova završnica. Komunistička Jugoslavija pod čizmom Josipa Broza Tita spomenute je probleme sustavno gurala pod tepih komunističke ideologije i plašta unitarnog jugoslavenstva. Komunisti su tako Hrvate nastojali držati za uzdama nabijajući im na nos tobožnju krivnju za fašizam u obliku ustaškog pokreta, premda se najveći dio Hrvata ipak borio na strani antifašističke kolacije. Srbima se spočitavao četnički pokret, koji su bili otvoreni suradnici okupatora i međuratna diktatuta dinastije Karađorđevića. Sustavno su prešućivani partizanski zločini tijekom rata, osobito onaj na Bleiburškom polju iz svibnja 1945. Ipak, ormari su bili prepuni kostura koji su prije ili kasnije počeli ispadati vani jer se Jugoslavija pokazala kao tempirana bomba, kao oštećeni reaktor nuklearke u Černobilu koji suklja radijacijom ispod betonske ploče. Danas, gotovo 20 godina od rušenja komunizma i Jugoslavije, naše društvo još nije raskrstilo s duhovima prošlosti. U njemu ne postoji opći konsenzus o potrebi objektivnog istraživanja ratne i poratne prošlosti sa svim zločinima koji su je obilježili, jednako s ustaške, kao i sa partizanske strane. Jednako tako, i dalje se pokušava progurati ideja o nekakvoj općoj krivnji jednih te o tobožnjoj općoj nevinosti drugih. Tako ostarjeli partizani i njihovi simpatizeri prstom upiru u Jasenovac, dok ustaše i njihovi pobornici prstom upiru u Bleiburg. I tako bez kraja. To se pripetavanje intenzivira svake godine u vrijeme kad svijet sjećanjem obilježava kraj Drugog svjetskog rata. Činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu na hrvatskom tlu stradao veliki broj ljudi. U Hrvatskoj se tada, izuzev borbe protiv okupatora, vodio i građanski rat. S jedne je strane stajao ustaški pokret koji je, uz blagoslov Mussolinija i Hitlera, zasnovao Nezavisnu Državu Hrvatsku. Kobna grješka ustaškog pokreta bila je ustupanje Istre i Dalmacije Italiji, vezivanje sudbine NDH uz sudbinu Njemačke te provođenje rasnih zakona koji su u smrt odveli desetine tisuća nevinih. Simbol njihovog stradanja je Jasenovac. S druge strane, partizanski se pokret borio protiv okupatora, ali pod vodstvom komunista njegova je ideja bila komunistička Jugoslavija po uzoru na Sovjetski Savez. Bila je to ideologija pod maskom antifašizma. Komunizam je bio mana partizanskog pokreta, a njegova ljaga ubijanje neistomišljenika u svakoj sredini u koju su došli, što je kulminiralo pokoljem na Bleiburgu. O strahotama rata i poraća, kad je o partizanskim zločinima riječ, moralo se šutjeti 45 godina. Sustavno su isticani zločini počinjeni od strane ustaša i okupatora. Naravno, te zločine ne valja nijekati, žrtve zaslužuju naše poštovanje i osudu fašističke i nacističke ideologije. Jednako tako, njihov broj ne treba preuveličavati jer da je tamo stradao i jedan jedini čovjek bilo bi to previše! Međutim, vrijeme šutnje i poricanja Bleiburga je prošlost. I te žrtve zaslužuju istinu o njihovim sudbinama i naše suosjećanje. Intenziviranje građevinskih radova na cestama diljem Slovenije zadnjih je godina donijelo niz nalaza masovnih grobnica koje svjedoče o žrtvama partizanskog pokolja zarobljenih vojnika i civila koji su se 1945. bili našli na strani poraženih. O žrtvama i Jasenovca i Bleiburga treba progovoriti. To je zadatak povjesničara. Svaki zločin ima nalogodavca i izvršitelja. Generalne krivnje nema. Nisu svi ustaše koljači niti su svi partizani zločinci. Još uvijek živuće egzekutore valja sudski progoniti jer ratni zločin ne zastarijeva. To je zadatak pravosudnog sustava. O žrtvama koje su pale kao plod mržnje i ideologija treba objektivno učiti naraštaje koji dolaze iza nas. To je zadatak obrazovnog sustava. Samo će nas istina osloboditi. Mi moramo živjeti za budućnost rasteretivši se ralja prošlosti koja nam pogled vraća u neko imaginarno natrag koje je jednom zauvijek prošlo. Prošlost ostavljamo iza sebe, premda je moramo poznavati. Mi očekujemo naše sutra u kojemu zvijezda petokraka jednako kao i kukasti križ nemaju mjesta. To dugujemo žrtvama i Jasenovca i Bleiburga. |