Arhangel
26.05.2008., ponedjeljak
Tko je on bio?
Okupljanje u Kumrovcu protekle nedjelje povodom obilježavanja sto i šesnaeste obljetnice rođenja Josipa Broza Tita potiče na razmišljanje i pokušaj iznošenja sinteze o liku i (ne)djelu te nezaobilazne ličnosti kad je u pitanju povijest dvadesetog stoljeća, i to ne samo povijest naših krajeva, nego i povijest ovog dijela Europe.Mi koji se u vrijeme kad je Broz u ljubljanskoj bolnici umro nismo bili ni rodili, ili smo bili vrlo mala djeca, ne znamo što je značilo živjeti u državi i društvu koji su bili kreirani po direktivama komunizma čiji je Tito bio eminentni predstavnik. Stariji nam pričaju različite verzije te jedne te iste priče: za neke je Jugolsavija bila zemlja u kojoj su svi imali posao i redovite plaće, u kojoj su dobivali stanove i za «braću» držali pripadnike još gotovo desetak naroda s područja od Vardara pa do Triglava. Za druge je priča o Titu i Jugoslaviji odraz nekadašnje sumorne stvarnosti koj su obilježavali progoni, zatiranje nacionalne svijesti i ideologija komunizma koja je isključivala i stigmatizirala neprijateljskim sve što njoj i njezinim nositeljima nije odgovaralo. Tako su u komunizmu svi bili «jednaki», ali neki su ipak bili «jednakiji». Oba ova viđenja jedne te iste stvarnosti odnose se na vrijeme dok je Josip Broz Tito, barem službeno, smatran za «boga» koji je sišao na zemlju, za «boga» u kojega je vrijedilo zaklinjati se i kome se zaklinjalo, čija je slika bila iznad svake školske ploče, u svakoj javnoj instituciji, na pročeljima zgrada, čiji su reljefni portreti bili uklesani u planinske litice, za kojim su svi morali pustiti suzu kad je umro. Učili su djecu da je «dragi drug Tito» rođen u seoskoj obitelji u Kumrovcu među dvanaestero braće i sestara. Nikad nisu spominjali što je s tolikom obitelji kasnije bilo – kao da uopće nisu postojali. Nitko nije znao objasniti zašto Tito nije nikad progovorio kajkavskim narječjem – je li ga uopće znao!? Je li taj Tito uopće bio onaj Josip Broz iz Kumrovca!? Jednako tako, nikad nisu spominjali što je Tito tridesetih godina radio u SSSR-u, u vrijeme najokrutnijih Staljinovih čistki nepodobnih mu komunista i kako je Tito iz svega toga izvukao živu glavu! Jesu li šutjeli jer je Tito bio Staljinov špijun, izdajnik «drugova» koje je Staljin potom likvidirao!? Djecu su u Jugoslaviji učili kako je Tito bio dobar drug i otac, ali su šutjeli o njegovim brojnim ženama, vezama, izvanbračnoj djeci i «političkoj» supruzi Jovanki Budisavljević kojoj je bio zabranjen kontakt s Titom zadnje desetljeće i pol njegovog života. U nastavi povijesti djecu su u Jugoslaviji učili o Titovoj ulozi u podizanju antifašističkog ustanka. Lagali su; Tito je 1941. bio u Sovjetskom Savezu i vjerojatno i dalje radio za Staljina. Tek se 1943. pojavio na ovim prostorima i odmah zauzeo čelno mjesto u partizanskom pokretu! Kako je moguće da - zapravo stranac - odmah dobije takvu poziciju ako ne namještaljkama u korist moćnog vladara iz Moskve po čijoj je direktivi ovamo i poslan!? Monstruozna karakteristika komunističke ideologije u Jugoslaviji bila je i zabrana spomena Bleiburga i ostalih stratišta na kojima su zločinci iz redova partizana, pod Titovim zapovjedništvom, poubijali na desetke tisuća vojnika i civila čiji je jedini «grijeh» bio taj što su se na kraju rata našli na poraženoj strani. Namjeto toga, u Jugi su djeci partizani u slikovnicama i nastavi povijesti prikazivani kao umiljati domoljubi koji goloruki brane vlastiti dom pod «hrabrim» vodstvom druga Tita. Ipak, treba biti pošten i priznati da su se na partizanskoj strani borili nebrojeni istinski domoljubi koji, razočarani Pavelićevom politikom, nisu imali drugog načina za boriti se protiv okupatora nego se priključiti partizanima. Taj isti drug Tito odmah je nakon rata uveo jednostranačje i vlastitu diktaturu, premda je još za trajanja rata na Visu s Englezima dogovorio i obećao raspisivanje višestranačkih izbora čim rat završi, sve kako bi saveznici poduprli i priznali partizanski pokret kao saveznički. U Jugoslaviji su u školama ipak djecu učili kako je partijsko jednoumlje ostvareni ideal društvenog uređenja koji je narod sam izabrao. Nakon rata Josip Broz Tito smjesta je započeo s provedbom naputaka iz Moskve; progon Crkve, konc-logori za političke protivnike (Goli Otok, Stara gradiška, Lepoglava...),planska privreda, oduzimanje zemlje i industrije privatnim vlasnicima (nacionalizacija), militarizacija države, jugoslavenski unitarizam... Bio je to Staljinov recept koji je tako zdušno proveo u SSSR-u. Do promjene je došlo 1948. kada se Tito toliko osilio i izdao svojega mentora, druga Staljina. Zapadni su saveznici Jugoslaviju bili naoružali do zuba i omogućili joj političke i ekonomske povlastice, sve kako bi prestala biti Staljinova marioneta. Tito je iskoristio priliku i nametnuo se kao saveznik Zapada. Za uzvrat je smio ostati na vlasti, oproštene su mu prijevare s kraja rata i zažmireno na zvjerstva počinjena na Bleiburgu i križnim putevima. Do vlastite je smrti, za koju je odbijao pomisao da će ikada doći, diktatorski vladao zemljom, manevrirajući između istočnog i zapadnog političkog bloka. Bio je primjer beskrupuloznog hedonista koji je spletkama i čistkama, kultom ličnosti, a ponajviše vojskom i svemoćnom Partijom osiguravao vlastitu moć. Pod njegovom su čizmom nebrojeni izgubili živote, slobodu, zdravlje, obitelji, imovinu. Na stotine tisuća nekomunista i nesrpskih građana Jugoslavije bile su prisiljene napustiti zemlju. Tito jest bio borac protiv crnog fašizma. On je to i uspio, pobijedio je crni fašizam i uveo crveni. Zbog međunarodnih političkih okolnosti svijet ga je tolerirao. On je radio što je htio – pio je krv vlastitom narodu. Zato je nepojmljivo da u današnje vrijeme, u XXI. stoljeću, još imao onih, pa i pripadnika mlađih generacija, koji u Kumrovcu, ili bilo gdje drugdje, odaju počast Josipu Brozu Titu. Jednako je tragično što i znameniti trg u Zagrebu nosi njegovo ime. Osuđivati zločine fašizma/nacizma je dostojno i pravedno. O zločinima u Jasenovcu treba učiti generacije koje dolaze. Ali, jednako tako treba otkrivati i rasvjetljavati zločine komunizma i one koji su ih naredili i izvršili. Među njima neslavno mjesto zauzima i Tito, svidjelo se to nekome ili ne. Ovakav stav ne znači negiranje hrvatskog antifašizma, kojim se ponosimo. Jer komunizam nije antifašizam. Ovakav stav znači traženje istine i pravde za sve žrtve, pa i one komunističke diktature. Tito, njegov lik i (ne)djelo, sinonim je toga velikog zla koje nam se dogodilo. |