Arhangel
01.05.2008., četvrtak
Znak nade
U našim je medijima pomalo nezapaženo prošao jedan vrlo znakovit događaj koji se dogodio prije nekoliko dana. Naime, predsjednik srbijanske Liberalne demokratske stranke Čedomir Jovanović u utorak je, 29. travnja 2008., u Sarajevu položio vijenac na mostu u središtu grada gdje su u proljeće 1992. godine poginule Suada Dilberović i Olga Sučić koje se smatraju prvim žrtvama srpske opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine. Most je nakon rata dobio ime Suade i Olge, tih prvih žrtava agresije srpskih snaga na Sarajevo.Svi mi koji smo proživjeli rat, premda smo tada bili još djeca, dobro pamtimo zavijanje sirena za zračnu i opću opasnost, u sjećanje su nam se neizbrisivo urezale slike srušenog Vukovara, Dubrovnika u plamenu ili krvavog masakra kad je na sarajevsku tržnicu Markale pala srpska granata. Oni među nama koji su u ratu izgubili svoje namjilije, koji su izgubili zdravlje ili bili prognani te prizore doživljavaju na osobito intenzivan način. Trebat će proći još puno vremena i doći do smjene generacija dok se emocionalne posljedice rata barem malo zaliječe. Što nam, onda, u tom kontekstu, znači Jovanovićev gest u Sarajevu? Jovanović je okupljenim novinarima sam rekao da su izrazi isprike izgubili svaku težinu. Zaista, i isprika srbijanskog predsjednika Borisa Tadića izrečena u televizijskoj emisiji «Nedjeljom u dva» prije nekih godinu dana ostala je mrtvo slovo na papiru. Možda je čovjek u tom trenutku i mislio ozbiljno, ali politika koju i on i Srbija vode zadnjih godina pokazuje da se s onu stranu Dunava i Drine nije dogodila katarza pameti i srca koja bi tu zemlju izvukla i kolotečine sastavljene od mitomanije, izolacionizma, ksenofobije i vječne težnje da se obnovi nekakvo carstvo cara Dušana koje, usput budi rečeno, nikada i nije bila neka osobito velika ni značajna velesila kasnoga srednovjekovlja. Jovanović je u Sarajevu te crte srbijanske stvarnosti dobro naznačio rekavši: «Problem Srbije su političari koji nemaju snage genocid nazvati genocidom i Srbiju napraviti normalnom zemljom, u kojoj djeca neće postajati budući Karadžići i Mladići». U Srbiji su se promijenili samo ljudi koji drže vlast, ali su ideje koje tu vlast (p)održavaju iste one koje su vrijedile prije dvadeset godina kada se Slobodan Milošević dokopao te iste vlasti. Parole o svetosavlju, o Srbima kao o «nebeskom narodu», o nepravdi prema Srbiji, o Rusiji kao jedinom zaštitniku, o protusrpskoj histeriji..., sve je ostalo isto, sva ta zvonjava ovna predvodnika koji bezglavo stado masa vodi kuda mu se prohtije. Zato Jovanović s pravom tvrdi: «Sve te godine koje nas dijele od rata zapravo su razdoblje u kojem je Srbija sebi oduzela priliku da bude bolja zemlja i naše društvo ne može vjerovati u drugačiju budućnost ako ne bude u stanju izmijeniti svoj odnos prema prošlosti». Ove Jovanovićeve izjave nesumnjivo podsjećaju na politiku ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, kojemu je Jovanović bio jedan od političkih saveznika. Đinđić je završio u grobu jer se usudio misliti svojom glavom i upaliti tračak svjetla u mraku politike u koji je Srbija pod Miloševićem bila zaglibila. Zbog toga je platio glavom. Arhangel se nada i vjeruje da Jovanović neće završiti na isti način i da njegovo vrijeme tek dolazi. Za društvo u Srbiji pojava Čede Jovanovića iznimka je koja potvrđuje pravilo. Ovaj mladi čovjek jedan je od rijetkih koji se u srbijanskom društvu usudio gledati vlastitim očima, prekršiti tabue šutnje o zločinima srpske politike, reći jasno i glasno kako je Srbija zemlja čije društvio živi u prošlosti XIX. stoljeća u kojemu se još sanja o velikom carstvu u kojemu bi svi Srbi zajedno živjeli i koje bi dominiralo ovim dijelom Balkana. Jovanović se sa svojim stavovima čini upravo kao ono dijete iz bajke o carevom novom ruhu koje je jedino moglo i smjelo gledati cara očima nevinsoti i iz srca reći jednu jedinu rečenicu koja je značila promjenu cijele paradigme bajke: «Car je gol!» Možda je Čedo Jovanović dijete iz bajke. Možda taj mladi političar živi u nekom vremenu koje nije njegovo, u jednom sustavu koji govori jezikom koji on ne prihvaća. Možda je njegov čin odavanja počasti žrtvama srpske opsade Sarajeva samo jedan znak pristojnosti, ali i taj jedan znak, i taj jedan čovjek daje nadu da će za Srbiju i njezin narod jednoga dana svanuti bolji dani. |