| < | rujan, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
|
Prvi objavljeni video uradak sa susreta i definitivno najlegendarniji loadout... http://www.youtube.com/watch?v=NaeQDJEn-1A  foto: IgorJe |
 Nakon dvije godine pokušaja, ovu smo končno uspjeli složiti sve kockice za putovanje od 1000 km. Okupljamo jake Plaćeničke snage sastavljene od ljudi iz podružnica 32, 10 i 380, a sve zajedno u snazi desetine. Desetinu desantiramo u četiri vozila. Glavnina snaga na teren domaćina ASKA-e stiže u večernjim satima 19.9.2014. Razapinjemo šatore u mraku i odlazimo na viršle u glavnu bazu. Šalimo se sa domaćinima i gostima koje već dobro poznajemo sa naših Axeman-a. Kažu da je uplaćeno oko 250 kotizacija. Jutro to potvrđuje na zajedničkom brifingu frakcija - Army i Rebel strane. Vraćamo se u našu pobunjeničku bazu-selo, te idemo prema perimetru. Po dobrom starom običaju dijelimo se na princupu kud-koji i završavamo na svim stranama. Max i ja završavamo u isturenoj Army bazi u kojima se nalaze rakete, čije ponovno preuzimanje su primarni cilj Army strani. U tu svrhu na raspolaganju imaju dva kamiona TAM-110, jedan pickup i ATV. Prilaz raketnoj bazi je kroz selo, a na seljane ne smiju otvarati vatru sve dok su nenaoružani. Isto tako kad pobunjenik pogine, on se oživljava u selu na način da je pola sata seljak, a tek nakon toga opet uzima oružje i ide u akciju. Na taj način organizator je pokušao kompezirati dosta manji broj pobunjenika u odnosu na okupatore.  No vratimo se mi raketnoj bazi. Dolaskom gore vidim kako nas je premalo za pasivnu obranu i stoga krećem u dubinu šume udariti neprijatelja prije dolaska do naših snaga. Glavni razlog te odluke bila je loša koordinacija u pobunjeničkim redovima. Nekoliko puta sam pozivao ljudstvo u ratnoj bazi pobunjenika, kako bi poslali upaljače i žice za aktiviranje 15-ak poteznih mina koje su pronašli u raketnoj bazi. Da je kojim slučajem to oružje iskorišteno u obrani, neprijatelj bi jako teško odnosno uz velike gubitke zauzeo raketnu bazu. Pa tako nas dva krećemo u dubinu šume sa namjerom izbiti na prometnicu koju kontrolira Army strana. Međutim nekih 500 m dalje, nailazimo na jednu skupinu vojnika koja iz busije na "bam-bam" izbacuje kolegu iz borbe. Tada zaliježem na jedan greben i čekam. Izbacujem prvo jednog sa lijeve strane, pa jednog sa desne strane. Kotrljam se po grebenu i rješavam ih obostrano.  U detekciji pomažu njihove multicam odore potpuno neprilagođene zelenilu oko nas. Na kraju sam izgubio računicu, ali držao sam ih tamo dobranih 45 minuta do sat vremena i iz borbe im izbacio oko 10 ljudi. Naravno pošto su imali medica, neke sam ponovio. Tijekom toga, jedan od njih mi se privlači puzanjem kroz travu po glavnom grebenu. Nema druge nego izvući se na drugi povoljniji položaj. Prebacujem se na susjedni brijeg i čekam ih bočno. Uskoro vidim prvog "žuću" i rješavam ga bočno. Drugi kao pere po meni, ali "promašuje ceo fudsbal". I tu činim prvu grešku do tada i javljam mu navedeno. To je čuo vojnik iz druge skupine koja je napredovala po mojoj desnoj strani i rješava me. Iako me nije pogodio, sama činjenica da me je iznenadio s leđa bila je dovoljna za vađenje crvene krpe i naravno čestitke. U povratku prema raketnoj bazi prolazim kroz neprijateljske redove i točno vidim ne srazmjer snaga. Naši gore nemaju šanse. Bilo bi šanse jedino da smo preuzeli aktivniju udri-bježi taktiku u kombinaciji sa poteznim minama.  Dolaskom u selo bilježim nekoliko neloših akcija seljaka-pobunjenika poput lijepljenja magnetnih mina na vozila, postavljanja poteznih, kao i "odrađivanja" okupatora sa pištoljima i dugim cijevima. Mi smo lako prelazili iz jedne uloge u drugu, dok je vojska morala paziti na civilne žrtve. Tako unatoč zauzimanju raketne baze imali su konstantno kuhanje u svojoj pozadini. Nama je bilo dovoljno izaći iz sela i ponovno smo postajali pobunjenici i odrađivali neprijatelje. Nismo smjeli pucati iz sela, ali ni oni nisu mogli ulaziti u selo. Selo (prostor s našim šatorima) je bio off-game kao i njihova glavna baza. I taman kad je postalo zanimljivo tj. kad smo skužili kako im možemo parirati spustio se pljusak. To je padalo i padalo, uz najave prestanka tek sutra navečer. Najava teških pljuskova u noći bila je ono što nas je sve ohladilo. Nekima je voda već počela ulaziti u šatore kad smo se odlučili povući. Žalimo organizatore, ali bit će još prilika za druženje. Protiv šefa svemira se ne može. Granicu prelazimo oko 19:30 i krećemo u Soljane kod Dena i njegovih. Narezuje se suho dok se čeka odojak pod pekom. Liježemo oko 02:30h. Budimo se prije 06:00, pakiramo i točno u 07:00 nastavljamo put. Nakon drugog istovara odrađujemo brzu pivu i pravac doma.  |
 foto: Dedo Unatoč kiši i vodenim ugrozama diljem bivše naše, za Plaćenike nema odmora. Pa devet naših jučer odrađuje čak sedam brzih borbi na ispadanje na urbanom terenu, koji se koristi upravo u takvim prigodama. Natkriven teren štiti nas od kiše, ali slijevanje vode sa viših etaža na tlu stvara nebrojene lokve i blatnu kaljužu. Ekstremni uvjeti koji na test stavljaju sve dijelove opreme. Pa su se tako jednome doslovce raspale čizme. Sad bar zna kakva čizma mu treba za ubuduće. Kako god bilo, još jedan Plaćenički trening je odrađen u uvjetima kad nitko normalan ne izlazi iz kuće. Što dovoljno govori o nama, ali i njima...  foto: Ivan |
|
Prošlu nedjelju na treningu su nam se pridružili dijelovi naše 49-e i 51-e, a ovu nam u goste dolaze dijelovi 44-e i 47-e rote. Upravo to je najveća snaga i prednost našeg airsoft pokreta. Kad nas nema dovoljno na nekom prostoru za odradit samostalni trening, zahvaljujući Plaćeničkom forumu vrlo brzo doznajemo gdje se nešto zbiva. Središnje gravitirajuće podružnice su ionako unutar sat vremena vožnje ovamo ili onamo. Uostalom cijelu bivšu našu se prevali za par sati. Do podružnice 32 na krajnjem istoku treba dva i pol sata vožnje, do podružnice 21 četiri i pol. Za usporedbu do naše najudaljenije podružnice u Ukrajini treba 24 sata neprekidne vožnje. Kad usporedite ove naše lokalne udaljenosti sa tim distancama, najbolje nam se poklopiti s ušima.  U svakom slučaju danas nas se okupilo 16. Dijelimo se popola i tijekom nekih tri i pol sata, odrađujemo četiri borbe na ispadanje. Prvu gubimo ponajviše zbog pasivnosti. Drugu se miješamo na principu ovi što su ranije poginuli idu na drugu stranu terena, u prvom redu zbog nekolicine civila koji taj dio šume koriste za planinarsku rekreaciju. Stoga ne treba posebice naglašavati kako smo mi u biti uljezi na njihovom terenu. No tko bi se na nas ljutio, kad smo veseljaci kakvi već jesmo. Stoga nam se veselja radi i oni pridružuju na zajedničkoj fotografiji. Drugu borbu dobijamo u prvom redu jer smo bolje razvukli liniju, dok su oni išli putem u hrpi. Kad je došlo do kontakta, naše desno krilo ih je samo poklopilo i to je bilo to.  foto: Grgas Treću borbu i oni odlaze na istu stranu. No ovaj put izvlače pouku i razvlače liniju po grebenu i ni makac. Naravno naša linija u kretanju prema njima nije imala puno šanse. Pomeli su nas iz zaklona s jednim gubitkom. Četvrtu borbu mijenjamo stranu terena i u konačnici opet gubimo iz istog razloga. Uz čast izuzecima (Prce i Kovača koji su odradili široki obuhvat po našem desnom krilu), opet se ponovila priča iz prethodne borbe. No tako je to i u stvarnom životu. Nije slučajnost što omjer obrane i napada mora biti do tri puta veća u korist napadača, ako se želi probiti obranu. Sve u svemu dobrano smo natopili odore i nahranili lokalne tigraste komarice. Slijedi brza piva i analiza, te razlaz do sljedeće nedjelje... |
