"Pero, mrš` u pičku materinu!"
Ako je netko večeras zalutao na hrt plus i uspio razumjeti netitlovani govor Jože Horvata u Zafranovićem filmu o Titu, mogao je zamijetiti da su u onom partizanskom ratu, zapovjednike koji su naređivali eliminiranje civila (makar se to odnosilo "samo" na punoljetne civile), rješavali po kratkom postupku. Vojni sud, streljanje, hvala, doviđenja.
Do danas smo ipak civilizacijski napredovali i takve ljude nazivamo herojima, poklanjamo im velebne vile, otvaramo i vodimo njihova poduzeća, a nađe se i koja mlada da se uda za njih i izrađa im niz od uha do uha. I sve to, uprkos tome što oni, cijelo to vrijeme, nečasno čame u zatvoru.
Danas, isti ti koji su tako civilizacijski napredovali pa pokazuju silno suosjećanje prema grešnim ljudima u zapovjednim uniformama, (koji, pak, stoje iza ubijenih civila i zapaljenih sela) istovremeno osjećaju silnu mržnju prema homoseksualcima. Koji, pak, nisu nikog ubili, a niti zapalili.
Zašto je tome tako, ne znam.
Poklopilo se, valjda.
Batačić
Gledam često psetance dok krmi, smirujući je to prizor jako, ali meni mozak ponekad nemiran, pa krene stalno nešto škicat, žicat, sijevat, pa pitam onda mužjaka da li bismo mi, isključivo u slučaju neke katastrofe i gladi, naravno, okrenuli psetance na ražnju, jer, ipak, ima tako slatke nabrekle batačiće, i fino je uhranjeno i sve to, a glad je glad, pa se onda on onako poluprestravljeno-poluizazvano smješka, pa ga pitam onda da bi li psetance maznulo nas, isključivo u slučaju neke katastrofe i gladi, naravno, na što mužjak kaže da ne, ne bi. Psetance bi radije umrlo od gladi, nego načelo naše batake.
I opet, nismo ih vrijedni...
.
Onokad se naredaju te neke obiteljsko maćehinske obaveze, pa prođe dan, pa svi ukućani krenu spavat, onda bi valjda trebalo nastupiti to neko vrijeme kad mogu radit, ne razumijem one žene koje zbilja imaju djecu, pa zbilja stignu nešto napravit... kako, kad? Vjerojatno ne spavaju dugo, i ne piju kavu dugo i ne rade ništa dugo, nego sve kratko i zbrzano... ne volim zbrzano, volim sve pic-mic i nikad zadovoljna i nikad dovršeno. I nikad je jedna baš lijepa riječ.
I sad imam to vrijeme da radim to nešto.
A spava mi se.
I sad sigurno to nešto neće biti onako dobro kao što bi bilo kad sam odmorna i naspavana, i kad imam kondicije, i kad je zemlja nagnuta na pravu stranu, i kad mi se posloži horoskop, i endorfini i estrogeni narastu, i kad baš bude taj jedan lijepi trenutak, koji, da nije tako kratak, sigurno bih bila slavna i uspješna.
Ovako, trc...
I leđa me bole, i oči mi se mute... a oni svi tako lijepo krme...
Sutra ću se dignuti u 6!
Hoću, da... :D
okac
Uvijek dan krivo počne kad počne na portalima. Ili fejspuku. Ima nešto u svemu tome što duboko uznemiruje, a valjda mi to paše, jer sam inače, a jutrom posebno, duboko umirena, pa onda, idem tamo da vidim što se događa, tamo gdje je akcija. A tamo uvijek neka sranja.
Trebalo bi. Da, trebalo bi napraviti portal s pozitivnim vijestima. Ne ružičastima i umjetnima, i ne onim naglavačke nasađenima (iako me Njuz.net sasvim pristojno uveseljava svojim budalesanjima), nego neki portal malog čovjeka koji živi svoj mali nespektakularni miran život i svaki dan nalazi u njemu nešto dobro. Ima li takvih ljudi uopće? I kad će oni postati senzacija?
Možda bolje da nikad ne postanu.
Tko zna.
Ne znam. Kad mi jutro zapne, i kad mi se čini da sam se zaglavila, onda obično pustim neku mašinu da nešto pere. To daje osjećaj pozitivne aktivnosti. Nešto se mrda, lupa i okreće. Skoro pa bespotrebno trošenje struje, vode, i habanje robe nekim otrovnim deterdžentima, e sve da bih dobila neki osjećaj.
Skoro da se nemam čemu žaliti, to je prava slika obilja.
S natruhom unutarnje praznine i izgubljenosti.
Uvijek nešto.
Samoća traži buku i akciju, buka i akcija vape za samoćom...
I kad je psetance tu, to je isto jedan veseli odmak od portalske stvarnosti. I od unutarnje praznine i vanjske dezorijentiranosti. Smiruje me kad se ubacim i izgubim u njegovim ogromnim okama. Mislim, da, i nače sam, a jutrom posebno, duboko umirena, ali tamo, tamo sam pritom i nekako sigurna :)
tristeza maleza
Jutros sam se opet zajebala. Vijesti i to. Pročitala kako je poginuo penjač u čamcu. Tužno. Pročitala onda kako su ubili cirkusku slonicu na početku prošlog stoljeća. Slonica je prvo ubila trenera, koji ju je mlatio, pa je ona mlatnula njega. Osudilo je na smrt, i onda od toga napravilo spektakl. Brutalno vješanje, prije kojeg su je zaboravili odvezati, pa se brutalno vješanje pretvorilo u brutalno lomljenje kostiju prije brutalnog vješanja. Par tisuća ljudi bilo je navodno zadovoljno, jer oni su platili kartu za cirkus. I dobili cirkus.
Brutalni cirkus od ubojstva cirkuske slonice strašnija je od svih strašnih vijesti zajedno. U kombinaciji sa slikama golih cica i guzica, i ljigavih politikantskih izjava, i svih kvaziproblema... ostaje samo gađenje. Prema tome, nečemu, čovjeku...
Slušam Manu Chao-a, nekako mi jedini paše, jer, valjda zato jer je stalno napušen, pa živi u nekom svom idealnom svijetu i nije baš jako prisutan u ovom brutalnom. Nisam ni ja baš prisutna. Ali nisam ni napušena. Meni, dakle, nije dobro. Ali nije mi dobro ni kad se napušim. Obično mi se povraća i poslije toga danima patim od depresije i noćnih mora. Inače bih sigurno bila stalno napušena. Ovako, jbg. Sjedim trijezna i prisebna i čitam o ubojstvu cirkuske slonice. I tim nekim kreaturama koje to veseli....
Manu Chao gospodin je iz miješane obitelji. Priča krdo stranih jezika. Na svima pokušava prenijeti neke poruke o boljem svijetu.
Kurac je sve to kad se ne razumiju ni oni koji pričaju istim jezikom, a kamoli...
Muke po učenju
Mladunče kad dođe iz škole, obično bude jako umorno, i pregaženo, i običava uzdisati, i žaliti se, i stenjati kako mu je teško. Pa mu treba odmor. Odmor nalazi u dvije stvari. Prva je televizor, drugo su igrice. Igrice na kompjutoru, naravno. Koje mu je mužjak u zadnje vrijeme uskratio, jer navodno su one krive da je prag tolerancije na računu od interneta prevaziđen. Tako da mladunčetu za utjehu osta samo televizor. Na televizoru su crtići, koji, iako puni debilnih likova, barem su na engleskom, pa hajd, ipak je neka korist od njih. Mladunče izvrsno razumije debilne viceve i fore na engleskom jeziku. To će mu svakako biti korisno u životu. Svaki strani jezik je, isprdcima od naroda, koji sveukupno čine zbroj stanovnika nekog velegradskog predgrađa, svakako dobro došao. Čim više jezika - tim bolje.
Engleski smo dakle, već svladali, i to je super.
Ali, zato njemački... njemački je noćna mora.
A iz nekog razloga mladunac ga mora učiti. A baš mu nekako ne ide. I za to je, naravno, kriva učiteljica. Koja im sve krivo govori, i sve ih krivo uči, i niš oni ne razumiju, i već su se žalili svojim roditeljima, a roditelji su sazvali sastanak da se malo oriba tu lošu učiteljicu, koja se je, pak, još prije žalila da ima posla s najdivljijim i najneposlušnijim razredom u školi i okolici. Pa su se djeca onda dogovorila da im je učiteljica pretiha i da nema autoritet, i da je ona i samo ona, kriva da oni ne znaju taj njemački.
I onda se tako sastančilo, i mudrovalo, i prepiralo, i na kraju se nije riješilo ništa. Učiteljica, nakon pritužbi na loše ocjene, nije postala nimalo glasnija, i stroža, i agresivnija, djeca isto tako nisu postala mirnija, i draža, i poslušnija. Čak štoviše, dapače, oni tek ulaze u pubertet. Što čini njihove stavove i zaključke još hvalevrijednijim, nego što bi inače bili. Jedva da imaju deset godina u guzici, a već dobro znaju odrediti tko im je kriv za njihovo neznanje.
Sretna je zemlja s tako osviještenim pomlatkom.
Sve u svemu, zakačeni nesrećom loše učiteljice, marljivi mladi učenici bivaju prepušteni sebi samima, i svojoj volji ili nevolji da si upišu čim veći broj u onaj zbroj brojki na kraju proljeća i početku ljeta, i da onda mogu na miru sanjariti o upisu na neki fakultet, o dobroj plaći, o cijenjenom mjestu u društvu.
A u slobodnom prijevodu i osobnom iskustvu, to izgleda nekako ovako.
Mladunče dolazi iz škole i prvo se odluči odmoriti. Obeća sebi da će to trajati pola sata. Onda leži pred televizorom i krevelji se zajedno s likovima na ekranu. Prođe tako sat vremena. Mladunče nasluti da se alfa mužjak uskoro vraća kući, gasi televizor, uzima knjigu i gleda u nju. Onda vidi gumicu. Ili olovku, ili nešto bilošto. Počinje se igrati s nečim, biločim. Ako je psetance u blizini, onda legne na njega, psetance počne režati, i u evolucijski određenoj nemogućnosti da ugrize nekog od člana čopora, uzima lopticu i krene ju neurotično gristi, i dobacivati mladunčetu, samo da se riješi tog stresa i nerazumljivosti od mladunčetovih napada na njegovo postojanje. Mladunče malo baca lopticu, malo nateže psetance, i spremno drži kraj sebe otvorenu knjigu, jer slučaju da alfa nenadano uđe u stanište, uvijek može zacviliti kako pokušava učiti, ali psetance mu smeta. Psetance u tim trenucima ne razumije vlastitu neurotičnost, cijelo vrijeme izvansebe trči naokolo s lopticom, i htio-nehtio, prava je smetnja.
U zraku se njuši neuroza vulgaris. Alfa stiže u obitavalište i ispituje mladunče što je naučilo i napisalo, mladunče se uvija oko alfe, ispušta nježne tata, tata, glasiće i govori da je učilo. Alfa ne puši foru i najavljuje ispitivanje. Mladunče najavljuje prve ispade nervoze. Glasić se pretvara u nemoćno cviljenje, a bijesne riječi napadaju lošu učiteljicu iz njemačkog, koja osim što je loša, postaje i zla, i pokvarena, i mučiteljica nedužne dječice. Alfa strpljivo odbija popušit foru, i najavljuje ispitivanje svake riječi ponaosob, iako mladunče euforično objašnjava da ono zna smisao tekstova. A svima nam je, nakon samo jednog ispitivanja, kristalno jasno da je mladunče lukavo naučilo tekst napamet na hrvatskom, i onda otprilike nabada što bi što trebalo značiti na njemačkom. I za svaku drugu riječ uopće ne zna koje joj je značenje. Ipak, mladunče i dalje inzistira da ono zna. Zna, zna, sve zna, takva su današnja mladunčad, sve znadu.
Onda slijedi prvo pitanje. Mladunče ne zna. Gemeldet. Šta znači ta glupa, idiotska riječ! I taj glupi njemački jezik!! I ta glupa učiteljica!!! Alfa naređuje da se svaka riječ, koja se ne zna, napiše na komad papira i nauči napamet. Mladunče opet cvili da je to glupo i da je jezik glup, kad se mora tako učiti napamet. Alfa objašnjava da je jedini način da se jezik nauči, taj da se riječi nauče napamet. Mladunče se još uvijek bori kontra ideje pamćenja napamet, postaje sve više nervozno, nervozu riješava trčanjem po stanu, skakanjem po kauču, i nasumičnom boksanjem jastuka. Psetance ne razumije razloge ludila, ali ne može ostati ravnodušno, pa krene i ono trčati i rješavati se svoje nakupine stresa tako da zahtjeva bacanje loptice, i na svako odbijanje zahtjeva, nervozno povišava tonalitet cviljenja. Neuroza vulgaris u zraku raste do usijanja. Ja razmišljam o preseljenju i svim prednostima samačkog života, alfa pokušava mladunčetu na lijep način objasniti prednosti pamćenja, psetance ne zna kud bi od sebe, mladunče želi plakati, vrištati, bilošto samo da izbaci taj nakupljeni stres, ali čini se da, skoro pa svi, sve radimo uzalud.
Dogovor ipak ostaje. Napisati riječ gemeldet i otkriti što znači, i naučiti to napamet.
Mladunče odlazi u sobu po papir i olovku. Počinje pisati. Vrh olovke pukne. Mladunče trči po stanu i opet umiljato nervoznim glasom viče tata, tata, počeo sam pisati, olovka je pukla, da vidiš kako je pukla olovka. Psetance opet poludi i odvlači mladunčetu pažnju. Natežu se nekih desetak minuta, dok alfa opet ne vrati stvar na početak. Gemeldet. Mladunče odlazi u sobu po novu olovku. Tamo mu nešto drugo odvuče pažnju. Vraća se s gitarom i idejom da odsvira smouk on d voter. Prtlja po gitari, a alfa se nostalgično prisjeća svojih početaka prtljanja po gitari. Stoji izgubljeno nasred stana i nosi bedasti smješak posred lica. Kao prava vještica pitam gdje je taj njemački nestao. Alfa ludi, mladunče ostavlja gitaru i objašnjava da mu je puko vrh od olovke, i da šta se ne sjeća kad mu je govorio kako je puko vrh od olovke. Odlazi drugi puta u sobu, i ovaj se puta uspješno vraća s novom olovkom. Vani počinje grmiti. Mladunče trči na terasu i tamo pleše ples prizivanja kiše. Psetance se i dalje drži svojeg ludila. Mladunče se odjednom dosjeti da se psetancetu sigurno kaka, i da on tako uvijek cvili kad mu se kaka, i počinje vikati da psetance mora van, da sigurno mora van. Gutam svoju porciju nervoze i govorim da ne mora, neka ga samo ostavi na miru, i neka uči taj njemački. Moje izjave uredno se stavljau na ignore listu, a Alfa se ljubazno smiluje na psetance, i naredi mladunčetu da ga vodi van. Oni odlaze. Vraćaju se poslije petnajest minuta i mladunče se žali da psetance nije ništa obavilo. Nije se čak ni smirilo. I dalje je ludo. Nitko ne zna što mu je.
A riječ gemeldet još uvijek nije do kraja napisana. A psihoza u zraku isto je još uvijek prisutna.
Sat vremena nekamo je iscurilo u otkrivanju značenja jedne riječi, došlo je vrijeme kad mladunče mora otić na svoje slobodne aktivnosti, obaveze pristižu jedna drugu, jedna riječ je, ipak, svladana, mir i tišina se pomalo vraćaju u brlog, psetance konačno leži i krmi snom pravednika, ja više ne razmišljam o preseljenju, a alfa je umoran, jako umoran...
ranojutarnje budnice
Danas se, onomad davno, davno, slavio Dan Mladosti. Glup dan glupog imena, ali za masu koja slijedi, ni glupost ni pamet nisu nešto što bi ona znala razlučiti. Ona je tu, ionako, samo da bi slijedila nešto što ovlaš procijeni da slijedi većina, pa bi se tome zato valjalo prikloniti.. Elem, onomad davno, dan je počinjao iritantnom budnicom, i ti neki ljudi koji su se kroz život probijali guzinjanjem i laktarenjem, oni su to nešto organizirali, bili tamo glavni i nisu dali ljudima spavati, nego su kroz grad tjerali onu limenu glazbu koja bi galamila one pobjedničke budnice i koračnice, i doviđenja spavanju.
U Beogradu se onda održavao slet. Tamo su nasred stadiona klinci iz svih krajeva Juge izvodili koreografije i veličali mladost koju su poklanjali drugu, društvu, nečemu, ne nečemu bezveze, nego nečemu uzvišenom, naravno. Oni neki, najbolji, uzorni, vrijedni i marljivi s najboljim rezultatima, oni su bili izabrani da predstavljaju mladost svojeg vremena. Nije tamo igrao bilotko.
Nekima je to bio veličanstven dan.
Nekima debilana svoje vrste.
Danas klinci više ne igraju u narodnom kolu. Ne biraju najbolje, najvrjednije i najuzornije omladince. Oni su spašeni od debilana takve vrste.
Svejedno, ne zavidim im.
Iako danas mnogi žale za onim romantičnim vremenima sigurnosti i pravednosti, to je isto debilana svoje vrste.
Sjećam se onih dana mature, kao i upisa u srednju školu. Nama su se onda zbrajale ocjene iz osnovne, pa smo pisali prijemni. I sjećam se da je na prijemnom samnom bio jedan dečko koji je imao sve neke trojke, i unatoč mojim, sve nekim peticama, uspio je proći prijemni prag.
Bio je sin nekog generala JNA. I bilo je uvijek tih par mjesta koja su bila rezervirana za sinove i kćeri nekih generala. Nauštrb nas, djece običnih konobara i ostalih luzera koji ne varaju u životu.
Danas su ta mjesta rezervirana za sinove i kćeri nekih tajkuna. U pravilu, njihove ocjene su isto neprikladne njihovim prolaznim mjestima i smjerovima koje upisuju. A i luzeri, oni isto još uvijek postoje.
Promjenilo se, u globalu, nije ništa. Nešto se malo bolje nosimo, imamo bolju tehniku, promijenili malo formu, sadržaj je ostao isti.
Nekad davno, na današnji dan, budile su me iritantne trube i bubnjevi, jutros me u još ranije doba probudilo predmenopauzno izmjenjivanje temperature, nervoza, a možda samo posljedica kasnosinoćnjeg pretrpavanja pizzom i pivom. A i imala sam noćne more. O nekoj jako našminkanoj i prezgodnoj ženi koja se pretvara u vješticu s maskom ispod koje ima lice identično gadnoj maski, pa u curicu koja po cijelom licu ima fleke u obliku zemaljske karte. Amerika na desnoj strani, a Afrika posred brade... I onda me tako naizmjenična ganjala i govorila da je zaljubljena u mene otkad je pročitala blog. I da zna točno tko sam.
BIjaše grozno.
Uvijek nešto kvari san...
onaj trenutak
kada psetance, koje te satima gađa lopticom, i cvili, i zavija, i tuli na svaku sekundu ignoriranja, zaglavi s tom jebenom lopticom ispod kauča, i onda ga više ni ne vidiš, ni ne čuješ... blaženstvo :)
24.05.2012. u 11:35 | 8 Komentara | Print | # | ^fijuuuu
Kada bih imala imalo samopuzdanja u vlastitu sposobnost izgradnje vlastitog života od vlastitih snova, onda bi to izgledalo ovako. Ovako kako jest, osim da imam para za putovanja. Općenito, ideja o "imanju para" je, kakti, ona ideja koja čini život riješenim, onda, kao, mo`eš svašta. Mo`š kupovat, odmarat, vedrit, oblačit, školovat decu, gradit kuću, mo`eš, kakti, sve. Kad nemaš tih para dovoljno, onda je stalno neka stiskavica, i stezaljka, i strepnja, i grč, i sve loše, zlo i naopako.
I teško je to točno navuć`, teško je znat reć, oke, ovoliko - da, baš toliko mi je dosta i sad sam si sretna, uvijek su tu neka natezanja i neke ideje o novim autima, televizorima, zdravlju, budućnosti, nepoznatom, ovom, onom.
Meni matematika baš nikako nije draga znanost, ne daje ona nimalo mjesta improvizacijama i devijacijama, i teško mi je spoznati građenje života od zbroja brojki, ali, onako blesasto, kad bih mogla reći, ne žalim se ni to, dobro je meni, ali, ako se baš želim razveselit, ono, da mi okice zasjaje i rašire se skroz, i da gutaju onda sve oko sebe, i sunce i mjesec, i oblake, i kišu, i nepoznate ljude, i strane jezike, i čudne neke mirise, i zbunjujuću atmosferu, sve to nikad viđeno i onjušeno... e, zato trebam mrdnuti dupe.
I odvesti sebe daleko u nepoznato.
A sada, i do tog jednog tada, samo mogu sjedit na visokom stolcu i očarano promatrat šarene avione kako se dižu negdje visoko, i odlaze daleko, i nose one ljude u sebi, jebemimater kako im je dobro dok im pod guzicom bride kerozini, i mogu onda tamo gore na krovu samo mahat nogicama, osjećat se ko` malo dijete u tvornici čokolade, gledit, gledit, i samo sanjarit, dok ti neki drugi, oni zaista odlaze...
Off
Imam danas slobodan dan. Slobodna sam od mužjaka, seksa, ručka, deteta, crtića, pasa, šetnjica. Imam dan samo za sebe. Dan o kojem danima sanjam. O danu u svojem stanu, poslu, kutku, zakutku, nekom mjestu u univerzumu na koje mogu pobjeć, ne čut, ne vidjet, i onda radit ono što volim. Koncentrirati se u miru i tišini, i biti tako satima predana i usmjerena na ono što volim.
I onda dođe taj dan, i ja u njemu ne radim ništa.
Slobodna od svega.
Pa strašno.
Ciju njiju
Odveli smo psetance u duuugu šetnju, a onda stigli do kučice s hranom. Pred kučicom su stolove zauzele mlade majke sa svojim neartikuliranim potomstvom, i sve je bilo u maniri bebi buma, osim našeg stola. Naše je "dete" bilo čupavo i četveronožno i morali smo ga vezati.
Pa su onda ta deca oko nas kmečala, i škripala, i cendrala, i parala uši svojim nerazumljivim zanovijetanjem, i sve je bilo tako naporno, i s njihove strane ružno nametljivo, sve dok se psetance nije propelo, svojim kratkim nožicama sve do mojih koljena, pogledalo me molećivo ogromnim vlažnim okama i počelo tužno cvilit i cijukat. I otkrilo mi najmilozvučniji, i najdraži, i najslađi, i najljepši neartikulirani zvuk od onih tamo kmečavih sviju. I baš sam ga onda tako raznježeno gledala i bila ponosna da imam kraj sebe tako talentiranog škripavca, i da nitko tamo ne krči tako slatko i milozvučno kao moje psetance.
I mogu se kladiti da su isto tako, svaka za sebe, mislile sve one majke redom, dok su zaljubljeno gledale u svoja ćelava i drečava čudovišta.
I šta ti je priroda, šta ti je evolucija...
moje muško ja
Nisam jutarnji tip. Mislim, nisam od onih koje se probude, i odmah su ispeglani, našpanani i odmah krenu cvrkutati i planirati i skakutati i jupijej. Ali, svejedno, znam se dobro osjećati ujutro. Dobro kao debeli, nepočešljani, grdi i nadrkani muškarac. Tako se najčešće osjećam ujutro. I super je to.
Kad šećem psetance po kvartu i osjećam se kao grdi muškarac s kojim se nitko neće kačiti, jer je svakome jasno da se s njim nije dobro kačiti. Jer je velik, i nepočešljan, i krmeljav, i bez srama daje do znanja da ga boli kurčina, dok takav šeće psetance po kvartu. A i ako mi neki drugi vlasnik nekog drugog psetanceta kaže dobro jutro, moje dobro jutro bude ono pravo izrašpano, alkoholičarsko, od kojeg nitko ne dobija dojam ničeg dobroga, nego samo ono pravo, testosteronsko, zabisigaudupe to tvoje dobro jutro. Ili, nisam raspoložen, ali eto ti ga i tebi to tvoje jutro. Jer sam faca.
Mužjak me isto voli ujutro. Kaže on da, kad sam tako jutarnje natečena, da mi se onda sve bore ispeglaju pa izgledam kao djevojčica. A pojma nema pritom kakvom se mačo grmalju, ustvari, obraća...
kućanica
Opet sam u službi. Hrvatske obiteljske ćelije. Jedan mužjak, jedno dijete, jedno psetance i dvosoban stan. S prvim spavat, s drugim drugovat, s trećim šetat i trčat po nasipu. Trčat po svojem ćefu, a i trčat za njim dok ono svojim kratkim nožicama grabi za drugim psima. Iako, da, da, naučila sam i ja neke trikove, pa nosam sad sa sobom one smrdljive štapiće iz deema, i kad pozovem psetance, a ono mi odmah svi ovi drugi psi dojure jer su me već zapamtili po smrdljivim štapićima, pa onda njima dam štapić, a psetance vežem. Da, naravno, i psetance onda isto dobije svoj štapić, jer tako je rekao cezar, a i ona trenerica je isto rekla da psetance kad nešto učini dobro, iako ne zna što je to, svejedno treba dobit štapić. Pa možda jednog dana poveže ispravnost sa štapićem. A možda je pametnije od svih nas pa se je odlučilo pravit blesavim, e da ga nikad ne bi prestali darivati štapićima.
Uglavnom, u službovanju se nema previše vremena.
Ima se stan za čistit (ajme dlakaaaa), ručak za kuvat, nešto malo robe za vješat, po tržnici bauljat, ručat, ćakulat, večerat... ode dan.
I to tako nešto je najbolje kad je tako... količina ispunjenih obaveza, em ispuni dan, em podiže cijenu sebe u vlastitim očima.
Raste ego.
Isto kao što NE raste tijesto koje još nisam zamijesila. A ode dan. Aupm!
mame
Vidjela sam danas jedan status u kojem se jedna majka hvali da joj je dijete za Majčin dan poklonilo najlepši poklon - nekoliko cijelih sati sna. I da njeno dijete zna što njoj treba. (Ne dati joj dvije godine da spava duže od dva sata u komadu, e da bi upravo na Majčin dan naučila javno hvalisat takvu blagodat). I kako je radi toga najsretnija na svijetu.
Začudo, da nema tog djeteta, ne bi bila najsretnija na svijetu. Jer bi onda bila naspavana i ...
Anna Jarvis. Gospođa (zlobni dušebrižnici naglasili bi gospođ-ICA) koja je utemeljila Majčin Dan, isprve izgorila u borbi da se Majčin Dan proglasi tako jednom važnom stvari, a onda kad je uspjela, zgrožena onim što je ostvarila, dogorila je u borbi da se taj isti Majčin Dan ukine, što joj nikad nije pošlo za rukom. Navodno je umrla pokušavajuć, u sirumaštvu i u sanatoriju.
//A printed card means nothing except that you are too lazy to write to the woman who has done more for you than anyone in the world. And candy! You take a box to Mother - and then eat most of it yourself. A pretty sentiment. //Anna Jarvis
Nigdje ne piše da li su je tamo zatvorili pri zdravoj pameti, ili je zbilja šenula. Ili od bolesti, ili od spoznaje na kakav je svijet uložila sve svoje.
Navodno ju je iznerviralo kad je shvatila da je jedini razlog njezinog uspjeha, to što su u njenoj ideji trgovci nanjušili samo još jedan način da si povećaju promet. Još jedan dan među svim tim Božićima, Uskrsima, Valentinovima, svim Svecima, a nemožeš falit, ne vjeruju svi u iste bogove, i ne računaju svi isto vrijeme, ali svak` živ ima, ili je jednom morao imati majku.
Još uvijek nismo evoluirali do proizvodnje inkubatora za cjelokupni razvoj fetusa, a i ako do tamo dođemo, opet onda mora postojati neki način da te netko kroz djetinjstvo provede i da nekom budeš zahvalan. A nitko ne voli kao mama. Ona koja godinama ne spava i odriče se svega.
Dan Majki je dugoročno isplativ dan i teško da će se ukinuti.
I čemu onda trnuti veselje onih, koji u još jednoj jednodnevnoj trgovačkoj varci vide samo zahvalnost, i uzvišenu ljubav, i simbole najveće sreće u životu?
.
povratak
Sve se vratilo odjednom.
Milamajka je stigla prva i donijela svježeg mladog luka, mirođije, neke krpce, sireve, bureke, energiju, zvonki probitćutibubnjiće glas i sveopće veselje. Otac ju je jedva dočekao da se može požaliti kako je umirao od gladi i imao loš tretman.
A kad ga pitam da li nešto želi, onda mi danima palamudi kako su želje od vraga i kako su skromni ljudi najsretniji na svijetu, i kako nema veće vrline od skromnosti i kako je suludo zahtjevati nešto više, i kako je on sretan i presretan, i kako bi cijeli, cijeli život, svaki dan jeo samo kiseli kupus i ništa drugo više.
Pa eto mu onda. Kupus kiseli, i kupus slatki, i skromnost od boga.
Otac i njegove zakučaste poruke.
Vratilo se i hladno vrijeme.
A mužjak mi je baš za rođendan vratio ljetne gume namjesto zimskih.
Romantičar, nepopravljivi.
I vratila se i moja nesanica. I izgladnjelost. Izgladnjelost nije radi skromnosti, izgladnjelost je radi lijenosti. Ne da mi se žvakat. I onda mi se ne da ništa, i onda čitam po portalima o tom nekom tihom davitelju iznutra, koji nas davi i muči i čini da se osjećamo manje vrijednima i više nesposobnima.
I, to je to.
Nisam ja lijena, nego udavljena.
I sutra se vraćam tamo gdje kad dođem, onda shvatim da ne znam kamo pripadam, jer uvijek kad sam negdje, mislim si samo kako je negdje drugdje. I tako.
Krug. Opet.
zavisnost
Ništa mi ponoćne neslano bljutave kokice nisu pomogle, opet nisam zaspala, dugo, duuugo u noć.
Ujutro me mužjak nenaspavanu budio prije devet, veselo i prpošno kao što i priliči nekome tko se digao u cik zore, kupao, brijao, srao, doručkovao, bacao drkice i konačno krenuo na posao kroz veseli proljetni dan. Pa je nešto malo cvrkutao, a ja sam nešto malo mumljala u slušalicu, nisam ni otvorila oči, mogla sam mukati bilo kome, ali mužjak je ionako jedini koji zove, pa sam nekako sigurna da moje tuljenje s onoga svijeta neće zbuniti nikoga neupućenog na ovome svijetu. Sanjala sam nešto. Neka naguravanja i neke seksualne napetosti s nekim nepoznatim ljudima, naravno, što bi drugo.
Dan je prošao. Prolazi, još su tu neke sjene umirućeg sunca po zidu, i još se ptičice dernjaju, a onaj vječiti ćuk još uvijek ćori.
Bila sam danas na fejspuku cijeli dan. Radila na svojem imiđu duhovitog i nezaobilaznog, svakom loncu poklopca. Dobro mi je išlo. Zaljubila bih se u sebe da kojim slučajem nisam na svojem mjestu. Ovako, eto...
U bunilu sljubljivanja s ekranom uspjela sam se par puta odvojiti i malo počistiti kuću, oprat kupatilo, usisavat, sredit sobu, objesit opranu robu, vratit se ekranu, prijavit se onda veselo i prpošno na dva oglasa za posao, uspješno im poslati krivi broj mobitela, i onda se još veselije i prpošnije ispravljat, nadam se da me neće zvat ujutro i da se neće odmah isprve upoznavati s mojim ranojutarnjim mukanjem, ali tko zna, možda ih se dojmi jedna tako neskrivena opuštenost.
Sigurno, da.
I čitala sam sve te blesave portale, volim ih redovno čekirati, kao da me tamo čeka neka strašno važna i zanimljiva vijest i neko čudo neviđeno, i vraćam im se po cijeli dan. opet, i opet, i opet, iako me uopće ne zanimaju ti neki tamo ljudi koje je Bilić odabrao, ni što se događa iza kulisa Larinog izbora (i tko je ta Lara uopće), ni što je Pippy danas obukla, ni za kolilko će mililipa pojeftiniti benzin, nit želim gledati video o slijepom dječaku koji će mi otopiti srce, niti želim znati što moram imati na umu nakon poroda, a niti što se događa kad makeup upropasti lijepo lice... uglavnom me ništa od toga ne zanima, i uglavnom se opsesivno vraćam svim tim vijestima i tražim, čekam nešto... I ne nađem/ne dočekam ništa. Pa onda trk nazada na fejs... možda se tamo neš dogodilo. Pa komentiram to što se dogodilo. Pa trk onda na blog. Možda je tamo netko nešto. Pa trk nazad na fejs da vidim da li je netko komentirao komentare na komentare od komentara... Pa trčim tako sumanuto amo tamo, a kičma me boli sve više i više od iskrivljenog sjedenja.
Sigurno ima neki naziv za tu bolest, i sigurno će netko izmislit neki način da se to izliječi.
I nije da nemam posla. Imam čak i jedan za slavu, ne za pare (čudo neviđeno), ali nekako me ta slava ne privlači uopće, nisam spremna, ne još... odgađam i taj poslić do besvjesti, sve što me veseli je ponedjeljak kad ću sjest u auto i otić mužjaku na porciju seksa.
Sva sam se usukala u usenaseipodase životinjski trenutne i egostične potrebe.
I prođe tako još jedan dan...
Krugovi
Jedem opet kokice. Super su. Napune želudac i soba mi smrdi po prdežu. A nisam ja. Kokice su. Tako nekako smrde kad se speku u onom aparatiću za pečenje kokica bez ulja. I kad nemaju ulja, na njih se ne lijepi sol i onda su skroz bezukusne i bezveze, i onda tako svaku večer večeram stiropor i udišem prdac.
I onda, kad idem leć i pokušavam zaspati, ne mogu, jer sam gladna. Kokice se brzo istope u kiselinama i enzimima, i onda ovi krče i tule, i traže još...
Večeras sam bila lukava. Jela sam kokice, upravo sad, ponoćne kokice. I soba smrdi, upravo sad, najjače što može.
I slušam usput Kejva, Kejv divlja, stenje, urla i zavija mi u lijevom i desnom uhu naizmjence, i sav mi je seksi. I zamišljam ga kako smrdi/miriše po znoju. I baš mi je, upravo sad, drag i simpatičan.
I čučim tako cijelu noć na fejsu, čekam da se ljudi pojavljuju i da im kružići pozelene, a ja da ih onda davim svojim bezgranično razigranim i produhovljenim smislom za humor. I sva sam si super večeras. Upravo ovdje.
I izašla bih vani i fale mi ljudi, i baš ih želim nekako veseliti i zabavljati.
I da me vide kako sam sva prpošna i čudo jedno.
Ovulacija.
Još koji dan i već će mi svi ići na kurac, i bit ću sirota i ugrožena i promašena, i tražit ću samo neku rupu u kojoj ću se skrivati.
I onda, opet... sve opet, i opet.
Sve se vrti u čarobnom krugu, a ništa ne mogu predvidjeti.
Pa ti reci...
šablone
Kad sam bila mala, i malo veća, ma cijelo to djetinjstvo, ustvari, to smo živjeli nas troje u turističkom naselju izolirani od ostatka svijeta i udaljeni od istog desetak kilometara, i morali smo onda imati auto, a neko vrijeme smo ih imali i dva, jer je onda bilo par-nepar vrijeme, a one naše registracije bile su baš par i nepar. No, to je trajalo kratko vrijeme, dok se nije nepar registracija prodala i ostao nam samo par.
Uglavnom, povremena "spašavanja" od izolacije, i blijede pokušaje socijalizacije male divljakuše, donosila su tu i tamo neka djeca, koja bi dolazila na rođendane, ili bi njihovi roditelji dolazili na nešto, pa dovukli sobom i svoju dječurliju. Pa su tu djecu tutnuli onda meni u sobu da se igramo, djeca smo, neee, a djeca se igraju.
Pa mi je to bilo uvijek mučno. Ti neki uljezi sa nekim svojim mislima i navikama i potrebama i koj kua traže oni u mom malenom svijetu? I onda bi svaki puta iznova trajalo to neko mučno vrijeme s tom nekom padobrancima-djecom, dok se ne bi nekako pohvatali i shvatili i uredili svoj mali svijet, i uvijek, ama baš uvijek, kad bi svijet bio na vrhuncu uređenosti i kad smo se najluđe igrali i zabavljali, e onda bi došao netko od roditelja i rekao da se ide ča.
I tim bezobzirno okrutnim činom svaki puta iznova i naprasno uništavao mali veseli svijet.
I naravno, da, ostao je taj obrazac.
I dan-danas, bojim se dovesti igru do vrhunca, jer znaaaam negdje u primozgu da sigurno će onda netko otvoriti vrata i prekinuti to.
I isto tako, uvijek čekam i čekam i čekam onaj zadnji tren, i onda se pokrenem, i umjesto da iskoristim svo bogomdano vrijeme, da rješavam stvari odmah, i sad, i bez odgađanja, umjesto da učinim pametnu i mudru stvar, a ne, po difoltu si uzimam taman toliko da ono što počnem nikada nemam vremena završiti. Mora biti prekinuto i nedovršeno, jer onda, inače, nije to to.
To je onda neki svemirac.
Sve, sve, sve, sve su to ti roditelji i traume od života.
Ništa drugo.
I opet mi curi vrijeme u buljenju u prazno...
Istok/zapad/tradicija
Onokad je rat kakti završio, pa su se granice bivših neprijatelja otvorile, pa sam malo otišla u rodni grad koji je ostao s one granice razjebane, nekad domovine, a sad... tog nečeg razjebanog, pa su se onda pomalo okupljali susjedi da me vide nakon petnajstak godina, ipak, jelte, puno je vremena prošlo, odrasla je mala, postala ženom i sve to.
Pa sam se, uglavnom, svih njih s veseljem sjetila, svi smo nekako ostarili, samo sam se ja još osjećala mlađahnom, jer početak tridesetih je, ipak, ruku na srce, jedno krasno doba na vrhuncu psihofizičkom, pa mi nikako nije jasno bilo, zašto su me onako, s iskrenom tugom, gledali kad god bih im rekla da se nisam udala. A još manje mi nije bilo jasno to što ih ništa drugo, osim te dosadne udaje, nije ni zanimalo.
A baš sam se fino namjerila razmetati s time kako sam završila fakultet, kako imam posao, kako sam si kupila auto, i skroz sam si odrasla i sposobna živjeti sama, putovati sama, i baš sam si, ono, skroz uspješna i skroz sam si faca i ful sam si kuuuul, i šta sad oni oće?.
Ali, ne. Prvo, glavno i jedino pitanje bilo je: jesi se udala, pa onda, a jel imaš barem dete? I taj nedostatak muškarca i deteta u životu bio je nekako označen kao totalni fijasko, neuspjeh i promašaj. Jebeš fakultete i to što imaš posao, auto i muda da sama putuješ po razjebanom svetu, i što ti je, ruku na srce, vlastiti život baš jedna vesela tvorevina i što si u njemu baš zadovoljna sa sobom i svojim domašajima i promašajima, jebeš sve to, kad ono najvažnije nisi ostvarila...
Okolina je svoje prosudila.
A ja sam isto tako, onomad, prosudila tu istočnu okolinu zaostalom. I nekako mi je miliji bio zapad u tom trenutku. Nekako se učinio pun slobode i mogućnosti, i nekako daleko od ustaljenih postavki o ispunjavanju biološki tradicionalno zapisanih dužnosti. I sjetila sam se onda da mi se i nekad, dok je sve to bila jedna domovina, zapad činio milijim, slobodnijim i blesavijim, i malkoc dražim od udaj se, rodi, imaj dete i muža, defoltnih postavki. I kako sve ove godine odvojenosti jednog dijela od drugog, nikad nisam osjećala pritisak na stil života i forsiranje umnožavanja genetskog koda, nego tek sad, kad su prošle tolike godine i kad se svo pitanje o životnim dostignućima jednostavno svelo na jesil se udala, jesil se udala? I pritom se daje još jedna šansa đoker pitanjem: jesil rodila? Što bi valjda značilo da se na toj udaji makar zdušno radilo, pa ajd, bar nešto da je od truda ispalo, ali nakon i te negacije, onda bi uslijedio onaj tužni pogled, a za njim bi se dovukao onaj još tužniji uzdah. Pitanja o mogućoj udaji u budućnosti obično ne bi slijedila tugu i uzdahe, jer brojati trideset i koju sitnu, i biti pritom sama, to samo znači da je prošo` voz i da jebiga sad. Sad slijedi još samo jedna tužna i suhonjava starost. Pa smrt u suhoj pustinji bez igdje ikoga. Ili nekoj smrznutoj straćari. Isto bez igdje ikoga.
I tako, tužno sam se i promašeno i neshvaćeno nekako osjećala vrativši se taj put na istok.
I činilo mi se kao da su oni ostali negdje u tom nekom mračnom srednjem vijeku tjelesnog života, gdje je samo uzgajanje mladunčadi važno. A sve one druge koji si nisu uspjeli objesiti pomladak oko vrata, njih treba žaliti, jer, nešto loše, crno neko zlo ih je spopalo, vjerojatno neka baba vračara bacila zle čini, i pomutila im vijuge, i ajme eto nesreće...
I ništa se nisam mogla kurčiti sama sa sobom po toj srbiji.
Pa sam se fino i pokunjeno taj puta vratila nazad.
I dan-danas, kad se nalazimo i skupljamo po fejspuku, pitanja i tijek konverzacije s "ove i one strane" uvijek su isti.
Eeeej šta ima? Jesil se udala?
Pa šta čekaš, nemoj da ti vreme prođe, biće ti jednoga dana jako žao.
Nemoj reći da se bojiš poroda, pa barem tebe nisam nikad smatrao/la kukavicom.
Slušaj mene, nemoj da čekaš, biće ti žao, videćeš, sigurno će da ti bude žao...
Pa ti nisi normalna !!!
Pa, eto.
Onda sam upoznala igrom prilika jednu intelektualku iz begeša koja je studirala po belome svetu, koja priča jezike strane i radi u ujedinjenim narodima i šefica joj šefuje direkt iz njujorka, a ona onda tako putuje okolo s leptopom i odrađuje tako svoju urednu dnevnu satnicu za ujedinjene, i mnogo je sva feministički i humanitarno raspoložena, i u njenom društvu ne smemo šiptare da zovemo šiptarima, cigane ciganima, crnčuge crnčugama, židove škrcima, nego sve lepo, kulturno i korektno albanci, romi, afroamerikanci, židovi ne smeju da se etiketiraju, a žene ima da imaju sva prava sveta da biraju kako će one da žive, i nitko ne sme da im ta prava osporava, i nedajbože da ih smatra promašenim bićima, ako ove žele da žive same i slobodne, i ako odluče da neće robovati nametnutim i pogrešnim društvenim normama.
I tačka.
I to je bio taj čarobni dodir istoka i zapada. Žena koja ne pita jesil se udala, jel imaš dete. Žena koja čita knjige, gleda filmove i onda gorljivo raspravlja o kulturnoumetničkoj vrednosti istih. Žena koja poznaje problematiku i ne libi se dići svoj ženski glas.
A onda je žena došla nam u posetu i rekla da se udaje.
Ali za amerikanca. I da će da žive malo tamte, malo amte, kako već uspeju, a ona će da dobije državljanstvo, i kanda mi se učinilo da se udaje za državljanstvo, a ne za amerikanca, ali, hajde dobro, slažu se oni, vole se, i redovno kontaktiraju dnevno par minuta, i više, preko skajpa.
I rekla je još da je došla kod nas zato jer u begeu nema maštovitih venčanica, nego samo nekih konfekcijskih, bele boje.
A ona je feministica i bela boja na venčanju joj izaziva gađenje. Pa je došla da joj se sašije lila, ili bordo, ili teget, sve samo ne belo.
I dodala je još da je to sad kod njih trend.
Sve njene drugarice udaju se za neke strance, odlaze preko granica i bara, dobijaju strana državljanstva i gadi im se bela boja. Drugarice izgrađene na intelektualnim temeljima beže što dalje od ustaljene tradicije i preziru klasične venčanice.
Napredak.
I opet sam ostala tako zbunjena pred tim nekim svijetom s kojim se ne razumijem baš najbolje... ali makar, na onoj svečanoj kvazimaturalnoj večeri, na skoro najzapadnijem kutku, nekad velike i šarene, domovine, a sad tog nečeg, razjebanog, barem sam tamo mogla uživati u zajedničkim pričama o tome tko je, kako, i gdje, razbio, ogrebo, natukao auto i koliko je to platio. Lovačke priče o limenim potomcima, tooooo miki, konačno doma, tu među svojima. :)
nepopravljiva tečajka
Tečajevi.
Izmišljotina zapada, vjerojatno, ne sjećam se da je toga bilo prije, ili ako je, bilo je onda nešto u sklopu sourova, ourova, to su slale firme po zadatku, i bilo je besplatno. A onda je došao obljubljeni kapitalizam i navala tečajeva zajedno s njim. Tečaj ovog, tečaj onog, tečajevi nas unapređuju, tečajevi nas čine bogatijima, završi tečaj i naći ćeš posao, odi na tečaj i govorit ćeš strani jezik, sve nešto držnedaj, a ustvari...
Ustvari, tečajevi samo izbijaju pare iz džepa.
Tečajevi ne nalaze posao.
Oni postoje samo da bi oni koji ih drže nešto zaradili.
Nakon što sam pokupila nadimak vječita tečajka, imam pravo to tvrditi. Da su tečajevi bacanje novaca, uglavnom. I to, bezobrazno bezobzirno bacanje novaca.
A svi tečajevi koje sam završila?
Paaaa.
Prvi tečaj bio je iz web dizajna. I to supermoderan onlajn tečaj s upisom u radnu knjižicu. Nije bilo loše, naučila sam raditi u frontpejđu, načinila neku svoju stranicu sa svojim radovima, link slala na sve strane i nadala se naći novi posao i napustiti onaj već ofucani stari, i uspjela si tako pronaći posao iz pakla. Nakon što sam se zaposlila, shvatila sam da sam posao dobila samo zato jer je radit tamo bilo toliko gadno, da se nitko drugi nije ni usudio javiti, osim mene iz drugog grada, skroz neupućene u problematiku.
U međuvremenu, frontpejđ se u izradi web stranica prestao koristiti, na njegovo mjesto došle su tablice, a ja sam si, sa svojim tečajem, uredno položenim i upisanim u radnu knjižicu, mogla samo obrisati dupe. Iako, nije mi onda bilo žao, zarađivala sam, pa nije toliko to boljelo. I ipak, promijenila sam posao. Na gore i ne zahvaljujući tečaju, ali hajd, okeee, sve je lakše kad si mlad, i promjene, kakve su da su - suuuuuper su.
Drugi tečaj bio jeeee... tečaj umijeća slobodnog življenja. Ili disanja. Ili to nešto. Uglavnom, na tome sam završila tako da sam živjela s cimericom koja je upražnjavala to disanje na svakodnevnoj bazi, pa je onda i učitelj disanja dolazio kod nas prespavati kad bi bio u prolazu, ili kad bi dolazio po zadatku radit tečajeve, pa su me onda nagovorili da se i ja naučim disati. U pol cijene, s obzirom da, kao, sudjelujem u udomljavanju učitelja. U pol cijene sam pristala.
Pa su me tamo učili disati.
Od siline tog disanja prvi sam dan dobila migrenu. Rekli su mi da sam si sama kriva, jer nisam pila dovoljno vode. Drugi dan sam se natankala vodom i dodala tome jedan aspirin, i poslije uspješnog cjelodnevnog disanja (i učestalog ispišavanja) dovela sebe u stanje solidnog glupavila, i tupavila, i neupotrebljivosti. Onda su mi rekli da tako sada moram mjesec dana, svaki dan po sat-dva, trenirat sumanuto uvlačenje i izbacivanje zraka. Najbolje ujutro. A nikako prije spavanja, jer da, navodno, tako energično disanje puni energijom i razbuđuje.
No, kako ujutro ne znam za sebe, i kako bih od hiperventiliranja natašte sigurno pala u nesvjest, tako sam tu novostečenu obavezu prebacila za poslije posla. I onda, ako bih disala poslije posla, nakon disanja bih opet bila neupotrebljiva i glupa i nisam si mogla raditi poslove u fušu, nego samo tupo gledati kroz prozor ili u televiziju, svejedno je bilo, nisam ih u tim trenucima tupila baš ni razlikovala previše. Pa sam odgodila početak tog treninga za vremena u kojima neću imati posla u fušu. Pa bi svaki pokušaj nanovog treniranja opet završavao loše. Ili bi me bolila glava, ili bi zrak bio prehladan pa bih poslije jednog treninga usrkavanja danima vukla upalu sinusa. Uglavnom. Još malo parica bačenih kroz prozor. Ali hajde, kad si mlad i blesav i nemaš pametnija posla, nešto se ipak mora praksovati. I svašta probati.
Treći tečaj bio je onaj iz francuskog. To jer smo radili nešto za frankofoniju, a ja već neko vrijeme nisam završila neki tečaj pa sam opet pogodila to nešto u pol cijene. Početak je bio oke, a onda mi je opet ponestalo vremena.
Sad na francuskom znam reći kako se zovem i da mi je žao.
Četvrti tečaj bio je, ulalalaaala, opet web dizajn. Da ne ispadnem iz štosa, jelte, i da imam više šanse u nalaženju posla, jelte.
Četvrti tečaj bio je najskuplji, najteži i najpromašeniji. Odvijao se dva mjeseca, svaki drugi tjedan po svaki dan i to od šest popodne do devet navečer, predavanje nam je držao nadrkani, mali, debeli i ćelavi informatičar, koji nam je odmah prvi dan dao da ispunimo anketu o tome kako nam se sviđaju tečaj i njegovo predavanje, a nakon toga koristio svaku priliku da nam kaže kako smo na tečaju uzaludno i kako se nitko od nas nikad neće baviti web dizajnom, i onda se trudio žvrljati neke nerazumljive kodove i mumljati sebi u bradu tako da se mi osjećamo čim više glupima i promašenima. Pratiti smo ga donekle, uspjevali jedino troje nas, dva dečka informatičara koji su kužili kodove, i ja koja sam kužila adobe pa sam znala što znači kad debeljko kaže ctrlS ili ctrlR. Ostali su bili zauvijek izgubljeni.
Često pomislim da je od tog tečaja možda i moglo biti nešto, da kojim slučajem nisam radila svaki dan od 9-17, i onda lovila ta njegova smušena predavanja i onda nikad neimala vremena za vježbanje i ponavljanje tih zakučasto prikazanih kodova. A često mi je i žao da se nisam pobunila na ponašanje nadrkanca, koji bi trebao ipak cijeniti činjenicu da smo platili svaki preko pet milja kuna i da smo mu omogućili plaću i posao i da, nek ne sere da se mi time nikad nećemo bavit, nego nek se potrudi da to objasni čim bolje. A što ćemo mi poslije s time, nije njegova stvar. Kreten i idiot.
A ustvari, cijelo vrijeme mi ga je bilo žao... nikad više neće narasti, samo će se još više udebljat, ni kosa mu se neće vratiti, a još se bavi tako bezbojnim i glupim poslom kao što je pamćenje kodova, jadničko. I još je tako asocijalan i svima nam ide nakurac, siroče.
Nikad nisam izašla na ispit za taj tečaj i nikad mi ga nisu upisali u knjižicu. Što radi toga jer mi je već bilo jasno da mi to neće donijeti novi posao, a što radi toga što sam bila ljuta jer bih ispit položila, ne zato jer sam išla na taj tečaj, nego zato jer sam otprije radila u fotošopu, i sve što znam, naučila sam na poslu, a ne na glupom i preskupom tečaju.
Peti tečaj.
Eeee, taj je već bio zabavan, bio je to tečaj alpinističkog penjanja. Razlog odlaska na to veselje, bila je neka kombinacija straha da ću ostati bez tadašnjeg društva za planinarenje, a i mužjak mi je tada bio klimav i nesiguran, a sve sam to pokrila objašnjenjem da, ako već planinarim, da bi bilo u redu upoznati i vezivanje tih nekih čvorova i probati onda banđi đamping s tih nekih vrhova. Pa sam se onda odlučila prijavit među nepoznate mlade ljude i umirat tamo od straha viseći nad ambisima.
Od tog tečaja sam isto dobijala migrenu. To radi vode, naravno. Na tečaju sam naučila obavezno popiti aspirin prije ulaska u smjer, zavezati osmicu i još neke tamo čvoriće, i da cipelice za penjanje moraju biti udobne otprilike kao cipelice za balerine, i da je na nožni palac jako teško nalijepiti flaster, a da se pritom ne naprave neki novi žuljevi.
I upoznala sam neke mlade i vesele i pametne ljude, a to se cijeni najviše od svega. I to mi je najdraža ostavština nekog tečaja. Preporučam, toplo.
Šesti tečaj.
Njega sam si izmislila sama. To da nadopunim kaos od onog debelog ćelavka, nagovorila sam kolegu informatičara da mi održi najkraće i najjednostavnije predavanje o hateemelu i ceesesu, i ako to preživimo da pređemo na ceemes. I da mi odredi cijenu. Kolega je to odradio fenomenalno, a onda je prebacio tečajavanje na svoju curu, koja je vremenom počela sve više pričati o sebi i svojim privatnim problemima, a sve manje o ceesesu, i sve je otišlo u kurackrasni.
Sad više ne pričamo. Ni o ceesesu, ni privatno.
Sedmi tečaj.
Otužno, pomalo. Na nagovor milemajke, najviše. Ustvari, volim tečajeve, nadam se tamo uvijek upoznati nekog zanimljivog i novog, nadam se novom znanju i novim vještinama, ali, ponekad, uglavnom, skupo je to, jebate.
Daklem, sedmi tečaj bio je tečaj engleškog. Za koji me prvo bilo sram prijaviti se, jer nekako mislim, vidim, osjećam, znam da svi oko mene znaju engleski, a ja ne znam jer ga nikad nisam učila, a svi ostali jesu, i tko je vidio učit ga sad pod stare dane. Pa sam se onda sramežljivo prijavila tamo. Tamo su mi rekli da sam fenomenalna i da man trebam u devet krug, pardon, stupanj, ali kako sam tražila da mi netko objasni gramatiku tako su me ubacili u sedmi.
Za razliku od penjanja, gdje se pojavljuje brdo mladih i veselih ljudi, pa je lako sebi izdvojiti one pametne, na tečaju emgleškog uglavnom sam naišla na neke nevesele bakice (a sve redom mlađe od mene), koje je posao natjerao da završe te neke stupnjeve, jer ulazimo u EU, a kad uđemo tamo, onda nema cilemile, ako nemaš dokaz u knjižici da imaš stupanj taj i taj, nema onda posla tog i tog. I onda su mlađahne bakice odrađivale to pentanje na stranom jeziku, u sedam, osam, devet navečer, nakon svojih cjelodnevnih poslova, i ništa nisu kužile, i da, o daaaaa, ima toliko ljudi oko mene koji ne znaju pričat engleski... i onda, niš. Završio tečaj. Položili smo ga svi, tečaj i polaganje su napravljeni tako da je nemoguće ne položiti. I onda s veseljem krenuti na novi stupanj. Pljucnuti nove dvije milje kuna.
Nisam krenula na sljedeći stupanj. Još.
Još uvijek imam tri rate za otplatit.
I jebeš to sve.
Kad se sve uzme i oduzme, tečajevi su razonoda za prave bakice koje su doživjele penziju i žele naučiti vrtiti kolo za keramičke vaze. Ili lijepiti dekupaž. I to sve ako su cijeli život uplaćivale osiguranje, pa su još i doživjele toliko da od njega mogu platiti tečaj. I još ako žive negdje u midsameru s gospodinom barnabijem.
Za nas ostale, tečajevi su debilana, opravdani su jedino u slučaju da nakon tečaja dolazi svakodnevno bavljenje onime za što se tečaj pohađao. U protivnom, čisto gubljenje vremena i bacanje novaca.
Osim alpinizma, naravno. Jer tamo je puno veselih, mladih lijepih tijela, i tu i tamo se može ubosti koja dobra prilika za seks.
:P(reporučam). :D
Abilitiz i disabilitiz
Gledam tako onaj crtić što mi ga ToxFox preporučiše, hvala joj još jednom. I lijep crtić. Pa gledam druge crtiće od istog crtača. Isto lijepi, samo malo raniji, pa tehnički lošiji. Pa pogledam opet onaj crtić prvi. Jer mi je lijep, tehnički lijep, ima toliko detalja koji su izronili u drugom gledanju...
A gledala sam prije toga i Blejd Ranera. Tehnički loše skinutog s net-a, pa nas prislilo da ga vrtimo stalno ispočetka. I tu je izronilo puno detalja. I od siline svih tih detalja, poklopilo mi se, i sve je sjelo.
Ja sam jedna nakrivo nasađena gospoja s posebnim potrebama.
Mislim, imam ruke, noge, sve je to koordinirano, spretno lovim lopte koje mi bacaju i čaše koje padaju, vozim auto, biciklu, penjem se po planinama, stijenama, završila sam škole, spominjali su tamo neki talenat, nešto, sve je to tako nekako, kakti okeee, ali opet.... nešto nedostaje u svemu tome.
I svima je to kristalno jasno.
Osim meni.
OŠ Bratstvo i jedinstvo
//Četrdesete, godine kada bi trebalo uživati u plodovima svojeg rada. A ne pitati mamu i tatu da ti plate kredit.// R.S.
To mi je tako, ostalo urezano u vijugama kao najizjava s ovogodišnjeg okupljanja bivših pohađalaca one, onomad super moderne osnovne škole, kreativnog i nadasve originalnog imena: "Bratstvo i jedinstvo". Čini mi se nemogućim da je u onoj državi postojao jedan grad koji je imao školu, a da se ona nije zvala "Bratstvo i jedinstvo". Ili makar "Josip Broz Tito".
I u svakom smo razredu imali po jednu sliku dotičnoga koji nas je strogo promatrao i pazio da poštujemo tekovine Bratstva i jedinstva i sveg onog, za što su nam trubili da su naši preci sijali kosti i ostavljali živote. I mlatili su nas i davili, čim je, pa i kad nije, zatrebalo, tim tekovinama i ljubavlju prema bližnjima, daljnjima, Srbima, Bosancima, Ciganima, Romima, Slovencima, svi smo morali biti jednaki i isti, a čim bi više bili različiti, tim smo se morali jače voljeti. Da lakše prebrodimo razliku.
Morali smo. Neljubav, nepoštenje, prezir, arogancija i uzdizanje jednih iznad drugih, iz ovog, onog, bilokojeg, a nedajbože najgoreg, nacionalnog razloga, to je bilo zabranjeno, radi toga se išlo kod direktora škole na razgovor, dobivalo se ukore, učiteljice su nas gađale strogim pogledima, a ponekad i šibama, i uredno nas tjerale na ljubav i poštovanje jednih prema drugima.
Imali smo onda u razredu i jednu malo retardiranu učenicu, koja, em što je bila siromašna i sa sela na kojem je po cijele dane čuvala ovce i koze i radila u polju, em je još bila mentalno zaostala, pa joj niš u školi nije bilo jasno. Pa smo se mi onda, po uzvišenim pravilima kojima su nas učili, natjecali tko će biti bolji prema njoj i kome će ego više narasti od pomaganja drugarici u problemima. Kao pravi pioniri, omladinci i to sve nešta. I osjećali se pritom haj, baj, i kao pravo složno pleme dok smo branili svoju drugaricu od primitivnih zadirkivača iz drugih razreda.
Pa smo tako, u ispravnom življenju, pravednom veselju i pod strogim paskama da idemo pravim, iako tada već pomalo zaraslim i zapuštenim, putevima radnih akcija i svejednakosti, odrasli, raspršili se svako na svoju stranu, netko s onu, netko s ovu, netko daleko, netko nikamo... i eto, stigle četrdesete. Godine u kojima bi trebalo uživati u plodovima svojeg rada, sa smiješkom mi reče, nekad drugar iz razreda, a sada privatnik, bagerist, i doda pritom još, da, da, ono nekad svi smo kukali i govorili da nam je teško, loše i nikako nije dobro, ali sad ga je strah to i pomisliti, jer izgleda da se kuknjavom samo priziva još gore, i sad samo muči i trpi i šuti i čeka da prođe. I sretan je da ima mamu i tatu. Još uvijek.
I onda, gledam malo sve te pregažene godine, toliko urezanih bora po licima i šlaufova posloženih oko strukova, toliko sijedih koje se još drže za proćelave glavurde, ali onaj duh nekad i ponekad odbojno nametanog, pa onda opet, nasilno uništenog Bratstva i jedinstva, učinilo mi se sada, da još uvijek živi tu negdje među nama. I sve one tekovine poštovanja i ljubavi i otvorenosti prema različitima, učinilo mi se da su i one tu. I još uvijek postoji briga o onoj retardiranoj drugarici koja danas ima ljubomornog muža koji ju tuče i dvoje djece koja ju ne slušaju. Kad joj je jako teško, ili joj nešto treba, ona zove nekog iz razreda OŠ "Bratstvo i jedinstvo", i oni su uglavnom tu da joj pomognu. Da odvezu dijete na cijepljenje jer ona nema auto, da budu njenoj djeci kume na pričesti, krizmi, da nešto, bilošto. Jer ono poslije, kad je završila osnovna škola, onda više nije upoznala nikoga kome bi bilo toliko stalo, da bi se brinuo oko nje.
Ne znam kako se danas zove ta moja bivša škola. Sigurna sam samo da u njoj više nema one obavezne slike druga strogog pogleda. Možda na tom istom mjestu visi razapeti gospodin, onaj koji je dozvoilo da ga umlate, e da bi se onda još i vratio i rekao, ma wtf, oprošteno vam je, samo se malkoc pokajte, ma ne morate se ni kajati, samo se pokrstite i bit će to oke...
Ne sviđa mi se poruka umlaćenog gospodina. Sada, s toliko godina odmaka, draži mi je strogi pogled onog ozbiljnog frajera koji tjera na preispitivanje, nego ovog, koji prašta nemilice.
Ali, nakraju, kad se sve zbroji, oduzme i kad moždane pregore od premišljanja, računica bude uvijek ista. Svejedno je. Jednom kad sve te godine prođu, ili u dobru, ili u zlu, izgleda da svejedno je, prošle su.
Drago mi je samo radi onog dobrog duha. Njemu godine nisu učinile ništa. Ono jednom kad se ofucano društvo sa svih strana okupi, onda i on oživi. I drago mi je sada radi svih tih tekovina kojima su nas mlatili, jer na kraju, kad odbaciš sve svoje materijalne halje, aute, stanove, kredite, uspjehe i neuspjehe, ništa ne hrani ego tako slatko kao duh od ljubavi, poštovanja i prihvaćanja. I kad odbaciš sve te stvari koje se mogu tako jednostavno kupiti i prodati, ostane ti samo važno ono nešto što se godinama gradi, čuva i njeguje. Oni pažljivo poslagani duboki temelji do kojih zlo i nasilje nemaju mogućnosti doći.
Pa mi je sada, ustvari, jako drago. Da mogu doći do patetičnog zaključka koliko sam sretna jer sam jednom davno učila u školi tako jedinstvenog i nadasve originalnog imena.