Tečajevi.
Izmišljotina zapada, vjerojatno, ne sjećam se da je toga bilo prije, ili ako je, bilo je onda nešto u sklopu sourova, ourova, to su slale firme po zadatku, i bilo je besplatno. A onda je došao obljubljeni kapitalizam i navala tečajeva zajedno s njim. Tečaj ovog, tečaj onog, tečajevi nas unapređuju, tečajevi nas čine bogatijima, završi tečaj i naći ćeš posao, odi na tečaj i govorit ćeš strani jezik, sve nešto držnedaj, a ustvari...
Ustvari, tečajevi samo izbijaju pare iz džepa.
Tečajevi ne nalaze posao.
Oni postoje samo da bi oni koji ih drže nešto zaradili.
Nakon što sam pokupila nadimak vječita tečajka, imam pravo to tvrditi. Da su tečajevi bacanje novaca, uglavnom. I to, bezobrazno bezobzirno bacanje novaca.
A svi tečajevi koje sam završila?
Paaaa.
Prvi tečaj bio je iz web dizajna. I to supermoderan onlajn tečaj s upisom u radnu knjižicu. Nije bilo loše, naučila sam raditi u frontpejđu, načinila neku svoju stranicu sa svojim radovima, link slala na sve strane i nadala se naći novi posao i napustiti onaj već ofucani stari, i uspjela si tako pronaći posao iz pakla. Nakon što sam se zaposlila, shvatila sam da sam posao dobila samo zato jer je radit tamo bilo toliko gadno, da se nitko drugi nije ni usudio javiti, osim mene iz drugog grada, skroz neupućene u problematiku.
U međuvremenu, frontpejđ se u izradi web stranica prestao koristiti, na njegovo mjesto došle su tablice, a ja sam si, sa svojim tečajem, uredno položenim i upisanim u radnu knjižicu, mogla samo obrisati dupe. Iako, nije mi onda bilo žao, zarađivala sam, pa nije toliko to boljelo. I ipak, promijenila sam posao. Na gore i ne zahvaljujući tečaju, ali hajd, okeee, sve je lakše kad si mlad, i promjene, kakve su da su - suuuuuper su.
Drugi tečaj bio jeeee... tečaj umijeća slobodnog življenja. Ili disanja. Ili to nešto. Uglavnom, na tome sam završila tako da sam živjela s cimericom koja je upražnjavala to disanje na svakodnevnoj bazi, pa je onda i učitelj disanja dolazio kod nas prespavati kad bi bio u prolazu, ili kad bi dolazio po zadatku radit tečajeve, pa su me onda nagovorili da se i ja naučim disati. U pol cijene, s obzirom da, kao, sudjelujem u udomljavanju učitelja. U pol cijene sam pristala.
Pa su me tamo učili disati.
Od siline tog disanja prvi sam dan dobila migrenu. Rekli su mi da sam si sama kriva, jer nisam pila dovoljno vode. Drugi dan sam se natankala vodom i dodala tome jedan aspirin, i poslije uspješnog cjelodnevnog disanja (i učestalog ispišavanja) dovela sebe u stanje solidnog glupavila, i tupavila, i neupotrebljivosti. Onda su mi rekli da tako sada moram mjesec dana, svaki dan po sat-dva, trenirat sumanuto uvlačenje i izbacivanje zraka. Najbolje ujutro. A nikako prije spavanja, jer da, navodno, tako energično disanje puni energijom i razbuđuje.
No, kako ujutro ne znam za sebe, i kako bih od hiperventiliranja natašte sigurno pala u nesvjest, tako sam tu novostečenu obavezu prebacila za poslije posla. I onda, ako bih disala poslije posla, nakon disanja bih opet bila neupotrebljiva i glupa i nisam si mogla raditi poslove u fušu, nego samo tupo gledati kroz prozor ili u televiziju, svejedno je bilo, nisam ih u tim trenucima tupila baš ni razlikovala previše. Pa sam odgodila početak tog treninga za vremena u kojima neću imati posla u fušu. Pa bi svaki pokušaj nanovog treniranja opet završavao loše. Ili bi me bolila glava, ili bi zrak bio prehladan pa bih poslije jednog treninga usrkavanja danima vukla upalu sinusa. Uglavnom. Još malo parica bačenih kroz prozor. Ali hajde, kad si mlad i blesav i nemaš pametnija posla, nešto se ipak mora praksovati. I svašta probati.
Treći tečaj bio je onaj iz francuskog. To jer smo radili nešto za frankofoniju, a ja već neko vrijeme nisam završila neki tečaj pa sam opet pogodila to nešto u pol cijene. Početak je bio oke, a onda mi je opet ponestalo vremena.
Sad na francuskom znam reći kako se zovem i da mi je žao.
Četvrti tečaj bio je, ulalalaaala, opet web dizajn. Da ne ispadnem iz štosa, jelte, i da imam više šanse u nalaženju posla, jelte.
Četvrti tečaj bio je najskuplji, najteži i najpromašeniji. Odvijao se dva mjeseca, svaki drugi tjedan po svaki dan i to od šest popodne do devet navečer, predavanje nam je držao nadrkani, mali, debeli i ćelavi informatičar, koji nam je odmah prvi dan dao da ispunimo anketu o tome kako nam se sviđaju tečaj i njegovo predavanje, a nakon toga koristio svaku priliku da nam kaže kako smo na tečaju uzaludno i kako se nitko od nas nikad neće baviti web dizajnom, i onda se trudio žvrljati neke nerazumljive kodove i mumljati sebi u bradu tako da se mi osjećamo čim više glupima i promašenima. Pratiti smo ga donekle, uspjevali jedino troje nas, dva dečka informatičara koji su kužili kodove, i ja koja sam kužila adobe pa sam znala što znači kad debeljko kaže ctrlS ili ctrlR. Ostali su bili zauvijek izgubljeni.
Često pomislim da je od tog tečaja možda i moglo biti nešto, da kojim slučajem nisam radila svaki dan od 9-17, i onda lovila ta njegova smušena predavanja i onda nikad neimala vremena za vježbanje i ponavljanje tih zakučasto prikazanih kodova. A često mi je i žao da se nisam pobunila na ponašanje nadrkanca, koji bi trebao ipak cijeniti činjenicu da smo platili svaki preko pet milja kuna i da smo mu omogućili plaću i posao i da, nek ne sere da se mi time nikad nećemo bavit, nego nek se potrudi da to objasni čim bolje. A što ćemo mi poslije s time, nije njegova stvar. Kreten i idiot.
A ustvari, cijelo vrijeme mi ga je bilo žao... nikad više neće narasti, samo će se još više udebljat, ni kosa mu se neće vratiti, a još se bavi tako bezbojnim i glupim poslom kao što je pamćenje kodova, jadničko. I još je tako asocijalan i svima nam ide nakurac, siroče.
Nikad nisam izašla na ispit za taj tečaj i nikad mi ga nisu upisali u knjižicu. Što radi toga jer mi je već bilo jasno da mi to neće donijeti novi posao, a što radi toga što sam bila ljuta jer bih ispit položila, ne zato jer sam išla na taj tečaj, nego zato jer sam otprije radila u fotošopu, i sve što znam, naučila sam na poslu, a ne na glupom i preskupom tečaju.
Peti tečaj.
Eeee, taj je već bio zabavan, bio je to tečaj alpinističkog penjanja. Razlog odlaska na to veselje, bila je neka kombinacija straha da ću ostati bez tadašnjeg društva za planinarenje, a i mužjak mi je tada bio klimav i nesiguran, a sve sam to pokrila objašnjenjem da, ako već planinarim, da bi bilo u redu upoznati i vezivanje tih nekih čvorova i probati onda banđi đamping s tih nekih vrhova. Pa sam se onda odlučila prijavit među nepoznate mlade ljude i umirat tamo od straha viseći nad ambisima.
Od tog tečaja sam isto dobijala migrenu. To radi vode, naravno. Na tečaju sam naučila obavezno popiti aspirin prije ulaska u smjer, zavezati osmicu i još neke tamo čvoriće, i da cipelice za penjanje moraju biti udobne otprilike kao cipelice za balerine, i da je na nožni palac jako teško nalijepiti flaster, a da se pritom ne naprave neki novi žuljevi.
I upoznala sam neke mlade i vesele i pametne ljude, a to se cijeni najviše od svega. I to mi je najdraža ostavština nekog tečaja. Preporučam, toplo.
Šesti tečaj.
Njega sam si izmislila sama. To da nadopunim kaos od onog debelog ćelavka, nagovorila sam kolegu informatičara da mi održi najkraće i najjednostavnije predavanje o hateemelu i ceesesu, i ako to preživimo da pređemo na ceemes. I da mi odredi cijenu. Kolega je to odradio fenomenalno, a onda je prebacio tečajavanje na svoju curu, koja je vremenom počela sve više pričati o sebi i svojim privatnim problemima, a sve manje o ceesesu, i sve je otišlo u kurackrasni.
Sad više ne pričamo. Ni o ceesesu, ni privatno.
Sedmi tečaj.
Otužno, pomalo. Na nagovor milemajke, najviše. Ustvari, volim tečajeve, nadam se tamo uvijek upoznati nekog zanimljivog i novog, nadam se novom znanju i novim vještinama, ali, ponekad, uglavnom, skupo je to, jebate.
Daklem, sedmi tečaj bio je tečaj engleškog. Za koji me prvo bilo sram prijaviti se, jer nekako mislim, vidim, osjećam, znam da svi oko mene znaju engleski, a ja ne znam jer ga nikad nisam učila, a svi ostali jesu, i tko je vidio učit ga sad pod stare dane. Pa sam se onda sramežljivo prijavila tamo. Tamo su mi rekli da sam fenomenalna i da man trebam u devet krug, pardon, stupanj, ali kako sam tražila da mi netko objasni gramatiku tako su me ubacili u sedmi.
Za razliku od penjanja, gdje se pojavljuje brdo mladih i veselih ljudi, pa je lako sebi izdvojiti one pametne, na tečaju emgleškog uglavnom sam naišla na neke nevesele bakice (a sve redom mlađe od mene), koje je posao natjerao da završe te neke stupnjeve, jer ulazimo u EU, a kad uđemo tamo, onda nema cilemile, ako nemaš dokaz u knjižici da imaš stupanj taj i taj, nema onda posla tog i tog. I onda su mlađahne bakice odrađivale to pentanje na stranom jeziku, u sedam, osam, devet navečer, nakon svojih cjelodnevnih poslova, i ništa nisu kužile, i da, o daaaaa, ima toliko ljudi oko mene koji ne znaju pričat engleski... i onda, niš. Završio tečaj. Položili smo ga svi, tečaj i polaganje su napravljeni tako da je nemoguće ne položiti. I onda s veseljem krenuti na novi stupanj. Pljucnuti nove dvije milje kuna.
Nisam krenula na sljedeći stupanj. Još.
Još uvijek imam tri rate za otplatit.
I jebeš to sve.
Kad se sve uzme i oduzme, tečajevi su razonoda za prave bakice koje su doživjele penziju i žele naučiti vrtiti kolo za keramičke vaze. Ili lijepiti dekupaž. I to sve ako su cijeli život uplaćivale osiguranje, pa su još i doživjele toliko da od njega mogu platiti tečaj. I još ako žive negdje u midsameru s gospodinom barnabijem.
Za nas ostale, tečajevi su debilana, opravdani su jedino u slučaju da nakon tečaja dolazi svakodnevno bavljenje onime za što se tečaj pohađao. U protivnom, čisto gubljenje vremena i bacanje novaca.
Osim alpinizma, naravno. Jer tamo je puno veselih, mladih lijepih tijela, i tu i tamo se može ubosti koja dobra prilika za seks.
:P(reporučam). :D
Post je objavljen 08.05.2012. u 15:20 sati.