mjera od lica
Otužan dan na fejsu, blogu, mejlu, jedino se twitteraši histerično pripremaju za produženi vikend, svi ostali otkačili i povezali praznike i krenuli na more, izlete u tripm... nitko ne radi, svi se razbešaše.
A sve se nešto plače da se nema, teško je, nepravda je, ne može se...
panic
Svih ovih dana hodam po kući bez grudnjaka. Grudnjak je robija, ustvari. Što mi je godina više u guzici, što mi je koža nježnija i tanja, to mi više smetaju te gume, zakačke i ostali agresori izvana. Završit ću u nekom nudističkom kampu pod stare dane, zasigurno. Bez obzira što će me grdo bit vidjet, i koža će visjet, i sve fuj, bljak, no, meni će biti lijepo, jebedemise.
I danas isto tako. No, iako je logično očekivat da je bez grudnjaka udobnije, nešto me danas počelo probadati. U lijevoj bradavici. Kako se sagnem, dignem, pomaknem, bol probada do kičme. Jes da me sise uobičajeno bole one dane u mjesecu, a ponekad i sve dane redom, ali to je neka drugačija, tupa bol iznutra, i na to sam navikla, ali, ovo s bradavicom, to me nikad nije snašlo. Pa sam se tako počela strašit što bi moglo bit. Moždo je to ono što me milamajka nasilno poslala na onaj besplatan rendgen sisa, pa je to sad to zračenje uzrokovalo nešto što inače ne bi. Možda su to godine, možda menopauza, možda umirem...
Pa sam skupila snagu. Suočit se sa smrću. I na lijevoj strani bradavice našla neku otekotinu, tvrdu i glatku kao, kao... ljuska od kokice... zabila se u bradavicu u probada... a jučer sam se okupala... i opet, eto...
Pošasti
Gledala sam neku poučno gadnu emisiju o pošastima. Ustvari, u njoj nije bilo ništa poučno, emisija je nadu u gledanost polagala naglaskom na gadno. Pa je tako prikazivala pošast žohara, miševa, skakavaca, rakuna. I govorila o tome kako samo uništavaju, i seru, i smrde, i od njih ljudi ne mogu živjeti. Štetočine.
Bilokakobilo, najzanimljivija mi je bila pošast miševa. To se događa u nekim ruralnim krajevima, zaboravila sam više da li je Amerika ili Australija, ali je svakako nešto na A, i priča se engleski. I državu nije nimalo briga to što miševi unište cijelu ljetinu, ulaze u kuću, grizu kablove, useljavaju u kamione, pišaju svuda redom, i smrde, i ostavljaju tu svoju ljepljivu pišaku po volanu, sjedalu, svemu, svemu, i od njih se ne da živjeti. Pa se onda prikazuju kadrovi zasranih kamiona, pa red pogriženih dječjih igračaka, pa onda kadrovi miliona, milijardi miševa kako trče po štali, sjenicima, dvorištu, jedni po drugima, kao neko ustalasano čupavo sivo more s neurotičnim rozastim repićima.
I nitko ne zna zašto do tih pošasti dolazi.
Sve što znaju jest da je prva naznaka navale miševa pojačana aktivnost sokolova i ostalih ptičurina koje love miševe. Ratari prvo zapaze ptice kako masovno lebde iznad polja, onda već primjete i da im se zemlja pretvara u rupičastu spužvu i tu već znaju da im ništa te godine neće niknuti, jer štogod oni posadili, to samo traje jednu noć i samo miševima dobro dođe.
I onda.
Bude ih sve više i više, dolaze do kuća, ulaze u sjenike, traktore, na krovove, kote se množe se, i ratari to trpe i čekaju onaj zadnji znak. Miševi, kad više nemaju što jesti, onda krenu jesti jedni druge. Prvo crknute, pa one bolesne, pa one slabije, pa onda više ne biraju. Onda idu kadrovi međusobnog klanja. Zadnja faza mišje pošasti izgleda kao bojno ratište, i smrdi gore neko ikada, jer to je faza kad se ratari imaju boriti s gomilama malih smrdljivih leševa.
I, nakon toga, znaju da će imati par godina mira.
I nitko ne zna zašto i kako do tog poremećaja dolazi.
I nitko ne vidi ironiju u tome da su nam laboratorijski miševi najdraže životinjice na kojima vršimo eksperimente, prije negoli krenemo nešto primjenjivati na ljudsku racu.
O
možda sam pogriješila ono kad sam odustala od japana, jer mi se u tim trenucima činilo kako trebam puno raditi da to zaslužim, i sve sam nešto smišljala kako doći do novaca, imala motiva, razloga, a sad opet, ništavilo... ne mogu se pokrenuti, ne radim ništa već tri dana, ali apsolutno pod milim bogom ništa, skoro da ni ne jedem ništa... sve sam nešto na rubu pomraćenja i vrtoglavice, i štogod da pomislim da bih mogla raditi, ne vidim nikakav razlog ni svrhu, pa onda ni ne radim ništa.
ne šijem torbice, ne farbam zidove, pa čak ni one stolice što sam započela oslikavat ne dovršavam,
uglavnom, pogledam sve te stvari, razmislim o njima, i zaključim da ja to ne mogu učiniti kako spada,
i onda ne radim ništa
na kompjutoru samo zujim između fejsa i glup i glupljih igrica, i čekam da prođe dan.
oko kompjutora i po podu se samo skupljaju mrvice od dvopeka i kokica.
ja to samo pogledam, zaključim da je degutantno i odvratno i malkoc me je i sram, ali ne činim ništa,
ne perem se jer to samo troši vodu a i hladno je, morala bih onda i grijanje palit.
ne idem van jer je tu blizu bzvz, a malo dalje trošim benzin.
ne mogu reći da je stanje alarmantno, jer mi je nekako oke sve to.
jedino kad razmišljam o tome da bih nešto trebala učiniti, čudi me da ne osjećam nikakvu privlačnost prema tome što bi trebala učiniti.
čak ni ono možebitno zadovoljstvo tamo negdje u budućnost kad bih zamislila da sam to nešto napravila.
niti toga nema.
i tako si mislim kako će mi mužjak doći sav sretan i poletan za par dana, a ja ću biti skroz izgubljena jer ne radim ništa, nemam nikakav početak ni kraj,
ni motiv,
i onda si mislim da ću biti nervozna jer nisam ništa napravila,
i onda mislim kako bi bilo najbolje da uopće ni ne dolazi, tako da ja i dalje mogu sjediti ispred monitora i ne raditi ništa,
do besvjesti ništa...
moram učiniti nesto da počnem raditi...
a stvarno ne znam...
možda je to ta neka duboka depresija, kad to više nije ni depresija nego je samo oke... a nešto mi ne da mira da uživam u tom oke... bojim se da ću se pretvoriti u susjeda koji je tako godinama čamio u svojoj sobi, i bio sve stariji i nepokretniji, pa je godinama ležao, pa je umro, pa bivša žena mu nije u novinama objavila da je umro, pa nitko nije ni znao da je umro, a sada je u toj istoj sobi njegova urna koja čeka da ga žena na ljeto odnese na otok.
i tko zna što je on godinama osjećao, da li je i njemu bilo oke i da li je možda pisao blog, dnevnik, nešto bilošto. žena mu navodno nije našla nikakve memoare, samo neke pare, koje je odmah uložila u obnovu zapuštene mu kuće, a njega zapalila i vratila u sobu.
i samo je zid između moje sobe, kompjutora i mrvica i susjedove vaze s pepelom.
zid i vrijeme.
a vrijeme curi.
zid se još drži...
i tako tri dana... a onda sam se natjerala. jučer. ustala prerano i nenaspavana. sve mi se ljuljalo i u glavi bilo mutno. onaj čudan, čudan, čudan osjećaj.
ofarbala sam, tako čudna i ljuljava, hodnik od dvije etaže u žuto.
i nisam si odrezala uho.
danas sam već bolje...
Rinjunion
Trenuci koji izbacuju iz kolosjeka i u kojima misliš da je to taj trenutak u kojem spoznaješ sebe, svoju čovječnost, strahove, ono "nešto" baš to nešto, radi kojeg život ima smisla, težinu, razlog, obično su to trenuci kad nam netko ispadne iz kolosjeka i ode svojim putem, a mi prikupljamo krhotine i osjećamo puno, jako puno, i svijet se raspada i vrijednosti se uskomešaju, i osjećamo se onda najslobodnijima od onog najvećeg svakodnevnog jarma moranja, i sve onda izgleda drugačije. Obično su to dramatični trenuci. Obično...
Meni ne treba puno da ispadnem iz kolosjeka.
Samo jedno prikupljanje starih drugara i druženje do kasno u noć, i samo jedan leksikon u kojem su sadržani oni neki naši jako mudri odgovori, nakon kojih smo naglašavali da već imamo 14 godina i da ono što pišemo/govorimo ima samim time neku svoju ogromnu težinu i vrijednost. Ono što bi nakon svih tih godina trebalo biti smiješno i naivno i dražesno, užasnulo me najveć time što sam shvatila da bih i dan-danas dala iste takve odgovore, i što sam onda pisala kao da već jesam proživjela sve to što jesam da bi me dovelo u ovo stanje svijesti u kojem, nakon svega proživljenoga, opet jesam. Sada i ovdje. Isto kao onda i ondje.
I da bi postavilo vječito kokoš jaje pitanje. (Na koje sam odgovor i onda znala. Jaje i gotovo! A tko je rodio jaje? Dinosaur i gotovo! I cijeli svemir je u početku bio jaje... I gotovo!)
No, da li sam onda znala što ću proživjeti, ili me je ono, što sam onda znala i mislila, usmjerilo da život proživim upravo tako kako jesam.... i da li bi mi život bio drugačiji da sam u 14-oj godini svojeg života mislila drugačije...i da li smo tako mladi već formirani i ukalupljeni za cijeli svoj život... ili je to bio samo jedan kratki upad u zonu sumraka?
I svi ti drugari i svi njihovi odgovori, i sva njihova lica i priče o ranom ustajanju i djeci i poslu, sve je bilo tako isto kao u tom leksikonu, toliko isto da mi se učinilo da ni oni, uprkos svoj djeci i poslovima, isto nisu nikad odrasli, samo što sad žive u starijim tijelima i imaju puno obaveza. Pa zato izgledaju umorno. Što je opet prednost, jer im njihove obaveze, poslovi i djeca, ne daju puno vremena ni snage da lupaju glavu i preveč brinu oko toga što smo u tih 26 godina ostali isti.
A ja evo, još uvijek tražim svoj kolosjek...
Institucije samo rade svoj posao
Nakon godinu i skoro četiri mjeseca boravka na famoznom zavodu za zapošljavanje, na kojem sam uredno prijavljena kao grafički dizajner, i ono jednom kad sam ih pitala da li bi mi dali poticaj ako bih otvorila soboslikarski obrt, a oni meni rekli da dobivanje poticaja se mora prvo zaslužiti njihovom zdravorazumskom procjenom da moj poduhvat neće propast, dakle on MORA biti nastavak prijašnjeg radnog iskustva, jer promjena zanimacije i djelatnosti na vlastitu ruku njima nije baš nešto uvjerljivo, ni pametno, ukratko, njima je to čista besmislica i oni za to ne mogu dati nikakav poticaj, elem, "boravim" ja tamo u bespućima njihove papirološke zavrzlame registrirana kao grafički dizajner s desetljetnim iskustvom, i nakon godinu i par mjeseci apsolutne šutnje, eto, nešto se pokrenulo, poslaše oni meni sms.
A u njemu piše da se do datuma tog i tog javim na natječaj za mjesto prodavača namještaja u Mimi.
Pa ti reci...
Usrana kvačica!
Nastala je 1971. (prema pripovijedanju wikija, kojem ne valja vjerovati previše, rekoše) kao izraz frustracije mlade studentice, koja se nije mogla sjetiti nekog modernog znaka, pa je nažvrljala spačku i rekla eto vam, jebite se. Za eto vam jebite se uradak, dobila je 35 dolara. Kupac je rekao da mu se žvrljak nimalo ne sviđa, ali da bi moglo od njega nešto biti.
Frustraciju studentice koja nema ideje, ni inspiracije, ni samopouzdanja, sve to poznajem i dobro razumijem. Ironija je u tome što vjerujem kako ona onda nije ni slutila, da će njen eto vam, jebite se žvrljak prerasti u znak, kojeg će neki budući naručitelji navoditi kao top dizajn svih dizajnova, i kao nešto, u što bi oni željeli da njihov budući znak odraste.
I onda kad tim kupcima budućnosti, koji traže unikatni i jedinstveni just do it znak, uvališ neki žvrljak koji isto tako znači sve i ništa, onda oni cvile da se njihova djelatnost u apstraktnom žvrljku ne može prepoznati i ni sa čim povezati.
Kao da je, u najmanju ruku, nike znak jedini zaslužan za nike uspjeh i poveznicu, koji cijeli svijet radi između jedne usrane kvačice i svih usranih sportova. Kao da, u najmanju ruku, grade kuću od prozora...
#$"%&/***
Auf, vani je sunce, zrak, more, proljetni pupovi i sve to, a ja mazohističko isposnički zabijena u sobi. Po sobi su razbacane moje krpe i štrace, rašivene uspomene od kojih pokušavam skrojit neku budućnost, i sve je tako previše iznošeno i potrošeno, i teško je samo od promjene šavova dobit dašak novoga.
A i to sa tim žvrljcima, isto mi nešto ne ide...
ljudi, more, obale
Opet sam emigrirala na more. Napunila autić svojim glupostima, krpicama i priborom za slikanje i odselila doma na roditeljsku skrb. Nakratko. Stala u Rijeci, usput. Pokupit pečat na birou, ošišat se, uvalit neki paket nekome vožen iz usluge, čist da obogatim svoje mišljenje o dobroti same sebe (nije bila droga, matere mi), i popit kavu s bivšom kolegicom i sada frendicom.
Pa je ona pričala. O tome kako deca rastu, kako je starija debela jer voli papat, a mlađi nije jer ne voli, pa kako je starija talentirana pa je ošla u neku specijalnu školicu za talentirane, a mali je dobio neku nagradu prvu od dvadeset razreda, uz nagradu došlo mu i iljadu kuna, pa je odlučio kupiti si televizor. Pa sad nema ni deset godina, a već mu u sobi visi plazma kao u pravog muškarca, u pravoj krizi srednjih godina.
Pa je pričala o sebi. Da kako joj je dosadno, i kako muža nema do kasno. Jer se ubija od posla. Pa kako se pola njene raje razvelo. I kako se sada svi razvode, jer su im djeca već poodrasla, i više ih skoro pa ne trebaju, a muškarci uglavnom samo smetaju i zanovijetaju. I da se puno njene raje pita čemu ti muškarci uopće služe.
Valjda je to tako, jednom kad prođe reproduktivno doba, onda izađu sve one sitne smetalice i pretvore se u velika ometala i ne vidimo više ništa, nego samo to nešto što smeta. I onda se okrećemo nečem drugom. U tom, trećem životnom dobu. U kojem su blažene one koje ne ovise o svojim mužjacima.
Svejedno. Nije tako jednostavno. Uvijek ta samoća jebe. Uvijek više od malih smetalica i velikih ometala.
Pa je pričala onda o svojem poslu. Kako je zatvorila obrt. I kako je to učinila na vrijeme, jer da nije, sada bi već nagomilala pristojan dug državi, koji bi se samo množio i kotio sam sa sobom. I kako je sad nezaposlena, i strani državljanin, i kako sve to ništa nije strašno, jer zna da će se uvijek nekako preživjeti, pa makar pod stare dane kopali nešto. Zemlju ili kontejner, svejedno je.
Samo što joj je sad malo dosadno. Nema uzbuđenja. A godine idu, i život prolazi. I jebeš taj život kad je u njemu praznina. Ali opet, nije strašno, sve super i sve pet.
Tako valjda mogu govoriti samo oni kojima su najbolje godine prošle uz čitanje uz svijeću dok su vani lupale granate. Njima ekonomske krize i zatvoreni obrti ne znače ništa. Samo dok je u životu veselja, sve drugo će biti dobro.
Ipak, nije me nešto razveselilo sve to. Tužno je i sve tužnije to što mi se čini da više nigdje ne mogu popit kavu koja nije zaslađena prazninom i žalovanjem. Svom suncu i proljeću unatoč...
virtuala
Imam dva fejspuk života. Jedan nosi moje ime, prezime, sliku i priliku, i tamo žive prijatelji koji me prepoznaju uživo iz razloga ovog ili onog. Ili smo prijatelji stvarno zastvarno, ili se odnekud znamo, pa eto.
Drugi fejspuk život nosi ime Ani ram. Njeni je prijatelji tamo nisu nikada sreli uživo, a čak i ako jesu, nisu je prepoznali, pa kao da i nisu, pa eto.
Često pomislim kako bi bilo da ta dva svijeta spojim, i da oni koji poznaju Ani ram ovako, upoznaju i mene onako. Pa da se prepoznajemo po cesti, a ne samo po monitoru. I često sam tako u iskušenju i pitam samu sebe.
I onda kad tako švrljam od jednog do drugog života, shvatim tu veliku razliku, Ani, naime, ima skroz zanimljive i pametne prijatelje, i ima ih smiješno malo, ali svaki od njih ima nešto za reć. I njoj je to zabavno pročitati. I Ani nitko ne gnjavi, ne napada, ne traži usluge, ne pita za zdravlje, ne zove na kave, ne priča joj svoje privatne probleme, ne uvaljuje joj svoje frustracije, i ne nameće svoje mišljenje.
Ponekad mi se čini da je njezin život puno ljepšiji od mojega.
I da to svakako, ne bi trebalo brkati...
memokoracije
Toliko je brodova potonulo, toliko je ljudi na njima podavljeno, ali iz nekog razloga cvijeće se baca, i fama se diže, samo tamo gdje je potonuo Titanic, kao da su ljudi s njega više patili, i više vrijedili od ljudi koji su tonuli na nekim drugim brodovima... ljudi samo tako odaberu neke stvari, ljude i događaje i onda im daju preveliko značenje, ljudima ne treba vjerovat, nemaju pojma što rade, kao da i nisu ljudi, nego neke programirane mašine... iako, lako mi je razumjeti one, "podmukle" koji u svemu jednostavno vide nepresušni izvor zarade, ali malo teže one koji ih, na vlastiti račun, slijede...
15.04.2012. u 12:00 | 5 Komentara | Print | # | ^tapetape
Ivo Andrić
Ponekad mi se čini, ono, kao da nebesa paze na mene i kao da ne žele da dotaknem dno, i kao da ne smijem biti tužna, kao ono kad mi nenajavljeno pošalju psa na čuvanje, jer nitko onda ne može biti tužan dok ga gledaju te natopljene oke, i dok se rep vrti, i dok se loptice bacaju u snubljenju za igrom, i dok se prljave spužvice iz kupaone kradom skrivaju pod čistim i mirišljavim jastucima, i dok nije stan prazan jer po njemu se stalno nešto vrti i migolji i svaku malo se čuju tapetapetapetape nervozne nožice...
A ponekad je to, ono, možda prokletstvo, možda nikad neću isplivati ako mi ne daju da dođem do dna. Da mi se tamo ogadim. Sama sebi. Skroz. 13.04.2012. u 12:26 | 5 Komentara | Print | # | ^