Trenuci koji izbacuju iz kolosjeka i u kojima misliš da je to taj trenutak u kojem spoznaješ sebe, svoju čovječnost, strahove, ono "nešto" baš to nešto, radi kojeg život ima smisla, težinu, razlog, obično su to trenuci kad nam netko ispadne iz kolosjeka i ode svojim putem, a mi prikupljamo krhotine i osjećamo puno, jako puno, i svijet se raspada i vrijednosti se uskomešaju, i osjećamo se onda najslobodnijima od onog najvećeg svakodnevnog jarma moranja, i sve onda izgleda drugačije. Obično su to dramatični trenuci. Obično...
Meni ne treba puno da ispadnem iz kolosjeka.
Samo jedno prikupljanje starih drugara i druženje do kasno u noć, i samo jedan leksikon u kojem su sadržani oni neki naši jako mudri odgovori, nakon kojih smo naglašavali da već imamo 14 godina i da ono što pišemo/govorimo ima samim time neku svoju ogromnu težinu i vrijednost. Ono što bi nakon svih tih godina trebalo biti smiješno i naivno i dražesno, užasnulo me najveć time što sam shvatila da bih i dan-danas dala iste takve odgovore, i što sam onda pisala kao da već jesam proživjela sve to što jesam da bi me dovelo u ovo stanje svijesti u kojem, nakon svega proživljenoga, opet jesam. Sada i ovdje. Isto kao onda i ondje.
I da bi postavilo vječito kokoš jaje pitanje. (Na koje sam odgovor i onda znala. Jaje i gotovo! A tko je rodio jaje? Dinosaur i gotovo! I cijeli svemir je u početku bio jaje... I gotovo!)
No, da li sam onda znala što ću proživjeti, ili me je ono, što sam onda znala i mislila, usmjerilo da život proživim upravo tako kako jesam.... i da li bi mi život bio drugačiji da sam u 14-oj godini svojeg života mislila drugačije...i da li smo tako mladi već formirani i ukalupljeni za cijeli svoj život... ili je to bio samo jedan kratki upad u zonu sumraka?
I svi ti drugari i svi njihovi odgovori, i sva njihova lica i priče o ranom ustajanju i djeci i poslu, sve je bilo tako isto kao u tom leksikonu, toliko isto da mi se učinilo da ni oni, uprkos svoj djeci i poslovima, isto nisu nikad odrasli, samo što sad žive u starijim tijelima i imaju puno obaveza. Pa zato izgledaju umorno. Što je opet prednost, jer im njihove obaveze, poslovi i djeca, ne daju puno vremena ni snage da lupaju glavu i preveč brinu oko toga što smo u tih 26 godina ostali isti.
A ja evo, još uvijek tražim svoj kolosjek...
Post je objavljen 23.04.2012. u 13:32 sati.