tristeza maleza
Jutros sam se opet zajebala. Vijesti i to. Pročitala kako je poginuo penjač u čamcu. Tužno. Pročitala onda kako su ubili cirkusku slonicu na početku prošlog stoljeća. Slonica je prvo ubila trenera, koji ju je mlatio, pa je ona mlatnula njega. Osudilo je na smrt, i onda od toga napravilo spektakl. Brutalno vješanje, prije kojeg su je zaboravili odvezati, pa se brutalno vješanje pretvorilo u brutalno lomljenje kostiju prije brutalnog vješanja. Par tisuća ljudi bilo je navodno zadovoljno, jer oni su platili kartu za cirkus. I dobili cirkus.
Brutalni cirkus od ubojstva cirkuske slonice strašnija je od svih strašnih vijesti zajedno. U kombinaciji sa slikama golih cica i guzica, i ljigavih politikantskih izjava, i svih kvaziproblema... ostaje samo gađenje. Prema tome, nečemu, čovjeku...
Slušam Manu Chao-a, nekako mi jedini paše, jer, valjda zato jer je stalno napušen, pa živi u nekom svom idealnom svijetu i nije baš jako prisutan u ovom brutalnom. Nisam ni ja baš prisutna. Ali nisam ni napušena. Meni, dakle, nije dobro. Ali nije mi dobro ni kad se napušim. Obično mi se povraća i poslije toga danima patim od depresije i noćnih mora. Inače bih sigurno bila stalno napušena. Ovako, jbg. Sjedim trijezna i prisebna i čitam o ubojstvu cirkuske slonice. I tim nekim kreaturama koje to veseli....
Manu Chao gospodin je iz miješane obitelji. Priča krdo stranih jezika. Na svima pokušava prenijeti neke poruke o boljem svijetu.
Kurac je sve to kad se ne razumiju ni oni koji pričaju istim jezikom, a kamoli...