Po čemu smo mi tako bolji?
Kaže mužjak da živimo u najbolje vrijeme ikada, i da nikada nije bilo tako dobro i da smo bolesno bogati kao nikada, jer naše bake nisu imale toplu vodu za prat dječju guzicu, nego su ledenu grijale u ustima i onda su špricale taj neki topli mlaz, i da mi danas pojma nemamo kako nam je dobro i kako puno imamo.
I tako on govori svima na poslu koji neš kukaju i zapomažu i nisu zadovoljni, jer ljudi su takvi, nikad zadovoljni.
Žene pogotovo.
I kad se svi žale na ovu idiotsku vlast koja nas čini da se sramimo i kukamo i zapomažemo, onda on kaže da je negdje drugdje, u većem dijelu svijeta, stoput gore, i da se nemamo što žaliti.
I on jednostavno ne želi vidjeti ni znati da nam je loše.
I kaže da sve je to u glavama.
Men` se ponekad najviše čini da ljudske su glave ispraznije od lubenica, pomidora, krastavaca...
I čini mi se ponekad da tepanje sebi i veličanje ljudske prirode jedna je radnja, milion puta bahatija od očekivanja da negdje gore na nebu postoji Bog i da mi ne moramo radi toga pretjerano se brinuti, jer sve bude On rešil, ne?
A možda i nije, možda su tu negdje u rangu. Veličanje ljudskosti ili veličanje Boga.
Veličanje jednih u odnosu na druge...
Sve to bulšit.
suživot
Ima ta jedna kuja, vučica bolje bi se reklo, živi negdje pored nasipa, nećem reći gdje, ima velike sise, vuče ih skoro do poda, i dolazi na nasip samo da bi lovila miševe. Negdje u šumarku sigurno ima čopor malih vučića, to si šerlokovski zaključujem jer su joj sise velike. I jer je plaha i zabrinuta.
Viđam ju tako kako bulji u zemlju, kako se prikrada i šuljka i onda visoko skače u zrak i obrušava se i pritišće nešto šapama.
I ne da si blizu, nestaje kao sjena.
Gledam ju onda tako izdaleka i zamišljam kako joj ljudi pokušavaju pomoć, vjerujem da bi je trebalo uloviti, urediti, oprati, nahraniti, oduzeti joj štence i onda izvaditi maternicu.
Da se ne muči više. Da nema više koga hraniti, i ni za koga loviti miševe i da ne mora od ljudi bježati. Nego da živi onako u suživotu s ljudima, kako to ljudi inače vole živjeti sa životinjama.
Zajedno, a u potpunosti odvojeno.
Nadam se da joj čovjek nikad neće postati prijateljem....
svašta nešta
Bedasta je ta fejs tvorevina. U jednoj minuti šeraš paničnu vijest prijatelja kojemu je nestao otac, u drugoj čestitaš nekome rođendan. I onda se te vijesti poslože jedna iznad druge, i izgledaju kao da se netko njima bavi, onako, reda radi. Red je pomoć, red je čestitat, jelte. I onda, sve to zajedno baca pomalo na žutu štampu, gdje stravične nesreće i plastične cice i guzice poslagane jedne kraj drugih susjeduju u zbunjujućem suživotu.
To valjda i jest tako. U životu, onom pravom, odjednom se događaju smrti, udesi, dobici na lotu, vjenčanja, razvodi, rađanja, moždani udari. Samo što nama treba malo više vremena da to probavimo, pa si odvajamo vrijeme za tugovanje, radovanje, pijanstvo i mamurluk. Sve što nije podređeno tome, naziva se neukusnim, nekulturnim, degutantnim i božemesačuvaj.
Fejsbuk je, dakle, jedna skroz u redu stvar. Blesava toliko, koliko smo blesavi mi sami.
Mnogo sam pametna danas.
Produženi vikend trošimo u metropoli zajedno sa svim ostalim luzerima koji si ne mogu priuštiti more. Ne znam za sve ostale luzere, ali meni jako paše bit doma nakon tih par šokantnih dana, u kojima se ustajanje u 6 nametnulo kao svakodnevni mučni ritual treniranja reda, rada i discipline zaposlenih ljudi. I jako mi paše to što mi se nametnulo to neko vrijeme za posao. Onda u onom ostatku vremena nemam grižnje savjesti zato jer gubim vrijeme. Nego, mogu skroz zaboraviti na to vrijeme "za posao". I mirne duše raditi stvari koje mi nitko ne plaća... mogu čistit, spremat i to :)
Žao mi je da nisam nikad uspjela razviti željeznu ruku za odvajanje "rada" od "zabave", nego mi je to oduvijek trebalo biti nametnuto izvana.
Možda mi je mama kriva.
Možda škola i sve one domaće zadaće.
A možda sam jednostavno tako smušena i nesigurna sama po sebi.
Neću spominjat šumu.
namćor
Super je to kad živiš u gradu, u finom kvartu s velikim livadama, i zgradama koje idu u krug, a u svom zagrljaju čuvaju parkić s drvećem, dječijm igralištem i klupicama. I super je kad živiš na čim višem katu, pa te onda ne nervira smeće po dječjem parkiću, livadici i klupici. I super je to kad na livadici izgubiš ključ, i onda ga tjednima poslije pronađeš kako čami i hrđa u društvu šarenih poklopaca, jer da kojim slučajem netko tu pazi na red i čistoću, ne bi ni ključa bilo.
A najsuper od svega jest kad grupica orangutana odluči u tom istom parkiću popratiti tekmu, nogač, kurac, palac, kako li to već ti dlakavoobrijani dečki tepaju kad žele izgledati strašno, pak si onda spiju piveke, i još piveka, pa se krenu jedan drugom artikulirat s jebeeeem ti maaaaateeeeeeeeeeeeeeeer, eeeeeeeeeee, kuiiiiiiiiiiiiš, jebeeeeem ti maaaaaaaateeeeeeeer. I onda tako ti majmuni, nekim čudom iznikli u obličju ljudskih kreatura, urlaju i pičkaraju do pola noći, i ono, eeeeeeeeee, kuiiiiiiiiiiš, stariiii?
Nitko se nije sjetio pozvati policiju. Ljudi, sabiveni u stotinjak stanova uokolo preglasnog amfiteatra, naučili su se sabiti još više u sebe, i onda čekati da to sve neš prođe. Samo od sebe. Da ne bi navukli bijes pijanog neardetalca, valjda.
Srećom i boguhvala, da su oni kockasti iz sporta u kojem je glavno da je lopta okrugla (nitko još nije uočio ironiju navijanja za ćoškove tamo gdje krug kolo vodi), izletili iz te neke revije napucavanja fuksija kopačkama, i srećom i boguhvala da sinoć nisu bacali bombe kao inače od veselja, i samo je nažalost to što će nabrijani testosteronci morati sebi naći neki novi sport za ispucavanje frustracije.
Mah, ionako im nema pomoći.
Uglavnom, super je to kad živiš u gradu, u finom kvartu s parkićem usred zgrada, jer onda tamo do pola noći urlaju nabrijani orangutani, a od pet ujutro histerišu frenetične ptičice, a ljeto je zapeklo i prozor mora biti otvoren.
I onda taj životinjski park ne da spavat.
A ja se moram rano dić.
I otić tamo negdje na drugi kraj grada, gdje sigurno ima još ptica i primata, jer i njihove zgrade isto imaju livadice i parkiće i klupice.
Počela sam, ono, kakti, radit.
Kuiš, eee?
Usran post o usranom danu
Danas mi je govno plivalo. Plutalo, kakogod, uglavnom, nije htjelo potonuti. Moja govna inače, obično potonu odmah ravno do dna, i onda se tamo naguraju da čim prije odu. Neka se i razljepe, čist da ostave trag svojeg postojanja, kolikogod kratko taj trag trajao.
Sumnjam da ona imaju svijest o svojem postojanju i želju da nešto ostane iza njih, ali ih svejedno cijenim. Bez njih ne bi bilo ni života. Pa ih onda tako volim promatrati. I tako sam isto primjetila ovaj današnji raritet.
To je sigurno neki znak.
Jučer je isto bio jedan raritetan dan. Jedan od onih koje je najbolje pobrisati i zaboravit i za njim povuć vodu.
E, da ne bi.
Kako svako govno ima svoju vrijednost, elem ga tako imaju i dani. Čak i oni usrani.
Jedino što sam jučer uspjela jest; ošišati se. Šišam se, inače, u rijeci, na proputovanjima od metropole do istre. Našla sam si svoju frizerku i samo ona zna, od moje neprorocionalno konjski velike glave modiljanijevske ljepote, učiniti nešto s čime sam ponekad osobno zadovoljna. Pogodila je to nešto, odnos proporcije strčećih ukrasa lubanje i uskladila to sve s mojim karakterom. Pa se tako i dalje šišavam 150 km daleko od mjesta gdje živim. Nije blem, usput mi je.
Osim frizerke, u rijeci se javljam na biro. Zato jer je to zadnje mjesto gdje sam boravila i radila, i nemam neke tenzije vraćanju u selo moje malo. Pa tako odlazim jednom mjesečno na taj famozni ured za udaranje pečatića i onda tamo stojim u redu s ostalim luzerima.
I jučer, e kurac.
Teta za šalterom otkrila je jednu strahotnu stvar. Naime, početkom drugog mjeseca istekla mi je prijava o privremenom boravištu, što znači da više nemam prava na usrane pečatiće u usranoj knjižici. Primjetih da smo već šesti mjesec i da mi sve ove mjesece bez problema lupaju te njihove usrane pečatiće, na što je gospođa drhtave ruke inzistirala da je to nečija greška, i da ona mi ne, ne, neee, ne može udariti pečatić dok joj ne donesem prijavu.
Prijava privremenog boravišta, inače je jedan obični A4 papirić, kojeg možete podići u svakoj policijskoj postaji u koju sa sobom dovedete osobu vlasnika neke nekretnine, koja je samovoljna doć s vama tamo i potpisat da vas prijavljuje u svoje rezidencijalno carstvo. Bitno je pritom da osoba ima vlasnički list, oboje imate važeće isprave, bla, bla, bla, i onda vam službenica na šalteru izda taj usrani papirić s usranim pečatićem kojeg, pak, odnesete na biro za zapošljavanje, e da bi vam tamo udarili pečatić u radnju knjižicu da ste nezaposleni i prijavljeni i sve je tako uredno i kako treba biti.
Ne moram napominjati da vi tog vlasnika te nekretnine ne morate ni posebno dobro poznavati, nitko nikad neće provjeravati gdje živite, ni gdje boravite.
Ali, ako vam taj jedan usrani papirić fali, onda to vidno komplicira život.
Ok, u pravnoj uređenoj i sređenoj državi, reda mora biti, ali...
Ali da mi taj usrani biro za zapošljavanje u zadnjih godinu i pol dana koliko sam tamo, nije poslao taj jedan jedini usrani sms, u kojem su mi naveli da se javim na posao, koji je mojoj struci blizak, otprilike, kao što bi s pravom nekog zubara poslali da se javi na posao ginekologa, onda bih i tu glupost s njihovim polgodišnjem neprimjećivanjem isteka prijave boravišta, možda čak i lakše podnijela.
Da makar to njihovo što bi trebali, rade kako spada, lakše bi bilo te komplikacije progutati.
Ali, ne.
Usrani biro za zapošljavanje je samo zgrada za udaranje pečatića. Treba to čim prije užgat, pobrisat i povuć vodu.
Onda sam vidno nadrkana jurila u metropolu.
Jer tamo me čekao razgovor za posao. Prvi od kad sam na usranom birou. I otkad šaljem svoje molbice na poslove objavljene na internetu.
Zašto na internetu?
Zato je usrani biro za zapošljavanje treba pretvoriti u kiosk za udaranje pečatića, a zgradu prenamijenit u neš korisnije.
Eto zašto.
No, dobro je bilo da je razgovor ipak prebačen za danas.
Jer, jučer je bio taj usrani dan, i u tim nekim danima, neke stvari bolje je preskočiti.
Svejedno, stigla sam do metropolisa, pred karlovcem me oprala tuča, a onaj vijadukt s dvije trake bio je pretvoren u akvadukt. Što bi ipak pribrojilo još jednu uspješnu stvar jučerašnjem danu. Stigla sam čitava i cijela i sa samo par novih ulubljena na već istučenom limu.
To valjda ide tako, lančić od uspješnih i neuspješnih stvari, jedna za drugom.
Onda opet fijasko.
Posjet ginekologu. U 18 navečer. Dogovoreno fantastično snimanje, ni manje ni više, nego kolor duplerom. Mužjaku se nije dalo vozit me, jer mu se taman prisralo, a poznato je da se mužjaci ne znaju jednostavno posrati, nego moraju ta svoja govna vabit nekim novinama, knjigama, časopisima, i to onda sve zajedno mora trajati makar po ure, a ja se sasvim fino znam zagubit po nepoznatim ulicama, a usput, bio je i onaj usrani pljusak, i poslije deset minuta bauljanja i zalijevanja od strane izbezumljenih vozila, odustala sam... vratila se kući mokra do kože i posrana do kostiju.
Usran dan, a nigdje ručke da povučem vodu...
No, danas već... ono je sigurno bio neki znak... nepodnošljiva lakoća plivanja.
Ili plutanja, kakogod ;)
Praščiće pred bisere...
Onokad ponestane riječi, treba uzeti fotoaparat i slikati. Ili kist i slikati. Iako, ovo potonje mi malo gubljenje vremena, kad već postoje fotoaparati, a još otkad su izmislili digitalne i uništili kodak i kodachrome, i kad je sve to postalo jednostavno ko` prost pasulj (pod uvjetom da se ima neka krekirana verzija fotošopa, naravno), onda čemu kistovi, čemu platna?
Pa da onda ne odemo u fantaziranje o veličajnosti osjećaja koje umjetnik vata pa ih izražava, pa to njegova platna čini cijenjenim umjetničkim dijelima (čija cijena ovisi naravno o etabliranosti, što bi značilo, znaš, to ti je taj i taj, i to njegovo ti zbilja vrijedi, što znamo bez da to nešto njegovo i pogledamo, dovoljno je osjetiti kako zvoni i odzvanja to nečije ime u bespućima ušnih kanalića), ostanimo, dakle, na vatanju trenutka tehničkim pomagalima koja su isključila muku ruke da preslika stvarnost.
I da ne krenemo sad u fantaziranje o stvarnosti...
Krenuli smo mi tako u planine. Hrvatske planine. Tamo gdje se osjeća dodir neimara hrvatskoga čovjeka. Što bi značilo da je priroda netaknuta, zarasla i očuvana u cijelosti. Osim, dakle, hm... zanimljiva je ta netaknutost prirode od ruke hrvatskog čovjeka, a zanimljiv je i taj pristup hrvatske ruke očuvanju prirode.
No, prvo, treba osmotriti hrvatske planine s geološke strane. One su nastale jer se Afrika namjerila preseliti na sjeverni pol, pa tako sad gura mic po mic, i onda se zemlja bora i zbrčkava, a planine pritom rastu. Hrvatska je u tom smislu relativno dobro prošla, njene planine nisu od neke vrtoglave visine, najviša je zabilježena na 1831 metara visine, a s obzirom da se prvi znaci vrtoglavice i slabosti od nedostatka kisika javljaju tek iznad dvije i nešto tisućice, to bi značilo da su sve hrvatske planine i vrhunci, u svojoj biti, draga, pristupačna i čovjeku ugodna mjestašca.
No, da ne bi.
Nikad, ali apsolutno nikad, ne potcjenjuj planinu. Čak i kada ima dragu i pristupačnu visinu. Ljudi ginu i na ravnome, a kamoli neće na nekim strmim brežuljcima. A lakše se gine od potcjenjivanja, nego od strahopoštovanja. Stoga, duboki naklon i nužni oprez pri svakom pristupu.
I upravo zato je neimar hrvatskog čovjeka odlučio pokoriti planine, i gdje god je moguće, dovući neke cestuljke, po cestuljcima dovoziti hrvatske pive, i po hrvatskim planinarskim domovima gostiti hrvatske planinare i, dobro ajde, poneke zalutale strance. Tu i tamo pored cestuljka frknuti neki frižider, špaher, fiću, stojadina, jer to je, valjda tako, tako su naši didovi, davno sidro bacili, a mi za sidro vezani, hvala im na tom činu, ajmo sad svi zapjevat. A uostalom, sporadična odlagališta otpada domicilstva do sada nisu naštetila nikome, samo su malo grda za vidjet, jebiga, negledaj onda.
Što još reći o hrvatskoj i njenoj zbrčkanoj topografiji? Da, jebeno je, prejebeno je lijepa.
Ima to sve nešto, more, otoke, nebo, šume, kamenje, na mjestima tako dahooduzimajuće naslagane i pobacane, da ne pomaže nimako puka činjenica da se tek iznad dvijeiljade ostaje bez zraka.
I što još reći o hrvatskoj i brizi hrvata za svoje planine? Da, oni su tako, poput mnogih drugih, odredili neke dijelove, na karti ih označili debelom zelenom crtom i onda ih prozvali nacionalnim parkovima. Nacionalne parkove prepoznajete uživo po tome, što kad ulazite u njih cestom (a jebeš ti taj nacionalni park bez pristupa vozilom), onda naiđete na neku rampu i drvenu kučiču i tamo čovjeka prigodno obučenog, koji će vam naplatiti ulaz. Moje skromno planinarsko iskustvo može reći da na ulazu u paklenicu, npr, plaćate 40 kn ako nemate planinarsku iskaznicu, 20 kn ako imate, a ne platite ništa ako stignete ući prije šest ujutro, ili ako uđete nekim od sporednih planinarskih putova (svi su legalni i uredno označeni na karti, ako nekog zanima uštediti), a na ulazu u zavižan, plaćate 25 kn ako idete pješke, 45 ako se uvezete autom. Ulaz u potonji park možete također zaobići u širokom luku i ne platiti nikom ništa. Zaobilazak je moguće izvesti samo pješke, naravno.
Ne platiti ništa za ovaku krasotu... pa tko to može platiti, uopće?
Moje skromno iskustvo iz hodočašća zbrčkanoj topografiji po drugim zemljama, može pridodati još dva zanimljiva rješenja organizacije nacionalnog blaga.
NP durmitor, slična priča rvatskoj, cestuljak, rampa, kučiča, plati ulaz. S autom ne moeš uć, s autom se pozdraviš i izljubiš ispred rampe, a postoji također zaobilazna stazica kojom se izbjegava kučiča, ali onda u parku postoji kvaka, ako kreneš manje atraktivnim i manje posjećenim vrhovima, proći ćeš lišo, no, ako im se namjeriš na nacionalnu svetinju, bobotov kuk, onda jebiga, negdje u šumi naletit ćeš na junačinu u renđerskom odijelcu koja strpljivo sjedi na puteljku u nekom hladiću, i koja će ti poželjet dobar dan i priupitat za zdravlje i ulaznicu u park. Nešto kao kontrolor u tramvaju. S obzirom da postoje uredno označeni alternativni ulazi u park daleko od kučiče, šetanje po parku bez ulaznice nije kažnjivo kao vožnja tramvajem bez karte, i renđer neće biti neugodan kao kontrolor u tramvaju, nego će s osmjehom naplatiti kartu, kanda smo još tamo na ulazu u kučiči, a ne usred ničega, ispod borova.
Svejedno, osjećaj da si uhvaćen u nekom prijestupu dok se opušteno šetaš šumarkom isto je neprocijenjiv.
Drugi slučaj. Slovenija. Jedan nacionalni park. Triglav i njegova jezera. Nema ulaznice. Džabe. Nitko ne čuči u grmiću i ne napada iz busije. Bit će da je to razlog što po njihovim gusto sabijenim strminama i zelo zahtevnim stazama ima najveć folka. Za razliku od rvatskih umiljatih pašnjaka gdje je veća vjerojatnost naletit na poskoka nego na planinara.
Što se tiče brojanja metara i mjerenja dužine/visine, crnogorci su dosegli ciglih 2525 metara, što im već može priuštiti vrtoglavice, a naravno, svi oni koji se sjećaju veličanja dostignuća rasta kamenja u onoj bivšoj himni, znaju da slovenci drže rekord, preciznije, uzdigli su se na 2864 metara od morskih valova pod maestralom.
Hrvatska je tu negdje nivritnimimo, ali za razliku od ovih orijaša, ima jedinstvene beskrajne hrptove po kojima kameleoni mogu jednim okom pratit jedrilice po moru, a drugim pogađat tko pali korov tamo po bosni.
Šteta da hrvatska nema kameleone.
Ipak, svak ima nešto jedinstveno, i svak se s time nekako nosi.
A men zanimljivo povlačiti crte i usporedbe. I onda se uvijek čuditi kako neki ljudi od manjeg mogu izvuć više, a neki od više ništa. Ili taman toliko. Koliko im se da, ne više.
A onda, evo opet neka slikica, sam da se podsjetimo u kako lipoj tvorevini živimo.
Ovo lijevo i desno u dnu slije, to su komadići cestuljka, naravno, zar je netko pomislio da će neimar hrvatskog čovjeka propustiti priliku da ukrasi krajolik novoutabanim cestuljkom, novom betonskom vikendicom i pripadajućem mu limenim ljubimcom? Moram ipak napomenuti da ovdje se radi o dijelu izvan onog na karti označenog debelom zelenom crtom, dakle, ovo je običan, najobičniji dio sjevernog velebita s pogledom na bašku.
Inače, u nacionalnim parkovima je strogo zabranjeno: ložit vatru, čupat bilje, sagradit šator, šetat pasa bez uzice, ganjat i maltretirat divlje životinje, i sačuvajmebože bacat smeće. I, iako je u nacionalnom parku zabranjeno gradit šator, tu i tamo nikne neka kameno betonska kučiča s pripadajućim vrtom i limenim ljubimcom, naravno. Kako i zašto im to polazi za rukom, ne znam, ne razumijem zakone. Samo čitam što im piše na onim pločama na ulazu. Pa se čudim.
No, pust`mo te zakučaste ljudske zakone i ajmo mi nazada u nacionalni park.
Ovo je kao što vidite, livada. Hrvatska livada u hrvatskom nacionalnom parku. Baš je lipa. :)
A ovo je djeličak atmosfere s čuvene premužićeve staze (koja zahtjeva jedan post samo za sebe, bogohulno je ugurati je ovako kao neku sporednu tvorevinu, ali, eto...), s koje rafalira pogled na dio rožanskih kukova, koje, pak, možete prepoznati po tome što po njenom hrptu vječito skakuću neke kreature, koje, pak, pritom vrište kao da su na toboganu smrti. Vrištanje se nekim čudom, barem po mojem svjedočanstvu, redovito odvija na hrvatskom jeziku. Nije da imam nešto kontra hrvata koji glasno svršavaju jer su otkrili da mogu pomoću vlastitih nogu skočiti s kamena na kamen, ali ponekad, vrlo često, da, dobro, imam predrasude, i imam problem, razumijem što ti ljudi govore, i ponekad jako poželim da nije tome tako. Da ne razumijem što to oni uzvikuju, dok u adrenalinskom šoku vjeruju kako duhovitost raste zajedno s decibelima.
I tako, živciram se i dok uživam u prirodi i društvu. Eto. :/
U sloveniji, npr, ne smijete vikati. Može to izazvati lavinu, a može dovesti i do gluvog telefona, a i strmine su na mjestima toliko zastrašujuće da su urlici jednostavno neprimjereni. A i glasnice se nekako stisnu zajedno s ručicama koje grčevito stiskaju neke tamo šipkice i sajlice, iznad neke tamo provalije. Stotinjak metara vertikale, cca. Nemreš ni pisnut, ni prdnut. Sve se stisne.
Tako, to samo povlačim paralele...
U hrvatskoj se zato, planinari mogu lagano šetati utabanim stazicama, mogu urlat, vrištat, mogu mislit da su duhoviti samo ako su glasni, po većini staza mogu čak i teturati pijani, malo je kritičnih točaka s koje bi mogli daleko opast (zamjerka se odnosi isključivo na planinarenje po ljetnom vremenu, zima i snijeg mijenjaju stvari drastično), iako, pijanstvo nije zgodno kad su ture duže od osam sati, kolikogod pitomo i blago ovi pejzažići izgledali, pristupit im uvijek treba s oprezom i zalihama vode. I s mobitelom punih baterija, zlunetrebalo.
Povlačenje paralela i okomica na smještaj po nacionalnim prirodnim svetinjama isto je jedan zanimljivi izazov.
Pa hajmo onda od juga prema sjeveru.
Durmitor, npr, on nema neki organizirani smještaj po parku. Ima te neke restorančiće blizu ulaza, ali to me nije doticalo jače. Ima tamo onda, dublje u šumi i više na planini, par bivaka, doslovno sklepanih kučiča za nedajbože, da te ulovi nevrijeme pa se nemaš kamo sklonit. To ima tek toliko da se preživi. Imaju oni i neke tamo štalice za čobane i njihove ovce, ali to zbilja nema nikakve veze s organizacijom života nadobudnih turista-avanturista.
Vratmo se onda brže-bolje u rvatsku, onda.
Rvatska je zanimljiva priča, nadasve. Jug, dakle. Makarska rivijera. Makarska rivijera, lijepa je, dakle, po svojem dramatičnom rezu kojim je odvojena od prijeteći zaštitničkog biokova, do kojeg, opet nadobudni i samouvjereni planinari mogu doći na vlastitim nogama, s morske strane strmo se uspinjući iz makara ravno gore prema vidikovcu. Vrhunac doživljaja je onaj, kad planinarima narastu magareće uši, nakon što dotegle sebe i svoj magareći tovar u višesatnom pentanju i puhanju, i onda naiđu na krasnu livadicu po kojoj bruje mješalice za malter i vrijedno se grade neka tamo betonska zdanjca, do koje lokalni domicilitet s druge strane brda doprđuje kombijima, autima, kamionima, i onda tamo prostire portabl stolove, stolnjake, čaše, boce, i tone pečenja, i u brk se smiju oznojenim prirodoljupcima, koji otužno sjede na livadici i gledaju u dno svojih portabl konzervi.
U slučaju da ste pravi ljubitelj mazohizma na svježem zraku, i da vas ovaj nesklad nije pomeo, i zvuk motornog ulja u zraku nije obeshrabrio, imate izbor nastaviti do par postojećih skloništa, čije ste ključeve nabavili dole u Makarskoj, kod dobrog čuvara. Možete se usput i nadati da ćete u tim skloništima zateći i koju gajbu bire, jer, naravno, do skloništa pametne ljude vodi cestica, a neki dobri ljudi ponekad ostave i nešto što im se ne da odnijeti kući.
Prvo sklonište s cesticom nalazi se ispod najvišeg biokovskog vrha, svetog jure, kojeg osim visine krasi i krasni crvenbijel odašiljač, što znači da planinarska kučiča u podnožju vrha, osim ceste i parkirnog mjesta, ima i beskrajne zalihe struje. I termoakumulacionu pećicu. Ima i koju obitelj miševa, ali to je tako, skroz planinarski.
Drugo sklonište obećaje zato puno svojim odmakom od sat i pol hoda od ceste. Tamo, dakle, neće biti gajba bire, ali neće biti ni onog groznog zujanja strujnog kruga, neće biti ni kolone automobila, neće biti ni buke, ni halabuke.
Ako nekome nije baš jasno zašto neki ljudi budalesaju naokolo s ruksakom, konzervama, vrećama za spavanje, kavom za dobro jutro, čajem za dobar dan, rezervnom odjećom, litrama i litrama vode, umjesto da lijepo sjednu u auto i jednostavno se odvezu na najviši vrh bez kapi znoja, žao mi je, ne mogu im to objasniti.
To je jednostavno to.
Uglavnom, jug rvatske nije nacionalni park, ali je registriran prirodni park, skloništa su tamo smještena na prosječnoj visini iljadu i nešto metara, u skloništima nema nikoga osim prolaznika i posjetitelja, ključ možete dobiti u makarskoj, spavanje plaćate po povratku, cijena po dogovoru, nekad veća, nekad manja, račun za "smještaj" je misaona činjenica, ako ste stranac koji ne razumije naški, najebaste, i nemate što tamo tražiti osim komentara da ste češki, poljski, švapski, biločijisamonenaški idiot i kreten koji ide u planinu u japankama. Umjesto da se odveze autom ko` sav normalan svijet. Pogleda dolje s vidikovca i vrati se lipo. Isto autom. Šta, koj kurac imaju odat gore, budale?
Sad mi se ne da lijepiti slike s biokova, jer sam lijena, a one su negdje na cedejima, ali, vjerujte na riječ, biokovo je prejebeno živopisan komad zemlje pod nebom. Je be no.
Pa evo onda neke druge, tek toliko da ne smaram samo slovima, nego malo i slikama...
Ondak, ajmo malo sjevernije, NP paklenica. Sat i pol hoda od ulaza u paklenicu veliku postoji dom. Domaćin doma pomalo je namćorasti gospodin, a pravilo doma je isto kao i u svim drugim hrvatskim. Jedeš i piješ ono što si doneseš, osim u dva slučaja, prvi je da si kuhanu hranu sjetiš naručiti dan prije, pa ti je oni tamo nakuvaju, a drugi je da slučajno naletiš na domsku neku feštu, u kojoj se možeš do beskraja naždrati janjetinje, krumpira, luka, i sve to pod motom, ajte, ajte, samo vi jedite, da se ne baci. Ono na što možeš skoro uvijek računati jest piva. U nekima domovima su skuplje, u nekima nisu. Cijene su isto nešto što se formira i oformljuje. Cjenik se uvijek piše iznova, obično to bude komadić papirića po kojem se pišu količine popijenog po sjećanju, pa se to pomnoži s nekim brojem po osjećanju. U pohodu po naškim domovima treba se držati par jednostavnih pravila. Rezervirati ležaj, i sve svoje što možeš donijeti, donesi sobom. Osim namještaja i posuđa. Toga gore ima, uglavnom.
Gore, malo dalje od mora i malo više u planinama i na nekim visinama od iljadarke, postoje skloništa. Struge, ivine vodice, vlaški grad... skloništa su otključana i svima žele dobrodošlicu, tko prvi uđe ima prvenstvo izbora mjesta na podu za spavanje, postoje tamo i špaheri na drva, a i neka drva su napiljena i poslagana, da se založi i zakuha, voda s izvora, vrečica juhe, dehidrirane riže, pašte i ostalih gadosti za preživljavanje.
Što se stalnih stanovnika tiče, ivine vodice muku muče s ekipom puhova, slatkim malim dlakavim gustorepim životinjicama, koje orcaju po krovu cijele noći, danju krme, gamad čupava, a vlaški grad (preslatka jedna drvena kučiča s verandom i pogledom) je odavna izgubio bitku sa štakorima, i čini mi se da tamo već neko vrijeme nitko ne noćiva. Osim domicilnog štakorstva, naravno.
I opet mi se ne da kopati po cedejima da vam prikažem ljepotu jednog vlaškog grada i bajkovitu začahurenost ivinih vodica. Lijena sam. A sve sam to prošla pješke, i poslikala, i u više navrata.
Nisam lijena, dakle.
Evo nekih drugih slijica, onda...
Potrošila sam zalihe slijica sa zadnjeg izleta.
A još nisam stigla do one bitne, ključne i najbolnije paralele.
Organizacija domova u NP triglav.
Slovenija. To je ona zemljica na čiji se račun sprdamo u vicevima o promjeru rastegnute harmonike, vremena potrebnog da se zalijepi vinjeta, i tako tih nekih, uglavnom s veličinom povezanih stvari.
Dobro, jasno je, očito je, slovenija je mala i ima jedan mali nacionalni park. U tom parku imaju najviši vrh, a oko njega razasute domove i puteljke do kojih ni jedno četverokotačno vozilo ne može, ni u najluđim snovima, na vlastitim gumama doprijeti. Ti neki domovi u sloveniji se nalaze na visinima skoro pa hiljadu metara višim od najviših hrvatskih vrhova. Do tih nekih domova hrana i piće dolaze, ili žičarom, ili helikopterom. U NP triglav, to je najčešće helikopterom. Ispod samog vrha triglava postoji jedan dom, na visini 2515 (podsjetimo se da je najviši vrh hrvatske 1831, a prosječna visina hrvatskog doma ispod iljadarke), spomenti dom ima kapacitet 300 ljudi, isto tako ima kuhinju, i kad ustanete ujutro, ne morate bauljati po nepoznatim lončićima i kuhati si kavu koju ste si morali sami doteglili, nego, uz već spremnu kavu, birate da li ćete palačinke s marmeladom, orasima ili nutellom. Za sve to što pojedete, popijete, dobijete račun iz aparata za izbacivanje računa.
I važna napomena, u NP triglav ne plaćate ulaz, ne napadaju vas ni renđeri, ni kontrolori iz tramvaja, ali cijene spavanja (ležaj bez posteljine, vreće si izvolite sami doteglit), cijene hrane, pića i sve usluge koje domovi nude, su zavidno veće nego cijene u domovima van NP.
Dakle, kudagod ušli, i kakogod domišljati bili, njihovom sistemu naplate posjete nacionalnom parku ne možete uteć. A oni pritom ne moraju izdvajati za plaću uniformiranim momcima koji od dosade drkulje u nekom šumarku, e da bi možda taj dan naplatili nekome par eura prolaska.
I sad, ako ste pravi rvat, reći ćete serem ti se ja na to, kad ti kakti ideš u tamo neku planinu, pa te služe palačinkama, umjesto da si ga sam sa sobom neš preživljavaš, a ako ste pravi proračunati ekonomista, onda možete izračunati površinu koju prekriva to malo slovenskih alpi, usporediti je sa velebnom površinom jednog jebeno živopisnog velebita, mosora, dinare, biokova, bijelih, samarskih, biraj redom, a onda opet možete izračunati kapacitet smještaja u odnosu na površinu... doći ćete do nekih rezultata.
Ako ste duhoviti, iz tog rezultata možete smisliti neki vic.
Neki vic na račun toga da je lakše doručkom, ručkom i večerom, uslužiti 300 ljudi u domu na dvijeipohiljada metara visine, do koje ne dolaze ni cesta, ni kamioni, ni mopedi, ni žičara, nego osigurati kavu za 30 ljudi u jednom običnom rvatskom domu do kojeg je od tih 30, 28 njih došlo autima i parkiralo ih ispred doma. I dobro, platili su neš simbolično momku u kučiči. Da i momče zaradi plaju, i da ne ćubi tamo bzvz, uredu, okeee.
Ako ste antropolog, onda ćete možda malo lupati glavu o tome, kulturi, civilizaciji, organizaciji, i posebice tradiciji. Tradiciji posvećenosti organizaciji, i tradiciji njegovanja tradicije same, tamo gdje su naši djedovi davno sidro bacili i nas time pošteno ujebali, a mi o tome radosno zapjevali. I onda, možda ćete se začuditi, a možda i nećete, kad u cijelom tom naslijeđenom sistemu čujete razgovor o ministrici koja je nekome pomogla da ne ostane bez posla. Blagi razgovor, pun razumijevanja, i riječi opravdanja, jer mi smo ljudi koji ne pišu račune tipkama, nego rukom, koji broje potrošeno po sjećanju i osjećanju, i koji ne robuju sistemu, nego koji pomažu jedni drugima. Mi smo si cijelo vrijeme u pomoći. Pomažemo jedni drugima. Kako znamo i umijemo. Kako su nas učili. Didovi.
Eto.
Ovim, najmegalomanskijim postom ikad, zaokružujem svoje dvodnevno nerviranje radi neispijanja jutarnje kave, i još uvijek prisutne nevjerice da je moguće dopeljati autobuse s turistima, i kamione s baksama pive našteliti na stepenice dva metra od ulaza u dom, a nemoguće je montirati aparat za račune. Nemoguće je imati po kile kave i ujutro je skuhati i prodati. Naplatiti, zaraditi. A jebate posla, jebate zahvata.
I još sam u nekom šoku. Neadrelinskom.
I evo sam zalijepila sve ove slike. Za vas koji se bojite miševa i zmija i sumnjate u uslužnost vlastitih nogu, tek toliko da vidite da je ta široka vukojebina zbilja predivni dragulj, i da povjerujete da postoji kultura hodočašća netaknutoj prirodi, u kojoj hodočasnici poštuju svoja nepisana pravila o odnošenju smeća, i nečupanju biljaka, i nemaltretiranju divljih životinja. I ako ih se natrpa tamo još stotinu puta toliko njih koji poštuju pravila, prirodi se neće ni približno naštetit kao što to može učiniti samo jedan, koji kroji kriva i zaobilazi svima korisna pravila . I da nije toliko strašno, ni toliko zahtjevno razviti kulturu planinarenja. I da vidite da imamo pun kurac toga lijepoga za pokazati.
I onda možemo: uživati u tim prirodnim ljepotama, razmišljati o ekonomskoj krizi, sjetiti se da nas i sada u ovim govnima samo turizam spašava, razmisliti o svojim tradicijama i navadama, učiniti nešto.
Ili kao i do sada. Ništa.
Šumarak
Nije sve tako crno, nije ni sivo, sve je, ustvari, tako zeleno i tako veselo i tako živo. I tako, nadohvat. Treba se samo pokrenuti. Prvi korak garantiran je bijeg.
Bijeg od portala, bijeg od crnih vijesti, zlih slutnji, ekonomskih računica, cijene benzina, cijene mozga, olićeve ozljede i srne na beku.
Bijeg od posla. Bijeg od nezaposlenosti. Bijeg od djece, bivših, sadašnjih i budućih. Bijeg laganim korakom u friškim, neiznojenim tijelima i nenažuljanim petama.
Bježimo sve češće sami. Ne zovemo više nikoga, jezdimo kao laka konjica, mijenjamo planove u zadnji tren i odlazimo tamo gdje se nismo ni nadali da ćemo doći. I još uvijek ne bježimo jedno od drugoga. To je važno. Najvažnije.
I šuma je još uvijek tu. Skladna je. Uvijek je. Boje, oblici, red veličine, red velikih, red malih, red zemlje, vode, svjetla...
Kao da ih je neka nevidljiva ruka sadila i određivala im nošnje u tom njihovom bezvremenskom plesu...
I kao da je sve na svojem mjestu u toj naizmjeničnoj izmjeni tišine i šuma listića i cvrkuta ptičuljaka i rojanju kukaca, i kao da se moooraš beskrajno diviti i klanjati tom uzvišenom i čarobnom redu..
I onda... ma sve je to goli kurac, taj uzvišeni i čarobni red i mir i harmonija, sve to oko nas, to je sve jedno veliko klanje i masakr, i sve se te biljke bore na život i smrt jedna protiv druge, a samo se nama bedastima čini da je to sve posloženo i da miruje, iz jedinog razloga što se naše i njihovo vrijeme ne podudaraju, i što one rastu presporo da bismo mi išta mogli zamijetiti u ovih pet minuta... objavi Mužjak samo tako, svoj veličanstveni doživljaj harmoničnom magijom poredanih stabalca usred čarobnog šumarka...
Mah, svejedno mi je, nek se kolju, i nek se jedu, i nek jedu nas, i mi njih, i nek je svijet tako jedno okrutno sranje, ima, ipak tih nekih trenutaka, ima tih nekih prizora, zvukova i mirisa i sve odjednom... uvijek ih poželim uhvatit, zaustavit, odnijet kući i zauvijek sačuvat... možda, jednog dana, negdje u budućnosti, možda smisle i to, meni sada, ostaju samo slike, te neke, začarane, tu smo jednom bili, ovim putem smo prošli... i bilo nam je lijepo, u tom sveopćem masakru... :)
svak sebi prorok
Gospodin Rambo Amadeus je početkom devedesetih nastupao na teveju i, u jeku zahuktavanja sveopćeg klanja, hladno izjavio da je njegovo tržište cijela Juga, i da jebe se njemu što i kako. I da to je tako.
Gledam mu danas raspored koncerata za sljedećih par mjeseci. Zadar, Ljubljana, Maribor, Banja Luka, Rijeka, Bačka Topola, Herceg Novi, Ploče, Beograd, Makarska, Dubrovnik...
Đoni bi gud Štulić je u jednom trenutku početkom osamdesetih zavapio da jednog dana nema ga da nikada ne dođe...
Ni rasporeda njegovog koncerta gledam danas nigdje nema...
Možda bi ti ljudi bi stvarno trebali pripazit` malo na te svoje riječi...
riječ utjehe
Imam te neke mlade prijatelje. Pozavršavali oni fakultete i to, i sad traže posao. Pa mi se žale. Da kako je teško naći posao, i kako je taj život zajeban, i kako moraju pisati neke tamo ulizivačke molbe od kojih im se iskreno sere, i kako je sada sve što im se nuđa neko tamo jebeno rintanje za nekih tamo jebenih 1600 kuna naknade.
I ja bin tako rado da im mogu reći koju utješnu.
Neku, kao, eeeee, daaaaa, tako sam i ja, kad sam završila fakultet, pa onda godinama bez posla, kamolitesreće da mi je netko ponudio volontiranje i pokrio mi troškove, i još me prijavio, nego sve neko retardirano tezgarenje na crno, ali, vidiš, eto, ipak se sve posložilo, i sad je sve dobro...
No, sve utješno što im mogu reći, jest, da ipak nije njima tako crno, jer, za razliku od mene, oni svoje ulizivačke molbe pišu još uvijek starijima i iskusnijima od sebe...
i taman izašlo, prikladan tekstić... žao nam je, menopuza nije poželjna
ranom zorom fejspuk šorom
Jutros sam se probudila. Budim se tako svako jutro. I kažem onda sebi, wtf, iliti uotdfak, iliti ta neka riječ koju govore ti neki koji si umišljaju da su veliki lebofski. I onda, u stilu umišljene veličine, nemirne duše nastavim spavati.
Jutros sam se ipak malo bacila u pensir.
I mislila malo kako bi bilo dobro ustati već u tih 6.30, kad je vani već odavno dan i ptičice već odavno razvaljuju glasnice, i kad sam budna već duže od cijele minute, i kad je u stanu mir, svi spavaju, i kako bi bilo super sjesti malo i poraditi na sebi i svojoj prezentaciji, i onda kad se umišljenim mulcima pokušavam uvući u dupe e da bih dobila posao u njihovim legalnim informatičkim tvorevinama, da mogu napisati kako sam u slobodno vrijeme dokolice od radnih obaveza, vrijedno radila na sebi već od šest ujutro ničim izazvana (a što će tek biti kad budem izazvana?) i naučila svašta nešta o iklaudu, drupalu, jumli, razlikama i sličnostima, i sve to nešto što bi se još u maternici trebalo znati, jelte.
I kad već mogu učiti to sve, jer znanje je široko i širokim masama na širokopojasnom internetu dostupno, i mogućnosti su svuda oko nas, i samo ih treba iskoristiti, pa zašto da onda to sve ne iskoristim? Pa sam ustala. I sjela na rubu kreveta, a krevet se ljuljao.
Pa sam si rekla uotdfak i legla nazad.
I san bi me skoro odnio u svoj čarobni svijet, da me nisu napale misli o tome kako bih baš mogla uspješno potratiti još jedan dan, imati brdo vremena za buljenje u portale, komentiranje fejspuka, a možda stignem i depilirati bikini zonu, možda odem trčati, a između svih tih dnevnih ovisnosti, možda se nađe i koji prazan trenutak kojeg ću potrošiti na prezentaciju sebe, i shvaćanje jumle, drupala i iklauda.
Pa sam si veselo skuhala kafcu i prionula fejspuku...
Ma čisto jedno veselje :)
predah
Vikend donosi odmak od balavurdije, pasa, portala, portala, interneta, svijeta. Ostaje samo mali svijet, mužjak i jednostavni hedonizam, malo klopice, crtića, izlaska, sasvim malo razloga da se tjedan pregrmi, malo da se opet pitam zašto živim životom kojeg si nikad ne bih izabrala, o kojem si nikad nisam maštala, pa onda, ono, život se tako posloži, pa se živi, pa jebiga, kiša će, moram na tržnicu.
I onda opet, dovoljno je jedno jutro da se upale portali, i da se shvati u kakvom to imbecilnom svijetu živim, i kakve to imbecilne vijesti privlače imbecilne ljude, jebale ih sve pederčine redom u zakrečene mozgove i krezuba usta.
Dovoljan je, opet jedan vikend, u njemu malo hedonizma, i posjet jednom caru, megacaru, veleumu i vicmaheru, dovoljno je, ustvari, jako malo...
brdo muhamedu
Neki ljudi ne bi nikad smjeli imati djecu. Ja, npr. Kako to znam? Tako što bih u ovom trenutku najradije ovu dvojicu šmrkljavaca pokosila šmajserom, jer to je jedino rješenje koje mi pada napamet u želji da se prestanem osjećati bespomoćno u situaciji u kojoj je pas poludio i ne prestaje trčat i cvilit, van ne možemo pobjeći, jer lijeva ko iz kabla, na televizoru galame crtići (jedan od dvojice povremeno sjeda pred teve), a na istom stolu na kojem pokušavam raditi igraju se igrice, i stol se neprestano mrda i trese, i sretna zdrava dječica se vesele i klikću nad svojim igricama jebemimmiluzdravu sretnu majku...
A možda da jednostavno odselim?
Za dobrobit sviju...
Mama, mama, evo mene nazad u svojoj sobici... makar je veća od ovog stola... a mir i tišinu da ne spominjem...
A možda ni mene nisu voljeli dok sam bila mala i zdrava i vesela i skakala i tresla i sve oko sebe. (I jesam li uopće ikad bila takva?)
A možda je i postojao neki razlog zašto sam ja svoje skakanje i ludovanje smjela izvoditi samo vani ili u svojoj sobi, a ne odraslima po glavi... vremena se mijenjaju, ali ne bolje po mene.
Ja se neću promijeniti. Kasno je.
topla voda!
opa! u recesiji smo!! a gdje smo dosad bili...
dobila sam i ono patetično kružok pisamce u kojem sindikati žalobno cvile jer će se državnim službenicima ukinuti sve one njihove povlastice, i sad bi ja, koja cijeli život radim kod privatnika i nisam imala ni p od takvih povlastica, a više nemam ni p posla a ne samo p od povlastica, trebala suosjećajno potpisati neku povelju da se njima odnekud opet stvore njihova prava. Da ne plaču, povrijeđena dječica...
U privatnom sektoru je to jedna jako jednostavna priča. Imaš promet, imaš zaradu. Od zarade dobiš plaju, ako ti firma zaradi puno, možeš dobit božinicu, može ti poslodavac čak i platiti pokaz, može i topli obrok (božičnicu sam, btw, zadnji puta dobila 2004-te, a za uskrsnicu nisam ni znala da postoji dok se sindikati nisu pobunili, a topli obrok su činili hladni sendviči koje sam plaćala iz svojeg džepa), i dakle, ako zarađuješ puno, možeš čak i biti prijavljen/a na puno. Ali i ne moraš.
No, ako zarađuješ malo, onda nemaš za božičnicu, pokaz, ni uskrsnicu. Jednostavno nema. Ako zarađuješ premalo, onda se firma zatvori, u protivnom gomila dug prema državi, a dug se mora vratiti, jelte, i onda si na birou, ili ulici, ili si nađeš novi posao. Ako se puno takvih firmi krene zatvarati, onda je malo teže naći posao. No, najveći problem nezaposlenih nije samo u tome što oni dangube, i što im vrijeme zalud prolazi, nego u tome što oni ne troše. Masa ljudi koja štedi, štedi je kriva riječ, masa ljudi koja se odriče potrošnje, i to ne iz bunta, nego iz nemogućnosti, ta ista masa smrt je za sve one sjajne šoping centre, i za sve one koji još uvijek imaju posao i koji bi trebali generirati ovo naše velebno društvo. Nezaposleni su davljenici koji vuku zaposlene na dno, i čim ih je na strani nezaposlenih više, tim su teži i brže tonu...
No, za sve te stvari, te ustvari, boli kita ako si se dobro uhljebio/la u nekoj državnoj firmi, i ako plaja ti redovno dolazi, i ako živiš lagodno, i ako su te priče o nekim firmama koje propadaju, nešto što baš i ne želiš slušati, jer dobro znaš, da to je tako, propadaju oni koji slabo rade, a uspijevaju oni koji su dobri. I ne želiš se zamarati tom nekom lavinom neplaćanja i čarobnom lancu dugovanja jer i tako se to događa nekome drugome, ne tebi...
Isto kao što mene sad zlurado zabole dupe za nečije uskrsnice.
Možda je ovo prvo ukidanje "povlastica" isto tako jedan put prema sveopćoj propasti, po onom principu kako se to događa u privatnom sektoru, ono, prvo odu povlastice, pa svi na minimalac, pa svi na pola minimalca, pa svima kurac od plaće, pa svi na biro, možda je bankrot pred vratima, možda, u još crnjem slučaju, agonija tek počinje beskrajno trajati, no, ako je jedina reakcija, i jedino rješenje plakanje i patetično pisamce o tome kako će se nekome ukinuti povlastice, e onda cijela ova tragikomična parada i zaslužuje ništa više nego trokurac krasni.