brdo muhamedu
Neki ljudi ne bi nikad smjeli imati djecu. Ja, npr. Kako to znam? Tako što bih u ovom trenutku najradije ovu dvojicu šmrkljavaca pokosila šmajserom, jer to je jedino rješenje koje mi pada napamet u želji da se prestanem osjećati bespomoćno u situaciji u kojoj je pas poludio i ne prestaje trčat i cvilit, van ne možemo pobjeći, jer lijeva ko iz kabla, na televizoru galame crtići (jedan od dvojice povremeno sjeda pred teve), a na istom stolu na kojem pokušavam raditi igraju se igrice, i stol se neprestano mrda i trese, i sretna zdrava dječica se vesele i klikću nad svojim igricama jebemimmiluzdravu sretnu majku...
A možda da jednostavno odselim?
Za dobrobit sviju...
Mama, mama, evo mene nazad u svojoj sobici... makar je veća od ovog stola... a mir i tišinu da ne spominjem...
A možda ni mene nisu voljeli dok sam bila mala i zdrava i vesela i skakala i tresla i sve oko sebe. (I jesam li uopće ikad bila takva?)
A možda je i postojao neki razlog zašto sam ja svoje skakanje i ludovanje smjela izvoditi samo vani ili u svojoj sobi, a ne odraslima po glavi... vremena se mijenjaju, ali ne bolje po mene.
Ja se neću promijeniti. Kasno je.