Usran post o usranom danu
Danas mi je govno plivalo. Plutalo, kakogod, uglavnom, nije htjelo potonuti. Moja govna inače, obično potonu odmah ravno do dna, i onda se tamo naguraju da čim prije odu. Neka se i razljepe, čist da ostave trag svojeg postojanja, kolikogod kratko taj trag trajao.
Sumnjam da ona imaju svijest o svojem postojanju i želju da nešto ostane iza njih, ali ih svejedno cijenim. Bez njih ne bi bilo ni života. Pa ih onda tako volim promatrati. I tako sam isto primjetila ovaj današnji raritet.
To je sigurno neki znak.
Jučer je isto bio jedan raritetan dan. Jedan od onih koje je najbolje pobrisati i zaboravit i za njim povuć vodu.
E, da ne bi.
Kako svako govno ima svoju vrijednost, elem ga tako imaju i dani. Čak i oni usrani.
Jedino što sam jučer uspjela jest; ošišati se. Šišam se, inače, u rijeci, na proputovanjima od metropole do istre. Našla sam si svoju frizerku i samo ona zna, od moje neprorocionalno konjski velike glave modiljanijevske ljepote, učiniti nešto s čime sam ponekad osobno zadovoljna. Pogodila je to nešto, odnos proporcije strčećih ukrasa lubanje i uskladila to sve s mojim karakterom. Pa se tako i dalje šišavam 150 km daleko od mjesta gdje živim. Nije blem, usput mi je.
Osim frizerke, u rijeci se javljam na biro. Zato jer je to zadnje mjesto gdje sam boravila i radila, i nemam neke tenzije vraćanju u selo moje malo. Pa tako odlazim jednom mjesečno na taj famozni ured za udaranje pečatića i onda tamo stojim u redu s ostalim luzerima.
I jučer, e kurac.
Teta za šalterom otkrila je jednu strahotnu stvar. Naime, početkom drugog mjeseca istekla mi je prijava o privremenom boravištu, što znači da više nemam prava na usrane pečatiće u usranoj knjižici. Primjetih da smo već šesti mjesec i da mi sve ove mjesece bez problema lupaju te njihove usrane pečatiće, na što je gospođa drhtave ruke inzistirala da je to nečija greška, i da ona mi ne, ne, neee, ne može udariti pečatić dok joj ne donesem prijavu.
Prijava privremenog boravišta, inače je jedan obični A4 papirić, kojeg možete podići u svakoj policijskoj postaji u koju sa sobom dovedete osobu vlasnika neke nekretnine, koja je samovoljna doć s vama tamo i potpisat da vas prijavljuje u svoje rezidencijalno carstvo. Bitno je pritom da osoba ima vlasnički list, oboje imate važeće isprave, bla, bla, bla, i onda vam službenica na šalteru izda taj usrani papirić s usranim pečatićem kojeg, pak, odnesete na biro za zapošljavanje, e da bi vam tamo udarili pečatić u radnju knjižicu da ste nezaposleni i prijavljeni i sve je tako uredno i kako treba biti.
Ne moram napominjati da vi tog vlasnika te nekretnine ne morate ni posebno dobro poznavati, nitko nikad neće provjeravati gdje živite, ni gdje boravite.
Ali, ako vam taj jedan usrani papirić fali, onda to vidno komplicira život.
Ok, u pravnoj uređenoj i sređenoj državi, reda mora biti, ali...
Ali da mi taj usrani biro za zapošljavanje u zadnjih godinu i pol dana koliko sam tamo, nije poslao taj jedan jedini usrani sms, u kojem su mi naveli da se javim na posao, koji je mojoj struci blizak, otprilike, kao što bi s pravom nekog zubara poslali da se javi na posao ginekologa, onda bih i tu glupost s njihovim polgodišnjem neprimjećivanjem isteka prijave boravišta, možda čak i lakše podnijela.
Da makar to njihovo što bi trebali, rade kako spada, lakše bi bilo te komplikacije progutati.
Ali, ne.
Usrani biro za zapošljavanje je samo zgrada za udaranje pečatića. Treba to čim prije užgat, pobrisat i povuć vodu.
Onda sam vidno nadrkana jurila u metropolu.
Jer tamo me čekao razgovor za posao. Prvi od kad sam na usranom birou. I otkad šaljem svoje molbice na poslove objavljene na internetu.
Zašto na internetu?
Zato je usrani biro za zapošljavanje treba pretvoriti u kiosk za udaranje pečatića, a zgradu prenamijenit u neš korisnije.
Eto zašto.
No, dobro je bilo da je razgovor ipak prebačen za danas.
Jer, jučer je bio taj usrani dan, i u tim nekim danima, neke stvari bolje je preskočiti.
Svejedno, stigla sam do metropolisa, pred karlovcem me oprala tuča, a onaj vijadukt s dvije trake bio je pretvoren u akvadukt. Što bi ipak pribrojilo još jednu uspješnu stvar jučerašnjem danu. Stigla sam čitava i cijela i sa samo par novih ulubljena na već istučenom limu.
To valjda ide tako, lančić od uspješnih i neuspješnih stvari, jedna za drugom.
Onda opet fijasko.
Posjet ginekologu. U 18 navečer. Dogovoreno fantastično snimanje, ni manje ni više, nego kolor duplerom. Mužjaku se nije dalo vozit me, jer mu se taman prisralo, a poznato je da se mužjaci ne znaju jednostavno posrati, nego moraju ta svoja govna vabit nekim novinama, knjigama, časopisima, i to onda sve zajedno mora trajati makar po ure, a ja se sasvim fino znam zagubit po nepoznatim ulicama, a usput, bio je i onaj usrani pljusak, i poslije deset minuta bauljanja i zalijevanja od strane izbezumljenih vozila, odustala sam... vratila se kući mokra do kože i posrana do kostiju.
Usran dan, a nigdje ručke da povučem vodu...
No, danas već... ono je sigurno bio neki znak... nepodnošljiva lakoća plivanja.
Ili plutanja, kakogod ;)