OŠ Bratstvo i jedinstvo
//Četrdesete, godine kada bi trebalo uživati u plodovima svojeg rada. A ne pitati mamu i tatu da ti plate kredit.// R.S.
To mi je tako, ostalo urezano u vijugama kao najizjava s ovogodišnjeg okupljanja bivših pohađalaca one, onomad super moderne osnovne škole, kreativnog i nadasve originalnog imena: "Bratstvo i jedinstvo". Čini mi se nemogućim da je u onoj državi postojao jedan grad koji je imao školu, a da se ona nije zvala "Bratstvo i jedinstvo". Ili makar "Josip Broz Tito".
I u svakom smo razredu imali po jednu sliku dotičnoga koji nas je strogo promatrao i pazio da poštujemo tekovine Bratstva i jedinstva i sveg onog, za što su nam trubili da su naši preci sijali kosti i ostavljali živote. I mlatili su nas i davili, čim je, pa i kad nije, zatrebalo, tim tekovinama i ljubavlju prema bližnjima, daljnjima, Srbima, Bosancima, Ciganima, Romima, Slovencima, svi smo morali biti jednaki i isti, a čim bi više bili različiti, tim smo se morali jače voljeti. Da lakše prebrodimo razliku.
Morali smo. Neljubav, nepoštenje, prezir, arogancija i uzdizanje jednih iznad drugih, iz ovog, onog, bilokojeg, a nedajbože najgoreg, nacionalnog razloga, to je bilo zabranjeno, radi toga se išlo kod direktora škole na razgovor, dobivalo se ukore, učiteljice su nas gađale strogim pogledima, a ponekad i šibama, i uredno nas tjerale na ljubav i poštovanje jednih prema drugima.
Imali smo onda u razredu i jednu malo retardiranu učenicu, koja, em što je bila siromašna i sa sela na kojem je po cijele dane čuvala ovce i koze i radila u polju, em je još bila mentalno zaostala, pa joj niš u školi nije bilo jasno. Pa smo se mi onda, po uzvišenim pravilima kojima su nas učili, natjecali tko će biti bolji prema njoj i kome će ego više narasti od pomaganja drugarici u problemima. Kao pravi pioniri, omladinci i to sve nešta. I osjećali se pritom haj, baj, i kao pravo složno pleme dok smo branili svoju drugaricu od primitivnih zadirkivača iz drugih razreda.
Pa smo tako, u ispravnom življenju, pravednom veselju i pod strogim paskama da idemo pravim, iako tada već pomalo zaraslim i zapuštenim, putevima radnih akcija i svejednakosti, odrasli, raspršili se svako na svoju stranu, netko s onu, netko s ovu, netko daleko, netko nikamo... i eto, stigle četrdesete. Godine u kojima bi trebalo uživati u plodovima svojeg rada, sa smiješkom mi reče, nekad drugar iz razreda, a sada privatnik, bagerist, i doda pritom još, da, da, ono nekad svi smo kukali i govorili da nam je teško, loše i nikako nije dobro, ali sad ga je strah to i pomisliti, jer izgleda da se kuknjavom samo priziva još gore, i sad samo muči i trpi i šuti i čeka da prođe. I sretan je da ima mamu i tatu. Još uvijek.
I onda, gledam malo sve te pregažene godine, toliko urezanih bora po licima i šlaufova posloženih oko strukova, toliko sijedih koje se još drže za proćelave glavurde, ali onaj duh nekad i ponekad odbojno nametanog, pa onda opet, nasilno uništenog Bratstva i jedinstva, učinilo mi se sada, da još uvijek živi tu negdje među nama. I sve one tekovine poštovanja i ljubavi i otvorenosti prema različitima, učinilo mi se da su i one tu. I još uvijek postoji briga o onoj retardiranoj drugarici koja danas ima ljubomornog muža koji ju tuče i dvoje djece koja ju ne slušaju. Kad joj je jako teško, ili joj nešto treba, ona zove nekog iz razreda OŠ "Bratstvo i jedinstvo", i oni su uglavnom tu da joj pomognu. Da odvezu dijete na cijepljenje jer ona nema auto, da budu njenoj djeci kume na pričesti, krizmi, da nešto, bilošto. Jer ono poslije, kad je završila osnovna škola, onda više nije upoznala nikoga kome bi bilo toliko stalo, da bi se brinuo oko nje.
Ne znam kako se danas zove ta moja bivša škola. Sigurna sam samo da u njoj više nema one obavezne slike druga strogog pogleda. Možda na tom istom mjestu visi razapeti gospodin, onaj koji je dozvoilo da ga umlate, e da bi se onda još i vratio i rekao, ma wtf, oprošteno vam je, samo se malkoc pokajte, ma ne morate se ni kajati, samo se pokrstite i bit će to oke...
Ne sviđa mi se poruka umlaćenog gospodina. Sada, s toliko godina odmaka, draži mi je strogi pogled onog ozbiljnog frajera koji tjera na preispitivanje, nego ovog, koji prašta nemilice.
Ali, nakraju, kad se sve zbroji, oduzme i kad moždane pregore od premišljanja, računica bude uvijek ista. Svejedno je. Jednom kad sve te godine prođu, ili u dobru, ili u zlu, izgleda da svejedno je, prošle su.
Drago mi je samo radi onog dobrog duha. Njemu godine nisu učinile ništa. Ono jednom kad se ofucano društvo sa svih strana okupi, onda i on oživi. I drago mi je sada radi svih tih tekovina kojima su nas mlatili, jer na kraju, kad odbaciš sve svoje materijalne halje, aute, stanove, kredite, uspjehe i neuspjehe, ništa ne hrani ego tako slatko kao duh od ljubavi, poštovanja i prihvaćanja. I kad odbaciš sve te stvari koje se mogu tako jednostavno kupiti i prodati, ostane ti samo važno ono nešto što se godinama gradi, čuva i njeguje. Oni pažljivo poslagani duboki temelji do kojih zlo i nasilje nemaju mogućnosti doći.
Pa mi je sada, ustvari, jako drago. Da mogu doći do patetičnog zaključka koliko sam sretna jer sam jednom davno učila u školi tako jedinstvenog i nadasve originalnog imena.