ranojutarnje budnice
Danas se, onomad davno, davno, slavio Dan Mladosti. Glup dan glupog imena, ali za masu koja slijedi, ni glupost ni pamet nisu nešto što bi ona znala razlučiti. Ona je tu, ionako, samo da bi slijedila nešto što ovlaš procijeni da slijedi većina, pa bi se tome zato valjalo prikloniti.. Elem, onomad davno, dan je počinjao iritantnom budnicom, i ti neki ljudi koji su se kroz život probijali guzinjanjem i laktarenjem, oni su to nešto organizirali, bili tamo glavni i nisu dali ljudima spavati, nego su kroz grad tjerali onu limenu glazbu koja bi galamila one pobjedničke budnice i koračnice, i doviđenja spavanju.
U Beogradu se onda održavao slet. Tamo su nasred stadiona klinci iz svih krajeva Juge izvodili koreografije i veličali mladost koju su poklanjali drugu, društvu, nečemu, ne nečemu bezveze, nego nečemu uzvišenom, naravno. Oni neki, najbolji, uzorni, vrijedni i marljivi s najboljim rezultatima, oni su bili izabrani da predstavljaju mladost svojeg vremena. Nije tamo igrao bilotko.
Nekima je to bio veličanstven dan.
Nekima debilana svoje vrste.
Danas klinci više ne igraju u narodnom kolu. Ne biraju najbolje, najvrjednije i najuzornije omladince. Oni su spašeni od debilana takve vrste.
Svejedno, ne zavidim im.
Iako danas mnogi žale za onim romantičnim vremenima sigurnosti i pravednosti, to je isto debilana svoje vrste.
Sjećam se onih dana mature, kao i upisa u srednju školu. Nama su se onda zbrajale ocjene iz osnovne, pa smo pisali prijemni. I sjećam se da je na prijemnom samnom bio jedan dečko koji je imao sve neke trojke, i unatoč mojim, sve nekim peticama, uspio je proći prijemni prag.
Bio je sin nekog generala JNA. I bilo je uvijek tih par mjesta koja su bila rezervirana za sinove i kćeri nekih generala. Nauštrb nas, djece običnih konobara i ostalih luzera koji ne varaju u životu.
Danas su ta mjesta rezervirana za sinove i kćeri nekih tajkuna. U pravilu, njihove ocjene su isto neprikladne njihovim prolaznim mjestima i smjerovima koje upisuju. A i luzeri, oni isto još uvijek postoje.
Promjenilo se, u globalu, nije ništa. Nešto se malo bolje nosimo, imamo bolju tehniku, promijenili malo formu, sadržaj je ostao isti.
Nekad davno, na današnji dan, budile su me iritantne trube i bubnjevi, jutros me u još ranije doba probudilo predmenopauzno izmjenjivanje temperature, nervoza, a možda samo posljedica kasnosinoćnjeg pretrpavanja pizzom i pivom. A i imala sam noćne more. O nekoj jako našminkanoj i prezgodnoj ženi koja se pretvara u vješticu s maskom ispod koje ima lice identično gadnoj maski, pa u curicu koja po cijelom licu ima fleke u obliku zemaljske karte. Amerika na desnoj strani, a Afrika posred brade... I onda me tako naizmjenična ganjala i govorila da je zaljubljena u mene otkad je pročitala blog. I da zna točno tko sam.
BIjaše grozno.
Uvijek nešto kvari san...