okac
Uvijek dan krivo počne kad počne na portalima. Ili fejspuku. Ima nešto u svemu tome što duboko uznemiruje, a valjda mi to paše, jer sam inače, a jutrom posebno, duboko umirena, pa onda, idem tamo da vidim što se događa, tamo gdje je akcija. A tamo uvijek neka sranja.
Trebalo bi. Da, trebalo bi napraviti portal s pozitivnim vijestima. Ne ružičastima i umjetnima, i ne onim naglavačke nasađenima (iako me Njuz.net sasvim pristojno uveseljava svojim budalesanjima), nego neki portal malog čovjeka koji živi svoj mali nespektakularni miran život i svaki dan nalazi u njemu nešto dobro. Ima li takvih ljudi uopće? I kad će oni postati senzacija?
Možda bolje da nikad ne postanu.
Tko zna.
Ne znam. Kad mi jutro zapne, i kad mi se čini da sam se zaglavila, onda obično pustim neku mašinu da nešto pere. To daje osjećaj pozitivne aktivnosti. Nešto se mrda, lupa i okreće. Skoro pa bespotrebno trošenje struje, vode, i habanje robe nekim otrovnim deterdžentima, e sve da bih dobila neki osjećaj.
Skoro da se nemam čemu žaliti, to je prava slika obilja.
S natruhom unutarnje praznine i izgubljenosti.
Uvijek nešto.
Samoća traži buku i akciju, buka i akcija vape za samoćom...
I kad je psetance tu, to je isto jedan veseli odmak od portalske stvarnosti. I od unutarnje praznine i vanjske dezorijentiranosti. Smiruje me kad se ubacim i izgubim u njegovim ogromnim okama. Mislim, da, i nače sam, a jutrom posebno, duboko umirena, ali tamo, tamo sam pritom i nekako sigurna :)
