Sve se vratilo odjednom.
Milamajka je stigla prva i donijela svježeg mladog luka, mirođije, neke krpce, sireve, bureke, energiju, zvonki probitćutibubnjiće glas i sveopće veselje. Otac ju je jedva dočekao da se može požaliti kako je umirao od gladi i imao loš tretman.
A kad ga pitam da li nešto želi, onda mi danima palamudi kako su želje od vraga i kako su skromni ljudi najsretniji na svijetu, i kako nema veće vrline od skromnosti i kako je suludo zahtjevati nešto više, i kako je on sretan i presretan, i kako bi cijeli, cijeli život, svaki dan jeo samo kiseli kupus i ništa drugo više.
Pa eto mu onda. Kupus kiseli, i kupus slatki, i skromnost od boga.
Otac i njegove zakučaste poruke.
Vratilo se i hladno vrijeme.
A mužjak mi je baš za rođendan vratio ljetne gume namjesto zimskih.
Romantičar, nepopravljivi.
I vratila se i moja nesanica. I izgladnjelost. Izgladnjelost nije radi skromnosti, izgladnjelost je radi lijenosti. Ne da mi se žvakat. I onda mi se ne da ništa, i onda čitam po portalima o tom nekom tihom davitelju iznutra, koji nas davi i muči i čini da se osjećamo manje vrijednima i više nesposobnima.
I, to je to.
Nisam ja lijena, nego udavljena.
I sutra se vraćam tamo gdje kad dođem, onda shvatim da ne znam kamo pripadam, jer uvijek kad sam negdje, mislim si samo kako je negdje drugdje. I tako.
Krug. Opet.
Post je objavljen 13.05.2012. u 13:18 sati.