Istok/zapad/tradicija
Onokad je rat kakti završio, pa su se granice bivših neprijatelja otvorile, pa sam malo otišla u rodni grad koji je ostao s one granice razjebane, nekad domovine, a sad... tog nečeg razjebanog, pa su se onda pomalo okupljali susjedi da me vide nakon petnajstak godina, ipak, jelte, puno je vremena prošlo, odrasla je mala, postala ženom i sve to.
Pa sam se, uglavnom, svih njih s veseljem sjetila, svi smo nekako ostarili, samo sam se ja još osjećala mlađahnom, jer početak tridesetih je, ipak, ruku na srce, jedno krasno doba na vrhuncu psihofizičkom, pa mi nikako nije jasno bilo, zašto su me onako, s iskrenom tugom, gledali kad god bih im rekla da se nisam udala. A još manje mi nije bilo jasno to što ih ništa drugo, osim te dosadne udaje, nije ni zanimalo.
A baš sam se fino namjerila razmetati s time kako sam završila fakultet, kako imam posao, kako sam si kupila auto, i skroz sam si odrasla i sposobna živjeti sama, putovati sama, i baš sam si, ono, skroz uspješna i skroz sam si faca i ful sam si kuuuul, i šta sad oni oće?.
Ali, ne. Prvo, glavno i jedino pitanje bilo je: jesi se udala, pa onda, a jel imaš barem dete? I taj nedostatak muškarca i deteta u životu bio je nekako označen kao totalni fijasko, neuspjeh i promašaj. Jebeš fakultete i to što imaš posao, auto i muda da sama putuješ po razjebanom svetu, i što ti je, ruku na srce, vlastiti život baš jedna vesela tvorevina i što si u njemu baš zadovoljna sa sobom i svojim domašajima i promašajima, jebeš sve to, kad ono najvažnije nisi ostvarila...
Okolina je svoje prosudila.
A ja sam isto tako, onomad, prosudila tu istočnu okolinu zaostalom. I nekako mi je miliji bio zapad u tom trenutku. Nekako se učinio pun slobode i mogućnosti, i nekako daleko od ustaljenih postavki o ispunjavanju biološki tradicionalno zapisanih dužnosti. I sjetila sam se onda da mi se i nekad, dok je sve to bila jedna domovina, zapad činio milijim, slobodnijim i blesavijim, i malkoc dražim od udaj se, rodi, imaj dete i muža, defoltnih postavki. I kako sve ove godine odvojenosti jednog dijela od drugog, nikad nisam osjećala pritisak na stil života i forsiranje umnožavanja genetskog koda, nego tek sad, kad su prošle tolike godine i kad se svo pitanje o životnim dostignućima jednostavno svelo na jesil se udala, jesil se udala? I pritom se daje još jedna šansa đoker pitanjem: jesil rodila? Što bi valjda značilo da se na toj udaji makar zdušno radilo, pa ajd, bar nešto da je od truda ispalo, ali nakon i te negacije, onda bi uslijedio onaj tužni pogled, a za njim bi se dovukao onaj još tužniji uzdah. Pitanja o mogućoj udaji u budućnosti obično ne bi slijedila tugu i uzdahe, jer brojati trideset i koju sitnu, i biti pritom sama, to samo znači da je prošo` voz i da jebiga sad. Sad slijedi još samo jedna tužna i suhonjava starost. Pa smrt u suhoj pustinji bez igdje ikoga. Ili nekoj smrznutoj straćari. Isto bez igdje ikoga.
I tako, tužno sam se i promašeno i neshvaćeno nekako osjećala vrativši se taj put na istok.
I činilo mi se kao da su oni ostali negdje u tom nekom mračnom srednjem vijeku tjelesnog života, gdje je samo uzgajanje mladunčadi važno. A sve one druge koji si nisu uspjeli objesiti pomladak oko vrata, njih treba žaliti, jer, nešto loše, crno neko zlo ih je spopalo, vjerojatno neka baba vračara bacila zle čini, i pomutila im vijuge, i ajme eto nesreće...
I ništa se nisam mogla kurčiti sama sa sobom po toj srbiji.
Pa sam se fino i pokunjeno taj puta vratila nazad.
I dan-danas, kad se nalazimo i skupljamo po fejspuku, pitanja i tijek konverzacije s "ove i one strane" uvijek su isti.
Eeeej šta ima? Jesil se udala?
Pa šta čekaš, nemoj da ti vreme prođe, biće ti jednoga dana jako žao.
Nemoj reći da se bojiš poroda, pa barem tebe nisam nikad smatrao/la kukavicom.
Slušaj mene, nemoj da čekaš, biće ti žao, videćeš, sigurno će da ti bude žao...
Pa ti nisi normalna !!!
Pa, eto.
Onda sam upoznala igrom prilika jednu intelektualku iz begeša koja je studirala po belome svetu, koja priča jezike strane i radi u ujedinjenim narodima i šefica joj šefuje direkt iz njujorka, a ona onda tako putuje okolo s leptopom i odrađuje tako svoju urednu dnevnu satnicu za ujedinjene, i mnogo je sva feministički i humanitarno raspoložena, i u njenom društvu ne smemo šiptare da zovemo šiptarima, cigane ciganima, crnčuge crnčugama, židove škrcima, nego sve lepo, kulturno i korektno albanci, romi, afroamerikanci, židovi ne smeju da se etiketiraju, a žene ima da imaju sva prava sveta da biraju kako će one da žive, i nitko ne sme da im ta prava osporava, i nedajbože da ih smatra promašenim bićima, ako ove žele da žive same i slobodne, i ako odluče da neće robovati nametnutim i pogrešnim društvenim normama.
I tačka.
I to je bio taj čarobni dodir istoka i zapada. Žena koja ne pita jesil se udala, jel imaš dete. Žena koja čita knjige, gleda filmove i onda gorljivo raspravlja o kulturnoumetničkoj vrednosti istih. Žena koja poznaje problematiku i ne libi se dići svoj ženski glas.
A onda je žena došla nam u posetu i rekla da se udaje.
Ali za amerikanca. I da će da žive malo tamte, malo amte, kako već uspeju, a ona će da dobije državljanstvo, i kanda mi se učinilo da se udaje za državljanstvo, a ne za amerikanca, ali, hajde dobro, slažu se oni, vole se, i redovno kontaktiraju dnevno par minuta, i više, preko skajpa.
I rekla je još da je došla kod nas zato jer u begeu nema maštovitih venčanica, nego samo nekih konfekcijskih, bele boje.
A ona je feministica i bela boja na venčanju joj izaziva gađenje. Pa je došla da joj se sašije lila, ili bordo, ili teget, sve samo ne belo.
I dodala je još da je to sad kod njih trend.
Sve njene drugarice udaju se za neke strance, odlaze preko granica i bara, dobijaju strana državljanstva i gadi im se bela boja. Drugarice izgrađene na intelektualnim temeljima beže što dalje od ustaljene tradicije i preziru klasične venčanice.
Napredak.
I opet sam ostala tako zbunjena pred tim nekim svijetom s kojim se ne razumijem baš najbolje... ali makar, na onoj svečanoj kvazimaturalnoj večeri, na skoro najzapadnijem kutku, nekad velike i šarene, domovine, a sad tog nečeg, razjebanog, barem sam tamo mogla uživati u zajedničkim pričama o tome tko je, kako, i gdje, razbio, ogrebo, natukao auto i koliko je to platio. Lovačke priče o limenim potomcima, tooooo miki, konačno doma, tu među svojima. :)