ponedjeljak, 30.10.2017.

Sumiranje dana



Sunce je od ranoga jutra (a razdanilo se taman kada treba) navuklo osmjeh danu, a on je tako vedar djelovao obećavajuće.
O kako lijepo oktobarsko jutro! - pomislih.
U početku bijaše riječ ... vjetar ih je danas raznosio a usne su se samo skupljale, grčile ... Vjetar je ipak učinio svoje i ja sam se smrzla na vedrom danu.
....
Vraćam se u toplo, prate me crni oblaci, i ušuškana u polumraku posmatram putanju luka koju sa odmakom prelazi ono zamišljeno klatno koje me nosi u san. U tom estetskom sanjarenju usne se pokreću, namještaju u poznati oblik sunca, plamen je u njima, ples je u njima, kad god požele, plamen užarenog središta.
A kada se sretnu sa drugim suncem, više ne znaju da su imale glas ni one riječi koje je vjetar nosio, samo osjećaj naročitog milja od kojeg koljena drhte, a ruke zablude.

O radosti, o vrtoglavico, je li idealna ljubav potekla od idealnog sna ili idealne nesanice, fineganovog bdijenja?
21:03 | Komentari (12) | Print | ^ |

nedjelja, 29.10.2017.

Ravnotežni položaj


Vrijeme se razliva daljinama u blistavoj izmaglici sve dok klatno ne počne usporavati svoje kretanje između jedne i druge strane oscilirajuće ravni, težeći središtu, neosjetljivo na sate koji prolaze i sve u iščekivanju da ona kukavica ponovo izleti u očekivani čas.



Znam da se Zemlja okreće, sa njom i ja i da se onaj Mjesec kako oko Nje okreće i oko mene, i oko sebe, a svi mi oko jedne jedine postojane tačke u vaseljeni, oko koje se okreće i ona sama.



Posmatrajući tu ptičiju glavu na vrhu grančice i klatno koje pokazuje da se sve kreće, zamišljam tu jedinstvenu tačku tajne oko koje se sve vrti, zamišljam tačku apsolutnog mirovanja.
U svakom trenutku sam dio krajnjeg doživljaja kretanja u onoj blistavoj izmaglici daljine koja nema obrise, koja nije ni prostor ni vrijeme ni laž ni istina, već teži središtu, teži ravnoteži.


Dodatak
11:16 | Komentari (16) | Print | ^ |

subota, 28.10.2017.

Fargo 3/IV



Priroda je čovjekova istina.
Istina je božja. No postoji i nepravda. A to je oružje koje koristi vođa. Jer on zna šta oni znaju.
Istina je kad god on to kaže.
23:10 | Komentari (11) | Print | ^ |

Fargo 3



Ti si ruka, a ja rukavica.
Rastajnio si tajnu. Ti si znao najviše, jer si tragao za njom.
17:14 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 27.10.2017.

Pelin i med


Nošeno vjetrom, lišće srčano šušti. Zbrkano se kovitlaju tri stranice i slova iz knjige jednog lovca. Nestaju čudesni nabori magle što se jutrima vuku kao svešteničke odežde. Sunce se uporno vraća, neće se predati.
U daljini se čuje gotovo neprimjetno klokotanje vode, lako i tiho.
Vihor i miris pelina.
Čime da se braniš od ljepote medene požude i gorkog uzmicanja.
00:44 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 26.10.2017.

Pramen Jutra


Tvoje tajno biće hrani ljubavnu vatru i ti prolaziš kao svemirsko Kretanje. Zvuk tvog imena odzvanja u kriku budne noći.
A kad vodi Mjesec padne i magličasta bjelina nas obavije u slapu jutra, ti prašino što lutaš, živjet ćeš da voliš i da patiš.
09:35 | Komentari (19) | Print | ^ |

srijeda, 25.10.2017.

Perspektiva


Juče je kiša cijeli dan na prozoru slikala akvarele. Poniruća perspektiva na nedovršenom platnu. Razlika u veličini prisutnih figura način je da se stvori iluzija dubine. Moja ulica na kiši. Ista perspektiva.
Tvoja neobična perspektiva odmah uvlači posmatrače, jer nikada ti zadovoljstvo ne pruža nešto što ne možeš dotaći. Likovi izgledaju kruti i beživotni. A mene bi želio stalno dirati.
11:47 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 23.10.2017.

Plime i Oseke


On sjedi sam, i svira. I niko ne čuje, a ta muzika ispunjava moje misli. Pjesme ljubavne žive u snovima. Jedna žena koja zna, dan za danom pozdravlja te u samoći.
Ti si zagospodario svijetom i duša te gleda kao jedino oko.

Moje sunce, plimom plavi, tvoj mjesec, sve to odnosi, danu, noću, u vječitom i beskrajnom kruženju. Pa ipak, svakoga dana, mi se srećemo na dalekom horizontu, na zemlji koja je naša najsjajnija zvijezda, među javom i snom, u kratkoj sekundi vječnosti.
11:27 | Komentari (14) | Print | ^ |

subota, 21.10.2017.

Lađa

Lađa je čovjek jedan, usamljan na moru.
Ja sam luka koja čeka.
Vidim ga u noći ovitoj zviježđem kako mi, nošen vjetrom, jedrima nadutim
hita.

Dodatak:
18:15 | Komentari (14) | Print | ^ |

Smiješna stvar


Dogodila se smiješna stvar
nedavno na "mreži svih mreža"
(na putu prema forumu blogumu)
sretoh dežurnog fresh humoristu,
ali samo sam se morala nasmijati
kad je ponovno otišao.
09:14 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 19.10.2017.

Napuštena kuća

U dvorištu klupe prazne,
ne čuje se zveckanje lanca
samo vjetar pomjera
odškrinute prozore.
Na pritvorenim vratima
brava škinu
i mačka iskoči.
14:32 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.10.2017.

Vidokrug



Život se skuplja u svakom trenu, kao dim ispod kišobrana i kao odlazeće sunce ostavlja bez daha. Trči širokim korakom kroz šumu, život odlazi.
O tuge i nesreće, poštedi nas i raspi ih kao rosu jutrom, kao malo vode oteto sušnom ljetu.
Sretan je dašak vjetra u brbljivoj magli.
21:58 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 15.10.2017.

Molitva



MOST

Pred očima tama. Ja ispred ponora
Što nema obalu, nema vrh, sumoran,
Bezmeran, ništa se ne miče u njemu.
Ćutim se izgubljen u beskraju nemu.
A na dnu, kroz tminu, velo nepronično,
Bog se nazirao, tamnoj zvezdi slično.
Viknuh: Moja dušo, moja dušo! Treba –
Da ponor čija te bezgraničnost vreba
Možeš preći, do svog Boga kroz noć ići –
Gigantski, s milion lukova, most dići.
Ko će moći! Nitko! O Užasa! Jada!
Preda me utvara bela stade kada
Bacah u mrak pogled koji strah obuze,
Imala je ova avet oblik suze.
To bď čelo deve dečjih ruku. Krinu
Beše oblik, onom što brani belinu.
Ruke, kad ih sklopi, tvore svetlo, i na
Taj ponor u koji ide sva prašina,
Tako dubok da dno jek nikad ne vrati
Pokaza i reče: "Most ću sazidati,
Želiš li". Pogledah neznanca zatečen:
"Tvoje ime?" pitam. "Molitva", on reče.
<1852>VICTOR HUGO

Prev. Marko Vešović




Ja pred rijekom, a pred očima most i magla se nadvila nad njim. Dvije obale zrcale blijedu svjetlost, ogledaju se jedna u drugoj i u njoj, u rijeci.
Plutam očarano sa vodom koja teče niz njenu povijesnu struju u nečemu višem od mašte, ispod mostova koje su izgradili neimari i koje su popravljali kasniji junaci, kraj gradova i dvoraca čija imena zvuče kao muzika u mojim ušima, a uz svaki od njih veže se legenda.
I dalje više razmišljam o budućnosti nego o prošlosti ili sadašnjosti i vidim da je svaka rijeka struja druge vrste; da su temelji mnogih budućih dvoraca još nepostavljeni, i slavni mostovi će tek biti "prebačeni" preko rijeka, da povežu obale; i osjećam da je i ovo doba junaka, iako mi to ne znamo, jer junak je najčešće najjednostavnija i najnepoznatija osoba.
Jer, obale zovu jedna drugu, one vape da se spoje i onaj koji želi naći će načina. Misao je savldala divljinu - ja mogu! i ljudi su izgradili najneobičnije mostove u njenim gotovo nemogućim uslovima, da prelete rijeku kao divlja patka.
I kao što je divlja patka hitrija i ljepša od domaće, tako je i s divljom misli, čija srednjojesenska rosa leti iznad maglovite rijeke i njene daljine....


Oznake: VICTOR HUGO
07:50 | Komentari (22) | Print | ^ |

subota, 14.10.2017.

She and He



Ona
On je i dalje njeno omiljeno poglavlje u koje nastavlja upisivati svoje stihove dok joj oči ne pocrvene, a srce boli od sjećanja na izgubljene dodire.

On
Ne vjeruje u sve što piše, tako da ni ona ne bi trebala vjerovati u sve što čita. On je lik sa puno lica. On je veseo i poželjan, on je jedan i svi između.
22:08 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 12.10.2017.

Jutro


Neobična ljetna izmaglica prati ovu odmaklu jesen, tanka i turobna, lebdi kao kolona duhova koju predvodi istanjeni mjesečev srp, kao obješen kapak, na odlasku noći. Tanke misli pomaljaju se iz sivocrne magle koja se prostire pred očima kao bačene čini.
Tišinom je završila ujdurma prsten, provukla se kroz pukotine u kamenom zidu i klimave prozore i brzo ispunila prostor. Tišina izaziva osjet nekog unutrašnjeg kretanja. To je nečujna muzika u nama i ona želi da ostane takva. Ona kao mistična duhovnost i kao najdublji izraz osjećaja u nepotrebnosti riječi kretnjom daje izraz svemu.
09:48 | Komentari (23) | Print | ^ |

nedjelja, 08.10.2017.

Naši životi



Tanjiri od izlizanog fajansa sa kojih bjelina nestaje govore da došli ste novi i mnogo naučili za to vrijeme.
A ti,
ti uvijek govoriš u ime drveta i kamena, a nisi ni drvo ni kamen, malo života, mnogo oholosti govori o svemu što jeste, u ime svega što ima oblik i što ga nema.
Radi se o svemu što je teško i što nema težine.
09:43 | Komentari (20) | Print | ^ |

srijeda, 04.10.2017.

Razotkrivanje



Govori li ogledalo uvijek istinu?

Pogled u ogledalu pukne u svijesti kao okean, a oči nas vide zumirano. Njeno zadovoljstvo se ogleda u njenoj pojavi.

10:01 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 02.10.2017.

Listo-pad


Prvo je dugo padala kiša, a onda se pokazalo da je sa njom padalo i lišće.
Dvije mrljice stoje na mokrom listu papira. Ko bi rekao da dva namaza kontrastnih boja postavljenih jedan do drugog mogu oslikati kretanje vode čija je površina pokrivena opalim lišćem.
Nastupilo je vrijeme padavina i ja stvaram sliku čamaca vezanih za kolje duž obale, uzdrhtalih na vodenoj struji. I to kretanje čini da slika ne bude mrtva.
23:39 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>