Nošeno vjetrom, lišće srčano šušti. Zbrkano se kovitlaju tri stranice i slova iz knjige jednog lovca. Nestaju čudesni nabori magle što se jutrima vuku kao svešteničke odežde. Sunce se uporno vraća, neće se predati.
U daljini se čuje gotovo neprimjetno klokotanje vode, lako i tiho.
Vihor i miris pelina.
Čime da se braniš od ljepote medene požude i gorkog uzmicanja.
Post je objavljen 27.10.2017. u 00:44 sati.