Korak naprijed ili odustati?

četvrtak , 29.05.2014.

Dogodi se nešto što nas izbaci iz takta i ponekad nemamo snage krenuti dalje
Netko nas sputava na našem putu do ostvarenja cilja, snova ili sami sebe sputavamo.
Jedan neuspjeh i već odustajemo. Uvjerimo sami sebe da ne možemo ponovno pokušati. Sve nam je teško.
Zatvaramo se u sebe i ne dajemo mjesto novim ciljevima jer smo jednom, dva puta ili više puta posrnuli.


Kada imamo cilj ili san samim tim smo napravili prvi korak. Koliko god nam se činilo teško ostvarenje toga moramo nastaviti.
Prilika nam bježi iz ruke, bježi jer smo je pustili, nismo se dovoljno trudili. Kasnije nam bude žao što nismo pokušali.
Ne spavamo dobro, nervozni smo. U kajanju nalazimo spas.


Stepenicu po stepenicu penjemo se, polako, brzo, nije bitno. Bitno je da se penjemo. Vrijeme ionako prolazi, ne stoji. Ako nešto nismo postigli , postići ćemo drugi put.
Stvoriti će se nova prilika koja uvelike ovisi o nama. Pozitivan stav, energija i motivi koji nas pokreću da nešto postignemo su bitni.
Upornost nas izvlači od odustajanja, snaga nas tjera da nastavimo dalje, pokušamo ispočetka. Iako to znači da ćemo morati prolaziti ponovno iste korake koje smo već prošli. Ti koraci su već utabani, mi smo ostavili tragove. Neki tragovi nisu dovoljno vidljivi, neki i nestaju, ali prestati koračati ne smijemo. Doći ćemo do ostvarenja svog cilja. Doživjeti ćemo padove i uspone, ali sreću i zadovoljstvo koje osjetimo kada uspijemo nitko nam može oduzeti i sa ničim se ne može mjeriti.

Naivna bila i ostala

ponedjeljak , 26.05.2014.

Puno puta sam padala na riječi nekih osoba , koje su mi tada zvučale iskrene, sada zvuče tako otrcano i prazno. Neznam , možda sam samu sebe uvjeravala da je to istina. Govorila otvoreno iz srca bez tajni, bez trunka straha da će moje riječi dobiti krila i biti izokrenute. Povjerenje je ono što najviše cijenim, uz to dolazi sve ostalo. Ako ne mogu vjerovati, ostalo ništa ne vrijedi. Mogu mi pružiti svu pažnju, ljubav, kupovati mi darove, ali što će mi to kad nije iskreno , od srca.


Možda gledam krivo, možda moje razmišljanje nekom nije prihvatljivo. Usluge koje napravim za nekoga , ne smatram uslugom niti želim da oni meni vrate istom mjerom. Osmijeh mi je dovoljan poklon kojeg mi netko može dati. Samim tim i moj osmijeh postane veći. Znam da svi ljudi nisu isti i da se neki ne mogu promijeniti. Ali ako ne mogu biti iskreni i razgovarati sa mnom gledajući me u oči onda ne znam zašto mi uopće i prilaze.



Primila sam ih k sebi , zavoljela, postali su dio mog života. Znam da možda zvuči čudno, ali ponekad se pitam gdje su sada oni. Da li su pronašli nekog drugog kome će prodavati svoje laži? Neznam kako uspiju slušati, istovremeno zujati okolo da na kraju od svega što sam rekla ne zna složiti dvije normalne rečenice koje u tom trenutku puno znače. Vrijeme koje sam provodila s njima mi je bilo dragocjeno, dolazeći kući sretna, misleći da mi je duša našla odmora uz njih.
Naivna sam bila i ostala, ali svaki put naučim više. Padnem, dignem se, tako opstajem.


Zahvalna sam onima koji su moji prijatelji u punom smislu te riječi. Uz njih moje brige nestaju, rađaju se sreća, ljubav, iskrenost...
Slušam ih pozorno, riječi njihove pamtim. Proživljavam s njima svaki dio života. Ponekad ne trebamo ni riječi progovoriti, razumijemo se.
Neke ne vidim često, ali su mi u mislima. Neizmjerno ih cijenim i volim.

Magična večer

Skoro pa će deset sati, oblačim haljinu - njegov poklon.
Stavljam parfem i popravljam ruž.
Na radiju svira Purple rain, pjevušim .
Kiša vani pada, romantika počinje.

Stol složen za dvoje, pripremila njegovo omiljeno jelo.
Trnci mi prolaze tijelom, nervoza je prisutna.
Pogledam kroz prozor, vidim ga, došao je.
Čujem zvono na vratima, točan je.

Trnci i nervoza su nestali kad sam ga ugledala, zagrlila.
Sreća koju osjećam je neopisiva, smirenost kojom zrači djeluje i na mene.
Poljubac njegov godi mi.

Večeramo, promatram ga.
Pogledi nam se susreću, smješkamo se.
Detalji kojima sam uredila prostor za nas dvoje
čine atmosferu još više toplijom i romantičnijom.

Nazdravljamo za nas dvoje i ovu večer
koja ima posebnu čar.
Kiša prati naše plesne korake.
Ritam naših srca čuje se.

Prva riječ, prvi korak

Prva riječ, prvi korak.
Izaziva osmijeh na lice, briše suze.
Pogled njen nećemo nikada zaboraviti.

Zagrljaj koji nam pruža štiti od svake nevere.
Ljubav koju nesebično dijeli grije našu dušu i srce.
Vječna je prijateljica.

Dom u kojem tuga nestaje, sreća postoji.
Nemir i strahove ona tjera, mjesto daje nadi i ljubavi.
Srce koje poznaje oprost, zanemaruje naše greške.
Jutro, dan ili noć, tu je.

Ogrebotine, udarce , rane liječi.
Plačemo i smijemo se skupa.
Tajne sve naše zna, mislima nam luta.

Prva riječ, prvi korak.
Magična prva riječ je bila mama
Maleni, hrabri prvi korak je vodio k njoj,
U njen zagrljaj prema kojem i dan danas hodamo
bivajući sretni i zaštićeni.

Slagalica putovanja

nedjelja , 25.05.2014.

Svaki grad kojeg sam posjetila osvojio je moje srce. Svaki grad za sebe piše svoju priču. Knjigu koju ne mogu pročitati do kraja i da ga posjetim bezbroj puta. To je ono što me vuče i privlači kod putovanja. Putujem jer pronalazim i jedan dio svog mira, sreće. Promatram svaki grad i do najsitnijeg detalja. Fotoaparat zabilježi samo dio onoga što doživim. Slike koje se nižu jedna do druge kao vagoni ostaju u mom sjećanju. Izvadim ih od tamo kad su mi najpotrebnije. Svaka slika šalje mi drugu poruku.
Postoje dani kada mogu samo gledati u njih, šutjeti, odlutati ponovno tamo. Proživjeti iznova trenutke, događaje koje sam doživjela. Nikad se nisam vratila prazna kući. Sreća, druženje sa prijateljima, nove kulture, okusi, mirisi učinili su me novom osobom. Oči mi poprime novu boju, baterija uvijek puna, čak i da se isprazni, zadnji dio sebe dajem da još više vidim, osjetim i čujem.

Trenutak

subota , 24.05.2014.

Kad sam bila mala pisala sam dnevnike, spomenare, tko nije. Svi smo na neki način pisali svoje misli, prve ljubavi, kako smo provodili dane u školi, igrali se...
Sakrivali ,čuvali na jednom posebnom mjestu. Čak su i moji imali ključić. Kad se sjetim toga slatko se nasmijem. Nedavno sam otišla na tavan svoje kuće i tamo negdje u jednoj od kutija pronašla svoje male tajne srca i priču mog djetinjstva. Pročitala sam sve, od prvog do zadnjeg spomenara, dnevnika. Proživljavala ispočetka svaku rečenicu, stih koji se nalazio priznajem zaboravljen na mom tavanu. Bila sam ispunjena emocijama za jedan dan, sat, minutu i sekundu.

Jednim dijelom to je bio jedan od razloga zašto sam napravila blog između ostalog. Došla sam u ovaj svijet u kojem mogu, ali i ne trebam biti prihvaćena. Svoje misli i emocije koje su dio mene ovakve kakva jesam nisam mogla zatomiti. Pronašla sam svoje gnijezdo, ovdje. Ponekad te misli i emocije naviru u bujici i stvaraju mene kao novu osobu. Ponekad su tako tihe da ih i ja jedva čujem, ali su u meni, znam da jesu. Ponekad se pretvore u pjesmu ili esej, pa čak i samo u jednu rečenicu.Svatko od nas ima trenutak kad ga uhvati šarena minuta pisanja.

Misli, emocije, slike dobivaju svoju snagu kad se pretoče u riječi koje stvaraju sliku nas, pogleda na svijet, paletu boja koju svatko piše sam za sebe. Papir i olovka su moji pomagači koji smiruju ovu bujicu mojih misli i emocija, u ovom slučaju i blog po kojem ostavljam tragove svojih paleta boja. Neznam što će mi danas, sutra pasti na pamet, što će proći ovom mojom glavom , ali jedno znam. Imam svoje gnijezdo, papir i olovku. Pogled na svijet sadržan je u mojoj duši, očima koje ga pozorno promatraju, pokušavaju pritom da ne izgube sebe u toj masi. Sretnija, puna za jedan dan, sat , minutu i sekundu što sam ovdje, pišem, čitam i živim sa Vama.

Pišem, pričam i živim

utorak , 20.05.2014.

Suze tuge,padaju mi niz lice.
Privlače melankoliju, čežnju i samoću.
Kada oklop moj stvori se, izvana izgledam čvrsta
Iznutra krhka i slomljena kao staklo.

Tragovi tih suza su vidljivi, ne skrivam ih.
Dio su mene i kao takve ih prihvaćam.
Slike, doživljaji, ljudi koji mi nedostaju
i koje možda neću vidjeti stvaraju bujicu emocija u meni.

Suze radosnice, padaju mi niz lice.
Privlače sreću i toplinu srcu.
Sadašnjost koju dijelim sa drugima, njihovu sreću,
ljubav, osmijeh koji izmame mi na lice, stvaraju bujicu emocija u meni.
Da, i ove suze radosnice koje padaju niz lice.
dio su mene i kao takve ih prihvaćam

Suze radosnice i suze tuge,dio su mene.
Sa njima idem kroz sve sretne i tužne trenutke.
Uspomenama one pokazuju put, ogledalo su sadašnjosti.
Kroz njih pišem, pričam i živim.
Ne želim da nestanu..

Molitva snage i vjere u bolje danas, sutra

ponedjeljak , 19.05.2014.

Potaknuta ovom tragedijom koja se dogodila i još uvijek događa ovih dana, odlučila to staviti na papir, napisati molitvu i tako jednim dijelom biti uz njih.
Pomoć kakva god bila dobrodošla je. Ono što oni proživljavaju ne možemo shvatiti, ali možemo pokušati, pomoći, dati ono što im je potrebno,
biti uz njih molitvom, vjerom i nadom.

Dom koji si stvorio više nije tvoj, nema ga.
Odnesla ga je rijeka, rijeka boli, plača i gubitka.
Ali ne zaboravi čovječe da se bol i gubitak liječe.
Rijeka će se povući, zacijeliti će srce.



Ono što je bila sadašnjost, sada je prošlost.
Sve što si mukom stvorio sagraditi ćeš ponovno.
Ostaje sada tvoje srce, koje će ponovno zaživjeti.
Obitelj, prijatelji na okupu, molitva odjekuje svijetom.
Stvoriti ćeš novi život, čuti će se tvoj poziv u pomoć.


Ne gubi vjeru, nadu čovječe, nisi sam.
Snaga ti je sada najpotrebnija.
Hod tvoj mora biti glasan, čuti se da probudi sviju.

Peron 216

četvrtak , 15.05.2014.

Ne, nisam za jedan grad, jedan san.
Promatram svijet svojim smeđim očima
Očima koje poprimaju ostale boje ritma gradova.

Vlakovi odlaze, dolaze.
Na peronu 216 sjedim i čekam svoj.
Čujem zvuk vlaka putovanja, snova i nade.
Došao je. Sa klupice na kojoj sjedim
ugledam i ostale putnike.
Putnike koji su kao i ja ušli na jednom od perona tamo daleko.

Vlak vrvi životom putnika , pričama koje me ostavljaju bez daha.
Promatram i slušam ih, nemam potrebe da pustim svoj glas.
Pokraj mene prolaze pejzaži, slike gradova u svim nijansama.
Sve je usklađeno, osjeti se harmonija i sklad.

Jutro, dan, noć, svaki piše svoju priču.
Ponekad se čuje zvuk gitare, pratim je i tonem još više,
Stapajući se sa ostalim putnicima. Tamo negdje čuje se i moj glas.
Pričam svoju priču, ne jednog putovanja, ne jednog sna.
Priču o bezbroj gradova kojima sam koračala i prema kojima dalje koračam.
Priču o bezbroj snova koje sam ostvarila i snovima koji me još čekaju.

Nepomična

Sjedim pokraj prozora.
Pogled mi usmjeren u prazno.
Misli lutaju, nemaju raspored.

Kiša pada, ne prestaje.
Čuje se kao da mi lomi dušu na dva dijela.
Vjetar nosi sve ono što je od nje ostalo.

Sat otkucava, ponoć je.
Zatvorim oči, ne želim ništa vidjeti.
Želim samo čuti, osjetiti.
Živa sam tijelom, dišem.
Nepomična iznutra kao kip.

Najjača boja života

srijeda , 14.05.2014.

Granice ona ne poznaje.
Korice su joj su krhke kao latica,
A opet tako čvrste kao stijena.


Kada se ugasi
Suhi smo kao cvijet bez vode
Kada je prisutna srce živi,
Daje se cijelo

Ona se osjeća,
Umire i živi kroz nas.
Prenosi ono od čega je satkana
I kao takva postaje najjačom bojom života,
Bojom ljubavi.

Hod uz mjesec

utorak , 13.05.2014.

Hodam polako, nečujno.
Otisak mi je nevidljiv.
Plašim se.


Mjesečeva sjena
Postupno ispunjava otisak.
Prati me, čuva me,
Obasjava pute.

Počinjem slijediti te obasjane pute,
Pute sreće i ljubavi.
Otisak postaje vidljiv.
Hod mi je i dalje spor,
Ali čuje se, ne bojim se.

Note

Optimizam tvoj osjeti se posvuda.
Osmijeh tvoj liječi sve rane.

Trag ostavljaš srcem.
Putevi kojima hodaš
Ogledalo su tvoje duše.

Ljubav kojom dušu smiruješ
Nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Note koje odjekuju klavirom
Otkrivaju osobine tvoje,
Osobine koje zaboraviti neću.

Godišnja doba

Svaka je osoba za sebe različita. Nijanse čine sliku čovjeka koja postaje jedna cjelina.
Ta cjelina povezana je sa godišnjim dobima, iako nam se na prvi pogled to čini neobično.
Redoslijed od kuda krećem možda je isto pomalo neobičan jer ne slijedi raspored kako godišnja doba idu. Krećem od zime i jeseni, završavam sa proljećem i ljetom.

Zima je hladna, mrzla, priroda je posuta snježnim bijelim pokrivačem. Sve je utonulo u jedan zimski san i čeka nekoga da ga probudi. Kad posrnemo na putu stvaranja života jednim dijelom tonemo u san očaja, tuge i beznađa. Postanemo santa leda, okamenimo. Dovoljan je samo jedan dodir da opet postanemo živi...

Dolazi jesen koja polako poprima oblik sjećanja na prošlost. Boje koje čine jesen daju jedan dio topline, ali još je daleko od nas. Pokušavamo izaći iz oklopa kojeg nam je ostavila zima, ali nešto nas vuče unatrag. Uspomene na trenutke kad smo bili slabi jačaju i čuju se kao kiša koja opisuje jesen...

Kad čovjek pronađe izlaz, za koji je mislio da ne postoji, nastupa proljeće. Ono je ključ našeg povratka kao djeteta. Priroda se budi iz sna , sve je poprimilo boju ranog života. Opraštamo i volimo iznova, stvaramo novi put koji ćemo pripremiti za nadolazeće ljeto.

Karakteristike ljeta daju boju našem daljnjem razvoju. Doživljavamo vrhunac našeg stvaranja. Energija sunca i mora koji nemaju granica prodiru kroz nas i ispunjavaju nijanse koje postaju naša slika i odraz svijetu.

( Temu još razrađujem, nadam se skoroj nadopuni posta )

Svijet pravih vrijednosti

ponedjeljak , 12.05.2014.

Svijet je postao zavidan, okrutan. Kuda nas je sve to dovelo?
Vidimo nekoga tko ima bolji posao, auto, kuću, imućniji je od nas...Postavimo se prema tome i gledamo na osobe oko nas drugačijim očima.Obuzelo nas je , postalo dio nas, naše svakodnevice.Ne možemo podnijeti da postoji netko bolji od nas, postajemo ogorčeni .Pitamo se zašto nismo kao oni, što mi to nemamo, oni imaju?! Sreća , ljubav, poniznost, umjerenost nemaju mjesta u nama, pretvorili su se u zavist, ljubomoru, kič.Nikad nam nije dosta onoga što već imamo. Materijalno nam je zaokupilo misli, ono nematerijalno postalo nebitno. Čim se stvori prilika da ono materijalno dohvatimo trčimo prema tome kao lude bez glave, otimamo , borimo se kao da nam život ovisi o tome. Uvjeravamo sami sebe da bez toga ne možemo, postajemo ovisnici koji ne vide izlaz iz toga.Ako nemamo dovoljno, smatramo da će nas društvo odbaciti, neće prihvatiti u svoj krug u kojem bogatstvo ulazi u sve pore njihovog života. Je li nama to potrebno, da nas netko prihvati u tom smislu?! Je li i mi trebamo krenuti putem propasti?! Bogat čovjek je onaj koji ima novac i onaj koji sve njime može kupiti, stajalište je koje se uvuklo u naše misli.


Takvo stajalište doći će nas gubitka osnovnih stvari koje bi čovjek trebao cijeniti. Ako smo siromašni, ne ide nam u životu, je li trebamo gledati druge koji su bolji od nas?! Po čemu su oni bolji?! Po ničemu, propast će kad tada jer ne znaju cijeniti ono što su stekli, brzo izgube i iz očaja upadaju još dublje u svijet materijalnoga . Brine nas što ćemo obući, da li ćemo imati novaca za preživjeti danas,sutra.Nije lako uspjeti u takvom svijetu, koji je krenuo tim putem, pa moramo i mi. Ne kažem da novac nije potreban, je , ali u umjerenom smislu. Ako smo dobili na lutriji, mislimo da smo najveći sretnici. Kupit ćemo najljepšu kuću, auto, da sve ćemo to imati, ali na tome nećemo stati, tražiti ćemo još. Svo to bogatstvo učini nas nesretnima na kraju jer se izlažemo previše njemu, hvalimo se na sve strane, stvaramo zavisit kod drugih, i onda oni krenu istim putem jer su vidjeli da ste bolji od njih pa i oni žele imati isto. Sebičnost i hvalisanje je postalo prisutno.Svatko ima onoliko koliko mu je potrebno. Došli smo na ovaj svijet kao mala, krhka bića, odrasli tamo gdje jesmo. Nismo svi jednaki. Netko je odrastao u bogatstvu, netko nije. Neki koji nemaju ništa od bogatstva , zadovoljni su što su živi, neki trče prema tome jer smatraju da je to jedino što će ih održati na životu.Krenite pravim putem ka ostvarenju vašeg cilja u kojem nema zavisti , ljubomore, mržnje prema drugima. Ako danas nemaš, sutra imaš, i tako u krug. Buditi zadovoljni stečenim, hrabri da izdržite ono čemu težite. Ne trčite prema nečemu što će vas odvesti u propast. Ne treba pretjerivati.


Skromnost i jednostavnost su zahvalne osobine, kad ih primijenite, izvući će vas iz svega što je za vas bio svijet bogatstva. Ljude ne treba dijeliti na velike i male. Je su li oni koji imaju sve bolji od onih koji nemaju?! Bogat je čovjek onaj koji voli, koji ne pozna zavist, ljubomoru, kojemu skromnost poprima pravo značenje, materijalnom nema mjesta u njegovim mislima. Ima, ali nije značajno, prolazno je,ne određuje njegov put ka sreći. Budite sretni zbog drugih, budite njihova potpora, veselite se s njima kad uspiju, ostvare svoje ciljeve, bili oni mali ili veliki, njima su bitni. Samo takvim pristupom moći ćemo uživati u životu, vidjeti izlaze te krenuti svojim putem, putem pravih vrijednosti.

Sjena koja postaje čovjekov pratitelj

nedjelja , 11.05.2014.

Kada prolazimo ulicama, vidimo naš odraz u vodi , po zidovima, na cesti.Taj odraz može biti dovoljno velik da spoznamo sebe , a može biti toliko malen da sebe ne primijetimo.Veći je svaki put kad dobrota vlada nama, ljubav koja ne poznaje granice, ljubomoru ni mržnju.Svojim djelima prema drugima, a i prema sebi samima stvaramo sve jasniju sliku tog odraza. Dobra djela govore koliko naše srce živi, voli, poštuje i cijeni sve što je primio od drugih. Ono prvo živi za druge, poslije za sebe. Premda ne smijemo dozvoliti da to drugi okrenu u svoju korist za svoje okrutne ciljeve.


Kada učiniš nekoga sretnim i vrijednim tvog srca ono će samim tim i živjeti za sebe. Rađamo se kao mala krhka bića, tada je taj odraz jako malen. Našim samim razvojem kao osobe postepeno se povećava. Povećava se kod osoba koje znaju cijeniti svoj život, boriti se za druge i za sebe. Ponovno postaje malim kad to ne ispunjavamo. Kada gledamo samo sebe, a ostale zanemarimo, postajemo hladni svijetu. To možda radimo iz nekih razloga koji drugima nisu shvatljivi. Nisu doživjeli isto što i mi, pa samim tim nemaju prava postati dio nas. Mislimo da nemaju pravo ući u naš život jer nas je jednom, dvaput ili više puta netko slomio u komadiće koji se ne mogu sastaviti. Sami sebi smo postali sjena koja se polako gasi i ne dozvoljavamo joj da raste. Srce postane hladno, ne osjeća, ne doživljava druge . Bitno je da svoj cilj ispunimo pa koliko nas to došlo ,,glave'', čak i uništavanja drugih, na kraju i sebe sama. Takav pristup nije ispravan.



Život nije posut samo laticama, nego i trnjem. Ponekad to trnje bode toliko da nam ne dozvoli da rastemo kao osoba u punom smisli te riječi. Pitamo se zašto se to događa. Teško nam je pronaći odgovor, ne trudimo se. Pitanja su tu da nam pomognu pronaći odgovore, a ne da nam odmognu.Kad bi pokušali odgovoriti, preispitivati sebe konstantno , došli bi na pola puta , puta koji će nas voditi ka većem odrazu.Odgovor koji dobijemo otkloniti će naše strahove, sumnje i otvoriti put drugima, koji će to prepoznati i ponovno sa nama dijeliti naš život. Strah će nestati, a i sumnja, možda će malo biti prisutna, ali u usporedbi sa onim što ćemo dati drugima i primiti od njih, postati će zanemariva.Sjena koja je ujedno i odraz naše osobnosti postaje dio nas , povećati će se, neće se skrivati negdje iza ugla i tražiti izlaz. Prošlost se polako briše, ali ostaje u tragovima. Tu je da nas podsjeti kakvi ne smijemo biti, a kakvi trebamo postati. Postati vrijedni veličine našeg odraza, sjene koja je naš vječni pratitelj .

Prva stepenica do ostvarenja snova

Svaki dan se probudimo ne znajući da smo možda sanjali najljepši san života.
Kroz neke snove prolazimo ono što u stvarnosti ne možemo. Ponekad želimo da ti snovi postanu naša stvarnost, ali iz mnogih razloga mislimo da njima tu nije mjesto. Predivno se osjećamo kad maštamo, sanjamo, a stvarnoj situaciji kojom ponekad nismo zadovoljni, zabranimo da nas prekine u moru snova. Tako je jednostavno kad zatvorimo oči i maštamo, a tako teško kad ih otvorimo i spoznamo da je sve nestalo. Je li je tako kratko trajalo?! Voljeli bi da se nikad ne probudimo iz nekih snova. Često ono što želimo da nam se ostvari u stvarnom životu, sanjamo. Svi težimo nečem višem i želimo jednog dana da nam se snovi pretvore u stvarnost. Misli su nam ponekad pretrpane raznim nepotrebnim stvarima koje narušavaju snove, ne daju im da žive i povedu nas u svoj svijet. Zašto se brinemo , zašto jednostavno ne krenemo putem svojih snova?


Da bi krenuo pravim putem svojih snova, jednim dijelom potrebno se je odreći nečega. Mislimo da smo ovisni o nekim osobama, stvarima i da njihov život postaje naša stvarnost. Znati ćemo čega se možemo odreći, a što i koga još trebamo uz sebe, kome smo još mi potrebni. Na putu do svojih ostvarenja neki koračaju sami, neki trebaju pomoć. Nije bitno kolika ti je pomoć potrebna, neko koga imaš uza sebe kad je trebaš. Oni koji sami uspjeli doći do svojih snova i žive, spoznali su samoću pomoći i krenuli sami na taj put ili su bili toliko samouvjereni, što bi trebali i ostali biti. Oni koji su uz tuđu pomoć došli do svojih snova, spoznali su moć prijateljstva, ljubavi, dobrote.Ako su na tom putu snova zastali, sami ili uz pomoć, zastali su zbog mržnje, zavisti, laži drugih ili ih je uhvatio strah od neuspjeha.



Psihološka stajališta su različita od osobe do osobe. Ne vide svi jednako put uspjeha, snova, pa čak i put padanja, gdje nam se svaki kamen na koji naiđemo čini kao nepremostiv. Prepreke su male za one koji mogu da se ne okreću iza sebe i gledaju samo naprijed, ali teško je ostaviti nekoga iza sebe i krenuti dalje samo da bi ostvarili svoje ciljeve. Tada snovi nemaju istu vrijednost ako ćeš na putu do njih gaziti sve ostalo. Kad se penješ, prvi korak koji ti govori da si započeo svoj san je sam taj da si ga već zamislio, a kasnije i krenuo prvu stepenicu. Koliko god stepenica imao, doći ćeš do cilja i biti sretan, a da pri tom nisi napustio one koji su ti pomogli i one kojima je pomoć bila potrebna. Samo tada dosegnuti ćeš najveće visine, biti samouvjeren, ostvariti ono za čim si čeznuo, prema čemu si težio. Ući u san života u kojem te čeka još mnogo snova, a prvi korak i najvažniji je da kreneš prema njima, prvoj stepenici, a samim tim stvarnost će postati dio tog sna.

Prve zrake sunaca

Poimanje života svatko doživljava drugačije, ali jedno je svima zajedničko, da nam je dat u naše ruke, da ga čuvamo. Nismo svi zadovoljni njime, tražimo savršenstvo, a toga nema. Najgore je kad čovjek ostane sam na svom putu života. Takvo stajalište zauzimaju oni koji su to doživjeli. Kad im je naviše trebala pomoć, nisu je dobili . Imali su prevelika očekivanja od ljudi kojima su povjerili svoj život jer sami nisi mogli nositi taj teret. Zatvorili su se u sebe, kao školjka. Postali su ogorčeni na ovaj svijet od čudovišta, koji sebe nazivaju ljudima. Na svijet su gledali sretnim očima poput djeteta kojeg su nosili u sebi. To dijete je nestalo, a ostala je samo prazna slika bez boje. Padaju sve dublje i dublje jer nemaju oslonca, misle da sami ne mogu krenuti dalje. Ostali su sami sa svojom melankolijom i nitko ih ne shvaća. Kako će krenuti dalje kad je jedini izbor koji im je nakon sve te izdaje, boli, laži, maski uništen. Pali su u zabludu da na svijetu postoji bar jedna osoba koja je kao oni sami, da i netko poput njih osjeća jednako, pripada negdje. Kako čovjek može opstati u tako lošem okruženju, kako se probuditi ujutro i vidjeti sreću oko sebe,nekog tko će mu pružiti utjehu bez obzira na sve posljedice?! Možemo li takve osobe osuđivati i gaziti?! Ne, i na to nemamo prava. Ne hoda čovjek na svijetu sam, pa zar smo na to prisiljeni živjeti?!



Svijeća gori dok ne izgori, kad izgori gotova je, pali se druga, tako je i sa životom. Razlika je u tome kad se naš život upali, plamen koji gori drugi ga smanjuju svojim ukaljanim postupcima. Naivna smo mi bića koja drugima dajemo i ono malo što je ostalo od nas, a to samo jednim njihovim puhanjem nestane, pretvori se u prah. Žalosno je, ali istinito, a istina boli, jako, duboko u dušu. Ne zato jer smo mi nešto napravili loše, nego jer smo vjerovali srcem i razotkrili laž. Stvorili smo idealnu sliku o tim osobama, a istina koja se je na kraju pretvorila u laž za nas više nema lica, nije istina za koju smo smatrali da jest. Ne želimo vjerovati u tu istinu,uništava nas, umiremo polako iznutra. Okrenuti se ne možemo od nje jer je prisutna svuda oko nas, možemo je samo zaobići. Ona neće nestati, niti treba, tu je da vas uputi u staze života. Ako klonete sve je gotovo, nastala je prašina od vašeg života.



Ne, ne smijete klonuti, poletite do zvijezda ako treba. Ne zaobilazite ono što je dobro. Ako treba, promijenite okruženje, mjesto, odjeću, navike, odbacite svoje staro krzno koje je postalo trulo i obucite novo, na kojem će se primijetiti vaša promjena. Nije bitno da ju drugi vide, nego ju vi trebate osjetiti jer dok god se budemo zamarali i oblačili nova krzna za druge, samo da bi njima udovoljili, nećemo biti sretni.Laž je da se čovjek ne mijenja, mijenja se , kao što ni proljeće, ljeto, jesen i zima nisu svake godine jednaki. Ne mijenjaju se oni koji ne žele, za koje promjena ne postoji. Ne shvaćaju da samom promjenom idu naprijed, bacaju stare ljuske i stvaraju nove, koje će ih učiniti boljom osobom, onom koju ovaj svijet treba. Izađite na ulicu, držite oči širom otvorene, udahnite svjež zrak i nasmiješite se, raširite svoja krila i osjetite prve zrake sunca. Prodiru kroz vas, daju vam snagu, volju, toplinu. Ovaj okrutni svijet ne može vam nauditi dok god s njima koračate u vaš novi život, u novu promjenu.

Vječni sjaj duše

Kad čovjek klone duhom, teško se je povratiti natrag. Jedino do čega mu je stalo je sam on, jedna sobica, pokoja pjesma , prozorčić prema kojem će biti upućen pogled u prazno. Oči nemaju boje, hladne su , samo što se ne zatvore, odlutaju negdje gdje će poprimiti boju, sjajiti se kao nikad do sad. Što je zapravo teška situacija!? Za neke je to siromaštvo, bolest, nevjera, laž i ostale situacije koje ih muče. Zapitaš se zašto tama tako besprijekorno prolazi kroz cijelog tebe?! Što je tako privlačno kod nje? Teško je znati , to se ne može objasniti. Kad nas obuzme tjera nas da se zatvorimo u sebe, da smo si sami najbolje društvo. Da li smo ovdje da bi širili tamu, tugu i tišinu?! Da li smo na ovaj svijet došli u pravo vrijeme, gdje pripadamo? Gdje se naša duša nalazi u tom trenutku kad je najviše ranjiva, kada je ne osjećamo više punom?


Prazna je, moglo bi se reći da je i nemamo više. Tjeskobni smo, osjećamo pritisak sa svih strana, ne vidimo izlaz, neki i vide ali ne žele ići prema njemu. Vrijeme teče, a mi kao da smo izgubili pojam o njemu. Ono što je nekad bilo ostvarivo, za što smo se borili, ne trudimo se više težiti tome. Snaga je nestala, ona strast što je ključala za nečim višim izgubila je svoje značenje. Mislimo smo da se samo nešto tako nama može dogoditi, ne postoji na ovom svijetu osoba koja je doživjela nešto slično, ne može nas razumjeti. Postoji osoba koja je doživjela isto što i mi, ako ne čak i puno gore. Naša patnja nije jedina, a dok god je na takav način gledamo nećemo se od nje maknuti. Ne trebamo biti sebični, pa je li samo mi patimo?!


Ako imate prijatelje, obitelj i ostale ljude s kojima ste si dobri, potražite ih, ne prolazite kroz to sami. Nije jednostavno otvoriti se potpuno nekome, ako se već bojite toga, pričajte sa nekim strancem. Često će vas oni objektivnije vidjeti i reći vam njihovo mišljenje na malo okrutniji način jer vas ne poznaju i ne znaju koliko ste ranjivi, koliko okrutne istine možete podnijeti. Ako vas tješi samoća, tišina, ne bježite od toga, možda na taj način prihvaćate vaše stanje. Našem duhu treba duže vremena da se probudi , da izađe iz ljuske u kojoj je zarobljen. Sjednite negdje gdje se osjećate najopuštenijima, zatvorite oči , ali ovaj put ne dozvolite si da ostanu bez boje, u tami. Zamislite nešto što vas veseli. Kao primjer uzmite livadu punu cvijeća u svim bojama, planinu sa koje se pruža predivan pogled na vaše sretne dane, promatrajte sebe kako ste provodili svoj život, on tada nije stao, živjeli ste punim plućima i pitajte se gdje ste sada. Kad osjetite, u ovom stanju u kakvom ste sad da su vam kroz tijelo prošli trnci, ne bojte se, to je prilagodba tijela na ono što si zamišljate dok se duša koja je u tami bori da opstane, zatim će uslijediti toplina koja će biti sve jača i jača. Otvorite oči, dođite bliže prozoru, otvorite i njega. Sigurno vam je sve to nekako čudno, smijete te. Naša duša počinje polako oživljavati, stvara se harmonija, misli su nam svjetlije, a tijelo kao da želi poletjeti. Sada možete mirno izdahnuti, izbaciti iz sebe malo one tamo što je ostalo i unijeti u sebe svijetlo. Postoje razni načini kako izaći iz krize u koju smo upali, ovo je samo jedan od primjera, pozitivnih koji nam pomažu.



Misli su te koje stvaraju zbrku u našoj glavi, tamu , ali mi smo kapetani, upravljamo njima. Posložite si ljepše slike, one tamne ne bacajte, ostavite i njih. Ne možemo živjeti samo sa jednima od njih, crno i bijelo čine jednu cjelinu, tako i te slike. Neki će to učiti cijeli život, neki su već jesu , nije bitno, kasno nije nikada dok god čovjek ima volje, snage, a ima je samo onaj koji je želi imati. Poslije kiše dolazi sunce. Duša će prepoznati svoje mjesto koje joj je pripadalo i vratiti će se natrag jačim sjajem nego prije.

Boja jača od svih nijansi koje ju čine

Ona je svima tako blizu, a opet tako daleko. Njeno poimanje je različito.
Kad se spomene pomislite na djecu, obitelj, muža, ženu, dečka, curu, prijatelje, ljubav prema hobijima, dakle različita je i u tome je njena čar. Koliko nas veseli, toliko nas žalosti. Ponekad nije obostrana i čovjek gubi nadu i vjeru u sve, najviše u sebe. Misli da je nikada neće pronaći, ali to se ne traži, ljubav se zaslužuje, s njom treba strpljenja. Govorimo o njoj kao da je predmet, alat s kojim upravljamo nečijim životom. Često se događa da je ne znamo iskazati, još gore što se može dogoditi ako je i znamo iskazati dajemo ju pogrešnoj osobi koja je ne zaslužuje od nas. Davanjem ljubavi dajemo sami sebe nekom drugom, predajemo se dušom i tijelom i očekujemo da i nama netko na taj način uzvrati . Imamo prevelika očekivanja a uzrok njima smo sami jer previše idealiziramo osobe s kojima ju dijelimo.


U ovom eseju ću pisati o ljubavi između muškarca i žene. Kad ljudi kažu zaljubio sam se, kažu to tako lako. Da lako je reći , ali to treba i pokazati. Kad dođe vrijeme da se priznaju voljenoj osobi iskreni osjećaji odjednom se stane. Dok vrijeme prolazi zaljubljenost opada, i onda se pitamo zašto nešto nije u redu. Tražimo milion razloga a razloga nema. Kad voliš iskreno, ljubav nije teško iskazati i reći dvije riječi koje kad ih izgovoriš nema povratka jer si nekom dao do znanja da ga voliš , a to znači da si uz njega uvijek, u dobru i u zlu. Mislimo da smo tim dobili sve na svijetu, pa i jesmo, ali to previše iskorištavamo. Ljubav je nevina, čista, iskrena, ne pozna ljubomoru, mržnju, zavist,ali danas u ovom svijetu kakav je promijenila je korice i postala okrutna, željna osvete, zavisti, mržnje . Takvom su je učinili oni koji su je kao ''upoznali'', a djela govore drugačije. Ljubav nema lica, ona je jednaka kod svih. Je su li nam statistike bitne i njima se trebamo povoditi kada pokazujemo ljubav ?! Zar nam je potreban magazin ili časopis u kojem spoznajemo značenje ljubavi?! Danas se sve više čitaju romani, novele u kojima se pisci na svoj način kroz likove, radnju izražavaju i poistovjećuju sa ljubavi. To nije loš način učenja i uspoređivanja s njima, stvarajući naš idealni oblik partnera, ali kad se vratimo u stvarnost sasvim je drugačije. Koliko kod sanjali, maštali da ćemo jednog dana upoznati pravu ljubav, dogodi se upravo ono suprotno, dobijemo nešto s čim nismo zadovoljni. Uvijek želimo nešto više, to je sasvim u redu, ali stvoriti sebi nešto irealno je nepotrebno , kad i sami znamo da to ne postoji.


Budemo li tražili savršenstvo , nećemo naići na ljubav. Njoj nije bitan vanjski izgled niti inteligencija, to su samo karakteristike s kojima smo mi naučeni živjeti i koje bi kao trebali tražiti kod partnera, a kada bi se samo pomakli od takvog razmišljanja shvatili bi poimanje ljubavi. Kod ljubavi također nije bitan novac, obrazovanje ... Gdje li se samo izgubilo poimanje prave ljubavi?! Kad se ljubav rodi trebali bi ju znati cijeniti jer bi nam mogla pobjeći iz ruke, ona ne trpi ''kavez'', ona je slobodna. Čovjek koji voli ne poznaje granice ljubavi, mane koje su izražene kod osoba su zaboravljene i ne postoje, vidljive su kad se dovoljno ne voli. Kako i koliko voliš ne poznaješ razlog, jednostavno voliš.



Iskrenost je bitna u iskazivanju ljubavi. Ljudi danas varaju, lažu samo da bi zadovoljili sebe, znaju da imaju nekog i da se njemu mogu vratiti kad god to požele jer ga/ju on/ona voli. U početku sve cvijeta, kad se bolje upoznaju, kad se iskoriste ljubav nestane. Kako žalosno, ali istina je takva. Ima mnogo primjera parova koji su mislili da su savršeni i odjednom dogodi se nešto neočekivano i nastane kraj. Možda zato jer je jedna strana krivo postupila, možda druga. Stvorilo se nepovjerenje, laž, ljubomora itd. Bježe od toga kao da se boje priznati da su pogriješili, umjesto da razgovaraju i odluče kako riješiti problem. Šutnjom se ne rješavaju problemi, a niti onim razgovorom koji na kraju završi kao svađa.


Imamo previše ponosa da bi priznali svoje pogreške, pa krivimo druge i samo tražimo izgovore. S vremenom shvatiš koga ti voliš i tko tebe. Tu se upliće naše srce koje ne poznaje granice, a opet savjest koja nam šalje druge signale. Teško je izabrati između to dvoje ako iskreno voliš, a razum te tjera da okreneš stranicu i stvoriš novu. Čudno nam je krenuti dalje bez voljene osobe, biti bez osmjeha, ljubavi, ali ako nas ta ljubav uništava onda smo prisiljeni odustati. Patimo, trpimo dok jednom ne dođe trenutak kada sve moramo ostaviti iza sebe i krenuti dalje.


Primamo ju bezuvjetno i kao takvu trebamo ju davati. Ona ne pozna zlo koje je u nekim porama života prisutno. Prilazi nam čista, iskrena i nastanjuje se u nama. Ako i kod nekih izgubi svoj put, vratiti će se jer je jača od bilo koje zle sile koja je slijedi kao sjena. Prolazi kroz sve zamke samo da bi opstala. Mi smo pomoćnici uz koje ona dolazi na svijet, na nama je da ju širimo. Ona se mora osjetiti, živjeti kroz nas da bi prenosila ono od čega je satkana i kao takva postaje najjačom bojom života, bojom ljubavi.

Tkanje niti prijateljstva

Život podređujemo drugima i često na takav način bivamo povrijeđeni, trpimo razne ispade, uvrede, sve da bi zadovoljili osobe do kojih nam je stalo. Stvaramo prijateljstva za koje bi dali sve na svijetu da su bar polovica od njih iskrene od osoba s kojima ih dijelimo. Možda i jesmo svjesni toga, ali sebe zavaravamo i gledamo svijet idealnim očima. I odjednom naglo se spustimo na zemlju, iznenađeni da se to nama dogodilo.


Padamo u očaj, osjećamo tugu i bol za koju mislimo da nikad neće otići. Tražimo neke izlaze samo da bi zaboravili da nam se to događa, bježimo kao lude bez glave, okrećemo se od problema. Prepričavamo drugima našu situaciju i očekujemo od njih sažaljenje, utjehu. Neki će nas raširenih ruku dočekati, ne trebaju ni reći riječi, samo su tu uz nas i nude nam svoje rame gdje ćemo najčešće naći utjehu, u jednom zagrljaju i obostranoj minuti šutnje. Da nekad je samo toliko potrebno da ono što nam se događa zaboravimo na tren. Kad taj tren prođe vraćamo se na staro i opet ispočetka ponavljamo istu scenu dok drugi jedva čekaju da im nešto ispričamo samo da bi nam se smijali i rugali . Pravo lice pokažu kad odemo od njih, kad su nam kao pomogli i mi sretni, zadovoljni idemo kući, misleći kako imamo pravog prijatelja.



Prijateljstvo nije ništa doli iskrena ljubav, koju dobijemo od osoba s kojima ju dijelimo. Svi mi imamo drugačije poimanje prijateljstva, ali jedno je zajedničko iskrenost i ljubav koju ti osoba može dati. Neke osobe nisu stvorene za prijatelje, vole biti sami, takvi su, ne ih. Možda imaju neki problem, potiskuju to u sebe i zato postanu udaljeni svijetu. Kad čovjek sam priznaje da ima probleme, bude mu lakše. Onda možda i potraži prijatelja s kojim će to podijeliti. Na svijetu ima bar jedna osoba koja će nas razumjeti i sa nama podijeliti sreću, tugu, sve ono što nas čini kao osobu, prihvatiti nas same onakvima kakvi jesmo. Oni zli ljudi ako ih tako možemo nazvati, pokušavaju nas omesti na našem putu do uspjeha, sreće...Uvuku se u naš život, predstavljajući se kao prijatelji i mi postanemo njihovi robovi. Mislimo kako je svijet nezamisliv bez njih. Kao što je prije u par redova rečeno da nam se rugaju i smiju iza leđa, to zapravo govori o njima kakvi su, a ne o nama.



Svi imamo izbora kakvi ćemo biti i s kim se družiti. Nitko nas ne može natjerati na nešto što sami ne želimo. Postoji jedino iznimka, na koju se svi izvlačimo, da im idemo u susret jer ih volimo, ne vidimo njihove mane, ono najgore je što ne vidimo sami svoje. Kad je čovjek iskren i drag čudno mu je da netko može biti suprotno od njega. Sakrivamo pogled od stvarnosti i maštamo da su svi jednaki. U očima je ogledalo duše, samo jednim pogledom vidiš cijelu čovjekovu životnu priču, ne doslovno, ali ono najbitnije je vidiš njega. Znaš kakav je, i bez obzira što ti je napravio oprostimo, ali ne zaboravimo. Možda je to mana nas većine što ne zaboravljamo. Ne možeš oprostiti ako nisi zaboravio. Uvijek ti je u podsvijesti i kad napravi opet pogrešku natuknuti ćeš mu sve ono što je prije napravio, to nije nikako oprost. Kad nekome oprostiš, znači da si spreman zaboraviti i krenuti iznova koliko god to bilo teško, ali samo ako ta druga osoba želi isto, osjetiti ćemo to.



Tada se brišu sve ružne uspomene i stvaraju nove, rađa se prijateljstvo ponovno, kao proljeće. Nudimo svoj život iznova nadajući se da se neće ponoviti greška. Ali kako ćemo to znati, jednostavno moramo vjerovati.Takvu promjenu radimo samo sa osobama kod kojih smo otkrili da se mogu promijeniti , jer nećemo sa svima ostati jednako dobri. Zaboraviti i oprostiti hoćemo, ali u našem životu nema više mjesta za njih, nije im stalo do vašeg prijateljstva, ne priznaje ono učinjeno, ne kaje se.



Učimo kroz cijeli život, padamo, dižemo se, sve radi nekog višeg cilja. Ako netko se nađe na tom putu da nas sputava, ne smijemo posustati, usprkos njihovim preprekama moramo krenuti dalje jer samo tada će oni ostati iza nas i prestati se hraniti našim neuspjehom , nesrećom...
Ako si pao , padni još, nije bitno, dignut ćeš se , pobijediti sebe sama i shvatiti da su oni koji te sputavaju tek mali pijuni koji su ti pomogli da vidiš svijet onakav kakav je u realnosti. Ne gledajte ih jer čim ih pogledate dajete ima užitak da vas ruše, gaze po vama.



Okrenite se drugima koji vam pomažu, koji trebaju vašu pomoć , koji su sretni samim tim što vas vide , koji cijene vaš uspjeh, sreću, koji su sa vama u teškim trenucima. Te osobe su zaslužile svu vašu pažnju, ali pritom ne zaboravite samog sebe. Podijelite s njima ono što imate, ne odnosi se na materijalno, jer to je prolazno, misli se na vašu ljubav, iskrenost, strpljenje...Podarite prolazniku na cesti osmijeh, pozdravite ga jer možda je on baš bio u istoj situaciji u kojoj ste se vi nalazili. Možda se upravo vi ti koji ste mu uljepšali dan, jednostavno osmijehom. Ljubav, prijateljstvo, osmijeh i sve ostalo što ide uz to nema cijenu. Pogledajte samo dijete, ono je nevino, sretno, igra se , pa zar to nije dovoljno da čovjek postane sretan. Sitnice mogu odigrati veliku ulogu na putu ka vašoj sreći. Dan je sunčan, sretni smo sutra će padati kiša, pa ćemo se osjećati loše. Sve su to dakle percepcije nas samih, onako kako vidimo i osjećamo tako će i biti. .