Pregled posta

Vječni sjaj duše

Kad čovjek klone duhom, teško se je povratiti natrag. Jedino do čega mu je stalo je sam on, jedna sobica, pokoja pjesma , prozorčić prema kojem će biti upućen pogled u prazno. Oči nemaju boje, hladne su , samo što se ne zatvore, odlutaju negdje gdje će poprimiti boju, sjajiti se kao nikad do sad. Što je zapravo teška situacija!? Za neke je to siromaštvo, bolest, nevjera, laž i ostale situacije koje ih muče. Zapitaš se zašto tama tako besprijekorno prolazi kroz cijelog tebe?! Što je tako privlačno kod nje? Teško je znati , to se ne može objasniti. Kad nas obuzme tjera nas da se zatvorimo u sebe, da smo si sami najbolje društvo. Da li smo ovdje da bi širili tamu, tugu i tišinu?! Da li smo na ovaj svijet došli u pravo vrijeme, gdje pripadamo? Gdje se naša duša nalazi u tom trenutku kad je najviše ranjiva, kada je ne osjećamo više punom?


Prazna je, moglo bi se reći da je i nemamo više. Tjeskobni smo, osjećamo pritisak sa svih strana, ne vidimo izlaz, neki i vide ali ne žele ići prema njemu. Vrijeme teče, a mi kao da smo izgubili pojam o njemu. Ono što je nekad bilo ostvarivo, za što smo se borili, ne trudimo se više težiti tome. Snaga je nestala, ona strast što je ključala za nečim višim izgubila je svoje značenje. Mislimo smo da se samo nešto tako nama može dogoditi, ne postoji na ovom svijetu osoba koja je doživjela nešto slično, ne može nas razumjeti. Postoji osoba koja je doživjela isto što i mi, ako ne čak i puno gore. Naša patnja nije jedina, a dok god je na takav način gledamo nećemo se od nje maknuti. Ne trebamo biti sebični, pa je li samo mi patimo?!


Ako imate prijatelje, obitelj i ostale ljude s kojima ste si dobri, potražite ih, ne prolazite kroz to sami. Nije jednostavno otvoriti se potpuno nekome, ako se već bojite toga, pričajte sa nekim strancem. Često će vas oni objektivnije vidjeti i reći vam njihovo mišljenje na malo okrutniji način jer vas ne poznaju i ne znaju koliko ste ranjivi, koliko okrutne istine možete podnijeti. Ako vas tješi samoća, tišina, ne bježite od toga, možda na taj način prihvaćate vaše stanje. Našem duhu treba duže vremena da se probudi , da izađe iz ljuske u kojoj je zarobljen. Sjednite negdje gdje se osjećate najopuštenijima, zatvorite oči , ali ovaj put ne dozvolite si da ostanu bez boje, u tami. Zamislite nešto što vas veseli. Kao primjer uzmite livadu punu cvijeća u svim bojama, planinu sa koje se pruža predivan pogled na vaše sretne dane, promatrajte sebe kako ste provodili svoj život, on tada nije stao, živjeli ste punim plućima i pitajte se gdje ste sada. Kad osjetite, u ovom stanju u kakvom ste sad da su vam kroz tijelo prošli trnci, ne bojte se, to je prilagodba tijela na ono što si zamišljate dok se duša koja je u tami bori da opstane, zatim će uslijediti toplina koja će biti sve jača i jača. Otvorite oči, dođite bliže prozoru, otvorite i njega. Sigurno vam je sve to nekako čudno, smijete te. Naša duša počinje polako oživljavati, stvara se harmonija, misli su nam svjetlije, a tijelo kao da želi poletjeti. Sada možete mirno izdahnuti, izbaciti iz sebe malo one tamo što je ostalo i unijeti u sebe svijetlo. Postoje razni načini kako izaći iz krize u koju smo upali, ovo je samo jedan od primjera, pozitivnih koji nam pomažu.



Misli su te koje stvaraju zbrku u našoj glavi, tamu , ali mi smo kapetani, upravljamo njima. Posložite si ljepše slike, one tamne ne bacajte, ostavite i njih. Ne možemo živjeti samo sa jednima od njih, crno i bijelo čine jednu cjelinu, tako i te slike. Neki će to učiti cijeli život, neki su već jesu , nije bitno, kasno nije nikada dok god čovjek ima volje, snage, a ima je samo onaj koji je želi imati. Poslije kiše dolazi sunce. Duša će prepoznati svoje mjesto koje joj je pripadalo i vratiti će se natrag jačim sjajem nego prije.


Post je objavljen 11.05.2014. u 20:36 sati.