Peron 216

četvrtak , 15.05.2014.

Ne, nisam za jedan grad, jedan san.
Promatram svijet svojim smeđim očima
Očima koje poprimaju ostale boje ritma gradova.

Vlakovi odlaze, dolaze.
Na peronu 216 sjedim i čekam svoj.
Čujem zvuk vlaka putovanja, snova i nade.
Došao je. Sa klupice na kojoj sjedim
ugledam i ostale putnike.
Putnike koji su kao i ja ušli na jednom od perona tamo daleko.

Vlak vrvi životom putnika , pričama koje me ostavljaju bez daha.
Promatram i slušam ih, nemam potrebe da pustim svoj glas.
Pokraj mene prolaze pejzaži, slike gradova u svim nijansama.
Sve je usklađeno, osjeti se harmonija i sklad.

Jutro, dan, noć, svaki piše svoju priču.
Ponekad se čuje zvuk gitare, pratim je i tonem još više,
Stapajući se sa ostalim putnicima. Tamo negdje čuje se i moj glas.
Pričam svoju priču, ne jednog putovanja, ne jednog sna.
Priču o bezbroj gradova kojima sam koračala i prema kojima dalje koračam.
Priču o bezbroj snova koje sam ostvarila i snovima koji me još čekaju.