Kada tuga pokuca na vrata...

utorak , 17.06.2014.

Kada tuga pokuca na vrata zašto bježati od nje? Zašto sakrivati nešto što je dio nas kao i sreća, iskrenost, ljubav? Sve niti života ne bi bile iste bez i jednog od ovog navedenog. Ono što je dio nas čini nas osobom.


Ponekad ljudi nisu navikli vidjeti nas tužne, slabe jer su nas često vidjeli sretne, nasmijane, pune entuzijazma. Trenutak slabosti, nemoći da nešto promijenimo mijenja nas. Sivilo koje se nadvilo nad nama pripremit će put drugim bojama.


Kada si toliko slab, nema entuzijazma u tebi drugi se odmiču. Tko tada ostaje uz nas? Tada nas vole oni koji su oduvijek i zauvijek tu uz nas, prijatelji . Osvjetljavaju nam put sivila, stavljaju osmijeh na lice, svoju energiju prenose na nas kao što smo mi nekada njima. Možda ponekad zbog očekivanja drugih ne priznajemo stvarno stanje, iskrenost bježi od nas. Od bježanja nema pomoći.


Ako nas netko ne može podnijeti kad smo tužni i slabi onda ni ne zaslužuju onu vedriju stranu nas. Tada oni zapravo ne znaju tko smo mi. Poznaju samo jednu stranu. Pokazati tugu, reći da smo imali loš dan nije znak slabosti. Samo priznanje dovodi do promjene, ponekad treba duže vremena da se opravimo. Pitamo se kad će više proći ta sjeta i tuga, žurimo se sretnijim danima.




Treba pustiti da tuga odradi svoje. Uvijek će biti onih koji će nas osuđivati, kojima se neće svidjeti naši trenutci slabosti.
Biti svoj i ono što jesi najbolji je put kojim prolazimo. Kad si tužan da se zatvoriš u sobu, plačeš, razgovaraš sa nekim ili kad si sretan, pun entuzijazma prenosiš to na druge.

Priča noći

Ima posebne čari
piše priču, stvara nove ljubavi.
I u tome je njena ljepota.

Vraća u prošlost, priprema
na jutro, novi dan.
I u tome je njena ljepota.


Sjeta nastaje, misli lutaju,
razbacane po svud.
Malo djeluje zbunjujuće, kasnije smiruje
I u tome je njena ljepota.

Mjesec i zvijezde posute nebom
obećavaju nešto novo, ponekad
nedostižno.
I u tome je njena ljepota

Ima posebne čari,
piše priču...

I tako...

nedjelja , 15.06.2014.

I tako dok moja mašta radi, pišem priču. Da bi priča bila zanimljivija, ljepša moram otići tamo gdje je i zamišljena u gradu 'iza sedam brda i dolina'. Doći ću jednog dana tamo, hodati , držati olovku u ruci i pisati. Doživjeti grad u njegovom punom sjaju, proći ulicama, osjetiti miris mora, upoznati ljude.


Neznam kako mi je on došao na pamet, ali nešto me jako vuče k njemu, možda čarobno, romantično, sjetno, pomalo tužno sa zrnima sreće. Sve su to detalji koji su mi potrebni. Kada slušam poznati fado uživim se još više. Pa da, glazba mi pomaže u pisanju, kada se zatvorim u svoja četiri zida i pišem, sanjarim...


Noć mi je najbolji prijatelj što se tiče toga, tada dobijem naviše inspiracije, imam toliko energije da ponekad ostanem budna i do 6 sati ujutro. Neznam kako, ali kao da me to odmara, istina je da mi treba sna, ali snalazim se.


Neznam kuda će me sve to odvesti, ali jedno znam: veseli me, odmara i hrani moju dušu.

Kiša i sunce

petak , 13.06.2014.

Malo sunce , malo kiša. Moje raspoloženje tako se mijenja. Nema jednu ravnu liniju. Ne glumim sreću ako je ne osjećam, ako je osjećam onda to zna i ''cijeli svijet''.
Isto tako je i sa tugom. Možda na takav način se izlažem povredi sebe, ali drugačije ne znam. Učim i učiti ću cijeli život plesati na kiši, pokazati emocije, svoju reakciju na sretne i tužne dane. Ima dana kada sama sa sobom pričam. Kada odvojim za sebe ''5 minuta'' i borim se svojim osjećajima. Slaba jesam kad se radi o drugima, ali se trudim unijeti malo sunca u njihov život iako se moj u tom trenutku raspada. Samim tim obradujem i sebe , koliko god to trajalo, pa makar i samo minutu, imam osmijeh na licu koji je iskren. On više vrijedi nego bilo koje ''zlato''.

Pod istim nebom

utorak , 10.06.2014.

Mjesec obasjava put kojim hodam prema njemu.
Osmjeh nosim na licu.
Negativne misli ne lutaju ovom ludom glavom.

Vidim ga iz daljine, srce mi lupa
od sreće i ljubavi.
Svaki njegov korak prati moj.
Približavamo se, napetost raste, drhtim.

Zagrlim ga, počnem plakati od sreće.
Ne želim ga pustiti, želim zaustaviti vrijeme.
Želim osjetiti njegovo srce koji mi govori:
''Volim te''!

Sjedimo na klupici, razgovor traje i traje.
Gledam ga očima punih ljubavi.
Smijem se, istovremeno pustim suzu.
Dotakne mi lice, obriše suzu govoreći potiho:
''Vratiti ću se, obećavam''!

Moj osmijeh nije više jednak onom prvom.
Znam da će vratiti, ali čekanje me boli.
Koliko sam bila sretna, toliko sam sad tužna.
Pokušavam ostaviti osmijeh na licu, da me takvu pamti.
Puštam ga iz zagrljaja, njegovu ruku koja drhti kao moja.

Udaljavamo se, još veća tuga me drži.
Ne vidim ga, srce slabije čujem.
Njegov korak ne osjetim.

Pogledam u nebo, nasmiješim se.
Širom otvorim oči pune suza,
znajući da je tu, pod istim nebom.

Nova prilika

utorak , 03.06.2014.

Greške koje radimo prema drugima se ispravljaju, daju nam šansu da ih ispravimo. Ali ako smo ih napravili svjesno (namjerno i podlo) kakvu onda srhu imaju?!
Mnogi kažu da nisu pazili, da će se ispričati... Onda kada se ispričaju, dođe sljedeća greška. Što sada? Opet ćemo im dati novu šansu ili ih udaljiti iz našeg života?!


Ako im pružimo novu priliku , pitati ćemo se je smo li donijeli dobru odluku i hoćemo li opet biti povrijeđeni.
Ako ne pružimo, pitati ćemo se je li postoji još ono malo dobrog u njima, a nismo im dali priliku da se pokažu.



Odluke koje donosimo mogu biti dobre ili loše po nas. Pružimo novu priliku nekom. Damo mu novu šansu da nam se pokaže u boljem svijetlu misleći kako se neće ponoviti ona greška od prije. Kad se ponovi nije to ista greška. Prva se ne može mjeriti sa drugom. Jedino im je zajedničko što se zovu greške.
Ako se napravi greška, ono što slijedi je njen ispravak. Bitno je da ta osoba koja nas je povrijedila shvati da je napravila grešku da je može početi ispravljati.



Uzalud sav trud koji smo uložili, oprostili ako se to ponovi. Uzaludan je trud bio započeti nešto novo, kad nosi u sebi temelje onog starog. Jedino što možemo izvući iz toga je lekcija koju možemo i ne moramo naučiti. Naivna smo bića koja samo na jedan poziv, lijepu riječ ''skačemo'' k njima i dočekujemo ih najbolje što možemo.
Svojom iskrenošću, prijateljstvom, ljubavi koju dajemo na ''pladnju'' postajemo ranjivi, njima je grešku onda i lakše napraviti. Napravili su je svjesno ( namjerno i podlo).




Kada bivamo povrijeđeni treba nam duže vremena da se oporavimo, da im damo ponovno sebe cijela. Tu dolazi do sukoba u nama samima. Tu se pojavljuju ona pitanja. Ponekad netko ne zaslužuje da više bude u našem životu, da dijeli sa nama one sretne i tužne trenutke. Vidjeli su nas krhke, slabe, vidjeli su nas i sretne, zadovoljne. Oprost je najveći poklon koji im možemo dati, ali u našem životu za njih nema mjesta. Je li će nam nedostajati? Hoće jedno vrijeme, ali će sa vremenom postati duhovi prošlosti. Ostati će pokoja lijepa uspomena.




Pravim vrijednostima ćemo uvidjeti promjenu kod onih koji to žele iz srca. Kod kojih njihov život bez nas ne bi imao note. Je li to stvarno žele, je li i dalje žele biti dio našeg života, dijeliti sa nama one sretne i tužne trenutke?
Trebati će vremena i razumijevanja za one u kojima dobro postoji, makar i tamo negdje daleko skriveno. Isplivati će na površinu, kada nam najviše bude trebalo.
Tada ćemo shvatiti da takvim osobama možemo pružiti novu priliku, greške ćemo zaboraviti.



Kada dajemo sebe cijela, postajemo ranjivi, izloženi svijetu,istovremeno pokazujemo da smo takvim pristupom i jaki, ali što bi imali od toga svega ako ne riskiramo. Jednim dijelom i mi smo napravili ''grešku'', samo se ovdje radi o sasvim drugoj greški. Onoj izrečenoj u jednoj minuti.- Da, dajem ti novu priliku!- Javljaju se ona pitanja. Uvijek ćemo ih postavljati . Ponovno ćemo se upustiti u priču iz koje možemo izaći jači ili pasti na koljena od nemoći. Samo srcem ćemo uvidjeti da li je ta naša ''greška'' bila vrijedna ili ne.