Kada tuga pokuca na vrata zašto bježati od nje? Zašto sakrivati nešto što je dio nas kao i sreća, iskrenost, ljubav? Sve niti života ne bi bile iste bez i jednog od ovog navedenog. Ono što je dio nas čini nas osobom.
Ponekad ljudi nisu navikli vidjeti nas tužne, slabe jer su nas često vidjeli sretne, nasmijane, pune entuzijazma. Trenutak slabosti, nemoći da nešto promijenimo mijenja nas. Sivilo koje se nadvilo nad nama pripremit će put drugim bojama.
Kada si toliko slab, nema entuzijazma u tebi drugi se odmiču. Tko tada ostaje uz nas? Tada nas vole oni koji su oduvijek i zauvijek tu uz nas, prijatelji . Osvjetljavaju nam put sivila, stavljaju osmijeh na lice, svoju energiju prenose na nas kao što smo mi nekada njima. Možda ponekad zbog očekivanja drugih ne priznajemo stvarno stanje, iskrenost bježi od nas. Od bježanja nema pomoći.
Ako nas netko ne može podnijeti kad smo tužni i slabi onda ni ne zaslužuju onu vedriju stranu nas. Tada oni zapravo ne znaju tko smo mi. Poznaju samo jednu stranu. Pokazati tugu, reći da smo imali loš dan nije znak slabosti. Samo priznanje dovodi do promjene, ponekad treba duže vremena da se opravimo. Pitamo se kad će više proći ta sjeta i tuga, žurimo se sretnijim danima.
Treba pustiti da tuga odradi svoje. Uvijek će biti onih koji će nas osuđivati, kojima se neće svidjeti naši trenutci slabosti.
Biti svoj i ono što jesi najbolji je put kojim prolazimo. Kad si tužan da se zatvoriš u sobu, plačeš, razgovaraš sa nekim ili kad si sretan, pun entuzijazma prenosiš to na druge.
Post je objavljen 17.06.2014. u 23:32 sati.