Trenutak

Kad sam bila mala pisala sam dnevnike, spomenare, tko nije. Svi smo na neki način pisali svoje misli, prve ljubavi, kako smo provodili dane u školi, igrali se...
Sakrivali ,čuvali na jednom posebnom mjestu. Čak su i moji imali ključić. Kad se sjetim toga slatko se nasmijem. Nedavno sam otišla na tavan svoje kuće i tamo negdje u jednoj od kutija pronašla svoje male tajne srca i priču mog djetinjstva. Pročitala sam sve, od prvog do zadnjeg spomenara, dnevnika. Proživljavala ispočetka svaku rečenicu, stih koji se nalazio priznajem zaboravljen na mom tavanu. Bila sam ispunjena emocijama za jedan dan, sat, minutu i sekundu.

Jednim dijelom to je bio jedan od razloga zašto sam napravila blog između ostalog. Došla sam u ovaj svijet u kojem mogu, ali i ne trebam biti prihvaćena. Svoje misli i emocije koje su dio mene ovakve kakva jesam nisam mogla zatomiti. Pronašla sam svoje gnijezdo, ovdje. Ponekad te misli i emocije naviru u bujici i stvaraju mene kao novu osobu. Ponekad su tako tihe da ih i ja jedva čujem, ali su u meni, znam da jesu. Ponekad se pretvore u pjesmu ili esej, pa čak i samo u jednu rečenicu.Svatko od nas ima trenutak kad ga uhvati šarena minuta pisanja.

Misli, emocije, slike dobivaju svoju snagu kad se pretoče u riječi koje stvaraju sliku nas, pogleda na svijet, paletu boja koju svatko piše sam za sebe. Papir i olovka su moji pomagači koji smiruju ovu bujicu mojih misli i emocija, u ovom slučaju i blog po kojem ostavljam tragove svojih paleta boja. Neznam što će mi danas, sutra pasti na pamet, što će proći ovom mojom glavom , ali jedno znam. Imam svoje gnijezdo, papir i olovku. Pogled na svijet sadržan je u mojoj duši, očima koje ga pozorno promatraju, pokušavaju pritom da ne izgube sebe u toj masi. Sretnija, puna za jedan dan, sat , minutu i sekundu što sam ovdje, pišem, čitam i živim sa Vama.