Pregled posta

Prve zrake sunaca

Poimanje života svatko doživljava drugačije, ali jedno je svima zajedničko, da nam je dat u naše ruke, da ga čuvamo. Nismo svi zadovoljni njime, tražimo savršenstvo, a toga nema. Najgore je kad čovjek ostane sam na svom putu života. Takvo stajalište zauzimaju oni koji su to doživjeli. Kad im je naviše trebala pomoć, nisu je dobili . Imali su prevelika očekivanja od ljudi kojima su povjerili svoj život jer sami nisi mogli nositi taj teret. Zatvorili su se u sebe, kao školjka. Postali su ogorčeni na ovaj svijet od čudovišta, koji sebe nazivaju ljudima. Na svijet su gledali sretnim očima poput djeteta kojeg su nosili u sebi. To dijete je nestalo, a ostala je samo prazna slika bez boje. Padaju sve dublje i dublje jer nemaju oslonca, misle da sami ne mogu krenuti dalje. Ostali su sami sa svojom melankolijom i nitko ih ne shvaća. Kako će krenuti dalje kad je jedini izbor koji im je nakon sve te izdaje, boli, laži, maski uništen. Pali su u zabludu da na svijetu postoji bar jedna osoba koja je kao oni sami, da i netko poput njih osjeća jednako, pripada negdje. Kako čovjek može opstati u tako lošem okruženju, kako se probuditi ujutro i vidjeti sreću oko sebe,nekog tko će mu pružiti utjehu bez obzira na sve posljedice?! Možemo li takve osobe osuđivati i gaziti?! Ne, i na to nemamo prava. Ne hoda čovjek na svijetu sam, pa zar smo na to prisiljeni živjeti?!



Svijeća gori dok ne izgori, kad izgori gotova je, pali se druga, tako je i sa životom. Razlika je u tome kad se naš život upali, plamen koji gori drugi ga smanjuju svojim ukaljanim postupcima. Naivna smo mi bića koja drugima dajemo i ono malo što je ostalo od nas, a to samo jednim njihovim puhanjem nestane, pretvori se u prah. Žalosno je, ali istinito, a istina boli, jako, duboko u dušu. Ne zato jer smo mi nešto napravili loše, nego jer smo vjerovali srcem i razotkrili laž. Stvorili smo idealnu sliku o tim osobama, a istina koja se je na kraju pretvorila u laž za nas više nema lica, nije istina za koju smo smatrali da jest. Ne želimo vjerovati u tu istinu,uništava nas, umiremo polako iznutra. Okrenuti se ne možemo od nje jer je prisutna svuda oko nas, možemo je samo zaobići. Ona neće nestati, niti treba, tu je da vas uputi u staze života. Ako klonete sve je gotovo, nastala je prašina od vašeg života.



Ne, ne smijete klonuti, poletite do zvijezda ako treba. Ne zaobilazite ono što je dobro. Ako treba, promijenite okruženje, mjesto, odjeću, navike, odbacite svoje staro krzno koje je postalo trulo i obucite novo, na kojem će se primijetiti vaša promjena. Nije bitno da ju drugi vide, nego ju vi trebate osjetiti jer dok god se budemo zamarali i oblačili nova krzna za druge, samo da bi njima udovoljili, nećemo biti sretni.Laž je da se čovjek ne mijenja, mijenja se , kao što ni proljeće, ljeto, jesen i zima nisu svake godine jednaki. Ne mijenjaju se oni koji ne žele, za koje promjena ne postoji. Ne shvaćaju da samom promjenom idu naprijed, bacaju stare ljuske i stvaraju nove, koje će ih učiniti boljom osobom, onom koju ovaj svijet treba. Izađite na ulicu, držite oči širom otvorene, udahnite svjež zrak i nasmiješite se, raširite svoja krila i osjetite prve zrake sunca. Prodiru kroz vas, daju vam snagu, volju, toplinu. Ovaj okrutni svijet ne može vam nauditi dok god s njima koračate u vaš novi život, u novu promjenu.


Post je objavljen 11.05.2014. u 20:41 sati.