Smiješno je i nakaradno kako premijeri i predsjednici mnogih država, naizgled ozbiljni ljudi, trče papi i mole ga i kume da nekog njihovog pokojnog sunarodnjaka proglase svetim. Naši premijeri nisu iznimka, ovaj pa onaj premijer, i lijevi i desni, nema da nema.Trči se svetom ocu, kumi se, moli, ulizuje.... Proglasi nam Alojzija svetim, proglasi ga, molim te, cijela će mi država procvasti, ljudi će mi biti sretni, proglasi ga svetim, nije nam dovoljno što smo te namolili da bude blažen, sad te molimo da bude svet, toliko nam to znači, o sveti oče, proglasi ga, ajde, ajde, svaka baba, svaki deda iz svakog zaleđa, svaki normalan muškarac, svaka normalna žena u mojoj maloj domovini bit će apsolutno preporođeni ako to napraviš, ajde sveti oče, napravi to za nas, usput, kako mi je samo drago što te vidim, ovo je san snova, ovo je ostvarenje svih mojih snova, ovo je vrh vrhova, ovo je, nemam riječi što je ovo, ne znam kako se izraziti da to opišem, i moja obitelj je tu, vidi ovo mi je žena, ovo su moja djeca, moja djeca, oče, ajde, ajde, proglasi ga svetim, daj da ti poljubim ruku, o kako sveta i nježna ruka, kako su ti samo lijepe oči, to su oči sveca, lijep ti je osmijeh, blag, ljubav je u njima, blagoslovi me oče, i moju obitelj isto, molim, a sad i cijeli moj narod, ajde, molim te proglasi ga svetim, znaš koliko bi nam to svima, ali ono totalno svima, dobro ajde skoro svima, ok dobro, nekima svakako, znaš koliko bi nam to jako značilo, to bi nas hranilo, duše bi na hranilo, tijela ne, ali bože moj, duša se računa, neka bude svet i bit će lijep cijeli svijet, hoćeš?, ha?, šta kažeš?, aaajde, budi dobar tatica, nisam valjda bez veze dolazio, ali kako bez veze, donio sam ti kemijsku i licitarsko srce, nije bez veze, pa ja sam te vidio, barem netko, ovo mi je najsretniji dan u životu.
Svi sveti. Joj kako je to sve dosadno i neživotno. Jasno da je neživotno kad je dan mrtvih, ali kako je to sve skupa besmisleno, i oni živi kao da su mrtvi, ne kao da, nego jesu.
Sveti. Ima li dosadnijih, jadnijih ljudi od svetaca? Nema. Ne dao Bog da se moram susretati s takvima, na mjestu bih umro od dosade.
Svi sveti. Znam, znam, sjećamo se naših dragih, sve je to lijepo, ali opet cirkus. TV dnevnici, Romina Knežić, Saša Kopljar, s ozbiljnošću: Cijene cvijeća na tržnicama ove su godine više nego prijašnjih godina. Ili niže, svejedno. S ozbiljnošću....
Kakva ekipa.
Svi sveti lete svemirom u raketi. Zamišljam ih stisnute kraj malih prozorčića, gledaju van, u svemir, u zvijezde, u lijepu plavu planetu.
Što je to tako posebno u tome da te se proglasi svetim? Biti svetac, ne znam čemu to i koja je svrha. Cirkus. Kladim se da hrpa svetih i nije bila tako sveta. Takvi su možda i najzabavniji. Možda i nisu. Ali ne zanima me sve to. Ne vidim duhovnost u tome.
Cheer up, Brian. You know what they say.
Some things in life are bad,
They can really make you mad.
Other things just make you swear and curse.
When you're chewing on life's gristle,
Don't grumble, give a whistle!
And this'll help things turn out for the best
And
Always look on the bright side of life!
Always look on the bright side of life
If life seems jolly rotten,
There's something you've forgotten!
And that's to laugh and smile and dance and sing,
When you're feeling in the dumps,
Don't be silly chumps,
Just purse your lips and whistle -- that's the thing!
And always look on the bright side of life
Come on!
Always look on the bright side of life
For life is quite absurd,
And death's the final word.
You must always face the curtain with a bow!
Forget about your sin -- give the audience a grin,
Enjoy it, it's the last chance anyhow!
So always look on the bright side of death!
Just before you draw your terminal breath.
Life's a piece of shit,
When you look at it.
Life's a laugh and death's a joke, it's true,
You'll see it's all a show,
Keep 'em laughing as you go.
Just remember that the last laugh is on you!
And always look on the bright side of life
Always look on the bright side of life
Come on guys, cheer up
Always look on the bright side of life
Always look on the bright side of life
Worse things happen at sea you know
Always look on the bright side of life
I mean, what have you got to lose?
you know, you come from nothing
you're going back to nothing
what have you lost? Nothing!
E ovaj video sam tražio... Nikako ga naći i onda mi nekako sam dođe.
Prva verzija pjesme, iz 60-ih, nije ni sjena ovoj izmijenjenoj, iz 1976.-e.
Ako se samo sluša, to je tek pola dojma. Zajedno s videom, to je to.
- U kakvom si odnosu s poezijom? - pitao me.
- A u kakvom odnosu bih trebao biti?
- Čitaš? Možda pišeš? U tom smislu.
- Ni u kakvom odnosu. Nit' čitam, nit' pišem. Zašto pitaš?
- Vrhunska poezija te može odvesti na vrhove svijesti i spoznaje. Zato pitam.
- Ima zapravo jedna zanimljiva stvar u vezi poezije, koja mi je uvijek bila enigma. Zapravo glupost, ništa važno. - rekao sam.
- Svejedno reci, zanima me na što misliš.
- Ne znam kako da ti to objasnim. Nikad nisam pisao pjesme, niti mislim da imam dara za to, ali često mi je palo na pamet kako gledam na stvari pjesnički. I došao sam do zaključka kako postoje ljudi koji jednostavno gledaju pjesnički, ne moraju biti stvarni pjesnici, nego tako gledaju.
- Razumijem što hoćeš reći, to mi ima smisla. Ja sam davno podijelio ljude u dvije grupe, jedna je manja, druga velika. Što se mene tiče, na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi, pjesnici i oni ostali. Pri tome pjesnika gledam u širokom smislu. Ima ih puno koji nešto piskaraju, pa sebe smatraju pjesnicima. Ali to veze nema s poezijom. Poezija je, kao što si i sam primijetio, način gledanja na stvari, način doživljavanja. Nikad ne-pjesnik neće moći shvatiti istinskog pjesnika, dok, s druge strane, pjesnik nema ni najmanji problem shvatiti ne-pjesnikovu prozaičnost. Pjesniku je prozaičnost dosadna, on bježi od nje. Za ne-pjesnika, pjesnik je budala koji živi u oblacima. Za pjesnika, ne-pjesnik je budala koje ne živi.
Fascinirala me stabilnost kojom je zračio. Dok je govorio često je gestikulirao, mahao rukama, sav bi se uživio u temu o kojoj priča, ona mu je u tom trenutku bila najvažnija stvar na svijetu. A onda kad bi stao s objašnjavanjem i naslonio se u naslonjač, naglo bi iz njega ponovo počeo zračiti taj njegov mir koji je očito bio samo središte njegovog bića. Djelovalo mi je kao da ga je nemoguće pomaknuti iz njegovog centra. Jednom sam mu i rekao o svojim dojmovima.
- Ono što te privlači u drugim ljudima, već postoji i u tebi, u obliku sjemena, kao potencijal. Inače to ne bi ni primijetio. - rekao je.
- Ali kako to postići?
- Namjerom, vježbanjem pažnje i budnosti. Mene je svojevremeno fascinirala priča o životu Gautame Siddharthe Buddhe. Ne u smislu da sam poželio postati budist, ne. Religije i sljedbeništvo uvijek zaprljaju izvorni sjaj. Sviđa mi se povezanost riječi budha s našim jezikom. Ona asocira na budnost, probuđenost, svjesnost, prisutnost, a o tome se zapravo i radi, to je ono što je bitno i do toga treba doći. Treba se probuditi, doslovno. Većina ljudi spava, iako im se čini da su budni. Nisu.
- Siddharta, koji živio prije oko 2500 godina, najavio je da će se u budućnosti desiti dolazak Maitreye, osobe koja nadilazi sve religije, koja je jedna vrsta univerzalnog, svjetskog Učitelja. Teozofsko društvo si je dalo za zadatak da otkrije tu osobu u njenoj ranoj mladosti i pripremi ju za njeno kasnije poslanje. Ispalo je da bi Maitreya trebao biti Jiddu Krishnamurti, kojeg su otkrili u Indiji kada je imao tek 13 godina. Teozofi su posvojili mladog Jiddua i intenzivno ga pripremali za njegovu buduću ulogu. Međutim, kada je napunio 34 godine i trebao prihvatiti namjenjenu mu dužnost, Jiddu je prekinuo sve svoje veze s teozofskim društvom, uz obrazloženje: "Ne želim sljedbenike. Jedino što me zanima jest apsolutno i bezuvjetno oslobođenje čovjeka." Svi su ostali u šoku, ali on je dobro znao što radi i cijeli je svoj život posvetio pokušaju ostvarenja toga što je tom prilikom najavio - oslobođenju čovjeka.
- Vjerojatno mu je bilo blesavo prihvatiti tako čudnu ulogu - svjetski učitelj, zvuči napuhano i umjetno. - rekao sam.
- Naravno. On je dobro znao da je ono što svijetu najmanje treba još jedan veliki učitelj. To već imamo, svaka religija misli kako ima najvećega (u svakom smislu). Ali, Krishnamurti je okrenuo stvar naopačke, njemu nije ništa značilo da se njega proglašava bitnom veličinom, on je na Siddhartinu najavu o dolasku Maitreye gledao na malo drukčiji način.
- Na koji način?
- Na način da Maitreya nije vanjski, već unutrašnji Učitelj.
- Kako to misliš?
- Jednostavno. On je stvari prebacio iz vanjskog na unutarnje. Ne više na zvjernjanje prema van i idolatriju u širem smislu, već na unutrašnju potragu. Cijeli taj rad koji će čovjeka osloboditi je unutarnji, a Učitelji su samo privremeni pomoćnici i služe tek dok čovjek, u svom unutarnjem razvoju i otkrivanju, ne stane na svoje unutarnje, duhovne noge, dok ne ojača toliko da dalje može potragu nastaviti sam. Ta potraga je živa i uzbudljiva, ona je u neprestanom kretanju, sastoji se u stalnom otkrivanju. Ona nije dosadna i sumorna, ona nije mrtva poput religija (sve religije su mrtve i sve su idolatrija, bez iznimke, sve su to sekte, ništa više od toga). Uostalom, vidjet ćeš i sam. Ja ti ovdje samo dajem naznake i osnovnu ideju, ostalo je sve na tebi. Istraživat ćeš sam, to je tvoja potraga i tako treba biti. Svatko mora krčiti svoj vlastiti put, a ne hodati po tuđim stazama.
- Zanimljivo. A zašto ne napišeš knjigu o ovim stvarima?
- Napiši je ti jednog dana ako hoćeš.
Well, I’m stranded in the city that never sleeps
Some of these women they just give me the creeps
I’m avoidin’ the Southside the best I can
These memories I got, they can strangle a man
Well I came ashore in the dead of the night
Lot of things can get in the way when you’re tryin’ to do what’s right
You don’t understand it—my feelings for you
You’d be honest with me if only you knew
I’m not sorry for nothin’ I’ve done
I’m glad I fought—I only wish we’d won
The Siamese twins are comin’ to town
People can’t wait—they’re gathered around
When I left my home the sky split open wide
I never wanted to go back there—I’d rather have died
You don’t understand it—my feelings for you
You’d be honest with me if only you knew
My woman got a face like a teddy bear
She’s tossin’ a baseball bat in the air
The meat is so tough you can’t cut it with a sword
I’m crashin’ my car, trunk first into the boards
You say my eyes are pretty and my smile is nice
Well, I’ll sell it to ya at a reduced price
You don’t understand it—my feelings for you
You’d be honest with me, if only you knew
Some things are too terrible to be true
I won’t come here no more if it bothers you
The Southern Pacific leaving me at nine forty-five
I’m having a hard time believin’ some people were ever alive
I’m stark naked, but I don’t care
I’m going off into the woods, I’m huntin’ bare
You don’t understand it—my feelings for you
Well, you’d be honest with me if only you knew
I’m here to create the new imperial empire
I’m going to do whatever circumstances require
I care so much for you—didn’t think that I could
I can’t tell my heart that you’re no good
Well, my parents they warned me not to waste my years
And I still got their advice oozing out of my ears
You don’t understand it—my feelings for you
Well, you’d be honest with me if only you knew
Sviđa mi se kako Bob sa 70 godina uživa u izvedbi, daje sve od sebe, skakuće, vlada tekstom, osjeća ritam, po dobrom starom običaju naglašava apsolutno točno tamo gdje treba naglasiti, potpuno je u svojoj umjetnosti.
Vi ste, kao, polovica koja traži svoju drugu polovicu. Kad je nađete, vi ste cijeli. Vi ste u bjesomučnoj potrazi.
Vi ste kao polovica odlomljenog novčića. Kada, kao, nađete drugu polovicu, pa je spojite sa sobom i vidite da se te dvije polovice savršeno poklapaju, vi polovica i druga strana polovica... Svašta.
Normalno, danas je malo modernije doba, pa (si) mnogi ljudi, smatrajući sebe modernima, ne žele priznati kako su i oni u potrazi za svojom drugom polovicom, ili su možda i završili potragu. Bolje da nisu, jer kad je nađu, pa prođe neko vrijeme, a oni shvate da ta cjelovitost opet nije baš potpuna....
Kako bi ta ideja izgledala s voljenjem više osoba? Vi ste npr. trećina, pa tražite drugu i treću trećinu. Ili ste četvrtina....
Nit ste polovica, ni trećina, ni četvrtina.
Što ste onda?
Da niste možda cjelina? To biste trebali biti, ali uglavnom niste. Rijetko tko je cjelina. Svi su barem malo sakati i barem malo traže kakvu štaku za osloniti se.
Nikome ne treba druga polovica da bi postigao svoju cjelovitost.
Voljenje jedne osobe, voljenje više osoba, tako je nebitno. Uopće nije u tome stvar. "Voljeti sebe", to se često zna čuti, ni u tome nije stvar.
Mora se ući u sebe, bez toga ne možete naprijed. Spoznati da postoji stvaran prostor unutar nas, u kojem mi jesmo ono što jesmo. Tu počinje potraga i s tog mjesta se širi prema van. Ne iz druge osobe, ni iz tri druge osobe. Mi, u sebi, već jesmo cjelina. U sebi, ne na površini. Iako je to u nama, svejedno treba doći do toga. Kada otkrijemo da jesmo cjelina, onda kao takvi i nastupamo u vanjskom svijetu, kao cjelina. Ne kao bijedna polovica koja ovisi o drugoj bijednoj polovici. Vi jeste cjelina i to što vi u najstvarnijem smislu jeste, to nitko nikako ne može poremetiti. Vi tada znate da ne ovisite o volji i hirovima nekoga iz vana. Izvor vaše snage i sigurnosti nije u nekom drugom. Sve ono bitno već je u vama, a kada pronađete drugu osobu, koja je to isto otkrila i u njoj samoj, tada se sreću dvije cjeline. A ta sinergija...., to je onda prava stvar. Do tada ste već znali da imate krila, a s tom sinergijom krila još i narastu. Let preko planina nije upitan.
Čujem na radiju da bi Lennonu danas bio rođendan. Nikad ne pamtim te datume. Tim više, njegova pjesma je prikladna.
"Crippled inside"
you can shine you're shoes
and wear a suit
you can comb your hair
and look quite cute
you can hide your face
behind a smile
one thing you can't hide
is when you're crippled inside
you wear a mask
and paint your face
you can call yourself
the human race
you can wear a collar
and a tie
but the one thing you
can't hide is when you're
crippled inside
well now you know that your
cat has nine lives babe
nine loves to itself
but you only got one
and a dog life ain't no fun
mamma take a look outside.
you can go to church
and sing a hymn
judge me by the color
of my skin
you can live a lie until you die
one thing you can't hide
is when you're crippled inside.
Da zaključim s ovim. Kao da se može zaključiti i staviti točka. To je Pandorina kutija.
Povremeno se u zadnje vrijeme mentalno zabavljam s ovom temom. Zanimljivi su mi rasponi u kojima mi se kreću ideje i zaključci. Na primjer, možda jučer, pomislim kako je cijela jedna takva ideja o istovremenom voljenju više osoba, u ovom svijetu u kojem živimo, najobičnija utopija. A tako nekako i je. Ljudi su generalno glupi, zatucani, indoktrinirani, ljubomorno-posesivni, uglavnom, ograničeni na razne načine. U takvoj stvarnosti, ova ideja ne može opstati.
Ipak, upravo sada, mislim da ništa nije prirodnije nego da se voli više osoba ( za one koji su se uključili nešto kasnije u naš program, znate kako to na tv-u i radiju vole povremeno reći; mislim na voljenje više osoba u onom smislu u kojem ste navikli da bi se trebalo težiti voljeti jednu jedinu osobu u životu, onako, kao u bajkama, tog vašeg princa, tu princezu).
Zašto se voljenje te jedne jedine osobe, ako je moguće za cijeli život, ako je ikako moguće!, forsira i promovira kao jedini pravi i kao super put. To zvuči gotovo kao reklama. Nađi jednu osobu i voli ju. Ti imaš srodnu dušu, i to jednu, samo jednu. Nađi ju, voli ju, oženi ju, ne oženi ju, svejedno, budi s njom, ali ono cijeli život, ništa manje. Jer samo tako to može biti prava stvar, da se cijeli život mazite, pazite, volite, poštujete, cijenite, podržavate, spavate u istom krevetu (osim kada niste u krevetu ljubavnika/ice), da koračate zajedno, vas dvoje idealno spojenih, da imate jednog ili nekoliko potomaka, da skupite ponešto materijalnih dobara, ako je moguće što više, da ih ostavite nasljednicima. Sve to je jedan začarani krug. Kada uđete u njega, više i ne znate da ste u njemu. Jednostavno ste tu gdje jeste, stvari su takve kakve jesu, život je takav kakav je, s vremenenom neminovno postaje rutina, neminovno!, osim ako ste rijetki sretnik koji gura svoj film. Zašto se na voljenje jedne osobe gleda kao na ideal... Glupost. To nema veze sa stvarnošću, kao što ni jedna reklama nema veze sa stvarnošću. Svrha reklame je da vam proda proizvod. Ideja voljenja jedne jedine osobe je proizvod. Društvo i država su stvorili taj proizvod i oni imaju dobre razloge za to. Ja općenito ne volim reklame, uvijek su mi sumnjive, neprestano imam osjećaj, i to je točan osjećaj, uvijek se pokaže kao ispravan, da mi netko ide nešto podvaliti. S ovom reklamom i s ovim proizvodom je ista stvar.
Državi, i ne samo njoj, odgovara da ima barem naizgled uređene stvari. Cijeli niz praktičnih stvari. Država voli statistike, voli da je sve registrirano, popisano. Iz perspektive države, registrirani ljudi u parovima su dobra stvar. Čak i ne moraju biti registrirani, i tome je kroz zakone već doskočeno, dovoljno je da ste toliko i toliko s nekim i nakon što jeste, država vas automatski tretira kao da ste registrirani. Za državu je to super. Lakše je voditi evidencije. Riješen je problem dodjeljivanja prezimena djeci, i dalje je ustaljeno da to bude mužjakovo prezime, patrijarhat živi vječno. Pojednostavljeno je i pitanje nasljeđivanja. Pojednostavljeno je štošta. Ali, i izgubljeno je sve bitno. Nitko vas nakon 20, 30,40 godina braka neće ozbiljno pitati da li još uvijek volite svoju 'drugu polovicu'. Nitko to i ne očekuje od vas. Država najmanje, ona je svoje probleme s vama riješila. Vi ste statistika.
Vi ste statistika i vi ste broj. Vi ste OIB i broj osobne.
Bojim se da od okoline nećete saznati ništa o ljubavi. Ona će vas samo navesti na krivi put i u konačnici upropastiti.
Kada netko prigovori ideji voljenja više osoba odjednom, a tome se u pravilu prigovara, pitam se zašto ne pogledamo prigovore za voljenje jedne osobe. Probajte navesti argumente zašto bi bilo prirodno i poželjno voljeti jednu jedinu osobu, u ljubavno - romantičnom smislu, cijeli život. To ispada kao neki veliki uspjeh i podvig. Ali nije. To nije ništa posebno, ni vrijedno divljenja. To je najobičnije papučarenje, isfuravanje rutine 'dok vas smrt ne rastavi'. Ljubav među vama umre s vremenom, ali vi ne obraćate pažnju na to, pravite se da se to i nije dogodilo. Pravite se da je ona živa. Znate da nije, to je očito, ali ne obraćate pažnju. Normalno je ne obraćati pažnju, tako rade drugi, pa ćete tako i vi. Vaša ljubav je u komi, na aparatima, nje više nema. Ali nema veze. Nekretnine su još tu. Djeca su još tu. Pravit ćemo se da ne vidimo što se događa, da se ništa ne događa. Nešto je umrlo, ali nemojmo (si) to priznati, živimo u laži. Vucimo tog mrtvaca, taj mrtvi odnos sa sobom.
Ali, ljudi se lijepe na takve ideje. Ljudi se lijepe jedni za druge. Oni se ne vole, samo se lijepe, za sigurnost, za stalnost, trajanje, vječno trajanje. Kad bi barem našli pravu osobu s kojom bi proveli život, kad bi barem. Hoćete-nećete, stvar će se pretvoriti u rutinu, u skoro 100 posto slučajeva. Pretvorit će se, ne možete ništa oko toga, hoće. To je tako. Ne bunite se, i sami znate da je to tako. I molim lijepo, ne davati jeftine protuargumente. Razumijem vašu nelagodu u vezi ovoga, ako ona postoji, razumijem da ćete si pokušati pronaći opravdanja, izmotavati se ovako ili onako, ali pustite to sve na stranu, budite pošteni prema sebi.
Ljubav je najneuhvaljivija stvar koja postoji. Nemoguće ju je uhvatiti, nema te mreže. Čim pomislite kako ste ju nadmudrili, kako ste uspjeli, evo je, tu je u vašoj mreži, ne može vam pobjeći. Ona raspara mrežu. Ne mora čak ni to, jednostavno nestane.
Kada nekome kažete: voljet ću te vječno, zauvijek, vi nemate pojma kakvu besmislicu izgovarate. Ok, u redu je to, onako u zanosu, u smislu romantičnog zanesenog trkeljanja. Ali kada nekome kažete tako nešto, zaista ste rekli veliku glupost. Vi ne znate, ne znate i ne možete znati što nosi sljedeći trenutak, sljedeći dan. Vi to ne znate, i kada drugoj osobi izjavljujete tako nešto, vi joj lažete. Jer ne znate. Za godinu dana će situacija možda biti sasvim drugačija. Voljet ćete nekog drugog, ili nikog. A možda ćete još više voljeti tu istu osobu. Ali, vi to ne možete znati unaprijed. Nikako. Najviše što možete reći i jedino točno što možete reći je: sada te volim. I to je to, to je sve. Ništa drugo, ništa više od toga. Što će biti sutra, to ne znamo. Zastrašujuće? Možda. Ali je tako. Rijetko ko je spreman za (ljubavni) život od trenutka do trenutka. Ali to je jedina stvarnost. Ako je to stvarnost, a je, u tu stvarnost se savršeno uklapa ideja o voljenju više osoba. Kada živite od trenutka do trenutka i potpuno se prepuštate svakom novom trenutku, slušate i slijedite ono što se događa u vama, živite iznutra prema van, tada ne možete imati blagog pojma što sljedeći trenutak donosi. I nemate problem s tim što nemate pojma, to vam je u redu, u tome i je čar. Sigurno je da sljedeći trenutak ne donosi krutu ideju kako ćete voljeti jednu jedinu osobu do kraja vašeg života, i nijednu više, nikako ni jednu više.
Ne držite se za stare ideje i stare, provjereno loše obrasce kao pijani plota. Fleksibilnost i otvorenost su neophodni.
"Old lady judges watch people in pairs
Limited in sex, they dare
To push fake morals, insult and stare
While money doesn’t talk, it swears
Obscenity, who really cares
Propaganda, all is phony"
