Fascinirala me stabilnost kojom je zračio. Dok je govorio često je gestikulirao, mahao rukama, sav bi se uživio u temu o kojoj priča, ona mu je u tom trenutku bila najvažnija stvar na svijetu. A onda kad bi stao s objašnjavanjem i naslonio se u naslonjač, naglo bi iz njega ponovo počeo zračiti taj njegov mir koji je očito bio samo središte njegovog bića. Djelovalo mi je kao da ga je nemoguće pomaknuti iz njegovog centra. Jednom sam mu i rekao o svojim dojmovima.
- Ono što te privlači u drugim ljudima, već postoji i u tebi, u obliku sjemena, kao potencijal. Inače to ne bi ni primijetio. - rekao je.
- Ali kako to postići?
- Namjerom, vježbanjem pažnje i budnosti. Mene je svojevremeno fascinirala priča o životu Gautame Siddharthe Buddhe. Ne u smislu da sam poželio postati budist, ne. Religije i sljedbeništvo uvijek zaprljaju izvorni sjaj. Sviđa mi se povezanost riječi budha s našim jezikom. Ona asocira na budnost, probuđenost, svjesnost, prisutnost, a o tome se zapravo i radi, to je ono što je bitno i do toga treba doći. Treba se probuditi, doslovno. Većina ljudi spava, iako im se čini da su budni. Nisu.
- Siddharta, koji živio prije oko 2500 godina, najavio je da će se u budućnosti desiti dolazak Maitreye, osobe koja nadilazi sve religije, koja je jedna vrsta univerzalnog, svjetskog Učitelja. Teozofsko društvo si je dalo za zadatak da otkrije tu osobu u njenoj ranoj mladosti i pripremi ju za njeno kasnije poslanje. Ispalo je da bi Maitreya trebao biti Jiddu Krishnamurti, kojeg su otkrili u Indiji kada je imao tek 13 godina. Teozofi su posvojili mladog Jiddua i intenzivno ga pripremali za njegovu buduću ulogu. Međutim, kada je napunio 34 godine i trebao prihvatiti namjenjenu mu dužnost, Jiddu je prekinuo sve svoje veze s teozofskim društvom, uz obrazloženje: "Ne želim sljedbenike. Jedino što me zanima jest apsolutno i bezuvjetno oslobođenje čovjeka." Svi su ostali u šoku, ali on je dobro znao što radi i cijeli je svoj život posvetio pokušaju ostvarenja toga što je tom prilikom najavio - oslobođenju čovjeka.
- Vjerojatno mu je bilo blesavo prihvatiti tako čudnu ulogu - svjetski učitelj, zvuči napuhano i umjetno. - rekao sam.
- Naravno. On je dobro znao da je ono što svijetu najmanje treba još jedan veliki učitelj. To već imamo, svaka religija misli kako ima najvećega (u svakom smislu). Ali, Krishnamurti je okrenuo stvar naopačke, njemu nije ništa značilo da se njega proglašava bitnom veličinom, on je na Siddhartinu najavu o dolasku Maitreye gledao na malo drukčiji način.
- Na koji način?
- Na način da Maitreya nije vanjski, već unutrašnji Učitelj.
- Kako to misliš?
- Jednostavno. On je stvari prebacio iz vanjskog na unutarnje. Ne više na zvjernjanje prema van i idolatriju u širem smislu, već na unutrašnju potragu. Cijeli taj rad koji će čovjeka osloboditi je unutarnji, a Učitelji su samo privremeni pomoćnici i služe tek dok čovjek, u svom unutarnjem razvoju i otkrivanju, ne stane na svoje unutarnje, duhovne noge, dok ne ojača toliko da dalje može potragu nastaviti sam. Ta potraga je živa i uzbudljiva, ona je u neprestanom kretanju, sastoji se u stalnom otkrivanju. Ona nije dosadna i sumorna, ona nije mrtva poput religija (sve religije su mrtve i sve su idolatrija, bez iznimke, sve su to sekte, ništa više od toga). Uostalom, vidjet ćeš i sam. Ja ti ovdje samo dajem naznake i osnovnu ideju, ostalo je sve na tebi. Istraživat ćeš sam, to je tvoja potraga i tako treba biti. Svatko mora krčiti svoj vlastiti put, a ne hodati po tuđim stazama.
- Zanimljivo. A zašto ne napišeš knjigu o ovim stvarima?
- Napiši je ti jednog dana ako hoćeš.
