U depresivna zimska vremena itekako dobro dođe bar malo smijeha. Srećom da su djelatnici našeg Pučkog učilišta to odavna shvatili pa nam u ovakva doba organiziraju predstave koje donose razdraganost i smijeh. U ponedjeljak sam uživala u jednoj od takvih predstava - "Izumitelju". Autor teksta: Nenad Stazić, redatelj: Boris Kovačević, glumac: maestralni Željko Königsknecht.



Prerano umirovljeni policajac Lazar S. Mijatović pokušava povećati tanki kućni budžet prodajom svojih smiješnih i nepotrebnih izuma. Simpatični starčić koji teatralno, nadugačko i naširoko predstavlja svoje izume, svako malo skrećući s teme, zaokuplja pozornost publike sat i pol vremena. Smijeh koji izaziva svojim predavanjem zastaje u grlu na kraju predstave, kad se Lazo obraća publici i razotkriva svu bijedu svog života, pitajući nas i sebe ima li uopće nade za bolji i sretniji život.

Drago mi je da je i ovaj put posjećenost bila vrlo dobra. Isplatilo se dati 30 kn za ulaznicu.

Nakon prve ruke krečenja, dva "prugasta2 zida u novoj spavaćoj sobi navela su nas da potražimo alternativna rješenja ukoliko krečenje ne uspije pokriti mrlje. Jedan zid je skoro pa potpuno pokriven uzglavljem kreveta. No, drugi, u kosini, površine cirka negdje oko tri kvadrata je mogao biti problematičan. Pomislili smo prvo kako bismo mogli zalijepiti neku efektnu foto-zidnu tapetu. Meblo ima lijepe. Ovakvo rješenje košta kod njih od tisuću do skoro tri tisuće kuna. Velmaxove su isto zgodne. I puno jeftinije, ispod petsto kuna.

Surfajući dalje, naletjeh na naljepnice, ilitiga zidne tetovaže. E, to mi se baš sviđa. Takva naljepnica može prekriti neku nezgodnu mrlju, u usporedbi s tapetom je jeftinija i jednostavnija za nanošenje. Imaju ih i Meblo i Velmax ali ove sa stranice walltatoo su mi najbolje. Naljepnice se mogu nabaviti i putem e-bay-a.

Na kraju je potencijalno problematičan spavaći zid ispao super. Al´ ja, u mnoštvu pregledanog, padoh na jednu tetovažu koja mi se baš idealno uklapa u tu kosinu. Makar neće naljepnica morati ništa pokrivati. Neka ukrašava prostoriju:



Obećao mi muž kupiti za rođendan. A jednog dana ćemo u dnevnoj sobi dio zida ukrasiti ovom naljepnicom:

Majstora sam se riješila prije par dana. Prvo su mi bili majstori za krov. Nekoliko mjeseci nam je pri svakoj malo jačoj kiši curilo niz tri zida. Nismo mogli započeti s preuređenjem stana dok se ne saniraju rupe na krovu. Kad je to riješeno, mogli su i pituri prionuti svom poslu pregrađivanja dnevne sobe.



I evo, pregrada je tu, okrečena s obje strane, a tu su i klizna vrata.





Nova spavaća soba je u nježnoljubičastoj boji. S dva zida smo imali više posla. Kako je niz njih curilo s krova, bili su šareni od pruga kućnih slapova Nijagare. Pomogao je Saratoga Masker, sjajni akrilni lak u spreju. Njime smo pošpricali i prekrili mrlje. Pa onda dvaput pokrečili. Mi – muž i ja. Kad sam već kod kuće, zašto ne bih, jel. I čisto sam zadovoljna djelom.

Ono što se činilo najkompliciranijim, a to je rastavljanje i ponovno sastavljanje ormara i bračnog kreveta (jer se zbog spleta greda nisu mogli iznijeti i unijeti u komadu) – ispalo je brzo i bez problema.

Jučer smo završili spavaću sobu, a danas se prebacismo na novu dječju. Popunjavanje rupa, premještanje utičnica i pripreme za postavljanje mramoterm ploče obavljene. Sutra krečenje, prekosutra namještanje. Mlađa Potočnica već je sinoć spavala u svojoj novoj sobici, sva uzbuđena i sretna. I mi veliki jedva čekamo da se ta soba sredi. Jer je cijeli stan u neredu. No, to je cijena boljeg rasporeda i kvalitetnijeg življenja. Pa ćemo izdurati.

Priča se po gradu da je čovjek kojeg znam petnaest godina ubio vlastitog brata. Ne tu, u ovom gradu, nego u u rodnom gradu. Grad bruji, sad – što je istina, što nije, pojma nemam. Čovjeka nema, može čučati tamo negdje u nekom zatvoru a može i krstariti Mediteranom. Ne mogu tvrditi da je bio prznica, ne mogu staviti ruku u vatru da je bio mio, drag i smiren i da ne bi mrava zgazio. Kažem, petnaest godina ga kao znam. U stvari, viđam. I nije da nismo razgovarali i popili kojiput kavu zajedno. Al ne mogu uopće reći da ga znam.

Znamo li se uopće? Mogu staviti ruku u vatru za vlastitu djecu, muža, i još par bliskih i dragih. Za druge zaista ne znam. Ev, čovjek kojeg znam od djetinjstva, za kojeg ne bih nikad rekla da može učiniti išta nezakonito, optužen za makinacije s ispitima. Jedan lik koji mi je nekad bio najbolji prijatelj, ma skoro blizak kao brat – em varao ženu, em napustio i nju i dijete, em se bavio raznim makinacijama i bio optužen za ista. Ne prepoznajem ga više. Već godinama. Srest ćemo se vjerojatno na godišnjici mature, pozdraviti se. Ali ja s njim zaista više ne znam što pričati. Nije mene varao, nije mene napustio, ali me razočarao kao čovjek, zgadio mi se. A bila bih ruku u vatru za njega stavila. Nekad.

Nekadašnja frendica varala muža naočigled cijelog grada. Rastala se. Lako za bivšeg muža, al tu je troje djece. A meni izgledala draga i smjerna i pobožna. Nda... Od generacije s kojom smo muž i ja dijelili školske klupe, ostalo je još zabrinjavajuće malo oženjenih i udanih. Velika većina se rastala, većinom zbog nevjere, neki i po nekoliko puta. Cimerica s kojom sam dijelila garsonijeru za vrijeme studiranja bila sasvim normalna, vesela, društvena, prpošna djevojka otvorenih misli i slobodna ponašanja. Evo je sad angažirane u Grozdu, dijeli (po mom mišljenju prekonzervativne i neprimjerene) savjete roditeljima i djeci o spolnom odgoju i nastoji utjecati na obrazovanje svoje, moje, naše djece.

I fakat se ne poznamo. «Ono sve što znaš o meni, to je samo prazna priča...»

Četiri godine... nije među nama četiri godine. Čuvam s ljubavlju uspomenu na njega, na naše zajedničke trenutke. I onih posljednjih godina, nakon što sam odselila, samim svojim postojanjem, udaljen tristotinjak kilometara, pružao mi je oslonac. Blag, smiren, duhovit...

U mislima razgovaram s njim. Znam da me čuva. Ali ga ne mogu dodirnuti, ne mogu mu sjesti u krilo, ne može me potapšati po koljenu, obuhvatiti mi rukama lice. Nedostaje mi. Neizmjerno. I taj osjećaj nije nimalo oslabio ovih godina.

Tajo, počivaj u miru...