Ljudi su kao stanovi, u zgradama. Dok smo u društvu, navodno smo otvoreni, prpošni, čak se volimo šaliti ali kad se povučemo, "zatvaramo vrata" sebe, stana i onda smo sami sa sobom, svojom dušom, nutrinom ... Ako je imamo.
Vjerojatno tako mora biti.
Tko zna što "oni drugi" misle o nama ?
A sebi se činimo, običnim, normalnim. Ima li takvih ?
Lipo te pozdravljam.
09.02.2010. (18:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hm, ne bih stavila ruku u vatru ni za koga, zaista - ni za koga... Ne zbog nepovjerenja u ljudski rod, nego, recimo to tako, fasetiranosti svakoga od nas - uvijek su dostupni samo oni dijelovi okrenuti prema promatraču; sve drugo ne primjećujemo dok se cjelina ne pomakne...ili dok se ne pomakne naš kut gledanja, svejedno. A da ne govorimo o tome kako vrijeme na svakome brusi sve novije i novije fasete, više ili manje dopadljive. Dijamanti čistog sjaja rijetki su, zato i vrijede toliko ;-)
10.02.2010. (11:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jednom davno, davno....kad sam se tek udala, izjavila sam da sam 100% sigurna da moj muž mene ne bi nikad prevario....izazvala sam čuđenje njegove tete. Naravno, žena je tada bila u mojim sadašnjim godinama. Onda sam ja "spoznala svijet". Pa sam shvatila da ne bih mogla staviti ruku u vatru niti za samu sebe. Naravno da ja mislim da ja ne bih nikad! Ali.......život svašta donosi, stavlja nas u čudne situacije kojima ponekad nismo dorasli. Dogodi li ti se ikad da iznenadiš samu sebe nekim postupkom? Meni da, i zato mislim da ne poznajemo niti sami sebe a kamoli druge! P.S. Ja, ipak, još uvijek vjerujem da moj muž mene ne bi prevario! :))))))))))
10.02.2010. (15:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Euro
nikada se ne zna,,,
08.02.2010. (14:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
seoska idila
ja se uvijek čudim tim sapunicama. očito živim nekim učmalim bračnim životom... (nije da se žalim, nedajbože! :) )
Kad se vidimo???
08.02.2010. (20:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
neni_iz_bajke
Svatk od nas, vjerujem, može ispričati slične gorke priče. Al' sve je i to život, valjda
08.02.2010. (22:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
GAJINE GLUPOSTI
iza četiri zida se uvijek nekaj skriva......
09.02.2010. (10:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
promatram, razmišljam
Ljudi su kao stanovi, u zgradama.
Dok smo u društvu, navodno smo otvoreni, prpošni, čak se volimo šaliti ali kad se povučemo, "zatvaramo vrata" sebe, stana i onda smo sami sa sobom, svojom dušom, nutrinom ...
Ako je imamo.
Vjerojatno tako mora biti.
Tko zna što "oni drugi" misle o nama ?
A sebi se činimo, običnim, normalnim.
Ima li takvih ?
Lipo te pozdravljam.
09.02.2010. (18:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tavana
.Pitanje je koliko zbilja poznamo ljude koje svakodnevno susrećemo u životu. Činjenica je da često i sami sebe iznenadimo.
09.02.2010. (20:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MiniMaxine
Hm, ne bih stavila ruku u vatru ni za koga, zaista - ni za koga... Ne zbog nepovjerenja u ljudski rod, nego, recimo to tako, fasetiranosti svakoga od nas - uvijek su dostupni samo oni dijelovi okrenuti prema promatraču; sve drugo ne primjećujemo dok se cjelina ne pomakne...ili dok se ne pomakne naš kut gledanja, svejedno. A da ne govorimo o tome kako vrijeme na svakome brusi sve novije i novije fasete, više ili manje dopadljive.
Dijamanti čistog sjaja rijetki su, zato i vrijede toliko ;-)
10.02.2010. (11:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
suncokretica
Jednom davno, davno....kad sam se tek udala, izjavila sam da sam 100% sigurna da moj muž mene ne bi nikad prevario....izazvala sam čuđenje njegove tete. Naravno, žena je tada bila u mojim sadašnjim godinama. Onda sam ja "spoznala svijet". Pa sam shvatila da ne bih mogla staviti ruku u vatru niti za samu sebe. Naravno da ja mislim da ja ne bih nikad! Ali.......život svašta donosi, stavlja nas u čudne situacije kojima ponekad nismo dorasli.
Dogodi li ti se ikad da iznenadiš samu sebe nekim postupkom? Meni da, i zato mislim da ne poznajemo niti sami sebe a kamoli druge!
P.S. Ja, ipak, još uvijek vjerujem da moj muž mene ne bi prevario! :))))))))))
10.02.2010. (15:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...