Uskoro će mjesec dana kako ne radim. Mogu reći da sam se uspjela naspavati, da nemam noćnih mora, da se noćom ne budim (i prevrćem brojke i obveze). Po kući sam uspjela dovesti u red veliku većinu zaostalih poslova. Djeca dobivaju kompletne obroke i tijekom tjedna, što će reći da je mamina juhica na stolu skoro pa svaki dan.

Pitam okolo za posao, surfam naokolo po portalima s ponudom i potražnjom poslova, javila sam se na jedan natječaj. Sve su opcije otvorene, vjerujem u sebe i budućnost.

Kad se već rješavamo tako nekih utega u poslovnom životu, odlučismo promijeniti nešto i u svom životnom prostoru. Potočnice su već velike, željele bi svaka svoju sobu. Do pred neki mjesec spavale su u istoj sobi. Onda je Gimnazijalka tražila politički azil i krevet smo joj prebacili u dio dnevne sobe. Ali to nije rješenje, jel. Ter smo dječji tajo i ja isplanirali da ćemo dio dnevne sobe pregraditi i tamo preseliti naš krevet i ormar. A u našu staru spavaću sobu će se useliti Mlađa, zajedno sa svojim zvjerinjakom školskih knjiga i zabavnih sitnica i krupnica. Obje će curke imati na raspolaganju istu kvadraturu, sličan raspored greda i prozora. Pa nek uživaju, svaka u svom carstvu, nek si biraju boju zidova, izgled polica, neka lijepe postere il šaraju.

Preseljenje spavaće sobe baš mi paše, i zbog buke i zbog grijanja. Umjesto na samu ulicu, imat ćemo prozor na mirniji dio okolice. Nedavno se susjed iz zgrade koja je naslonjena na našu, na istom katu na kojem smo i mi, počeo grijati pomoću kamina. A dimnjak prolazi kroz zid u našoj sadašnjoj spavaonici. I umjesto hladne sobe zimi (nemamo nikakvog grijaćeg tijela), što smo navikli i paše nam – zadnja dva mjeseca mjerimo po dvadesetak stupnjeva i danju i noću. Lijepo od susjeda što nam posredno grije sobu. Kad postavimo mramoterm ploču u tu prostoriju, nećemo morati puno dogrijavati Mlađoj.

Uspjeli smo naći i majstora za postavljanje pregrade od gips-ploče. Razlike u ponudama su iha-ha, jedan nas je tražio triput više od ovoga kojeg smo izabrali. Ha, svatko sebe drugačije cijeni... Klizna vrata za novu prostoriju su već nabavljena, zahvaljujući akciji Bauhausa. Kupili smo staklena vrata upola jeftinije nego smo planirali. A svaka ušteda je dobro došla, naravno.

I tako, sad slijedi par dana majstoriranja po kući, pa krečenja, pa premiještanja namještaja, pa tijekom slijedećih mjeseci dotjerivanje detalja. Nimalo dosadno.

Uživam u glazbi. U stanu rijetko kad ne svira neka glazba. Većinom je to s nekog od MTV kanala, ali Potočnice "dopuste" i da se čuju neke stare pjesme, pjesme moje i muževe mladosti. I budemo, onak, baš ponosni kad curke znaju o čijim je pjesmama riječ. Pa svi zajedno posljednih subota navečer pratimo "Evergreen", podsjećamo se i uživamo u nekadašnjim hitovima.

"Evergreen" je lijepo zamišljena zabavna emisija. Vidi se da pjevači koji sudjeluju u tom showu uživaju u pjevanju, ne pjevaju stare pjesmice reda radi, samo da se otpjeva. Prošlogodišnja ekipa interpretatora je bila odlična, ali ovogodišnja garnitura mi je još bolja, pogotovo pjevačice. I publika u studiu uživa, vjerujem da je dragovoljno došla i da ne dobiva nofčiće za pljesak i pocupkivanje. Pozvani gosti (i bivši sportaši i spikeri i legende poput Josipe Lisac i Dade Topića) sigurno imaju što za ispričati okupljenoj publici, gledateljima pred TV ekranima ali i voditeljima. I onda ih voditelji - Danijela pogotovo - tako neodgojeno prekidaju, ubacuju im se usred rečenice, ne dopuštaju da do kraja kažu ili - u posljednoj emisiji - odsviraju nešto. E, pa to mi se nimalo ne sviđa.

Možda i je Zlata bila premlada za takvu vrstu showa. Ako je to bio razlog zbog kojeg je nisu angažirali ove sezone. Ali, brate dragi, nije Danijela za takvo što. Je, žema ima televizijskoj i voditeljskog iskustva iha-ha. I svojedobno je izvrsno brusila zanat u zajedništvu s Hamedom Bangourom. Ali imam vrlo jako dubok dojam da su je Najslabija karika i sudjelovanje u Plesu sa zvijezdama odbacili u neke sasvim druge vode. Gdje se ne sluša sugovornika, gdje se ishitreno pokušava biti duhovit(a), gdje se dosjetke baziraju na samopromociji i ironiji, cinizmu, izrugivanju i skoro pa vrijeđanju. Pa, žemo voditeljska, poslušaj što ti sugovornik želi reći! Pusti ga da izgovori rečenicu do kraja. I reagiraj na njegovo pričanje, možda razgovor može otići u nekom sasvim drugom ali puno zanimljivijem pravcu umjesto odgovora na unaprijed određena pitanja. Koliko je rečenica i pričica u ovih par emisija ostalo neizrečeno ili nedovršeno!

Što se vođenja emisije tiče, daleko je korektnije vođena jedna Retromanija. Gdje su voditelji istinski uživali u razgovoru s gostima. I gdje nisu isticali (samo) sebe, nego su zvijezde emisije bili upravo gosti i pjevači. Toliko malo kvalitetnih zabavnih emisija imamo, pogotovo onih koje njeguju neke stare domaće stvari. Pa dajte da uživamo. Ovako - nakon odgledanog showa, ostane ogorčenost zbog Danijelinog ponašanja.

Moja maca se duri. Antiprotivna, neće ni jesti ni piti. Razumijem je potpuno. Naime. Jučer je sterilizirana.

Prvo joj nismo smjeli dati ništa za jesti 24 sata prije operejšn. Samo je smjela popiti vodice. Ajd, prvi propušteni obrok je podnijela tako-tako. Onda nas je počela pozorno promatrati. Svaki put kad se netko od nas uputio ka prostoriji gdje držimo njenu hranu, dojurila bi u iščekivanju da je konačno nahranimo. Mi joj pokušali objasniti da ne smije jesti, i ispričavali se, i mazili je i samilosno je gledali. Mogu misliti što je sve tigrastom čeljadetu prolazilo kroz glavu. Sigurno možda – ajd, senilni su pa se nisu sjetili. Bit ću mazna, muvat ću se stalno oko njih pa se valjda sjete. A mi – ni da bi. Tako smo i krenuli spavati. I sutradan nastavili u istom nemilosrdnom tonu. I svejedno je i dalje dolazila, dala se pomaziti. Sve dok... nije vidjela da uzimamo njenu košaru-nosilicu. A onda je nastala konsternacija u njenim redovima. Sakrila se ispod kauča i jedva smo je uspjeli namamiti. Zajauknula očajno kad smo je stavili u nosilicu. Drhtala čitavim putem do stričeka i tete veterinara. Frknula na injekciju s anestezijom, skočila sa stola i pokušala eskivirati zacrtanu joj sudbinu...

Nakon manje od sat vremena zove vet, da se može doći po micu macu. Skoro sam se rasplakala kad sam je vidjela nemoćnu, ošamućenu, poluotvorene gubice, s jezikom koji je ispao vanka. Veterinar je rekao da ne smije jesti još slijedećih 24 sata. Da smije malo vodice popiti tek nakon par sati. I da je najbolje da je i ne vadimo iz košare sve do slijedećeg jutra. Dobili smo multivitamine u tubi za nju, da joj dajemo jednom dnevno. Nakon operacije je dobila injekciju s antibiotikom, sutra ide po još jednu. Još jedan stres s košarom i vožnjom i veterinarom mora proživjeti. A možda i vađenje konaca slijedeći tjedan, ukoliko joj sami ne ispadnu.

Prvih sati nakon operacije je većinom spavala, onda je par puta pokušala onako ošamućena sjesti pa bi se skljokala. Navečer smo joj otvorili vratašca košare, nesigurno je izašla, obavila nuždu i zavukla se u kut kupaone. I tad je počela s tim optužujućim pogledom – vjerovala sam vam, a gle što mi se sad dogodilo! U košari je provela noć, jutros smo je pustili van. Ignorirala je posudu s vodicom i zavukla se ispod kauča. Već je nastupilo i vrijeme kad može početi jesti. Ali jok. Neće. Skrene pogled od mene kad je dozivam i tepam joj i nudim hranu i piće. I sad je ona moj Mali Princ a ja njena lija. Vjerujem da ćemo se uskoro opet sprijateljiti.

Kao da nam nije dosta cvrčanja i zavijanja kućne ljubimice (a ovo je već treći put u mjesec dana da je tresu hormoni... Lastane, da li je moja mačka normalna?), otišli smo slušati zavijanje vukova i vukodlaka. Sumrak saga: mladi mjesec (zagrlio zvijezdu Danicu). Nagovorile nas Potočnice. Gledali smo i prvi film, nismo baš nešto pretjerano zadovoljni izašli nakon projekcije. Ovaj će, drugi dio, kao možda biti bolji.

Cinestar, Rijeka. T-mobile srijeda - pošalješ sms i osvojiš jednu besplatnu kino-ulaznicu, uz svoju koju platiš. Ili, ako nemaš društvo, platiš svoju upola jeftinije. Prijašnjim iskustvom poučeni, parkirasmo se na krov Tornja. Vrijeme do projekcije proveli u šetnji hodnicima, razgledanju izloga. I ak ništa drugo, isplatilo se otići jer je Gimnazijalka napokon našla traperice koje joj se sviđaju. Nakon cca tri mjeseca potrage. I lutanja po nekoliko gradova, tržnih centara, obilaska čak i Outlet sela u Palmanovi...

Saga, baš prava riječ. Veseli me što je u moru akcijskih, nasilnih filmova s krvlju do koljena, pubertetlije osvojio ovakav. Romantičan, kao. Ali, dragi moji, on traje li ga traje. Li ga traje i traje. Duuugačke scene pogledavanja, uzdisanja, cjepkanja rečenica izmučiše nas. Oni se vole, on njojzi objašnjava preko nekoliko puta koliko je voli i da je ona smisao njegova života. Ja povjerovala od prve, njoj trebalo ohoho. A nije plavuša.

Mišići vukodlaka - iha! Al facica Crnog Jakoba mene ne obara s nogu. A ni kćeri moje, koliko primijetih... Elem. Nije sad to neka katastrofa od filma, al je mogao trajati blog blogu sat vremena, maksimalno. I ništa se ne bi izgubilo. Samo da su zeru brže izgovarali rečenice. Osim toga, skoro padoh u besvijest promatrajući scene snimljene kamerom koja se spiralno vrti. Mislim, lijep prikaz proteklog vremena, godišnja doba se izmjenjuju pri pogledu na prozor, ali smo svi shvatili nakon prvog uvrtanja da slijedi slijedeće godišnje doba. Al ne, trebalo je još par puta tako se isprevrtiti, isprespiraliti se. Pa kokice i Coca Cola skoro prisjedoše.

Cure nas sad nagovaraju da se odgleda Avatar. Kuku lele. Čitam u novinama da hrpa gledatelja najavljuje suicid. Jer ak je život nakon života tak lijep i bajkovit ko u Avataru, ajmo se samoubit. Ne vjerujem da bi moje Potočnice mogle takvo što pomisliti, mislim da su čvrsto na tlu i da im je logika stamena, matematičarke mamine pametne. Al sam mrvu u dilemi. Trilemi. Polilemi.

Kako je lijepo biti na godišnjem. Još kad možeš promijeniti okolinu i klimu, iha! Pa si napuniš baterije, pa smanjiš ili potpuno izbaciš stres iz života. Pa se budiš s osmijehom na licu i ne skidaš ga do polaska na počinak...

E, al ja više nisam na godišnjem. Nezaposlena sam. I nije mi nimalo žao. Agonija koja je trajala posljednjih godina, novčani bezdani koji su se krpali dizanjem novih i novih kredita, vječita utrka s rokovima za predaju svakojakih izvješća i obračuna utjecali su mi i na zdravlje a opasno nagrizali i žifce. Pokušali smo muž i ja još prije dvije-tri godine prerezati čvor koji se stezao oko nas, čak je i moje bolovanje bilo idealna prilika za reći zbogom i adio mom poslu. No, nismo uspjeli u nastojanju. Zaista sam voljela svoj posao. Koliko god je bilo i neugodnih kontakata s ljudima, daleko više je bilo uživancije. Vidjeh toliko toga, bijah promatračicom i sudionicom niza predivnih događaja u mom gradu i okolici, upoznah široki krug ljudi, puno umjetničkih duša dotaknulo je moj život. I ukoliko bude bilo prilike, bavit ću se i dalje tim poslom - ali u drugom obliku. Jednostavno više neću biti u dosadašnjem prostoru, u njemu će raditi novi zaposlenik našeg poduzeća. Obzirom da je u posljednje vrijeme puno više bilo prodaje a skoro pa ništa pružanja usluga (zbog kojih smo i prije trinaest godina otvorili radnju), neće ni biti puno promjene u samoj radnji. Ono što će se sigurno promijeniti - neće biti mojih "tajnih" strojeva, neće više biti posudice s bombonima.

Nisam jedina koja prestaje s tom djelatnošću. Još jedan lega iz struke odlučio je prestati s poslom. Jednostavno, premalo je posla, nema novaca ni za osnovne potrebe a kamoli za nešto što više spada u hobi, zabavu, nekima čak i u luksuz. Strojevi su skupi, treba ih održavati i držati spremnima za posao, što podrazumijeva velike troškove. A za uzvrat - friška figa. I džaba što uživaš u poslu kad od njega ne možeš živjeti, ne sad nešto posebno nego najnormalnije, skromno.

I tak. Tražim posao. Vjerujem i nadam se da ću ga uskoro i naći. Bila to moja "prava" struka, ili posao kao i ovaj koji sam radila posljednjih godina, ili nešto slično ili nešto treće. Znam da ima jako puno žena mojih godina koje su ostale bez posla. Al imam i životnog i radnog iskustva, volju i želju. Pa što bude.

Moji bližnji su velikom većinom pozitivno reagirali na ovaj moj novi status. Mama nije. Teško je objasniti ženi - koja je cijeli svoj radni vijek provela u jednoj tvornici - da nije kraj svijeta ako netko ostane bez posla, i da je sasvim normalno promijeniti nekoliko radnih mjesta u tih 30-35-40 godina koliko radiš...

Desetak dana prije odlaska u Kranjsku Goru već sam osjećala da su mi baterije u debelom LOW stanju. Peripetije oko posla, obveze koje je trebalo odraditi, što poslovne, što privatne. Srećom, sve se nekako složilo na kraju. Izgubljenu energiju vratih na snijegu. Promjena klime, okoline, obitelj i ugodno društvo vjenčane kume koja nam se pridružila na skijanju - sve je to utjecalo da se ubrzo osjećam puna snage i volje da sredim neke stvarčice u vlastitom životu. Napokon. Vratih si tako izgubljeno samopouzdanje, vjeru u bolje sutra. No, o tome u slijedećem postu.

Preživjeh i situaciju u kojoj pomislih da sam izgubila, a u stvari nije niti bilo gubitka. Naime. Stigli mi u Kranjsku Goru. Nas četvero plus kuma. Plus mačka. Boravak Tasmanijske nemani u apartmanu koštao nas je dodatnih 8 eura po danu. No, mi mačku udomismo, svjesni i savjesni i tako nam i treba.

...Kućna ljubimica je čipirana, ima putovnicu. Par puta prije odlaska na skijanje provozasmo je u autu, na kratkim relacijama, jednom i prek granice - da provjerimo kako uopće izgleda ulazak u Europsku uniju s mačetom. Sve je bilo u redu, treba samo pokazati putovnicu i mačku, nitko ništa dodatno ne pita i ne traži. Daklem, to je sve preživjela. Al je trosatni put do skijališta ipak nešto drugačiji doživljaj za životinju. Stavili smo njen kavez u gepek, pri vrhu tako da je curke otraga mogu vidjeti i pomilovati po potrebi. Bunila se mačka, mijaukala, tražila vanka i na kraju se pomirila sa sudbom kletom...

Nakon dolaska u Kranjsku Goru, prijave na recepciji i preuzimanja ključeva, počela selidba naroda iz auta u apartman. Mačka sva unezvjerena. Te gdje ste me to doveli, te gdje je moja kupaona, te kakva je to nova kuhinja pa gle imamo i balkon pa vidi koliko rupa za zavlačenje ima u ovom novom prostoru. Nakon nekog vremena pozornosti, pustismo je da sama istražuje apartman a mi se bacismo u raspakiravanje. Tajo i starija Potočnica odlučili se već taj prvi dan skijati. Otišao tajo po ski-karte, uskoro izašla van i gimnazijalka. I ostale nas tri, Mlađa, kumica i ja. Nakon jedno frtalj sata sjetismo se da već neko vrijeme nismo vidjeli mačku. Mic-mic, pa Mimi, gdje si, pa zveckali posudom za hranu. Od mačke ni glasa ni stasa. Svojeglavo čeljade nikad se nije ni odazivalo na pozive, zašto bi to sad odjednom napravila, ne zna da je sad frka i kreće zabrinutost a uskoro i panika. Počeo sistematski pregled apartmana. Pregledale smo i kante za smeće i frižidere i ormare. Jok, neima Mimi. Još jednom preturile sve što smo mogle i znale. Pa krenule Mlađa i ja u obilazak apartmanske zgrade. Tko zna, možda je mačka iskoristila nepažnju taje ili starije Potočnice i šmugnula van u trenutku kad su se ovi prtljali s bucama i pancericama i rukavicama i kacigama. Rasporedile se Mlađa i ja u strijelce i krenule dozivati micu macu. Srele se putem par puta i ustanovile da od mačeta ni M. Moramo je onda tražiti vani, na snijegu i -14. Vratile se u apartman, pokupile i kumicu koja je još jednom u međuvremenu pokušala pronaći životinju pod krevetima, ormarima ili dekama. Dogovorile taktiku, koja će pokriti koji dio grada i krenule u potragu. Prvo pretraživale neposrednu okolinu zgrade a onda sve dalje i dalje. Prošlo je tako više od sat vremena, Mlađa je već bila oblivena suzama, meni se osušila knedla u grlu. Kadli...

Zvoni moj mobitel. Muž. Issssuse, kak ću mu reći gdje sam i da tražimo mačku jer se izgubila?! Javim se, spremna da izrecitiram sve što smo proživjele otkad je otišao na skijanje. No, nisam uspjela ni zaustiti nego muž govori da dođemo u apartman i da je Mimi tamo! On i Starija sreli kumicu na povratku sa skijanja. Kuma im rekla da traži micu macu. Nije vjerovao muž da je maca mogla tek tako nestati, a kamoli izaći vanka na snijeg. No, svejedno, pobrzali muž i Starija ostaviti skijaški pribor i alat i upali u apartman presvući se kako bi nam se pridružili u potrazi. Otključali i otvorili vrata a maca mrtvo-hladna stoji u hodniku. I gleda upitno u njih, u stilu "Pa gdje ste vi do sada???"... Mislite da smo otkrili gdje se Mimi bila sakrila? Jok. Ali smo dobrano zatvorili sve rupe, krevete i ormare gurnuli skroz do zida da ne bi bilo niti jednog mogućeg mjesta za novo skrivanje.

Et, srećom je šok ubrzo nestao. Pa je nagla mačkina spolna zrelost koju je osjetila istu noć u Sloveniji i popratila je slijedećih dana cvrkutanjem, povlačenjem po podu i dizanjem guze prošla uz smijeh i zafrkanciju. Slijedeća faza cvrkutanja desila se nakon desetak dana. Pa sad ne znam koliko često maci tako prodivljaju hormoni ali znam da ćemo je do kraja mjeseca dati sterilizirati.

Jel sad otišlo sto ili dvije stotine tisuća Hrvata na skijanje, pojma neimam. Mi bili uoči Božića, uspjeli otići na par dana. U skladu s lošijom svjetskom i našom situacijom, bijaše to puno jeftiniji smještaj ali na kraju ispalo iznad svih očekivanja. Čak nas i vrijeme poslužilo. Stigli na -14 stupnjeva, snijeg nas pratio cijelim putem. Tri dana padalo, napadalo preko 30 cm snijega. Prava zimska idila.












Većinu neaktivnog vremena provodili u apartmanu, ali i popili poneku kavicu u bircu, par puta se okupali u bazenu, otklizali partiju na klizalištu (slika dolje je nastala nakon cjelonoćnih sniježnih padalina, a vrijedni su radnici osposobili klizalište za popodnevno "slićuhanje").




Tek zadnji dan našeg boravka kiša spriječila skijanje. Zajužilo, rascmoljilo se. I ovakva nas slika ispratila: