Kako je lijepo biti na godišnjem. Još kad možeš promijeniti okolinu i klimu, iha! Pa si napuniš baterije, pa smanjiš ili potpuno izbaciš stres iz života. Pa se budiš s osmijehom na licu i ne skidaš ga do polaska na počinak...

E, al ja više nisam na godišnjem. Nezaposlena sam. I nije mi nimalo žao. Agonija koja je trajala posljednjih godina, novčani bezdani koji su se krpali dizanjem novih i novih kredita, vječita utrka s rokovima za predaju svakojakih izvješća i obračuna utjecali su mi i na zdravlje a opasno nagrizali i žifce. Pokušali smo muž i ja još prije dvije-tri godine prerezati čvor koji se stezao oko nas, čak je i moje bolovanje bilo idealna prilika za reći zbogom i adio mom poslu. No, nismo uspjeli u nastojanju. Zaista sam voljela svoj posao. Koliko god je bilo i neugodnih kontakata s ljudima, daleko više je bilo uživancije. Vidjeh toliko toga, bijah promatračicom i sudionicom niza predivnih događaja u mom gradu i okolici, upoznah široki krug ljudi, puno umjetničkih duša dotaknulo je moj život. I ukoliko bude bilo prilike, bavit ću se i dalje tim poslom - ali u drugom obliku. Jednostavno više neću biti u dosadašnjem prostoru, u njemu će raditi novi zaposlenik našeg poduzeća. Obzirom da je u posljednje vrijeme puno više bilo prodaje a skoro pa ništa pružanja usluga (zbog kojih smo i prije trinaest godina otvorili radnju), neće ni biti puno promjene u samoj radnji. Ono što će se sigurno promijeniti - neće biti mojih "tajnih" strojeva, neće više biti posudice s bombonima.

Nisam jedina koja prestaje s tom djelatnošću. Još jedan lega iz struke odlučio je prestati s poslom. Jednostavno, premalo je posla, nema novaca ni za osnovne potrebe a kamoli za nešto što više spada u hobi, zabavu, nekima čak i u luksuz. Strojevi su skupi, treba ih održavati i držati spremnima za posao, što podrazumijeva velike troškove. A za uzvrat - friška figa. I džaba što uživaš u poslu kad od njega ne možeš živjeti, ne sad nešto posebno nego najnormalnije, skromno.

I tak. Tražim posao. Vjerujem i nadam se da ću ga uskoro i naći. Bila to moja "prava" struka, ili posao kao i ovaj koji sam radila posljednjih godina, ili nešto slično ili nešto treće. Znam da ima jako puno žena mojih godina koje su ostale bez posla. Al imam i životnog i radnog iskustva, volju i želju. Pa što bude.

Moji bližnji su velikom većinom pozitivno reagirali na ovaj moj novi status. Mama nije. Teško je objasniti ženi - koja je cijeli svoj radni vijek provela u jednoj tvornici - da nije kraj svijeta ako netko ostane bez posla, i da je sasvim normalno promijeniti nekoliko radnih mjesta u tih 30-35-40 godina koliko radiš...