Tri su godine prošle otkako je moj tajo zauvijek zaklopio oči... Svaki dan ga se sjetim, ili razgovaram u mislima s njim, ili pomislim kako bi on reagirao na nešto što mi se dogodilo. Nosim u srcu rupu, bezdan. Jesam odrasla, jesam zrela, jesam majka i supruga, ali sam još uvijek dijete. Još je toliko toga ostalo nedorečeno, neizrečeno, još uvijek ima zbivanja u kojima se pitam kakav bi mi savjet dao... Srećom, mama je živa i pruža utjehu da još uvijek nisam sama. Ali odnos između taje i mene bio je, kao uostalom između većine očeva i kćeri, nešto posebno i ništa ga ne može nadoknaditi. Ostaju sjećanja na zbivanja iz prošlosti, fotografije,



poneka snimka, tajin izlizani pečatnjak kojeg nosim u torbici, papirić s drhtavim rukopisom.

Anđelu moj i zaštitniče, hvala ti na svemu što si me naučio i ljubavi kojom si me grlio! Znam da me i dalje pratiš i štitiš. Počivaj u miru.