Zviždi jugo, vijore zastave i tende, kotrljaju se najlonske vrećice, opada lišće... Jučer sam pratila na bus Mlađu, imalo dijete rukometnu utakmicu u Buzetu, i pokisoh ko mišica. Taman se rukometašica ukrcala u bus, kad je počelo padati. Jest da sam imala ogrooomni obiteljski kišobran al nije previše pomogao. Dođoh kući mokrijeh nogavica i nogu.

Noćas je pak sijevalo, tutnjalo, pljuštalo, spustilo se par potočića niz zidove stana. Našla voda put. Kad prestane kiša i počne puhati bura, treba uloviti majstora da se popne na krov i pregleda crepove, da ne moram stavljati ručnike po podu.

Sutra odosmo u Sisak. Djeca naručila kod bakice palačinke za večeru (petak, jel, i tradicionalno u kući Potočnica – palačinke s Nutellom) i mlince za subotnji ručak. Danas pakiram kofer. Obzirom na prognozu (Oblak zvan Kapljica), bit će toplo ali i kišno. Bljak. Sudarat će se raja po groblju kišobranima, valja pazit da ti netko ne iskopa oko. Uz kišobran, nosi torbicu i vrećicu sa svijećama. Ne zaboravi upaljač. Gužva na službenim i divljim parkiralištima. Blato do koljena. Poneki susret s prijateljima i znancima iz mladosti. Par prigodnih riječi, želje, čestitke i pozdravi. Tiha molitva, suza u oku, zahvala za sve zajedničke godine. Pri odlasku, pogled na Viktorovac okupan tisućama svijeća...

Sretan i siguran put svima vama koji putujete prema mjestima gdje počivaju mili i dragi. Čitamo se u ponedjeljak.

Južina. Fuuuj... Preksinoć i sinoć je padalo, jučer je padalo, i danas će opet. U razdobljima između kiše – sunce. Temperatura oko 20°C. Ljudi nervozni, depresivni.

Ovo pomicanje kazaljki uopće ne raduje. Jest da je ovih jutara u 6.40 već dnevno svjetlo pa je jutarnje buđenje kakvo-takvo, ali u popodnevnu smjenu idem po polumraku. Mračina pada prije 17 h! Treba izdurati do Božića. A tad će se dani početi produljivati. Do tad – valja čekati...

Vikend nam je bio lijep, opušten. Dragi me poveo sa sobom na jednu feštu. Ostali do kasno... utisci su nam vrlo... mislim, jel... pogotovo mužu mi jedinom...

Od danas sam bogatija za jedno novo iskustvo. Zajedno s predsjednicom Zajednice žena Bujštine, gostovala sam u emisiji naše lokalne radio postaje. Tema – listopad, mjesec borbe protiv raka dojke. Ajd, preživjela sam. Nije me toliko tresla trema zbog činjenice da je emisija išla u eter i u Puli, Rovinju i Kraljevici (tamo me nitko ne pozna), nego kako ću se snaći s mikrofonom, slušalicama, hoće li mi zadrhtati glas, hoću li morati odgovarati na pitanja, hoću li pogriješiti. Već sam vam pričala da sam svojedobno snimila par reklama za svoju radnju i imam donekle iskustva, al jedno je snimiti sama u prostoriji, preslušati, i ako treba ponovno snimiti a drugo je "ići uživo". Elem, prošlo je dosta dobro, uspjela sam se opustiti i mislim da nisam trkeljala gluposti . Kad slijedeći mjesec budemo opet imale emisiju, mi - babe iz umaškog ZŽB(-AFŽ)-a, valjda će mi biti puno lakše.

Jesen. Istra se kupa u bojama. I u sumorne dane užitak je proći brežuljcima - narančasto i crveno lišće vrišti sa svih strana. Doživljaj je još potpuniji uz sjaj i toplinu Sunca...
















Tijekom cijelog listopada u Livadama traje Sajam tartufa.




U šatoru gužva, vani gužva. Štandovi s kestenima, moštom, tartufima, rakijom... Na jednom štandu s medom i ovaj izložak.

Sunčano subotnje popodne provedosmo u Grožnjanu. Mir, tišina, gostoljubivo otvorena vrata galerija, poneki turist, poneki škljocaj fotoaparata.










I, naravno, mace. Najviše zbog njih pristadoše Potočnice na izlet.

U Medeli operiraju krajnike. Operacija se može ugovoriti par dana nakon pregleda i pretraga. Pacijent ne ostaje u poliklinici ali doktor želi kontrolu slijedeća dva dana. Muški glas koji mi se javio ulijevao je povjerenje (jako vrlo jedan uuugodan glas... ).

Nakon razgovora s nećakinjom i mužem si vlastitim, odluka je - Klaićeva. Sviđa nam se briga liječnika koji želi dva dana kontrolirati stanje pacijenta ali prevagnula je blizina dječje bolnice. Zlu ne trebalo (p-p-p), nek u neposrednoj blizini bude državna zdravstvena ustanova. I tak. Sad treba uskladiti termine i obaviti to...

A sad slijedi recenzija. Moj muž, zaljubljenik u aute, izbombardiran informacijama o SUVovima, a u htijenju da nam pribavi jedan takav primjerak vozila, dogovorio prošlog vikenda u Renaultovom salonu probnu vožnju Koleosa. Pisana riječ i sličice su jedno, a drugo je kad ti nasjedneš u auto, zapališ ga i vozaš. Raspoloženje uoči tajinog dolaska s posuđenom igračkom bijaše svečarsko. Dočekale smo ga u dvorištu s ovacijama. Jedva se uvalio kolosalni Koleos na mjesto predviđeno za parkiranje – antena mu je skoro dotikavlala nadstrešnicu a kotači se opasno približili rubu parkirališne zone ter je prednji dio auta natkrilio susjedine kupuse. Susjedi skoro ispala donja vilica kad je vidjela srebrnjaka kako ulazi u dvorište . Da ne govorim o glavama koje su se okretale za nama po gradu i okolici. Jer, auto je tek nekih mjesec dana prisutan na našim cestama, nova i nepoznata faca koja izaziva znatiželju.

Vozili se njime uzduž i poprijeko Istre mile, po asfaltiranim cestama ali i po skoro-pa-kozjim puteljcima. Cure je oduševio stakleni krov – voziš se, a iznad tebe nebo, oblaci, sunce i grane drveća. I hrpa pretinaca, pogotovo prednji pretinac (osvijetljen i hlađen pa se u njemu lijepo vozila boca soka i održavala na pitkoj temperaturi). Meni se sviđa veličina i sigurnost koju ulijeva. I udobnost sjedala. Obiteljskom vozaču svidjela su se stražnja podizna vrata (dvostruko otvaranje, prema gore i dolje; otvaranje donjeg dijela produžuje pod, olakšava utovar teških predmeta a na njega mogu sjesti i 2 odrasle osobe).

Podaci o "našem" modelu: dizelaš, 150 KS, ručni mjenjač sa 6 brzina, prtljažnik obujma 450 l, panoramski krovni otvor, automatski dvozonski klima uređaj s podešavanjem ventilacije straga, kartica "slobodne ruke" za ulazak i pokretanje vozila (vozilo otkriva prisutnost kartice i otključava vrata, pokretanje auta pritiskom na tipku kartice bez umetanja iste u čitač), regulator-ograničivač brzine (omogućava fiksiranje brzine vožnje ili najveću brzinu), pomoć pri kretanju na uzbrdici (automatski se uključuje čim vozilo otkrije uzbrdicu), kontrola brzine pri silasku (stabilizira brzinu vozila na 7 km/h a da pri tome ne morate kočiti), središnji naslon za laktove s rupom za skije, pomoć pri parkiranju sprijeda i straga (zvučni signali upozoravaju na prepreke ispred i iza vozila).

I? Nećemo ga kupiti. Ova verzija košta oko 260,000.00 kn. Puno previše. Mužu nije dovoljno startan (meni je, al što ja znam...). Aluminijski umeci u unutrašnjosti djeluju jeftino i plastično. I još valjda mu nešto smeta, ne sjećam se. Elem, u ponedjeljak je Koleos odvezao djecu pred školu i dragog do auto-salona. Od tog dana dvorište opet izgleda nekako veće...

Danas sam sva u krajnicima i poliklinikama i web stranicama i telefonskim brojevima. Premišljajući i razgovarajući, tajo i ja smo odlučili odvesti dijete u prijestolnicu da joj tamo povade što je preveliko i smeta. Pa još ako uspijemo omogućiti Potočnici operaciju u nekoj privatnoj poliklinici, bilo bi super. (Kad se sjetim Pule i bolesničke sobe i hodnika i ordinacije u kojima smo boravili kad je Mrvica trebala ići na vađenje krajnika, hvata me jeza...) Zamolih nećakinju da se raspita kod svojih zdravstvenih radnika zna li tkogod kakvu informaciju o poliklinici Klapan. Čitajući forume i članke na netu, naišla sam na tu kliniku. A baš mi lijepo paše jer je u neposrednoj blizini "moje" Klinike za tumore. I još k tome – u zgradi gdje je ta poliklinika nalazi se i kafić koji mi je služio kao baza za vrijeme mog višemjesečnog boravka u Zagrebu. Sve onak poznato i blizu sestrine kuće.

O Klapanu nećakinja nije ništa čula, to je nova poliklinika i nitko njoj poznat nije imao kontakta s osobljem ili pacijentima. Ter sam onda nazvala. Javila mi se poluraspoložena žemska osoba. Pitam mogu li dobiti odgovore na par pitanja. Ajd, kao, pitajte. Ukratko objasnim o čemu je riječ, upitam da li je potrebno obaviti kod njih pregled ukoliko nam je naš ORL savjetovao operaciju 3. krajnika. O da, reče ona. Idemo dalje. Da li se potrebne pretrage prije operacije mogu obaviti u Klinici dan uoči zahvata? Kad – kaže žema da oni ne operiraju treći krajnik. Mislim, halo?! I glasno pljusne u vodu moje planiranje... A na web stranici Poliklinike uredno piše da to rade, i imaju i opisan postupak i upute roditeljima...

Ajd opet surfaj, traži po forumima, pa gledaj službene stranice. Poliklinika dr. Sabol za dječje bolesti, Cvjetno naselje – imaju neurologiju, kardiologiju, pulmologiju, alergologiju, utrazvučnu dijagnostiku, rade laboratorijske pretrage, sistematske preglede, cijepljenja. Krajnici - nula bodova. Poliklinika Echo, Poljička poljana – imaju dječju otorinolaringologiju. Nazvala, ljubazna ženska mi se javila. Nažalost, ne rade operacije. Pitam je zna li slučajno koju polikliniku gdje se to radi. Nije sigurna, objašnjava da mnoge poliklinike muku muče s anestezijom i redom odustaju od operacija. Navodi Klapana – tu ja imam svježu informaciju, i polikliniku Orlando, u Klaićevoj. “U Poliklinici Orlando tim koji se sastoji od dječjeg kirurga i dječjeg anesteziologa u okviru dnevne kirurgije omogućuje operacije iz dječje traumatologije i urologije, dječje plastične kirurgije, otorinolaringologije i okulistike. Liječnici i sestre Poliklinike Orlando svojim znanjem i vještinama omogućit će da boravak i operacija Vašeg djeteta prođu bez suza. U ugodnom ambijentu Poliklinike Orlando uz šarene zavoje i flastere te mirišljave maske djeca lakše prevladaju strah od "bijelih kuta", šprica i bolnice, a roditeljima se omogućuje boravak uz dijete prije i poslije operacije.” Zovem tamo. Rade operacije krajnika. Potrebno je prvo obaviti pregled kod njihovog ORL-a (ma, dobro, i meni je to logično al sam svejedno pitala). Pretrage se mogu obaviti ili kod njih ili kod nas pa se uoči operacije pošalju faxom. Nije potrebno prenoćiti u poliklinici, izlazi se dva-tri sata nakon operacije. Operacija se može dogovoriti u roku tjedan dana. Troškovi operacije? Ako je riječ o kratkom I malom zahvatu (a to se usrdno nadamo jer nam je naš Orao rekao da bi tako trebalo biti) – od 4,000 kn. Pa do 8. Tisuća. Kuna…

Sutra ću još pokušati dobiti polikliniku Medela, u Branimirovoj. Piše na njihovoj stranici da vrše operacije mandula. Pa da čujemo njihove odgovore.

Mlađa je najviše slikala po Zoološkom vrtu. Za razliku od dvoraca, crkava, muzeja i ostale mrtve prirode, djetetu su bili miliji živi modeli.

Svega i svačega bilo za vikend. Prvo mi je u petak popodne došla vjenčana kuma, na par sati. Imala je neko savjetovanje u Poreču pa odvojila par sati za nas. Vidimo se svakih par mjeseci, čujemo bar jednom mjesečno ali se uvijek ima što za pričati. Napričale se kumice, jedva su do riječi došli Starija i njen tajo. Nakon što smo vratili kumu u Poreč, otišli na školsko parkiralište. Mrvica je stigla. O neznanju, bahatosti, bezobraštini i neodgojenosti nekih roditelja koji su zakrčili parkiralište tako da ni autobusi nisu mogli ući, nego su iskrcavali djecu na cesti – bolje da i ne pričam. Mi smo se parkirali malo dalje od škole i vjerojatno smo među prvima došli doma sa svojim djetetom dok su auti na samom parkiralištu ostali zarobljeni sve dok i zadnje dijete nije izašlo iz autobusa...

Mrvica je pričala i pričala i pričala... Sve je htjela odjednom reći, sve pokazati. Jedva je i zaspala te noći. Bujicu riječi nastavila je sutradan, a opis događaja bio je potkrijepljen fotkama. Uglavnom, oduševljena je. Bilo im je lijepo i sadržajno, puno su vidjeli i naučili. Srećom, nikakvih problema nije bilo – niti je itko kasnio, niti se izgubio, niti ozlijedio. Sad će još bar mjesec dana biti priče o Školi u prirodi, sjetit će se nekog detalja...

Petak je završio s glazbom. U gradskom hotelu gostovali su Soul Fingersi (riječ "fingers" već sama po sebi znači množinu, znam, al svi tako govore pa ću i ja, baš). Malobrojna publika mogla je uživati u vrhunskom glazbenom užitku. Koncert je trajao dva i pol sata, dečki i cure su odradili svoje kao da nastupaju pred tri tisuće gledatelja a ne... bolje ni ne reći.

Lisabon (portugalski: Lisboa, izgovara se Ližboa), grad izgrađen na sedam brežuljaka, pored ušća rijeke Tejo u Atlantik.


















Samostan sv. Jeronima, 16. st.:




Torre de Belem (Betlehemska kula), 16. st., na ušću rijeke Tejo, početna točka putovanja portugalskih karavela u potrazi za povijesnim otkrićima:

Danas je Nacionalni dan borbe protiv raka dojke. U Hrvatskoj je 2001. od tumora dojke oboljelo 2175 žena. Umrle su 832. 2003. godine zabilježeno je 2303 novooboljelih. Slijedeće godine umrlo je njih 825. Preklani je umrlo 830.Lani 861. Spriječiti nastanak raka dojke nije moguće. Upravo stoga je neophodno što ranije otkriti bolest. Preko 90% bolesnica s karcinomom dojke može se izliječiti ako se dijagnoza bolesti postavi u ranom stadiju i ispravno liječi. Dopustite da danas ponovim: Ja sam preživjela. Jer sam se redovito samopregledavala i išla na mamografiju i ultrazvuk. Moj tumor bio je najmanje zloćudan od svih mogućih. Srećom. Prošla sam i operaciju i kemoterapiju i zračenje. I još uvijek imam obje dojke. I evo me, nasmiješena sam i sretna što sam živa!


A sad nastavak – Portugal II.
Coimbra, gradić pored rijeke Mondego, otprilike 100,000 stanovnika. Sveučilište (23,000 studenata; osnovano 1290., najstarija akademska institucija na portugalskom govornom području)





s jednom od najljepših knjižnica na svijetu (a koju se nije smjelo slikavavat).


Batalha - samostan iz 15. stoljeća, remek-djelo portugalske gotike.






Fatima, mjesto tišine, molitve i meditacije.







Dragi zapalio svijeću za naše mile, didića i krsnog kuma Starije. Svijeće su u svojevrsnom samoposluživanju, svaka vrsta ima istaknutu svoju cijenu i škrabicu u koju se ubacuju novčići. Nitko ne prodaje, nitko ne provjerava ubacuje li se dovoljno novčića...

Jedan došao s puta, druga otišla. Ova najmlađa tijekom vikenda pobijedila sa svojim suigračicama na utakmici u Poreču. Vrijeme nas je poslužilo, ostalo suho pa smo ga iskoristile i za nedjeljno bacanje frizbija na travi pored mora. Jučerašnje popodne proveli svi skupa u prepričavanju dogodovština, pregledavanju tajinih fotki, pakiranju Mrvice.

Evo sad, u nastavcima, što je naš obiteljski Lutajući reporter zabilježio proteklih dana.

Porto je jedan od najstarijih gradova Europe. Razvio se na strmoj sjevernoj obali rijeke Douro tijekom srednjeg vijeka.








Putnici su odsjeli u hotelu u kojem su sobe označene imenima glumaca a dvorane imenima redatelja:




Jedno od obilježja Porta – velik broj fasada ukrašen je keramičkim pločicama:




Tako je ukrašena i željeznička stanica:




Rem Koolhas, glazbena akademija i koncertna dvorana, dovršena 2005. godine:








U gradu je sagrađeno šest mostova. Projektant ovog mosta je Eiffel:




Obilazak grada završio je u vinskom podrumu Sandeman, osnovanom 1790. godine:

Vrijeme nam je toplo, neuobičajeno. Opet preko 20°C. A stalno nam nagovješćuju kišu i nosakamo kišobrane po torbama i ništa. Noću je nezdravo, pritisak vlada, teže se diše. Jedva čekam buru. Pa makar zahladilo.

Počinje moj prvi "pravi" vikend, bez radne subote. Mislim, neće to biti prva subota u ovih 12 godina da je radnja zatvorena, ali to je obično bilo zbog rada na terenu ili odlaska negdje (izlet, šoping, jel...). I još bih uživala u kasnijem buđenju da sutra Mrvica nema utakmicu. Ide dijete u Poreč. Neke mini-rukometašice idu sa starcima a nju i još par klinceza vozi trener, kreću u pol 9. Daklem, treba se buditi cirka negdje oko 7.15. Dok se Mlađa digne, obavi sve jutarnje radnje (a češljanje traaaaje), dok cipelcugom dospijemo do autobusnog kolodvora – tamance. Htjela sam se i ja prikrpiti sportašima al neima mjesta. Ter će dijete bez roditeljske podrške odigrati tekmu a mater će biti sa starijom Potočnicom. U stvari, vjerojatno će starija otpiliti do podneva a mater će prošamarati po kući, kad već ne radi...

Jučer smo imali roditeljski sastanak za Školu u prirodi. Već treći po redu. Dosta više. Ajd, ovaj put smo dobili naputke kako spakirati djecu na put. Ih, mi smo putnici već odavna, otkad je starija s 4 godine otišla na skijanje s talijanskim vrtićem. Navikla se djeca na putovanja, i ostanke po 4-5 dana izvan roditeljskog doma i s nekim drugim odraslim osobama. A i tajo i ja se navikli na pakiranja. U vrtićko-skijaške dane tako smo spremali dječju odjeću po danima, u vrećice za zamrzavanje. Označili etikete imenom, pokazali djetetu što je sve spakirano. Da ne bi bilo "to nije moje" (a učiteljica kaže da toga ima, itekako, pa ostanu cijeli kompleti u sobi i svi stanari tvrde da to nije njihovo i roditelji poslije ne traže i na kraju odjeća završi u Crvenom križu). Sad treba pripremiti tri torbe (putnu, naprtnjaču il kak mi kažemo "zaino", ter torbicu na rame ili oko struka), svaku sa svojim sadržajem. Dogovorismo se mi roditelji da ćemo djecu pustiti i na kupanje. Mislim, halo, stacionirani su u Tuheljskim toplicama a da se ne bi okupali... I rekosmo koliko novčića najviše dajemo klincima. Da ne kupuju raznorazne suvenire, nego eventualno koju razglednicu. A novčiće upotrijebe u slučaju veeelke žeđi ili gladi. Odlaze u ponedjeljak, posjećuju Zagreb-grad, pa tri dana šalabajzaju po Zagorju i u petak opet prolaze kroz Zagreb. Neka se lijepo provedu i nauče štogod i neka im izlet ostane u lijepom sjećanju...

Jutros nam jedino muško u kući otišlo na službeni put. Nema ga do nedjelje. Dugo nismo bile tako same. Al predurat ćemo.

Bile smo danas Mlađa i ja kod ORLa. Antibiotici su smanjili sekret iz nosića al dijete i dalje hrče . Striček doktor reče da treba ići van treći krajnik. Prevelik je, previše stvara problema da bi se čekalo da dijete još naraste i da se kanal dovoljno proširi pa da krajnik ne smeta. Ha, ak se mora – obavit ćemo i to. Mrvica je već jednom skoro završila u Puli na stolu za vađenje krajnika pa je bila previše puna sekreta i nisu je htjeli operirati. Poslije smo odustali od operacije, i mi i pedijatra. Et, sad to ipak treba van. Kad se tajo vrati s puta i malo dijete s izleta po Zagorju zelenom, isplanirat ćemo gdje, kada i kako. A na izletu nek cimerice pokriju uši po noći, kad Mlađa zapili...

Ova zadnja dva-tri tjedna kako je nos postao problematičan mijenjamo krevete po kući sve u šesnaest – malo Starija pobjegne spavati u dnevnu sobu, malo Mlađa dođe k meni u krevet i istorpedira taju. Sad smo se dogovorile da će slijedećih noći Starija sama spavati u dječjoj a nas dvije preostale u veelikom krevetu. Pak se ja onda budim par puta noću pa osluškujem disanje, pa mrdam dijete ako mi se učini da predugo zadržava dah. Pak pokrivam pišulju, pak je guram na njenu stranu kreveta jer me skoro zbaci na pod i uglavnom imam noć punu dogodovština. I ujutro podočnjake (al imam i Garnier Eye roll-on, super je). A Starija nek se oporavi. Još kad joj sestra ode u Školu u prirodi, naspavat će se pošteno pa će joj biti lakše opet koju noć produrati hrkanje...