Hvala na čestitkama, mili moji! Što se mene tiče, družit ćemo se još dugo, dugo. Dvije godine su proletjele, donijele prekrasnih prijateljstava i poznanstava, podijelih s vama i radosti i sreće i nešto težih trenutaka. Uskoro ću ja opet zafeštati s vama. Bliži mi se 500. post. Mislim da je i to zavrijedilo proslaviti.

Vratila sam se sinoć iz prijestolnice. Prek Slovenije. Cesta suha, čista, sasvim ugodna vožnja. I onda jutros čujem kako je nakrkao snijeg. Sisak zabijelio skroz, snijeg pao u Zagrebu, Gorski kotar opet u snježini.

Dobro sam, što i vama od sveg srca želim. Druga kemoterapija je za mnom, dobro podnešena. Čeka me još samo četiri.

Zamišljena blogerska kava u četvrtak, nažalost, nije ostvarena. Bit će prilike, ako ne slijedeći put, a ono za mjesec i pol. Zato sam imala društvo jučer ujutro. Upoznala sam konačno Jane Bond i s njom provela dva sata. Od sve priče i smijeha i upadica, na kraju nismo popile kavu! Sorry, draga blogerice, ali ja sam bila potpuno okupirana razgovorom da sam potpuno smetnula s uma kliničke automate za kavu, čokoladu i ostale napitke...

Ujutro sam se prijavila u Kliniku, ovaj put u Dnevnu bolnicu. Tamo mi je papire uzela jedna starija, naizgled stroga sestra. Uvalila mi uputnice za vađenje krvi i EKG. Obavih to za petnaestak minuta, nalazi gotovi odmah. Odnijela nalaze i dobila uobičajenu uputu da čekam. U uskom hodniku, u kojem je smještena i čekaonica za rentgen, mamografiju, punkciju i još koješta, dobar dio vremena smo Jane i ja pričale na stojećki, ugibajući se prolaznicima, doktorima, sestrama, pokretnim krevetima. Dočekale i da se razrijedi hodnik, uspjele čak i sjesti. Na trenutak je naišla i moja seka, došla se pozdraviti prije odlaska na posao. I, nakon nekog vremena konačno me prozvaše. Al kod doktora. On me pregledao, prepipao, pitao koliko sam visoka i teška. Onda je sve podatke s mog otpusnog pisma i nalaza pretipkao s DVA PRSTA i pohranio u kompjuter. Jane je bila sa mnom u ordinaciji, ter smo se nas dvije zgledale kako doktor pika moju povijest bolesti, a to je traaajalo....

Pitala sam doktora što smijem piti od lijekova ukoliko me ćopi viroza ili gripa. Kaže, sve što i inače podnosim – Coldrex, Maxflu. Ali mi je i preporučio cijepljenje protiv gripe. Ajd dobro. Nove tablete protiv mučnine i čepiće protiv povraćanja ovaj put će mi prepisati moja doktorica ter ću nju odmah u ponedjeljak pitati za cijepljenje. Pa nek se zaštitim na taj način, možda i pogode tip gripe koji će vladati Hrvatskom...

Iz liječnikove ordinacije upućena sam u sestrinsku sobu. I tamo izgubih pratnju. Naime, u dnevnoj su bolnici predviđene samo stolice za infuziju i borave isključivo primatelji terapija. Ter sam se na brzinu morala izljubiti i oprostiti od Jane. Ajd, imale smo ipak vremena za priču i na tome joj hvala i ovim putem!

Prostorija dnevne bolnice je prostrana, svijetla, prepuna zelenila. Predviđeno je osam masivnih fotelja za infuziju. Fotelje imaju visoke naslone, držače nogu, sasvim su ugodne i mekane. Jedan dio fotelja gleda prema prozorima, imadoh sreću pa sam sjedila baš u tom dijelu (a vani je još sjalo sunce i presijavalo se žuto lišće na drveću). Jer, drugi dio bleji u zidove i preostale fotelje. U prostoriji je smješten televizor, pa se može pratiti program po izboru. Dvije sestre, ona naizgled oštrokondža (a nije) i još jedna vrlo simpatična i blaga ženica. Ova druga neprekidno cirkulira po prostoriji i provjerava naše bočice i cjevčice. Za drugi put ću si ponijeti neku knjigu. Jer, naravno, kad nemaš priliku pričati s pratnjom, ipak razmijeniš koju riječ s okolnim pacijentima. I opet čuješ neke sudbine, i opet netko kuka i jadikuje, netko žmiri i šuti, netko priča o politici. Bar sam čula par korisnih informacija o vlasuljama, ako ništa drugo.

Muž je stigao iz Umaga koju minutu prije završetka moje kemoterapije. Pozdravih se sa svima prisutnima, zakazah sastanak za 7. prosinca i uletjeh u zagrljaj najdražeg. Krenusmo pješke Ilicom do Vinogradske bolnice, teškom mukom pronađosmo frizerski salon čiji sam reklamni letak dobila u bolnici. Kad tamo – više nemaju vlasulje nego nas uputiše u Petrinjsku, u neku prodavaonicu ortopedskih pomagala. E, tamo nam se baš i nije dalo ter se vratismo pjehaka do sestrine kuće. Ručali smo, pozdravili se s nećakinjom, pokupili stvari i zapalili za Kaptol. Drugi frizeraj, s većim izborom vlasulja, nalazi se u Novoj Vesi. Je, mi mislili u Kaptol Centru. A nije. Tako smo se provozali liftom po Kaptol Centru, vidjeli Ivicu Kovačevića i Indiru iz Colonije, platili 8 kuna za pet minuta parkiranja i izašla van. Adresa Nova Ves 49 je tri bloka dalje od KC. Otići ćemo tamo za tri tjedna. Imali smo taman vremena za izaći iz centra i spustiti se do radnog mjesta moje kume. S njom popismo kavu nakon posla, sjedosmo u tutača i zapalismo put Umaga.

Sinoć su se naravno pekle tradicionalne palačinke. Big Brother tek ovlaš popraćen pogledima. Uspjeli smo popričati s curkama, čuti kako je protekao njihov dan, i uvalismo se u krevete. Vani je puhala orkanska bura, ali nas nije omela u zlatnim snovima...