Vratili smo se iz Siska u subotu. Ukupni dojam boravka u rodnom mi gradu (a bilo je i sadržajno i pozitivno šokovito) pokvarila je bolest mlađe Potočnice. Na same Sisvete počela je hripati. Bez temperature. Odlučili smo ići na put. Tijekom vožnje (kroz Sloveniju, of skroz) sve je bilo u redu. Auto je odolijevao orkanskim naletima bure, a kad smo se dokopali Postojne, vjetar se smirio. Vrijeme prekrasno, sunčano. Negdje pred Zagrebom oblaci zakloniše sunce, i tako je ostalo do kraja dana. U Sisku su nas s ručkom dočekali moja sestra i šogor. Otišli smo do groblja, pomolili se za mog taju i tetka i sve ostale koji počivaju u miru. Kako to obično biva, u šetnji među alejama sreli nekoliko poznatih, rodbine i prijatelja.

Popodne su tajo i njegove princeze otišli u posjetu baki i didi. Na povratku mlađa pišulja zakurila. Na sreću da postoje dežurne ljekarne. Nismo sa sobom bili ponijeli niti tabletice za temperaturu niti kapi za nos pa je tajo otišao u nabavku. I onda još jednom sjeo u auto i obišao tetu koja mu je uvalila tablete i kapi za odrasle, iako joj je rekao da mu trebaju za dijete. Nije ga razumjela. Valjda se zablejala u njega, kad je tako šarmantan i lijep…

U petak je sve bilo u redu sa zdravljem, a u subotu, nakon što smo stigli u Umag, opet temperatura Mrvice otišla u visine. Jučer normalno, jutros povišena temperatura. Pa smo lijepo moj mlađi anđeo i ja jutros otišle do pedijatre. I poljubile vrata. Iako ponedjeljkom radi ujutro, danas je gospoja odlučila raditi popodne. Tako smo se nas dvije vratile. Ja otišla malo do radnje. Da zaradim koju kunu. I jesam. JEDNU. Jedna po jedna…

Popodne se prvo spremam do škole. Dan je otvorenih vrata, što će reći da su danas svi razrednici i učitelji na raspolaganju roditeljima u popodnevnim satima. Idem popričati s razrednicama, upoznati ih sa situacijom kod kuće, zamoliti da imaju razumijevanja ukoliko bude kakvih promjena u ponašanju naše djece. Nikad se ne zna, može se netko rugati našoj djeci kad čuju (a čut će se, kad-tad) da sam bila bolesna ili da sam ćelava…

A da se priča širi, ništa čudno. Moja mati je srela par poznatih ljudi tu po Umagu. I riječ po riječ pa što radi ovdje (a njoj teško palo…), pa kćer joj je znate bolesna, pa imala je tumor… Nemojte me krivo shvatiti, ne optužujem mamu svoju, ali stičem dojam da su joj bolesti i smrti daleko najvažnije teme u posljednje vrijeme. Neću griješiti dušu i reći da želi izazvati sućut pričajući o meni, ali me jednostavno zasmetalo… U Sisku sad hrpa ljudi zna za moju boljku. Većinom rodbina, i mamino društvo Lako ćemo… Sve moje prijateljice i neke umaške poznanice znaju da sam bila na operaciji. Toliko koliko sam mislila da je dovoljno, rekla sam im. Tko me pitao, odgovorila sam. Ali sad više ne hodam sporije, držim se uspravno, mogu lijevom rukom micati sve više i bolje, kad me vidite na cesti ne možete zamijetiti da se bilo što promijenilo kod mene. Čak me više nije strah prolaziti pored grupe ljudi. Jedino se malo uzmaknem, da baš ne izazivam da me netko blebne u cicu.

Vratio mi se osjećaj okusa. Ovih dana sam imala nekakav metalni okus u ustima. Čak je i moj omiljeni zeleni čaj bio bljakast. I sad ga više ne šmekam kao prije.

Kad sam primila prvu bočicu prek infuzije, onu koja je u sebi sadržavala sredstvo protiv mučnine, osjetih odmah u nosu promjenu. Kao da su mi se probudili svi mirisni pupoljci (kako li se već zovu). To je potrajalo neko vrijeme ali je prestalo isti dan.

Popila sam ovih dana nekoliko tableta protiv mučnine. Bio je to više osjećaj težine u želucu. Nekoliko noći i rijetko preko dana. Obzirom da su me u bolnici opskrbili tabletama i čepićima, popila sam si tablete. Čemu se patiti… No, sad je to iza mene. Ako će i svaki slijedeći put biti istih takvih nuspojava, ha, Bože moj, sve je to za ljude…