ponedjeljak, 28.03.2016.

Easter Rising

Pišem ovo zakačen na live streaming irskog svečanog, spektakularnog koncerta kojim njihova nacija (a vjerujem i mnogi novopečeni Irci pridošli iz Hrvatske) obilježava stotu godišnjicu Uskršnjeg ustanka, ugušenog u krvi, kojim su najoptimističniji od njihovih tadašnjih domoljuba pokušali "ukrasti" svoju neovisnost od Engleza, tada zaokupljenih 1. svjetskim ratom. Tada nije uspjelo, ali je uspjelo nekoliko godina kasnije.

I sve djeluje tako stvarno. Veliko, ponosno, svečano. Ponos se osjeti u zraku.

Povukao bih paralelu s Hrvatskom. U nas se takav ponos posljednji put osjetio još 1995. godine. Možda ni tad, možda je to bilo još ranije.

Hrvatsko domoljublje sada je laž. Krinka koja služi da se osiromašenom puku oduzmu i zadnje lipe iz džepova. Isforsirana galama kojom se skrivaju kriminalna djela. Viči glasno da si Hrvat i ukazuj na "one druge" u nadi da se nitko neće sjetiti pokazati na tebe.

Ne, ja nisam ponosan što sam Hrvat. Nisam dio stada koje ponosno bleji u klaonici jer je glavni mesar na nju okačio zastavu.

Ako onog ponosnog Hrvata zapitaš zašto voli Hrvatsku, što će ti reći? Da li će ti reći da ju voli jer se razvila u divnu državu, vrijednu 1991. godine i prolivene krvi? Može li ti reći da ju voli jer svima omogućuje pošten rad s plaćom dostojnom čovjeka? Može li ti reći da ju voli jer ljudi u njoj žive sretno i rasterećeno?

Ne može, naravno.

Hrvatsku u ovom trenutku može voljeti samo onaj tko je nepošten, glup ili slijep kraj zdravih očiju. A ja nisam i ne želim biti ni jedno od navedenog.

Možeš voljeti krajolike, neke drage ljude i mjesta... Ali ne možeš ju, kraj zdrave pameti, generalno voljeti.

A bolje sutra se nigdje ne nazire. Osim možda u Irskoj, Kanadi, Njemačkoj. Da, možda je to jedini način za voljeti ovakvu Hrvatsku. Otići tamo, govoriti strani jezik, raditi i živjeti među strancima i razbijati se žudnjom za rodnim krajem.


Da bi osjetio ljubav prema Hrvatskoj moraš postati Irac.