srijeda, 26.08.2015.

Sve je lakše s 40+, osobito - biti sam

Postoji jedna univerzalna etiketa koja bi se mogla nalijepiti na čelo svake razvedene žene kategorije 40+.
Nije to nešto što sam ja izmislio, već ono što sam čuo od valjda svake od njih...

"Ne moram biti s nekim pod svaku cijenu, ali ne mislim ostariti sama"

Redovno kontaju kako je nakon lošeg braka došlo vrijeme da upoznaju "onog pravog". Na što se ja nasmijem. Cinično.
Kako da ne, oni pravi su na svakom koraku. Lako je to naći. Ja onu pravu tražim 25 godina, al' nije to ništa, vjerojatno je tu iza sljedećeg ugla, čeka na me s osmijehom dobrodošlice i tepsijom tople pite u rukama. Mislim, halo??

Jest, sad bi to trebalo biti lakše. Teoretski. Uglavnom se radi o ljudima koji su "odradili" onaj teži, ozbiljniji dio - stvorili su neku obitelj, djeca su stasala i krenula u vlastiti život. Ili, kao što je kod mene slučaj - odustali od ideje razmnožavanja, jer smatraju da im je vrijeme za to ipak prošlo.

Sad bi trebalo biti lako i jednostavno. Zajednička budućnost ne visi kao kamen nad glavom, sa silnim planovima, očekivanjima, strahovima... Trebalo bi biti puno lakše održati pozitivu preklapajući s partnerom tek jedan dio osobnog prostora, onoliko koliko je svakom od nas dovoljno za dobar osjećaj da imamo nekog svog.

Dakle, dvoje iskusnih ljudi bi trebali znati što je dobro za vezu, a što nije. Biti samostalan, ne uvlačiti novog partnera u svoja već postojeća sranja već ih riješiti sam (a što je uvijek lakše kad imaš moralnu podršku), biti spreman pokloniti povjerenje... A ozbiljnije teme poput podjele obaveza, tolerancije za različite navike i slično trebale bi biti lakše i jednostavnije rješive - koliko su ljudi kompatibilni, toliko bi trebali preklapati svoje živote. Nije nužno da dvoje npr. žive skupa da bi bili zaljubljeni.

Sve to skupa pada u vodu ako je s druge strane osoba koja nam duhom i stavovima baš ni malo nije slična. Ili ako smo neodrasli u petom desetljeću života pa i sad moramo jebat sa strane i povlačiti recke.

Znam što mi treba. I one tvrde da znaju. Iz tog sam se razloga posljednjih dana povukao iz kontakta s osobom koja mi je u startu bila jako zanimljiva, a kroz malo druženja sam skužio da to ne bude išlo. Iz tog sam razloga popušio i jednu košaricu, koju sam jako pozitivno primio, jer sam s druge strane imao zrelu osobu koja si je dala vremena procijeniti i odlučiti, jednako kao i ja u onom prvom slučaju. Zahvalnost koju sam osjetio i potpuni izostanak povrijeđenog ega zaslužuju poseban post koji ću možda napisati jednog od sljedećih dana.

Najgore moguće jest pogasiti sve senzore i baciti se u vezu kao adolescent. I onda kasnije kukati, kao ja proteklih mjeseci.

U godinama smo kad bi trebali naučiti podnijeti usamljenost kao privremeno stanje. Jer, do sad smo već trebali shvatiti da uvijek naiđe netko drugi, kad i ako smo za njega spremni.

I kod mene je uvijek bilo tako. Uvijek je naišla neka nova osoba. Ako i nije naišla sama, ja sam si ju priskrbio.

Kamo sreće da je sve kao fizička privlačnost. Ima je ili nema. Na nekog ti se diže (ili vlaži, ovisno o tome u kojem položaju piškiš), na nekoga baš i ne.

Tu je uvijek sve jasnije.

Međupost

Eh, da...

Dođe mi ponekad da pišem nešto ovdje, ali najčešće imam sasvim dovoljno posla kojem se posvetim. I tako, piskaranje trpi.

Solo, od prije nekoliko mjeseci. Mini je još nekoliko mjeseci bila u kombinaciji. Prvi put u životu sam se vratio nekom nakon mjesec dana od prekida, ono, u stilu "možda se još nešto može ispeglati".

Ubrzo postadoh kronično nesretan kraj mile mi drage, pa smo se ipak pozdravili, jednom zauvijek. Ne budemo više "probavali" i isprobavali.

I kako vrijeme odmiče sve mi to drugačije izgleda. Toliko katastrofalno da sam samome sebi smiješan.

I onda se još spojim ovdje, pa pročitam postove unazad godinu dana... Ajme, k'o da mi je vrana mozak popila. Čitam i skroz mi je jasno koliko sam bio svjestan da to ne ide i da s njom nemam što tražiti, a koliko sam tu spoznaju samome sebi negirao.

Neki dan se sjetih trenutka kad je od mene tražila da na mobu uključim lokaciju, što naravno - nisam htio. Potpuno sam zaboravio na to, podsjetila me Ella Dvornik svojim postom na nekom blogu, ili što to ona već piše. No, Ella Dvornik je pisala o dvadeset godina mlađim ljudima.

Katastrofa.

Sad, s odmakom od nekoliko mjeseci, bivšu sam svrstao među tri najveće budale s kojima sam ikad imao posla. I nekako mislim da će tu i ostati.

A ja ću valjda biti pametniji i vjerovati sebi. Valjda.


Nakon ovog međuposta vjerojatno slijedi slijed razmišljanja i dogodovština na temu "Solo u petom desetljeću života". Zapravo, mogao bih napisati serijal. Osim kratkih stanki u traženju, kada je naišao netko naoko vrijedan pokušaja, uglavnom sam bio solo.

U svim desetljećima života.