Eh, da...
Dođe mi ponekad da pišem nešto ovdje, ali najčešće imam sasvim dovoljno posla kojem se posvetim. I tako, piskaranje trpi.
Solo, od prije nekoliko mjeseci. Mini je još nekoliko mjeseci bila u kombinaciji. Prvi put u životu sam se vratio nekom nakon mjesec dana od prekida, ono, u stilu "možda se još nešto može ispeglati".
Ubrzo postadoh kronično nesretan kraj mile mi drage, pa smo se ipak pozdravili, jednom zauvijek. Ne budemo više "probavali" i isprobavali.
I kako vrijeme odmiče sve mi to drugačije izgleda. Toliko katastrofalno da sam samome sebi smiješan.
I onda se još spojim ovdje, pa pročitam postove unazad godinu dana... Ajme, k'o da mi je vrana mozak popila. Čitam i skroz mi je jasno koliko sam bio svjestan da to ne ide i da s njom nemam što tražiti, a koliko sam tu spoznaju samome sebi negirao.
Neki dan se sjetih trenutka kad je od mene tražila da na mobu uključim lokaciju, što naravno - nisam htio. Potpuno sam zaboravio na to, podsjetila me Ella Dvornik svojim postom na nekom blogu, ili što to ona već piše. No, Ella Dvornik je pisala o dvadeset godina mlađim ljudima.
Katastrofa.
Sad, s odmakom od nekoliko mjeseci, bivšu sam svrstao među tri najveće budale s kojima sam ikad imao posla. I nekako mislim da će tu i ostati.
A ja ću valjda biti pametniji i vjerovati sebi. Valjda.
Nakon ovog međuposta vjerojatno slijedi slijed razmišljanja i dogodovština na temu "Solo u petom desetljeću života". Zapravo, mogao bih napisati serijal. Osim kratkih stanki u traženju, kada je naišao netko naoko vrijedan pokušaja, uglavnom sam bio solo.
U svim desetljećima života.
Post je objavljen 26.08.2015. u 01:25 sati.