četvrtak, 06.11.2014.

Idemo dalje.

Pitam se... Kad nada umre? Nije bilo tako davno kad sam mislio da je moja umrla. Ali bio sam u krivu. Čini se da se frajla regenerira. Ili reinkarnira.

Još je jedan kraj iza mene. Mini ipak nije naučila vjerovati. Nakon više mjeseci slobodnog pada, stvar je napokon okinula na tlo. U prvi mah sam osjetio olakšanje, sad ipak osjećam samo tugu.

Kad se sjetim mira, sreće i zadovoljstva u početku, tuga se samo pojača. Toliko sam se nadao da će se draga izboriti sa svojim avetima, a u isto vrijeme, negdje u podsvijesti, znao sam da neće uspjeti.

Prekidali smo već jednom, prije dvadesetak dana. Trajalo je samo jednu noć. Ujutro su frcale poruke, oboje smo željeli nastaviti. Mislio sam da će se iz toga izvući neke pouke. Bio sam u krivu.

Početkom tjedna, Mini se razboljela. Razdvojili smo se jer ja večeras putujem, ne bi bilo ugodno da provedem dva dana na putu pod visokom temperaturom.
Nismo se vidjeli dva dana. Nisam ni slutio kakav se film rađa u njezinoj glavi.

Svoj virtualni život vratio sam na normalnu razinu. Šalio se, lajkao, kritizirao politiku. Onako kako sam navikao. Ipak, doduše, uz malo više opreza i bez pretjerivanja. Neka Mini malo uvježbava povjerenje. Jedino je tako moguće, drugačije ne želim. Da mogu disati slobodno, družiti se, biti onaj koji jesam. Tako ili nikako drugačije.

I ispalo je ovo drugo. Nikako.

Sinoć je jedna moja fb-komentatorica rafalno lajkala hrpu mojih statusa. I komentirala. Zapravo, zadnja dva dana. Žena s kojom sam popio kavu prije nekoliko godina. I nedavno ju sreo na ulici i razgovarao s njom cijele tri minute.

Mini mi se javila čudnom, meni nerazumljivom porukom.

Nazvao sam ju. I šokirao se. Ona je zabrijala da sam ja s tom ženom u ljubavnoj vezi. No, ovaj put više nisam imao snage. Nisam ju razuvjeravao, vikao sam na nju. Svašta joj rekao. Jer ne mogu više.

Ne mogu se više s tim boriti. Izgubio sam mir, poklekla mi je zaljubljenost. Sumnja je dugo uništavala nadu. I napokon ju uništila.

Večeras se prisjećam, onako mazohistički. Prisjećam se prve zajedničke vožnje na motoru. Zajedničkog ljetovanja. Zajedničkih buđenja i jutarnjih kava, sendviča u vrećici, uređivanja namještaja.

Tuga večeras trese, žešće nego ovaj rasklimani autobus na putu za Umag.

A nada čeka na red u krematoriju. Još jedna.

Ili je to uvijek ista? I koliko će joj trebati za novu reinkarnaciju?

Vrijeme će pokazati, valjda.

I liječiti. Vrijeme uvijek liječi.


Mali P.S. tjedan dana kasnije... Ipak smo nastavili dalje, zbog svih stvari koje su valjale u vezi. A ima ih puno. I mislim da će ovo biti zadnje napisane riječi o Mini i meni. Jer više ne osjećam potrebu za "istresanjem", sve mi je manje-više jasno.