utorak, 22.07.2014.
Nikad ne reci "Nikad!"
Vožnja na motoru - nekima strast, nekima zanimljivo, nekima samo lijepo za vidjeti, ali pokušali ne bi nikada. Moja je draga od ovih posljednjih.
"To je jedino za što sam si rekla da baš nikad neću probati!"
A ja lud za vožnjom. Motore sam vozio kao klinac, zatim godinama nisam, odgovarao sam se od toga ("to nije pametno", "to je opasno", "imam druge prioritete", "možda ću opet jednog dana, ali ne tako skoro"), da bih u proljeće 2011. godine doslovno u trenu pukao i kupio si motocikl. I od tada ne silazim s njega. Vozim ga ljeti, vozim ga i zimi. Prelazim solidnu kilometražu. A bilo je i padova, jedan je završio lomom skočnoga zgloba.
Nije mi bilo drago čuti da ona to ne želi. Jer ako ne želi, često ću morati birati između vremena provedenog s njom i vremena za vožnju.
Nagovarao sam ju pažljivo. Samo da proba, možda joj se svidi. U protivnom bih odustao od nagovaranja.
U početku je odbijala i pomisliti na to. Kasnije... Stalo joj je biti sa mnom. Željela je pokušati. Ali polako i oprezno.
"Idemo negdje gdje nas nitko ne vidi, doći ću autom. Pa možemo probati par metara za početak".
Tako smo i učinili. Našli smo se u industrijskoj zoni u poslijepodnevnim satima kad većina firmi ne radi. Sjela je na motor i vozili smo se stotinjak metara brzinom do 40 km/h. Sve je prošlo OK, probili smo led. Odmah sam ju nagovorio da se provozamo i dugom, pravocrtnom prilaznom cestom do industrijske zone. Pristala je. Brzinu smo podigli iznad 60.
Vratili smo se do auta, sišli s motora, zapalili po cigaretu. Tu je pao prijedlog da napravimo prvi pravi đir, odmah, dok smo vrući, dok se ne bojimo. Polagano.
Otišli smo do izlaza iz grada i uhvatili pravac k obližnjem selu. Tad mi je rekla "Možeš i brže, ne bojim se!".
Cesta je bila prazna, vozio sam oko 100 km/h, u jednom preticanju automobila i 120. Nije se uplašila.
Da ne duljim... Mini se sad rado vozi sa mnom. Motor sam prije vozio isključivo u solo-verziji, bez suvozačkog sjedišta, sad je ono stalno gore, a i naslon joj je montiran, tako je udobnije i sigurnije. I vozim polako i koncentrirano. Lako je za mene, ali njoj se ništa ne smije dogoditi. Ne smije se ni uplašiti, bar ne sada, u samom početku. Bojim se da više nikad ne bi sjela na motor.
Ni sam se više ne vozim brzo, rijetko dohvatim više od 140 km/h na otvorenoj cesti.
Više pazim i na samoga sebe, radujući se zajedničkim vožnjama.
Zajedničke su uvijek ljepše.
-12:31 -
Komentiraj ( 11 )
-
Print -
#
ponedjeljak, 21.07.2014.
Kroz jugo k mirnijem moru
Nikada nisam imao ovakvu vezu. Ni dva mjeseca skupa, a već smo i na moru bili. I gotovo da sam preselio k njoj.
Nije teklo glatko. Silna je razlika u načinu na koji smo živjeli svoje živote. Moj podeblji "dosje", hrpa veza koje imam iza sebe i iz kojih sam gotovo uvijek odlazio baš ja, sve to čini u njezinoj glavi lako shvatljiv dar-mar.
Nekad bi bilo najbolje šutjeti o sebi. Neke sam stvari ispričao u samom startu, neke druge neprestano iskaču... Spomenem nešto slučajno, a ona nasluti da iza toga stoji još jedna priča. I pita me o tome, a ja ne znam lagati, sve mi piše na čelu. I onda ispričam tu priču.
Ili se uhvatim u zamku da ju polusvjesno vodim putevima koje sam već s nekim prošao, jer me za te ceste veže sjećanje na sreću. Koju želim ponoviti s njom. I u jednom trenutku ona to shvati. I onda opet najebem. Jer mi muški to vidimo na neki svoj glupavi način, piturajući ceste ugodnim sjećanjima, a žene na neki svoj, sasvim drugačiji - opterećujući se osobama iz prošlosti.
Onda me u pol vožnje jadranskim magistralama nazove neka bivša. "Jer nije dobro memorirala brojeve, pa je nazvala pogrešnog K."... I onda, naravno, ispričam još jednu priču. Jer, koliko god to dodatno opterećivalo odnos, istina te stigne prije ili kasnije, a kasnije može biti teže. Jer si prešutio, promijenio temu ili lagao, što priči odmah daje neku veću važnost no što ju zapravo zaslužuje.
Ni njoj te pojedinačne priče nisu previše važne, shvaća da su dio prošlosti. No, sve one na hrpi stvaraju joj strah. Strah kojeg samo vrijeme provedeno sa mnom može izliječiti.
I zato je ovaj period poslije ljetovanja na moru jako važan. Vraća nas u svakodnevicu, svakodnevnim borbama, kad ostaje manje vremena za filozofiranja i priče iz prošlosti. A u svakodnevnom smo životu sve čvršće skupa. Kao par, kao uzajamna podrška.
Plovimo k mirnijem moru. A članovi posade sve se bolje kuže.
Neki je dobar osjećaj u zraku.
I da, skroz mi je važna. No, to je u ovom trenutku veze jasnije vama nego njoj.
-11:58 -
Komentiraj ( 4 )
-
Print -
#
