ponedjeljak, 21.07.2014.

Kroz jugo k mirnijem moru

Nikada nisam imao ovakvu vezu. Ni dva mjeseca skupa, a već smo i na moru bili. I gotovo da sam preselio k njoj.

Nije teklo glatko. Silna je razlika u načinu na koji smo živjeli svoje živote. Moj podeblji "dosje", hrpa veza koje imam iza sebe i iz kojih sam gotovo uvijek odlazio baš ja, sve to čini u njezinoj glavi lako shvatljiv dar-mar.

Nekad bi bilo najbolje šutjeti o sebi. Neke sam stvari ispričao u samom startu, neke druge neprestano iskaču... Spomenem nešto slučajno, a ona nasluti da iza toga stoji još jedna priča. I pita me o tome, a ja ne znam lagati, sve mi piše na čelu. I onda ispričam tu priču.

Ili se uhvatim u zamku da ju polusvjesno vodim putevima koje sam već s nekim prošao, jer me za te ceste veže sjećanje na sreću. Koju želim ponoviti s njom. I u jednom trenutku ona to shvati. I onda opet najebem. Jer mi muški to vidimo na neki svoj glupavi način, piturajući ceste ugodnim sjećanjima, a žene na neki svoj, sasvim drugačiji - opterećujući se osobama iz prošlosti.

Onda me u pol vožnje jadranskim magistralama nazove neka bivša. "Jer nije dobro memorirala brojeve, pa je nazvala pogrešnog K."... I onda, naravno, ispričam još jednu priču. Jer, koliko god to dodatno opterećivalo odnos, istina te stigne prije ili kasnije, a kasnije može biti teže. Jer si prešutio, promijenio temu ili lagao, što priči odmah daje neku veću važnost no što ju zapravo zaslužuje.

Ni njoj te pojedinačne priče nisu previše važne, shvaća da su dio prošlosti. No, sve one na hrpi stvaraju joj strah. Strah kojeg samo vrijeme provedeno sa mnom može izliječiti.

I zato je ovaj period poslije ljetovanja na moru jako važan. Vraća nas u svakodnevicu, svakodnevnim borbama, kad ostaje manje vremena za filozofiranja i priče iz prošlosti. A u svakodnevnom smo životu sve čvršće skupa. Kao par, kao uzajamna podrška.

Plovimo k mirnijem moru. A članovi posade sve se bolje kuže.

Neki je dobar osjećaj u zraku.

I da, skroz mi je važna. No, to je u ovom trenutku veze jasnije vama nego njoj.