Vrlo Vrli Novi Svijet

četvrtak, 16.04.2015.

Mobiusova Ravnina - roman (poglavlje osmo)

"Govor uma izmedju dva intelekta može biti nepovezan, sulud, može, razumije se, nositi u sebi grešku, nevjericu; ali se ne može zloupotrijebiti. Između misli i izgovorene riječi postoji praznina u koju može da uđe određena namjera, da se simbol okrene i da nastane laž. Izmedju misli i emitirane misli nema praznog prostora, one su jedno te isto. Nema mjesta za laž" - Ursula K. LeGuin (Grad Opsjena)


* * *



Hodao je po užarenoj masi dok mu je vatra zahvaćala krunu i naizgled je otapala. S mržnjom pogleda prema glasu koji je dolazio odozgora, kroz vatru.

"Henoče, sam si ovo odabrao", govorio je glas. "I ti i 10 milijardi duša koje su se suprotstavile Bogu, Zakonu Jednoga i postale Palim Anđelima. Astral će biti vaša grobnica dok ćete kroz smrt prelaziti iz života u život, sve unutar astralne ravnine. I tako sve dok se ne pomiriš i svi vi ne pomirite sa Bogom u sebi. Do tada, nad vama će stolovati vampiri koji će vam jesti i zarobljavati duše i piti duh. Samo jedan je put da se to izbjegne - put prema gore. Put blagoslova. jednoga dana bit ćeš blagoslovljen, a tada će taj blagoslov u svijetu prokletih, nalikovati na prokletstvo. Zapamti to jer će ti trebati jednog dana. Na kraju ciklusa.“

"On nije Bog", zaurla Henok da se zatresla galaksija, "on je antibog. Zaveo vas je, duhovni licemjeri. Na kraju, vi ćete patiti, ne JA!!!"

Mnogi entiteti kasnije su se kleli, dok je Henok po ne zna se koji put padao na koljena, da je u jednom trenu pogledao kroz užareno grotlo onoga što će mnogo kasnije činiti atmosferu.

Kroz vatru, dim i pepeo crvenim užarenim očima pogleda u daljinu. I dok su Merkur i Venera uzdrhtali od siline pogleda, Sunce je, nakon što je prodoran pogled zastao na njemu, zaustavilo sve svoje aktivnosti.

Mnogi se kunu još i danas, da je Sunce to učinilo u znak solidarnosti sa posrnulim Kraljem.

Samo je Sunce, kunu se mnogi, znalo da je Kralj znao što ga čeka.

"Ovo dolje je Zvijer, ovo nije kralj", zaustiše entiteti gledajući u posrnulog Henoka.

"Vi ste budale", odgovaralo je Sunce. "Samo Kralj koji je postao Zvijer može u očima Eona postati veći Kralj od svih dosadašnjih Kraljeva. Odbačen sa Nižeg Trona, sa povratkom osiguran mu je viši prijesto. Samo, vi ste preglupi da to shvatite!"



* * *



Kaaaro okrene Semlai zrakoplov u brišućem letu i još jednom preleti Veliki Kanjon. Solarna torpeda titrala su na monitoru ispred njega. Pritisne na pulsirajuće ikone i odbrojavanje započne. Za nekoliko trenutaka, solarna torpeda bit će izbačena u stjenoviti lanac stambenih blokova i poslovnih četvrti, restorana, kazališta, savoi igrališta i zabavnih parkova, znanstvenih instituta i sveučilišnih biblioteka. Ispaljivanje posljednje zrake za okamenjivanje ovog megalitnog, ratom uništenog i napuštenog grada, značilo je da je misija obavljena i da je vrijeme za povratak u bazu/otok. Napravi zadnje testne pripreme prema drugoj fazi i vinu se nekoliko stotina metara u zrak. Pogleda komande i nakon što je obavio zadnji pregled, odasla poruku ostalim brodovima. Istovremeno, na deseci tisuća sličnih Semlai zrakoplova, na stotinama tisuća mjesta diljem planete, urade to isto. Okamenjivanje gradova, međugradova, farmi, hramova i piramida moralo je biti završeno do kraja dana. Naravno, proći će minute, pa i sati prije nego li se piramide pretvore u planine a masivne zgrade u stijene, litice i kanjone, no brisanje tragova jedne ere planete bilo je potpuno. Nekada davno, ta tehnologija koristila se na Marsu i Veneri. Na sjeveru, Urosai brodovi i Samlaj zrakoplovi, prototipovi Semlai serije, provodili su "glečerizaciju" gradova i morskih naselja. Do kraja dana i najmanja građevina na sjeveru postat će santa leda.

Dopusti si nekoliko minuta predaha i odmakne ruke od komandi. U istom trenutku, automatski Horn sustav preuzme zrakoplov. Kaaaro protegnu noge, baci nehajan pogled na monitor, za svaki slučaj.
Nije brinuo da li će stići završiti posao ili neće, jer u tom trenu na desetke tisuća Semlai zrakoplova sinhronizirano je radilo na istom zadatku, nadgledavajući druge i ispravljajući eventualne propuste kod drugih, čiji je krajnji cilj bio pretvaranje u kamen svega što je u sebi imalo naznake tehnologije. "Topljenje" primarne mase u sekundi je bivalo zamijenjeno čvrstim naslagama amorfne mase koja je poprimala oblik stijene.
Promjena se odigravala dolovno "na oko". Dijageneza, litifikacija i sedimentacija u nekoliko su trenutaka ubrzano odigrale geološko evolucijsku rolu i završile proces laramijske orogeneze koji bi se odigravao milionima godina u normalnim uvjetima. Prva faza preobrazbe, takozvano morfološko topljenje, bila je postignuta. Tri preostale faze odigrat će se u tjedan do nekoliko tjedana, mjesec do nekoliko mjeseci i godinu do nekoliko godina.

Tko god alienskog karaktera odluči posjetiti Zemlju u budućim eonima, na sam dodir stijene ili glečera, imat će direktan vizualan i osjećajan uvid u sve što je bilo memorijski pohranjeno u kamenu. (Proći će 361 000 godina prije nego li prvi andromedijanski časnik stavi ruke na stijenu i padne ničice na pod, tresući se, uplakan i obuzet gomilom osjećaja prema umirućoj planeti i umirućim rasama koje su na njoj obitavale.)

Kaaaro dohvati ručni starter i pokretom oka promijeni sučelje. Novo sučelje pokazalo je sliku žene i dvoje djece. Nasmije se gledajući porodičnu sliku. Proći će 13 godina prije nego li ih opet sretne u Prstenovima sagrađenim oko Marsa i Jupitera. Trebat će uložiti mnogo vremena, energije u fenomen kretanja, prije nego li opet zagrli svoju porodicu.
Prelijetavajući ogroman neboder, sjeti se osnovnog pravila koje je naučio u pilotskoj školi: "Ništa ne miruje!". Ništa ne miruje, sve se kreće, Svemir se kreće. Ne postoji privid kretanja unutar statičnosti. Postoji samo privid mirovanja unutar kretanja. Što je kretanje dinamičnije, to je privid mirovanja skladniji. Čak i kad meditiramo i kada smo potpuno opušteni, u nama se odigravaju nebrojeni procesi kretanja, od neutrinske i subatomske razine do psihofizičke i fizičke razine. Količina energije koju stvara unutarnje kretanje mora biti razmjerna količini energije koju ostvaruje vanjsko kretanje. Tada i samo tada, tijelo/svemir je u balansu.


Iza zrakoplova u brišućem zaprašujućem letu, reljef zemlje poprimio bi oblik glazure i samo bi istrenirano oko uočilo trenutak preobrazbe, prije nego li bi se krajolik bespovratno promijenio. Na mjestu gdje su stajali milijunski gradovi, sada bi se naguravala nakupina raznoraznim grotesknih oblika koji bi se dizali u zrak nekoliko stotina metara. Svaki neboder postao je masivni obelisk, toliko zastrašujuć u svojoj veličini da teško da bi mogao ikoga zavarati u periodu neke civilizacije koja će uslijediti i postići barem približan tehnološki i kognitivni stupanj. Naravno, teško da bi mogao zavarati prvi stupanj preobrazbe. Do četvrtog stupnja, ni sam tvorac ne bi mogao razlikovati učinjeno od svoga rada.
Vuluturin Neboder, najviši neboder na svijetu, visok kilometar i pol, sada je predstavljao naboranu stjenovitu nakupinu koja je prkosila nebu i varljivo sugerirala da je stvorena od Tvorca. Sve one prekrasne knjižnice, igrališta, robodromi, holodromi, cijeli kosmodrom, restorani i kvartovi unutar nebodera, sada su bili zapečačeni tvorbom koju nitko više neće moći vratiti u prvobitno stanje, sem samog Tvorca.


* * *



"Empatija je kurva", Drosden procjedi kroz zube, skidajući jantarnu prašinu sa cipele.
Trljao je cipelu o cipelu dok slojevi prašine nisu počeli otpadati u vidljivim postocima.Ostaci megalodroma nadvijali su se nad njima i oko njih, gdje god pogledali. Baciti pogled u daljinu značilo bi sudariti ga sa jednom od konstrukcija masivne kilometarne građevine, na kojoj je nekad davno radilo zasigurno nekoliko stotina tisuća ljudi; od inženjera, planetarnih savjetnika, multi dimenzijskih ambasadora pa do održavatelja i gomile radne snage, koja je bila potrebna iz sekunde u sekundu da održi ovo, umu teško zamislivo, zdanje.
Nije bilo teško zamisliti kako je na tisuće brodova svakog dana polijetalo odavde i slijetalo u istom maniru; bilo je teško pojmiti na koji način se sve to održavalo i kolika je morala biti stopa preciznosti da se spriječe i najmanje anomalije u procesu ovog megalitnog megalomanskog robotskog grada, ovog kolosealnog zdanja koje ne samo da je prkosilo zubu vremena, nego je na goli kurac postavljalo entropiju sa svim njenim razarajućim posljedicama. Ovo je jednostavno - bio vječan grad. Vječan. neokrnjen. Imun na zub vremena. Imun na multidimenzionalna stapanja. Imun na frekvencije visokih vanzemaljskih rasa koje su u trenu mogle svoje brodove pretvoriti u planete, komete, sunca, meteore a sa druge strane u atome, molekule, proteine, ugljikohidrate, nezamislive spojeve metala i slitina i svega što čini materiju. O antimateriji nije želio ni razmišljati.
Misli mu se opet vrate na empatiju... "Empatija je kurva" ponovi.
Gavin, stojeći malo dalje od njega, iskorištavao je prvi dan na novom radnom mjestu, dalje od solarnih ćelija i Sonara, kojima je godinama bio izložen na multidenzitetskoj granici stapanja milijuna dimenzija; jedne u drugu. Rožnica, spržena od godina promatranja stvari van uma, razuma i vizualnih mogućnosti prosječnog Uzašlog Čovjeka, oporavljala se u polutami novog planeta koji im je dodijeljen u sklopu petogodišnje misije.

"Ovo nije planet", pomislio je kada je prvi puta izgubio dah promatrajući kupole, postrojenja i samo zdanje u cjelini, "ovo je jebena tvornica veća od tri Zemlje u komadu...ovo je usrani New York puta milijun...ovo je atlantiđanski Šaa`ka`e`-bal`ll` puta stotinu jebenih tisuća!!!"
Sjetio se Ksanderovog nehajnog odgovora, tik prije nego li je ušao u Sibianski brod i zaputio se u pravcu Ko`oma: "Boli te kurac. Tu si gdje jesi, gdje si izabrao da budeš i gdje se osjećaš izolirano. Ko više pamti Šaa`ka`e`-bal`ll? jednom si bio poslan kroz prostor - vrijeme i vidio ga u najvećoj slavi. Jednom si bi poslan na kraću vremensku rutu i vidio ga okamenjenog i prozvanog Grand Kanyonom. Koga boli kurac više za to? Koji New York? Koga briga za obrisane gradove van prostor - vremenskih paradigmi? Gavine, odmori se. Ova konstrukcija od planete odmorit će te više nego svi tropski otoci i zimske planine zajedno. Nema tog glečera ni palmi u pijesku koje bi tvoj um mogle smiriti do te mjere da ne razmišljaš o uzrocima i posljedicama davno prohujalih svjetova, o procesima koji su bitni jedino historičarima; o vremenskim koncenzusima koji postoje još jedino u umovima atrofiranih mentalnih hipohondera koji još uvijek briju na dinamiku dobra i zla i prevrate u nebalansiranim patternima materijano živućih entiteta. Gavine, odmori se!"
"Jebi si mater Ksandere", sjetio se i svog odgovora i srednjeg prsta koji je prekrio cijeli brod u koji je Ksander sekundu prije toga ušao. "Jebi si mater", ponovio je dok su ga preplavljali osjećaji i nostalgija. Novi drug koji mu je bio dodijeljen bio je kao isklesan iz jednog komada kamena. A tako se i ponašao. Jednom davno ascendirani teksaški ribar, sada je bio u pratnji jednog davno ascendiranog ruskog mislioca. Oba nadrkani, puni predrasuda i agresije, udaljeni valjda milijunima svjetlosnih godina od najbližeg stellarnog bordela...Dobio je suradnika kakvog je htio a izgubio suradnika koji mu je svakodnevno godinama išao na kurac...Čemu onda nostalgija i osjećaj da je na jedno vrijeme ostao bez dobrog kolege, čak i bez prijatelja....? Jebeš nostalgiju...

"Kurve nam pošalji", vikne za odlazećim brodom.
Spomen empatije vrati ga u stvarnost. Gotovo se trgne pri povratku u sadašnjost.
"Ovo je ko u priči Ursule LeGuin `Prostranija Od Carstava I Sporija`", bivši teksaški ribar govorio je postavljajući opremu na maleni brežuljak ispred njih. Imali smo je u sonarskoj biblioteci, u onim piramidalnim kristalnim memorijama..."

"Znam gdje je bila", Gavin ga prekine. "Čitao sam"

"Najbolje da nisam imao vremena pročitati sve iz biblioteke u 15 godina služenja Sonaru", pomisli cinično. No ne izgovori. Nije želio biti osoran prema novom suradniku. Nije želio u startu potkopavati nešto što bi jednog dana moglo prerasti u korektan kolegijalan odnos.
"Onda se sjećaš onog empate, Osdena?"
"Sjećam..."
"Sjećaš se kad je rekao za empatiju: `Sposobnost osjećanja bez čula. Slijepo, gluho, bez živaca, nepokretno. Izvjesna nadražljivost. Reakcija na dodir. Reakcija na sunce, svjetlost, vodu i kemikalije u zemlji oko korijenja. Ništa pojmljivo jednom životinjkom umu. Prisustvo bez uma. Svjesnost bića, bez objekta ili subjekta. Nirvana.“
"Da, samo što je pod životinjama mislio na primitivan ljudski um, ne na prave životinje; životinje imaju itekakvu sposobnost empatije", odgovori Gavin.
"Ma jasno", Drosden je zabijao lopatu u neravno tlo. Zastane na trenutak. "Ono kad je rekao primitivnim suradnicima, ostalim članovima posade: `Nitko ne može da pošalje lažnu empatijsku poruku. Ne možeš poslati nešto što ne postoji, da ste bezopasni i prijateljski nastrojeni, kada to niste. Vi se ne dopadate meni kao ni ja vama, svima redom. Zar ne vidite da vam vraćam svako negativno ili agresivno osjećanje koje ste mi uputili u trenutku kada smo se prvi put sreli? Vraćam vam neprijateljstvo sa zahvalnošću. Činim to u samoobrani. Kao i Porlok. Ovo je međutim, prava samoobrana; to je jedina tehnika koju sam razvio kao zamjenu za prvobitnu obranu, potpuno povlačenje od drugih. Na žalost, dolazi do nastajanja zatvorenog kola, koje se samo odražava i samo pojačava. Vaša prvobitna reakcija prema meni predstavljala je nagonsku antipatiju prema bogalju. sada je to, razumije se, već mržnja. Zar ne shvaćate u čemu je stvar? Šuma-um tamo napolju odašilje samo užas, sada, a to je i jedina poruka koju ja mogu da uputim, jer kad sam izložen užasu ne mogu da uputim ništa drugo do užas!`"

"Da, da, da, da,da", Gavin se prisjećao sa smješkom. "Porlok je bio onaj lik iz posade ko je završio na tabletama za umirenje jer je preintenzivno osjećao planetu-šumu-um a Eskvana lik koji je isto imao sposobnost empatije ali koji nije znao svoje potencijale i na njega je sve djelovalo kao povećani umor, pa je prespavao veći dio vremena da se oporavi od empatijskih oscilacija i empatijskog tereta. Za njega je Osden rekao da bi ionako u najbiljem slučaju mogao biti samo dobar medij i primati poruke putem osjećaja, no nimalo pravi empata sa osvještenim sposobnostima. Samo ne znam po čemu je ovaj industrijski kosmodrom-svijet imalo sličan onom šumovitom svijetu-umu?"

"To još ne znam", Drosden je djelovao pomalo nesigurno, prenašajući to u odgovor. "Ali osjećam da nismo sami na ovom planetu!"
"Pa...", Gavin ga pogleda, naceri se a zatim rukom preleti preko zamišljenog horizonta, "ako ijedna od ovih usranih konstrukcija `oživi` i pritom bude imalo neprijateljski nastrojena prema nama, jebali smo mladog ježa u leđa...doslovno i više no oni u svim dijelovima Terminatora."

Okrenuvši se prema kosmodromu, Gavinu kroz glavu prođe zabrinjavajuća misao:“Samo da se još kednom ne moram stapati s nečim, poput onog Osdena“, prisjetiši se završetka priče:
„Osden je uzeo strah u sebe i prihvativši ga, prevazišao ga je. Predao je svoje biće tuđincu (svijetu-umu), čin neopozive predaje nije ostavljao mjesta ni za kakvo zlo. On je dokučio ljubav Drugog i tako je dobio sebe cijeloga.“

Završna misao iz priče prostruji mu umom.

„Ali ovo nije rječnik razuma.“



* * *



"Kad umiremo, umiremo polagano. Prvo prelazi energija svijesti. Zatim energija uma. Ta kraju prelazi energija tijela. Energija svijesti istog trena povezuje se sa simultanim postojanjem na nivou gdje je svijest otišla nakon ´smrti` fizičke jedinke. Energija uma zadržava se u Zemljinom energetskom omotaču. Za života fizičke jedinke (jezikom gornjih sfera: sonde za istraživanje fizičke realnosti) mentalne forme koje su poprimile zaseban energetski oblik i integritet (jezikom ove sfere/ravnine: bilo pozitivnog bilo negativnog pola) počinju se stapati sa frekvencijom energije uma koja je napustila tijelo u trenutku `smrti` (jezikom gornjih sfera: isključivanja sonde za istraživanje fizičke stvarnosti). Stvaralačke forme pozitivnog pola, koje to mogu prihvatiti, stapaju se sa frekvencijama ravnine u kojoj se nalazi energija uma. Destruktivne forme negativnog pola (takozvani Archoni), koje su za života imale jedinu ulogu (hraniti se sa esencijom energije uma čovjeka, često i mentalnim energijama ljudi iz okoline ilitiga: sondi za istraživanje fizičke realnosti) ili se raspadaju i prelaze u druge oblike energije, ili (ukoliko je volja za `o(p)stankom` jaka) jednostavno nastavljaju egzistirati u sferi mentalnog matrixa/kolektivne nesvjesti (Jungovim rječnikom) i hraniti se sa energijom bilo koga i bilo čega, u čije/čija energetska polja mogu ući! Te forme tada se nazivaju (Kenneth Grantovom analogijom i kabalističkom terminologijom)- Kliffotima. Treća energija koja napušta tijelo je energija koja se stapa sa energijom Zemlje, korespondirajući u savršenoj harmoniji sa njome!"
Zastane na trenutak.

"Zamislite da je Zemlja portal prema višim, monadičnim, sferama duha", gledajući novu grupu studenata ispred sebe, Zahr se promeškolji u stolici. "Zamislite sve te silne sfere postojanja koje nas okružuju. Koje nas oblikuju. Koje utječu na naše postojanje jednako kao što mi utječemo na njihovo. Zamislite taj koncentrat svijesti, tu kap teške vode u nuklearnoj elektrani zvanoj materija; tu pokretačku silu koja može spajati i razdvajati univerzume. Ta mikrokozmička božanstva koja smo mi sami, bačeni u zaborav poput rukavica nakon nekog renesansnog dvoboja. Zamislite kolikima je ova ravnina postojanja područje obitavanja, kolikima područje posjeta a kolikima poligon za provođenje najprljavijih manipulativnih planova koji daleko nadilaze moć poimanja i najluđeg ljudskog uma! Zato je ovdje tolika gužva. Vanzemaljci i svi eterični i polueterični (nama mentalni) entiteti gužvaju se u nama i oko nas ne bi li kroz nas i preko nas došli do monadičnih sfera duha ili barem blizu njih, ili barem sabotirali nas same da dođemo blizu njih. A mi sami, mi smo sami ti isti vanzemaljci i svi ti entiteti tako dugo dok smo nesvjesno poistovjećeni sa njima."

Na trenutak ustane, okrene se prema masivnom prozoru i zastane. Zagledan kroz prozor dotakne prstom teško staklo. Sunce koje je zalazilo nad susjednom zgradom ostavljalo je nekoliko iskrićavih linija na donjem rubu stakla. Nekoliko takvih linija prožetih jedna kroz drugu i isprepletenih u čarobnoj igri svjetlosti, nalikovale su na neki davno zaboravljeni ples viših sfera. Isto tako, nekom SF sanjaru mogle su nalikovati na neki sukob laserima u nekoj nama bližoj ili daljoj budućnosti.

"Oprostite..."

Zahr okrene pogled prema izvoru glasa. Djevojka u prvom redu držala je ruku u zraku.
Kimnu glavom prema njoj.

"Kako to? Kako to da smo mi vanzemaljci ali tako dugo dok smo poistovjećeni sa njima?
"Kako to? Svaka ptica svojem jatu leti. U ovom slučaju, od svog jata. Svi smo disidenti koji žele prebjegnuti u monadične sfere. Nema natrag. Svaki elien i entitet, nema natrag. Samo Zemlja (opetovano) i Gore".
"Hvala Vam, razmislit ću o tome."
Zahr kimnu glavom. Iz zadnjeg reda visoki student podigne ruku.
"Godinama sam sisan energetski od osobe koja ne da je habitat vanzemaljaca i energetskih vampira, nego pravi kozmodrom za sve što se nađe u njenoj blizini. Znao sam kako blokirati osobu i spriječiti sisanje, što je samo kratkotrajno djelovalo. No nisam znao da i tu osobu treba zaštititi od drugih entiteta koji ju opsjedaju. Tada je, po meni, zaštita potpuna. Slažete li se sa ovim?"
"Ne", reče Zahr, nakon što je kimnuo studentu u znak podrške i shvaćanja. "Osobu koju razni entiteti koriste kao, kako ste rekli - kozmodrom, ne treba štititi, već ograditi njeno eterično tijelo od iskopanih energetski tunela preko kojh se vanzemaljci nakačuju na um i na energiju duha. Na taj način vi ne štitite osobu, vi štitite okolinu. Osobu možete štititi samo ako na svjestan način zatraži vašu pomoć. Treba razumjeti da Zemljom hodaju i portali koji nalikuju na ljude, koji su u stvari energetske forme kompleksnih oblika energije koje predstavljaju samo tunele raznoraznim negativnim entitetima prema ovoj stvarnosti. Mnogo je takvih ljudi."
Iz trećeg reda digne se još jedna ruka. Pripadala je sitnoj djevojci duge crne kose i plavih uvojaka. Zahru su modni trendovi odavno prestajali bivati interesantnima.
"Recite", reče.
"Opetovano sanjam isti san. Ogroman željeznički kolodvor. Ogroman terminal. Sve se nalazi kao u nekoj dalekoj budućnosti. Svi vlakovi kreću sa tog terminala. Pored terminala nalazi se kiosk sa svim časopisima ikada izdanim. Pored se nalazi hotel. Ogroman hotel sa ogromnim predvorjem. Mnogo puta nalazila sam se u tom predvorju ali nisam mogla nikud otići dalje od predvorja. U predvorju nalazila se ogromna knjižnica sa svim knjigama ikada napisanim. Nakon mnogo posjeta tom terminalu, imala sam prilike ući u lift i odvesti se do petog kata. Tamo se nalizio ogroman restoran. Prazan. Na jednoj strani restorana nalazio se ogroman šank sa barmenom koji je nalikovao barmenima iz starih noir filmova. Pitao me što želim popiti. Nisam htjela ništa. samo sam htjela više. Nisam mogla. Jednom sam izašla kroz neki prozor i obrela se u ruševinama nekog drevnog dvorca. Mogla sam osjetiti kamenje dodirom dlanova. Jednom sam krenula u drugom smjeru, van iz terminala i nalazila se po ulicama nekog modernog grada sa ljudima koje sam virtualno upoznavala po metafizičkim forumima. Jednom sam se sjedeći sa njima porezala dlanom o neku flašu. Promatrala sam krv. Svi su mi govorili, dok je krv prestajala teći, kako je nešto sasvim normalno i sasvim u redu. Jednom smo se spuštali sa viših platoa grada u niže dijelove po travnatim brijegovima...Moram priznati...nije mi jasan san u potpunosti..."
"Nije vam jasan san jer ga gledate samo kao simboliku. Maknite prispodobe iz njega i prihvatite jednu brutalnu činjenicu - sve što ste vidjeli postoji. Terminal je raskrsnica svjetova; dio jedne mnogo veće stvarnosti. Ova naša prividna stvarnost dio je te veće stvarnosti. Meditirajte na to. Sve ima svoje simboličko značenje, naravno. Ali sve se to itekako dogodilo u toj višoj stvarnosti."
„Hvala Vam“
„Nema na čemu!“
Zahr sjedne na stolicu i utonu u razmišljanje, ne obazirući se više na razred.

* * *

"Razumijevanje treba biti uzajamno, kada su takvi odanost i ljubav" - Ursula K. LeGuin
(Rocannonov Svijet)

* * *


"Ne vjeruj anđeoskim licima, sine", starac isipa pepeo iz lule u vatru, "previše su ružna i kvarna."
Sin ga je šutke promatrao, sjedeći pored vatre.
"To su lica demona", nastavi starac gledajući u vatru. "To su lica slugu izdajničkog boga. Boga vampira. Boga bez energije. Kvazi boga. Pseudo boga. Lažova, nitkova i prevaranta. Onoga koji je ukrao svjetlost Sephirota i sa njome stvorio Pakao, pojavni svijet. Materijalan svijet. Svijet od kojeg smo sazdani i ti i ja. Mali moj."
Pljune u vatru. Sa rukavom desne ruke obrisa usta.
"Nitko ne zna istinu jer joj nitko nije prisustvovao. Pali anđeli su pravi anđeli.
`Pravi` anđeli su pravi vampirski nakoti. Ne postoje demoni. Postoje samo vampiri...gnjusobe iz samog grotla lažnoga boga."

"Znači li to da je Tron trenutno bez Boga", upita dječak radoznalo, sa trunkom zbunjenosti u glasu.

"Da", odgovori starac istoga trena. "Da. Bog je ovdje sa nama. I čeka da se vrati na zasluženo mu mjesto. Na svoj tron. Podno sunčevog trona Sveobuhvatnosti. Podno trona od svih nas."
"Znači, mi smo Sveobuhvatnost a Bog se vraća?", upita dječak oprezno.
"Da", starac ustane, davši dječaku glavom znak da pođu. Bilo je vrijeme večere.

* * *

Uzvisina koju su Santiago Ramirez i Vasko Ferrera pokušavali prijeći, bila je zadnja etapa staze na putu prema istini. Obojica su to znali. Naoružani Malanginim teorijama o otmicama vanzemaljaca i postanku svemira i vrstama entiteta, cijelo vrijeme u Simbad modu, išli su prema mjestu ghdje je najjača koncentracija otmica, ne samo u Ćileu, već vjerojatno u cijeloj Južnoj Americi. Pričalo se da Brazil, Argentina i Peru imaju veću stopu otmica, ali niti jedan niti drugi nisu vjerovali u to. Nazivali su to floskulama.
"Oćemo sjesti i malo odmoriti?", upita Santijago.
"Naravno", reče Vasko i sjedne.
Bio je prekrasan dan na putu prema zalasku sunca i sumraku. Taman da se popnu do vrha brda prije spavanja.
Santijago primjeti da je Vasko oran za razgovor, pa započne jednu od njihovih standardnih tema: Malangu.
"Osjećaš li trenutno neku prisutnost?", upita Santijago.
"Misliš, vanzemaljsku?", Vasko ga pogleda zbunjeno.
"Da."
"Ne baš. Radio sam danas Simbad. U vlastiti" studio" došlo je još nekoliko entiteta. Dva LUX-a i jedan reptil."
"Ti Luxevi meni nikad nisu zvonili", Santijago je žvakao poveći sendvič. "Nekako mi previše liče na transparentna bića koja spominje Stewart Swerlow."
"nemam ja baš Swerdlowa na listi favorita", odgovara Vasko ravnodušno. "nekako mi se viši čini kao programer nego kao deprogramirani."
"Nije li tanka razlika između ta dva stanja? To jest, ima li je?"
"I ima i nema, rekao bih", Vasko uzme vodu iz ruksaka. Pogleda Santijaga. "Sve je to
preopširno područje za zamarati se i baviti nijansama, jer se čovjek lako saplete o semantiku i etimologiju...Bilo kako bilo, mnogi autori današnjice su po meni respektabilni. I Newton sa svojim objašnjenjima stanja duša između života u materiji, i Ashayana Deane i Camelot ekipa sa svojim interpretacijama istorije galaksije i utjecaja vanzemaljskih rasa na čovjeka...i Alex Collier i Michael Tsarion, i Karla Turner i Patricia Cori...i naravno, Laura i Ark Knight i Malanga. Treba u tome tražiti suštinu; ne razjedinjenost."

"Slažem se. I ja slično mislim", Santijago je kimao glavom i žvakao sendvič, dok mu je pogled sezao u daljinu prema puteljku koji je sjekao šumu na dva dijela, sve više i više penjući se prema vrhu brda.


* * *


Stanislav pogleda sa vrha terase, u daljinu. Trudeći se fokusirati što dalje, vježbajući dodatno već ionako uvježbano oko za detalje i sitnice, na udaljene obrise planine Ural.
"Pukovnik Stanislav Kolenko neka se javi u bazu", glas Olge bio je iz prijemnika.
Zadržao je pogled nekoliko trenutaka a onda ga usmjerio u nebo. Promatrao je desetke aviona kako lete iznad njegove glave.
"Smiješno", pomisli, "koliko su ljudi slijepi, misleći da su ovo gore sve avioni, a ne 90 posto teretnih reptilskih sondi koji subjekte mutilacija prenose na svoje destinacije...Heh...ljudska glupost i naivnost...sve će nas koštat jednog dana"
Podigne odašiljač.
"Odmah, Olgice", reče. "I sretna ti Nova", nadopuni.
"I tebi, druže", začuo se Olgin glas sa druge strane. "Nadam se da će 1984. biti bolja od 1983.", završi.
"Pa...", nasmije se, polagano na Olginu izjavu, "hladni rat je gotov...Sad nas samo čeka ledeni"
"Ajde pesimisto, na zadatak", nasmije se Olga s druge strane. "Tebi čovjek da prst pesimizma, a ti odmah hoćeš ruku"
"Jebi ga, takav sam", odgovori Stanislav i krene.

Na drugom kraju planete, Lord Olson pošalje metak pun energetskih komandi i imena ljudi koje mrzi u zrak. Da barut rasprši energiju mržnje po atmosferi i udari energetski po njegovim neprijateljima. Metak je, naravno bio samo energetski. Učinci - nisu.

- 11:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 27.05.2014.

Mobiusova Ravnina - roman (poglavlje sedmo)



"I orlu je njegovo tijelo i sav prostor oko njega, samo običan kavez" - William Faulkner


Zahrove oči bile su prikovane za zvjezdano nebo. Misli su nesputano lutale dok je prelazio krajičkom oka čas do jednog kraja vidljivog dijela neba, čas do drugog kraja, omeđenog krošnjama drveća i krova ladanjske kuće. Ideja da ode na odmor na jug Engleske bila je, kako se kaže, dobrodošla u pravo vrijeme i dovela ga na pravo mjesto. Tamo gdje se isprepliću drevni tokovi stvaralačkih energija, gdje nexusi luduju a portali davaju sve od sebe da što duže ostanu neokriveni, tamo negdje duboko u noći, sakriveni od budnog oka destruktivne sile zvane nesvjesno čovječanstvo, možete ukrstiti mačeve spoznaja i kognitivne budnosti. Arhaična građa ladanjske kuće, isprepletena rustikalnim tonovima i drevnim osjećajima ljepote, vizure, ujedinjenosti i savršenoga sklada, ostavljale su mjesta za usklađivanje dojmova o sebi, svojoj ulozi, svijetu oko sebe, svemiru, ništavilu i božanskome. Sve u jednome; sve i jednoj misli.


"Merkur je planeta prvoga denziteta.

Svemir iz Merkurove perspektive nama je nevidljiv.

Venera je planeta drugoga denziteta.

Svemir iz perpektive Venere nama je nevidljiv.

Mjesec je dio Venere koji se otrgnuo od nje...također planeta drugoga denziteta.

Svemir iz Mjesečeve perspektive nama je nevidljiv.

Zemlja je planeta trećeg denziteta. Svemir iz perspektive trećega denziteta nama je slabo pojmljiv jer je više manje pust.

Mars je planeta 4 denziteta.

Jupiter je planeta 5 denziteta.

Saturn je planeta 6 denziteta.

Uran je planeta 7 denziteta a ujedno i Bezdan između svih denziteta i planeta. Tzv. Pakao/Tartar/Ništavilo.

Neptun je planeta 7 denziteta. tzv. Raj. Sunce je prolaz kroz denzitete. Kruženjem oko Sunca, brzinom elektrona u vakuumu, mjenjamo denzitete.

Stanovnici drugih planeta i viših denziteta za nas su nevidljivi; kao što je nevidljiv i svemir iz njihovih perspektiva.

Ono što se nama čini kao "eter", "mentalan plan", "astralan plan", "plan duha", nekome je ko obitava u tim planovima kao nama materija. To jest, preciznije - to JE materija. Stanovniku Neptuna i stanovniku Marsa njihova su postojanja u stvari postojanja unutar materije. Njihove materije. I stanovnicima prvoga denziteta, koji obitavaju u atomima i mineralima, njihov svijet je materija.

Planinski masivi dio su 7-og denziteta. Upravo zato su najsvetija i nasposvećenija mjesta na Zemlji, smještena u planinskim masivima i do njih je teško doći. Kao što je teško doći do 7-og denziteta u nama.

Ako je naša dimenzionalna ravnina projekcija materije (elementa zemlje) na os XY, kako li izgledaju dimenzije kje su direktne projekcije elementa vode, zraka, vatre i etera?

Bi li mogli hipotetski reći da Atlantida nije nestala, već da je jedna dimenzija prešla u drugu a Atlantida i dalje postoji unutar elementa vode (u Atlantskom oceanu samo u nama nepojmljivoj dimenziji)? Ili Lemurija u Tihom Oceanu."

Protegne noge prema debeloj kamenoj ogradi drevne terase. Balkonska vrata ostave lagani zvuk vjetra u noči, ispustivši gotovo nečujan zvuk. Nije se okrenuo, nego je dalje, prepušten mislima, ostao sjediti u naslonjaču i kontemplirati. Taman dok je pronašao savršen fokus na nočnome nebu i pustio misli da opet nesputano teku, trgne ga glas iz sredine mračne sobe:

"Kada sagledamo stvari iz šire perspektive, sve ima smisla u kontroliranom i determiniranom 3D univerzumu, gdje se isprepliću `sudbina`, `DNK programiranje`, `prolaženje determiniranih iskustava` i `iskustvo kozmičkog turizma na Zemlji`."


* * *

"Pod zvjezdanim nebom, gdje nikakve tajne nisu razotkrivene i niti jedan pečat razlomljen i gdje su samo malobrojni shvatili koliko je teško podići svijest na razinu, da spoznaju da smo - i koliko smo - cijelo vrijeme navođeni od viših svijesti, navođeni od svojih viših Ja-stava i svojih najviših Ja-stava. Koliko god religiozno da ovo zvučalo, mi smo stvarno determinirani kozmičkim obrascima koji korespondiraju sa našim vlastitim obrascima. Koliko ti se puta dogodilo da prestaneš čitati knjigu i za nekoliko tjedana, mjeseci ili godina otvoriš na tom mjestu i uvidiš da se unutra krije odgovor na tvoja pitanja koja te zaokupljaju u to vrijeme?! Leveli. Leveli. Dokle dođeš, tu si se otvaraju nova vrata i pojavljuju nove korespodencije. Navođenja. Koliko ti se puta desilo da si izostavio u novinama ili časopisu neki članak a kasnije, "čudnim li čudom", nabasao baš na njega, nakon što si pročitao u potpuno drugom magazinu neki članak koji po konceptu prethodi ovome (pa makar bi napisan godinama ranije)?! Korespodencije i navođenja od spomenutih svijesti i sila."

Upijao je svaku Simonovu riječ dok je nastojao poredati zvijezde po veličini na zvjezdanom nebu. Zavaljen na leđima, lagano se pomaknuo, dok mu se debeli sloj pijeska obrušio sa ramena. Odgurnuo se koljenima pola metra više, bliže samoj vatri. Šum oceana istovremeno ga je umirivao ali i navodio na nevjerojatna razmišnjanja. Primijeti da je njegov prijatelj stao.

"Mnogo puta sam primijetio to o čemu govoriš, ali nikad nisam bio dosljedan pratiti dinamiku svega toga...", reče.

"Nema dinamike...samo predispozicija za djelovanja i određeni nivo promatranja...", Simonov glas zvučao je kristalno jasno kroz noć.

Simon ustane i baci nekoliko komada drva u vatru.

"Jesi li primijetio koliko je postao dubok energetski jaz između takozvane stare i nove energetske škole i njihovih inicijanata?", upita Leona dok je podukačkom batinom raštrkavao žeravicu.

"Misliš na stare praktikante magije i nove naraštaje koji su već rođeni na visokim frekvencijama?"

"Recimo. Ovi iz stare škole drevne su stvari smatrali sakrivenima i previše se poistovječivali sa njima, dajući tim istim stvarima svoju energiju i svoje strahove. Nova škola je drugačija. Ona je beskompromisna. Ništa joj nije sveto i non stop odmjeruje vrijednosti, odvaguje paradigme i igra se sa konceptima. I zato pripadnici stare škole ne mogu podnesti niti jednog pripadnika nove škole. Pripadnici nove škole za njih su prijetnja. Nema više egregora koje treba stvarati, nema nepotrebnih rituala, nema kukavičluka i sakrivanja iza plitkog okultizma; samo izravna volja, čelična muda, vjerovanje u to što se radi i odgovornost za svoje postupke. I upravo zato, nova škola je povezana sa Izvorom. Stara nije"

"Stara vuće energiju iz egregora, engrama, kolektivnog nevjsenog i zaostalih mentalnih formi i aberativnih duhovnih koncepata...Koriste energiju sfera mentalnog smeća i astralnog izmeta..."

"Tako je", reče Simon. "To je to što sam htio reći u vezi toga...Palo mi na pamet"

"Znaš o čemu ja razmišljam?", upita Leon, okrečući leđa vatri.

"Pojma nemam", Simonov glas nadglasavao je krčanje vatre koja je polagano, gotovo lijeno, tinjala između njih.

Leon se zavuće dublje u vreču za spavanje.

"Znaš onaj most na rijeci...onaj gdje cigani znaju prolaziti. U okrugu?!"

"Znam", reče Simon poluodsutno, zijevajući.

"E vidiš. Maštam da se ustanem ujutro u sedam sati. Mislim, kad se vratimo kući, i da od pola 8 ujutro do 8, pola 9...možda čak i 9 sati uvečer, meditiram u lotosovoj pozi, dok radnički kamioni prolaze pored mene a sunce mi bije u potiljak. Da udišem pranu i prašinu koja ostaje za kamionima...istovremeno"

"Ti si onda san svakog ezoterika", reče Simon iz tame, sa onu stranu vatre. "Ti ostvaruješ ono nemoguće od čega svi bježe, a u stvari čemu potajno teže: ti želiš doživjeti tišinu i potpuni spokoj u buci! To je pohvalno. Očito ti tvoja podsvjest, tvoje Više Ja ili vjerojatnije, tvoje Najviše JA, pokušava nešto reći!"

Leon nije bio siguran da li ga Simon hvali, stvarno hvali...ili zajebava. Ušuti na par trenutaka. Misli mu pođu putem mosta na rijeci i kamiona koji prolaze pored njega: mješalica, teretnjaka, furgona...svi idu prema industriji a on samo sjedi na mostu; sjedi i upija sunce. Svaku zraku.

"Više Ja je zajebana stvar, a Najviše JA još zajebanija...jer ti radi stvari koje sam želiš da ti se rade, ali koje kada ti se dogode, negoduješ i protestiraš...upravo tome Najvišem JA. Jesmo paradoksalni, da ga jebeš..."

"Evo ja ću odat jednu slavnu notu Višem Ja tako da ću zijevnut, a Najvišem JA tako da ću zaspati ali bez lažnih snova...samo ću spavati i probuditi se ujutro bistre glave. Kristalan i svjež"

"To me podsjetilo", ubaci se Leon, "kada sam radio sa Najvišim JA prije spavanja. To je bilo prije dvije godine otprilike...Sana je bila otišla na jutarnju vježbu a ja nisam pola noći mogao oka sklopiti. I taman pred jutro uhvatim lagan san, kadli mali počne da urla iz kinderbeta i hoće mamu. Pola sata svakojakih metoda da ga umirim...i sve neuspješne. Isfrustriran, zaderem se na njega i par puta ga lagano poknem po guzici...Mislim si: smirit će se. I smirio se. Strogoća uvijek pali ako je iskrena. I mali legne i gleda televiziju a ja pokušavam zaspati. Ne mogu. Osjećam energiju, valove energije kako me prolaze i kako me ispunjavaju, dajući mi neku novu i do tada nikad na taj način doživljenu snagu. Pomislim na malog i ispuni me blagostanje. Pomislim na ljude koji su mi kroz život nanijeli svakakva zla i nepravde i najednom se počnem puniti novim valovima energije koja me istovremeno balansira i smiruje. I shvatim, da osim što sam budan, sa svim mislima na mjestu i niti jednom suvišnom i nepotrebnom mišlju, niti sa zalutalim asocijacijama i nepotrebnim strujama svijesti, bojaznima i sličnim glupostima...shvatim da me Najviše JA nije samo pokrenulo a mali me probudio, nego da su me PROBUDILI. Bio sam BUDAN. Kristalno čist. Svjež. Oran poput jutarnje rose. I kristalan."

"Pričao si mi to, ako me pamčenje ne vara...", Simon ponovno zijevne.

"Iskreno", dovrši Leon, "nisam znao kako da se nosim sa tim stanjem...Da li da ga prespavam....ili da ga osjetim do kraja...Da ga jednostavno proslavim..."

"I što si odlučio?"

"Odlučio sam se za oboje", Leon se nasmije i utone u san. Začudo, bio je svjestan i sebe i Simona i svog sanjanja. I svoje Budnosti.

Sanjao je ogromnu prozirnu negativnu sferu kako prolazi pored njega, odnekud vukući u sebe entitete za koje bi se zakleo da su poznati...kao da su njegovi. Sfera se proširila velegradom i stala se kretati između nebodera, dok je zalazeće sunce davalo narančasto crveni odsjaj na visokim katovima prozora i krovovima zgrada. Uhvati sebe kako stoji na polju, ogromnom polju na ulazu u grad i dirigira nevidljivim orkestrom, dok u pozadini sviraju taktovi Beethovenove 5 simfonije.

Slijedeći san bio je uznemiravajući. Prekrasne djevojke neviđene ljepote i naizgled anđeoske energije, direktno su se slale na velike energetske potencijale da im blokiraju i kontroliraju seksualnu energiju i kreativnost. Mother Of Darkness, isprogramirane tisućama porobljavajućih programa i ispunjene skarletnom energijom upijajuće Scorpio Sfere, često i same hibridnog nehumanoidnog porijekla, proizašle iz okultnih radionica iluminatskih kompanija,imale su jednu i jedinu ulogu, poput Terminatora: pronađi, lociraj i uništi. Da nema tih skarletnih žena, koje su u svakom trenutku kadra svakom muškarcu okrenuti umom i "srcem", svijet bi već odavno povratio davno suspregnutu i potisnutu kreativnu energiju Apsoluta; neokaljanu i sakrivenu ispod velova drevnog znanja. Gledano biokemijski, tako dugo dok feromoni luduju, muški organi se nekontrolirano dižu a neobuzdana seksualna energija hrani hibridne i vampirske sfere, tako dugo će postojati status quo između svjetla i tame!

Kada je otvorio oči već je svitalo. Tanki ali reski zvuk koji prohuja pored njega, kao lagano "ššuuuuuuuuuoooooommmmmm", bio je vjerojatno isti onaj zvuk kojega je detektirao u snu. Okrene se na bok i pogleda prema krošnjama iza kojih se nazirao vrh izlazeće žuto bijele lopte. Reski zvuk opet zapara zrak, a nešto jedva vidljivo, tanko i gotovo prozirno u brzini se nazre između njega i izlazećeg Sunca kojeg je promatrao.

"Pastrve?", vikne prema Simonu koji je stajao u vodi do koljena. Simon zamahne ribičkim štapom a gotovo poznati reski zvuk opet zapara zrak. Leon je pogledom uhvatio udicu na tren oka, taman kada se našla u liniji prvih sunčevih zraka koje su ga natjerale da zaškilji. Sunčeva lopta već je na pola izvirivala iznad krošanja drveća.

Leon se lijeno izvuće iz vreće za spavanje i sjedne na vlažno kamenje. Posegne za paketom cigareta ali se sjeti da je sinoć popušio jubilarnu "zadnju cigaretu u životu". Što je naravno bio znak da će morati kasnije prošetati do benzinske stanice, 5 kilometara niz rijeku, pa još kilometar po prašnjavom putu dok ne dospije do magistrale. Benzinska se nalazila niti 100 metara od izlaska na magistralu, što je Leonu u glavi predstavljalo zadnju etapu putovanja, tako da je izračunao da ako odmah uzme i nekoliko kutija cigareta i brdo čokolada i sokova, karton piva i koji časopis, vjerojatno neće trebati opet na prve dvije etape gubiti vrijeme barem tri dana. Da uzme odmah za slijedeća dva tjedna, koliko će ovdje još biti, nije mu se definitivno isplatilo, jer koliko god da prva etapa bila monotona a druga iritantna i po živce komplicirana, toliko je treća bila kratka a kava na benzinskoj ugodna pauza prije nego li sa treće etape skrene na drugu, pa na prvu koja nakon druge dođe poput melema.

"Mazohizam lagani", pomisli na još dva, tri prelaska etapa prije odlaska kući.


* * *


NAJBOLJE JE VIDJETI KOLIKO DRUGI IMAJU POŠTOVANJA PREMA TEBI KADA IM SE OGOLIŠ I NAOČIGLED NAIVNO IZNESEŠ VAN NEKE SVOJE NEDOUMICE I BOJAZNI...

Pusti automobil da prodje ispred njega, dok je sporo, gotovo lijeno stao na sredini pješačkog prelaza, udubljen u misli i pomalo rastrojenih pokreta i motorike. Polagano, ali polagano poput kakve utvare, prešao je cestu i stao ispred izloga knižare da pogleda da li postavili kakve nove knjige na police.
Nije volio knjižnice niti njihove rokove za vraćanje knjiga unutar tjedan dana, dva tjedna, tri tjedna, mjesec dana...Volio je čituckati polagano, sa razumijevanjem i sa apsolutnim uživanjem; nalik na panamskog uživaoca pravoga duhava, koji prvo mora omirisati lušće, zatim ritualno umrviti to lišće i gledati kako prianja na papir, kako se stapa sa papirom, i zatim prinijeti šibicu ustima, prvu ugasiti protov zlih uroka, drugu ugasiti usljed opsesivno kompulzivnih poremećaja, a trećom pripaliti smotuljak i uvlaćiti dim u sebe kao da udiše snagu cijelog Univerzuma. Tako je i Zavor radio sa knjigama...
Mirisao je novi, svijež miris, rukom prelazio preko stranica i isprobavao kvalitetu papira. Svaki pokret stvarao je senzaciju. Mekoća je u njemu budila snovite osjećaje nečeg udaljenog, maštovitog, nestvarnog, gotovo božanstvenog...Hrapavost i tvrdoća u njemu su budili prezir prema proizvođaću, prema štampariji, koja se tako lijeno potrudila prenijeti riječi jednog uzvišenog spisateljskog stanja uma i svijesti na tvrd i neugledan papir... U rijetkim prilikama papir bi bio debeo, tvrd i hrapav sa kvalitetno utisnutim slovima, što je bio izuzetak jer takav papir bi debelo prednjačio i pred masom mekanih papira. Senzacije i nekakve senzualnosti nije doživljavao ali je bio zadovoljan viđenim. U većini prilika, njemu dovoljno.

Čitanje je bilo proces koji se neminovno uklapao u to jer je čitao polagano, znalački, studiozno i usmjereno. Bio je konzistentan u svojoj namjeri da upije u sebe svako slovo, svaki razmak, svaku interpunkciju, svaki samoglasnik i svaki veznik. Volio je mostove; kako u životu, tako i na papiru. Papir je personificirao život kao što je život emanirao ili entropirao papir. Papir je životu davao cjelovitost; život papiru uzvišenost ili ništavnost. Papir je odašiljao impulse transcedentalnog i realnog- život ih je oblikovao.

Vidje da u izlog nisu postavili nove knjige. Žena iza pulta nekoliko metara u unutrašnjosti prostorije lijeno je zijevala i Zavoru je to bio znak da produži dalje. Kap kiše pade mu na dlan. Pogleda prema nebu. Kada mu je i druga i treća kap pala na glavu, osmjehne se, otvori kišobran te bržim korakom prijeđe ulicu, klupu na koju je namjeravao sjesti - na periferiji manjeg parka pored knjižnice - te se zaustavi pred starom sjenicom iz doba Prvog Svjetskog Rata. Uđe unutra, zatvori kišobran, sjedne na klupu te objema rukama, gotovo istovremeno, izvadi iz torbe svoje dvije najveće strasti, duhan i knjigu.


* * *


1912. godina nije mu donijela ništa novoga. "Sraz razmjernoga", kako je to volio nazivati. Tek što je nova godina počela a već je nastavio stare navike potrčka u ogromnoj mašineriji Socijaldemokratske Partije. Do sada je promijenio tri tramvajske postaje i četiri kočije, dok se probijao kroz vrevu munchenskog osinjaka, sudarajući se sa damama u raskošnim bundama i gospodom u krznenim kaputima, sa podebljim monoklima na licima. Nikakva filozofija, za čudo mileno, nije mu kolala moždanim stanicama, niti mu je išta u toj mjeri zaokupljalo pažnju da bi mu misli, makar na tren, skrenulo sa bitnog. Išao je za ambicijom, da konačno prestane biti potrčko i postane nešto više. Sastanak na koji je jurio pripremljen sa hrpom planova i demonstracija, trebao je tome pridonijeti - probitku.

Deset godina kasnije, na gotovo isti dan (koliko je mogao prizvati prošlost u sjećanje) hitao je nedavno popločenom ulicom prema sjedištu stranke, da se vidi lice u lice sa Kautskym, vođom partije i velikim Lenjinovim oponentom. Sada, deset godina kasnije, retrospektivno je imao uvide u svaku poru tadašnjih političko metafizičkih zbivanja koja su po njega završila gotovo na tragičan način. Da je toga dana produžio na posao, umjesto svratio do grofice Schablatsky na čaj, ne bi upoznao Madame Beningfly, ne bi ušao u svijet okultnog na velika vrata, preciznije - naglavačke, i ne bi bio iniciran Choronzonom.

Da je taj dan došao na sastanak. Ne bi bio to što je danas bio.

Ispred sjedišta stranke gotovo da se sudario sa Kautskym.

"Grofe Velež", ponizno prozbori Kautsky. "Milo mi je i neobično drago da se napokon susrećemo!"


* * *

"Reći ću vam što je to sranje", Van je otpio gutljaj iz škrnicla. "Sranje je kada vam magijski prikaće Koronzončinu fakeri u skupocjenim odijelima i automobilima. Pičketine sakrivene iza svog društvenog položaja i pederskih udruženja. Oće neko rakije?"

Merlin i Finor odbiju.

"Ne hvala", rekoše gotovo jednoglasno. "Imamo joint"

"To sranje ga još više rajca", frknu Van kroz nos.

"Koga?", upitaše obojica zbunjeno.

"Koga...Kurca moga", klošar prezrivo pljune na pod te im se unese gotovo u facu. "Slušajte balonje...nemate vi pojma. Ta zvijer drka po vama dok spavate. Jebe vas u šupak dok gledate nogomet na televiziji i igra vam se s mislima dok razmišljate. Jebe kroz vas dok jebete i krade vam energiju duše dok se smijete. On je jedan zajebani kurvin sin. Majku li mu jebem seljačku."

"Koronzonu?", Merlin upita zbunjeno.

"Pušiš mi kurac na balonu! Naravno da Koronzonu. Pa o kojoj pizdi materini pričamo? O bubamarama?!"

"Daj, ovaj je lud u glavu. Retard neki."; Finor povuće Merlina za rukav. "Ajde idemo"

"Ček", Merlin mu odgurne ruku. "Sanjao sam ga. Sanjao sam upravo ovaj razgovor. Kužiš ti mene?! Upravo ovaj ovdje razgovor koji vodimo!"

"Ojebotebog!", Finor povuće dim te pruži joint prijatelju.

"Sve je to kuirac na batini", reče Van prezrivo, pljujući sa pločnika na ulicu. Mala kockasta trgovina alkoholnim pićima,koja je radila cijelu večer, bila je omiljeno okupljalište lokalnih zgibidana, alkoholičara, nekolicine metalaca i par nadobudnih skatera. Tu i tamo monotoniju bi razbilo nekoliko naoružanih ljudi sa pištoljima i automatskim puškama, sa širokom paletom radnje od pokušaja pljačkanja trgovine pa do obračuna na velikom parkiralištu koje je povezivalo trgovinu i obližnje kino. Pokušaja pljačkanja trgovine bilo je mnogo ali niti jedan nije uspio. Odgovor vjerojatno leži u vlasniku, bivšem marincu i osobi koja bi svakih nekoliko mjeseci zatrvarala radnju i svakih nekoliko mjeseci je ponovno otvarala. Jezici su govorili u zanosu trača, o Panami, Nikaragvi, Zairu, Nigeriji, Čadu te svim onim trećesvjetskim zemljama gdje bi tajne službe slale svoje ljude "u mirovini".

"Sve je to kurac", Van skupi slinu. "Namješteni hologram, majku im jebem. Nema Sunca, nema Mjeseca, samo ogroman staklenik. Jebu nam majku svi, krvave im se majke najebem"

Merlin i Finor se pogledaju. Ne rekoše ništa.

"Pogle samo one duhove...neki dan opet priča kako u nekom tunelu neka ženskica, neka autostoperkinja duh, zaustavlja usamljene vozaće, gata im iz dlana te nestaje na kraju tunela...Ma nabijem ih nakurac. Hologram, braćo, hologram. Nije li interesantno kako se svi ti duhovi pojave uvijek na određenom mjestu i nestaju na drugom mjestu, uvijek i nanovo, sa istom retardiranom isprogramiranom radnjom?! Šta nije recimo tipovima popušila kurac ili im zapjevala neki MTV hit...????? KUžite debilanu? Hologram...Poput kadra iz filma koji se pojavlja ili dijela ploče koji se vrti u krug. Ko magnetska traka...ko magnetko polje koje bilježi svaku jebenu stvar u matrici...Jel ovo greška u matrici?"

Finor i Merlin ne rekoše ništa. Merlin šutke doda joint Finoru.

"Ajd daj taj joint više", zaurla Van..."Raspizdile me ove očitosti"

- 10:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.09.2013.

Mali teaser za 7mo poglavlje romana (Mobiusova Ravnina)

(za otprilike mjesec dana okacit cu cijelo poglavlje. do tada...)

"Sanjao je ogromnu prozirnu negativnu sferu kako prolazi pored njega, odnekud vukući u sebe entitete za koje bi se zakleo da su poznati...kao da su njegovi. Sfera se proširila velegradom i stala se kretati između nebodera, dok je zalazeće sunce davalo narančasto crveni odsjaj na visokim katovima prozora i krovovima zgrada. Uhvati sebe kako stoji na polju, ogromnom polju na ulazu u grad i dirigira nevidljivim orkestrom, dok u pozadini sviraju taktovi Beethovenove 5 simfonije.

Slijedeći san bio je uznemiravajući. Prekrasne djevojke neviđene ljepote i naizgled anđeoske energije, direktno su se slale na velike energetske potencijale da im blokiraju i kontroliraju seksualnu energiju i kreativnost. Mother Of Darkness, isprogramirane tisućama porobljavajućih programa i ispunjene skarletnom energijom upijajuće Scorpio Sfere, često i same hibridnog nehumanoidnog porijekla, proizašle iz okultnih radionica iluminatskih kompanija,imale su jednu i jedinu ulogu, poput Terminatora: pronađi, lociraj i uništi. Da nema tih skarletnih žena, koje su u svakom trenutku kadra svakom muškarcu okrenuti umom i "srcem", svijet bi već odavno povratio davno suspregnutu i potisnutu kreativnu energiju Apsoluta; neokaljanu i sakrivenu ispod velova drevnog znanja. Gledano biokemijski, tako dugo dok feromoni luduju, muški organi se nekontrolirano dižu a neobuzdana seksualna energija hrani hibridne i vampirske sfere, tako dugo će postojati status quo između svjetla i tame!"

- 12:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2013.

Mobiusova Ravnina - roman (poglavlje šesto)

"Ovo je nevjerojatno", Šragh se udaljio od monitora. "Pogledaj ovo", reče Urghu koji je sjedio tik do njega.

Urgh baci nehajan pogled na ekran. Čovjek koji je sjedio u naslonjaču svoje dnevne sobe bila je jedna od normalnijih pojava prilikom osmatranja programiranih subjekata u noćnim satima.

"Da, i?", mrzovoljno upita Šragha.

"Pogledaj mu misli", dobaci Šragh te pojača misaoni "KondenzKodeks" do maksimuma.

Urgh se zagleda u misli. Četverodimenzionalne siluete počinju plesati unutar i izvan njega. Iskljući centar za senzacije i usmjeri misaoni centar direktno prema mislima tuđinca.

"Hm", reče, "gleda tv show i zaključuje kako je sve puno besmislenosti i ispraznih dijaloga, te banalnih nerealnih situacija, samo da ljudi što više poistovječuju sebe sa time i svakodnevno sve više i više glupe...". Okrene se prema Šraghu. "Da, i? Ovo nije opasno", ustane da se vrati za svoj monitor. "Ovo je latentno stanje kakvo proživljava svaki kvazi mistik i moderan filozof..."

"Pogledaj malo bolje...malo dalje", upozori ga Šragh.

"U majku mu jebem", promrmlja Urgh.

"Jel sad malo... opasnije?", Šragh pređe preko svoje retorike i pritisne crveno dugme. "Ima da ga odred preko noći obradi", reče.

"Ma majku mu jebem...pa kako?", Urgh je gledao monitor u nevjerici. "Kako je pobogu došao do zaključka da je Sunce lažno, da ne postoje ni Sunce ni Mjesec, da je Zemlja obična ravna multidimenzionalna ploča, sa efektom elektromagnetskog staklenika u kojem ljudi žive kao ovce u toru, kao hrana za multidimenzionalne gospodare kojh sami nisu svjesni? Kako je pobogu došao na usporedbe sa filmovima Matrix, Grad Tame, Trumanovim Show-om i crtanim filmom Wall E, gdje su ljudi zarobljeni na svemirskom brodu od strane automatskog pilota? Kako?"

"Sjećaš se kada sam ti rekao da su neki od njih počeli promječivati da `Sunce` bilježi svaku njihovu energetsku promjenu koja probija granice `staklenika`?", Šragh je nervozno lupkao prstima po stolu.

"Da, i?", Urgh je postajao sve tanjih živaca. "Ajde ne glumi više i pljuni to van..."

"E ovaj je promatrao `Sunce` i kako se svaki puta mijenja i pojačava sa njegovim izlaskom iz kuće. I tako, korak po korak. Dok na svoje oči nije vidio `Sunce` kako se u djeliću sekunde pojačava...pred njegovim očima"

"Pa to je onda ogromna anomalija u mreži....To je ogromna greška...", zamijeti Urgh.

"Ili to...ili su njegove oči postale osjetljivije na stvari izvan `staklene bašte`", Šragh mu uputi zabrinut pogled. Osjeti kako mu se od zabrinutosti napinju ljuske. Svojim senzorima za upijanje ljudskih emocija osjeti oscilacije u Urghovom polju senzacija i utisaka. Urgh osjeti korespodenciju te nakezi oštre zube poput britve prema njemu. Šragh prekine kontakt i uputi mu pogled izvinjenja. Ipak je bilo slučajno. I namijenjeno ljudima. Namijenjeno prvenstveno onome koga će posjetiti sa odredom. Odmah. Sada. Ovog trena.

Trenutak kasnije, odred za direktno programiranje uđe u prostoriju.



* * *


Ogromna noćna lampa udari ga u glavu dok mu je pokušavao uhvatiti noge. Otrgnuo se iz njegovog stiska i udario ga petom direktno posred čela. Omuurr zatetura i pokuša ga uhvatiti još jednom.

"Olivere, nema se smisla opirati", Šragh je na očigled mirno promatrao situaciju. "Ionako ćemu učiniti to to po što smo došli...prije ili kasnije. Sa tvojim opiranjem ili bez..."

"Nabijem te na kurac", vikne debeli čovjek i skoči na krevet. Petoro stvorenja okružilo ga je sa svake strane, tako da je morao leđa prisloniti uza zid da ima kakvu takvu kontrolu.

"Mene ćete sa iglama bosti, stoko amaterska", pljune prema prvom reptilu. Pljuvačka se odbije od glatke zelene uniforme.

"Mi smo rebdivi, prijatelju", Šragh se nasmije i da znak prvom do sebe da izvadi senzualizer. Izgubili su već dosta vremena a za bilo kakvu daljnju silu morat će neutralizirati pola stambene zgrade. Iako je znao da u zgradi nema više "senzitivaca" poput debeljuškaste spodobe koja se onako grdo organski ljuljuškala pred njim i pokušavala glumiti otpor. Ne, nabit će ga valovima euforije i ostaviti nekoliko minuta da onako napucan se napaca vlastitim senzacijama, "pozitivnim" i zatim će ga poput zemaljskog purana našopati tabletama zaborava i anesteticima da ublaže mentalne patnje i pretvore ih u klasične tjeskobe i depresije. Ovaj čovjek ionako je bio individua sklona anksioznosti, pa je šteta ne vratiti ga u njegovo primarno i izvorno stanje. Prvobitno ali korespodentno njegovim sakrivenim željama.

Kronkh izvadi senzualizer i uperi ga u čovjeka koji se panično držao zida. Podesi senzualizaciju na maksimum. Pritisne dugme.

Bljesak je bio prejak. Zasljepi ga do same jezgre. Padne na pod kao pokošen. Nogama mu počne strujiti zlatno bijela struja koja ga je počela paralizirati oko bokova. Tresući se gornjim dijelom tijela, panično okrene glavu, koliko mu je vrat dopuštao, da pronađe Šragha.

Pogledi im se sretoše na polovini prostorije. Zapanjenost jednoga što drugoga vidi da podu i drugoga što prvoga vidi prikovanog uza zid, nepomičnog, sa istim paničnim pogledom u očima, dok su promatrali najveći užas nad užasima koji se nalazio u sredini prostorije.

Kronkh je, grcajući na podu, svjestan cijelog odreda razbacanog po prostoriji, po svim njenim kutevima i zakutcima, mogao samo pratiti vlastiti tok misli i koliko toliko ga kontrolirati, sprečavajući napade panike i očaja koji su mu dolazili u sve većim i sve jačim valovima.

Šragh je prikovan uza zid bio mnogo svjesniji situacije i mnogo je bolje mogao kontrolirati vlastite emocije; sve tri od njih. I bol i agresiju i strah. Ovo što se nalazilo na sredini prostorije nije se smjelo nalaziti u sredini prostorije. Nije se smjelo nalaziti niti u univerzumu. Koji se kurac, za krilatoga boga, zapravo događa. Pokuša se osloboditi nevidljivog svjetlosnog stiska ali čim napravi i najmanji pokret, energija ga toliko silovito vrati u prvobitno stanje da je pomislio kako ga nije samo prikovala još jače uza zid, već mu polomila sve unutrašnje organe.

Silueta se kretala sredinom prostorije. Visoka svjetlosna spodoba nešto viša od 4 metra bila je sagnuta u ramenima i u gotovo grotesknom plesu gornjeg i donjeg dijela "tijela", nadvita nad nekoliko zgroženih reptilskih spodoba koje su zgranuto promatrale priliku. Prilika pogleda prema kompjutoru koji se nalazio nekoliko metara dalje, tik do samih vrata koja su izlazila na balkon, te napravi dva tri jedva zamjetna pokreta nečim što bi se moglo nazvati rukom ili nekom vrstom uda, nekakvim organom koji bi samo najmaštovitiji mogli nazvati kombinacijom ruke i ticala...i bejzbolske palice.

Nakon tih nekoliko kretnji, kompjutor podivlja te se monitorom rasprede na milijardu simbola na granici vidljivosti. Oliver, još uvijek čvrsto priljubljen uz zid, makne pogled, jer je osjećao da će skrenuti umom ako još jednu sekundu pogled zadrži na simbolima.

Nakon nekoliko sekundi, začuje se muzika.

Zvuk italo disca ispuni prostoriju.

Oliver zbunjeno pogleda u spodobu, ne osjećajući nikakav strah.

"Galaxy Hunter?", upita. "Ovo je Galaxy Hunter!"

Nije znao da li da vrišti od zbunjenosti, padne u nesvjest od očaja, rasplaće se od sentimentalnosti nad muzikom svoje mladosti, ili činjenicom da iz kompjutora dolazi nešto što uopće nije imao na njemu, a Heksternet je odavno prestao koristiti, još u doba dok je osjetio da slitine paraju mozak bespoštedno, mnogo jače nego kod njegove preteće, Intereneta. Tako da, nije bilo šanse da je spojen na išta i da hvata valove ijedne Heksternet ili Hollis-net ili neke radio stanice. No, nekako sam sebe u mislim prozva debilom, nakon što je zaključio da je muzika sa kompjutora vjerojatno najnerevantnija stvar u prostoriji, a možda i cijeloj poznatoj Zemlji pored gomile razbacanih reptila po prostoriji i jednog bića za kojeg je naslučivao što bi moglo biti, jer se u vizijama susretao sa njime već. No, nikad face to face, ovako direktno i beskompromisno. Beskompromisno, naravno, njegovom umu i osjećajima. No, i jedno i drugo je za neko divno čudo - mirovalo.

"Da, naravno", glavom mu prostruji poruka kao da mu netko ispisuje tekst u malom mozgu, koji se sinapsama i poljima dendrita seli u veliki mozak i tamo odzvanja u eksplozijama svjetlosti. Istovremeno, taj glas je u Šraghovoj glavi i u glavama ostalih reptilskih vojnika zvučao poput rastezanja smeđeg pudinga, uzavrelog i kipućeg. Odvratan osjećaj. Šragh se strese od same pomisli da bi se osjećaj mogao ponoviti.

Ali ponovi se...

"Zar ne voliš disko, prijatelju kapetane Šraghu?", misli u glavi odzvanjahu posprdno, dok se trudio odagnati osjećaj smeđeg želatinastog pudinga iz nje.

"Slušaj me", odgovori Šragh kad se malo pribrao. "Njih možeš zaplašiti", gledao je vojsku reptila kako se paralizirano užasava na podu, gledajući u biće kao u neko polubožanstvo. To je bilo ono što ga je iritiralo više od ičega.

"Slušaj me", ponovi, gledajući pravo u svjetleće biće". "Ja znam tko si. I znam što možeš. Oni nemaju pojma tko si. I užasnuti su. Ono što si je tajna. A tajna je da si ti jedan veliki bijeli glatki kurac, bez boje, mirisa i okusa, koji niti treba biti ovdje, niti treba biti uopće u ovom univerzumu. Ja sam mislio da je sporazum bio jasan. Barem se pokazalo da je jasan tri četvrt kvadra godina..."

Puding u glavi mu uzavre. Stisnu zube od bola. Ali prkos ne popusti.

"Au, majstore kapetane, što si se umreškao; kao lignja na kiši. Hoćeš reći da ne voliš disko? Pa zar niste ti i tvoji kompanjoni došli sa ovim sirotim bićem imati malo diska? Ha? Malo plesa? Malo se igrati sa njim dok mu disko kugla preskaće u glavi? Niste li?"

Biće pogleda reptile na podu, koji se na sam pogled više zgrče. Jedan zaurla u agoniji.

"Slušaj me, pičko višedenzitetska", tebi ovdje nije mjesto", Šragh je siktao prema njemu, očima punim mržnje.

"Pa onda me otjeraj", intonacija bića bila je više blago sarkastična nego nadmoćna. Ni u jednom trenu biće nije pokazivalo ništa do gole znatiželje i zabave. Biće se zabavljalo. Šragh je čuo priče o njima. Gledao je i nekoliko holograma na kojima su ih uspjeli uhvatiti u monitorske veze i zabilježiti njihovo prisustvo. Naravno, možda je pet posto monitoring uređaja bilo pošteđeno prskanja, eksplozija ili jednostavno čiste svjetlosne dezintegracije, nakon što je zabilježilo neku od pojava ovih bića.

"Odlazi odavde", sikne Šragh prema njemu, pokazujući mu svoj razdjeljeni zmijski jezik. "Ovdje nisi dobrodošao!"

Mnogi su se među višim kastama rebdiva/reptila bojali i užasavali ovih stvorenja, takozvanih Sibius Anara iz Sirius A zvjezdanog sustava 4-og, 5-og i 6-og denziteta; tih solarnih stvorenja mentalne snage kojom je svaki pojedinac mogao uništavati galaksije i čitave vojske takvih kao što je on. No, Šragh ga se nije bojao. Odgajan je da prezire sve čega bi se trebao bojati, pa tako i ovog Sirius A intrudera!

"Onda me otjeraj! Hajde!", biće ga je provociralo. "Kako ide ona vaša kletva za tjeranje: `šra pa ra da šonkaralada kragrutrlkrltrghar`? Tako nekako, jel?"

Pola slogova bilo je izgovoreno visokom intonacijom. Samo guturalno izgovaranje slogova, pazeći na niske i ekstremno niske frekvencije, moglo je tjeralicu učiniti učinkovitom. Ovako, biće gotovo da probi slušne opne svih njih u sobi, osim humanoida koji nije silazio sa kreveta, i to da probije uši iznutra. Nevjerojatno koliku je mentalnu snagu imalo ovo biće; i još je nevjerojatnije kako se pogravalo sa njima.

Jednom vojniku na podu pozli i počne mu curiti zelena tekućina iz desnog uha. Krv.

"Tko pusti reptilsku krv, neće proći nekažnjeno", zaurla Šragh, taman sekund prije nego li ga biće pogleda i Šraghu prsne žlijezda govora u grlu. Ili je bar je on mislio da je pukla. Tik prije nego li se onesvjestio.

U glavama ostalih vojnika čola se izričita naredba iz komandnog stožera: "IZLAZITE VAN! PREJAK JE ZA VAS!". Komanda je očito, nakon 100 godina blokade, saznala što se događa u prostoriji. Kronkh je bio razočaran cijelim razvojem događaja. pitao se zašto se komanda ponaša ovako kukavički. Zašto? Oni nisu bili kukavički narod, kao narod ovog debelog nakaradnog humanoida. Ovog slabića, stvorenja bez "kala", ratničke želje za moći i pobjedom. Opet doživi gnječenje mozga. Mozak mu propara milijun sitnih žmaraca. U taj tren, biće, kao da je znalo sve što se događa, popusti energetski stisak oko njih i oni se slobodno digoše sa poda, uzmu posrnulog Šragha, koji se netom prije toga sa zida stropoštao onesvješten na pod, i odu kroz nevidljivi portal van iz sobe.

Oliver je užasnuto promatrao prizor. Promatrao je cijelo vrijeme užasnut, no kao da ga je neka nevidljiva struna držala u normali. Kao da promatra nešto sasvim uobičajno i svakodnevno. Kad su on i biće ostali sami, stropošta se na krevet, naglo oslabljen i ispovraća po novoj pidžami. Zatim se skutri na krevetu i glasno zajeca.

U glavi začuje kristalno jasnu misao, popraćenu energetskim dizanjem i naglim rastom vlastite volje.

"Zamlja je kao otok, zatvoreni otok, ili kao država, mala i minorna država na ogromnoj planeti, obavijena staklenom konzolom, koja sprečava dodir sa ostatkom Velike Planete i služi kao model prema kojemu se ostale države ravnaju. Svi eksperimenti odigravaju se unutar matrixa Zemlje, osvjetljene lažnim Suncem, največim monitorom i sondom za programiranje uma i krađu energije duše; i ozračene lažnim Mjesecom, največim portalom za krađu seksualne energije /prane i odašiljanje iste u bezenergetski svemir preko kapija Škorpiona, velike Crne Rupe. Otkrio si polagano kako stvari funkcioniraju u ovome svemiru. Počeo si se boriti za sebe. Samim time, stekao si pravo da dobiješ Sibius Anar biće kao svog osobnog čuvara. Pazi, ja te neću moći uvijek štititi na način na koji bi ti to htio ili koji je po tvom mišljenju najpogodniji za tebe u nekom datom trenutku, ali zapamti, ja te branim kako Svemir zahtjeva,a to znači: rast ćeš i patit, bit ćeš sve i ništa, bit ćeš presretan i užasnut, napadan i onaj koji napada i brani svoje. Ja sam tu da ti budem balans dok ga sam ne stekneš. Dok ne staneš na vlastite duhovne noge. Jel ti jasno?"

"Jasno ko dan", Oliver zagnjuri glavu u svileni jastuk i zaspi.

- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 22.01.2013.

Mobiusova Ravnina (roman) - poglavlje peto

"Hvala, Greta"

Gledao je sekretaricu kako napušta kancelariju, obrativši nekoliko sekundi njezinoj zamamnoj stražnjici.

Lukas Hermansonn zadovoljno se osmjehnu, ispusti uzvik laganog olakšanja.

"Materijali su tu, noviteti su tu, ja sam sretan, dan je lijep, a kurac mi se dignuo već u 8 ujutro", nasmije se prebirući po materijalima koje mu je maloprije donijela Greta.

Osmjehne se još jednom, uzme prvi spis u ruke, otvori fasciklu, i poput atletičara okrene se prema ogromnom stalkenom zidu i panorami užurbanog grada.

File koji je držao u rukama bio je napisan na svega nekoliko stranica. "Tim bolje", pomisli, "Bolje da dan započnem sa nekšim lakšim"

Započe čitati, lagano nogom udarajući neki svoj zamišljeni ritam po kotačiću postolja stolice.

Prve redove iz navike preleti. Dva tri pasusa prijeđe olako ignorirajući uvod.

Najednom, stane.

Počne namrgođeno čitati iz početka.

* * *

"Dragi uredniče glasila Moderno Doba!

U vezi članka kojeg ste objavili u prošlom broju pod nazivom `DNA - može li utjecati na trenutne promjene čovjekove vanjštine?`, osvrnuvši se pri tome na nuklearni genom i njegovu funkciju i hipotezu o `programiranju` male jezgre organela da čovjek snagom volje, preko organela, utječe na sintezu RNA i pri tome na kompletni ustroj genetskih kodova.

Iako vjerujem da članak neće polučiti nikakav veći interes javnosti, osim biologa koji će to u trenu odbaciti sa osmjehom i nekolicine paraznanstvenika koji će se zdušno baciti na proučavanje hipotetske materije, evo, upravo ovaj članak me ponukao da vam napišem jedno kratko pismo u kojem ću iznijeti neke stvari koje ionako nećete objaviti (osim ako niste potpuno ludi i da idete riskirati ugled svog časopisa).

Ako se pitate zašto vam pišem nešto što nikako nećete htjeti objaviti, razlog je vrlo jednostavan. Odabrao sam upravo vas da "pustim bubu" koja će kasnije neminovno krenuti usmenim putem u određenim krugovima ljudi, možda kroz dva ili tri desetljeća prouzrokovavši jedan omanji pokret; mogli bismo reći pokret otpora.

Protiv čega? E opustite se u fotelji, ili se uznemirite, kako vam drago, pa da počnemo.

DNA je sekvenca uma koja leži u mentalnoj ravni i može joj pristupiti bilo tko, ko ima uvid u svoju mentalnu mapu i svjetove koji se kriju unutar i izvan njegove mentalne mape. Potrebno je poznavati ustroj vlastita uma a to imaju mogućnosti samo rijetki. I odabrani. Najkraće rečeno - rijetki odabrani među rijetkima koji imaju uvide u pravu prirodu stanja na planeti.

Kodovi pokrenuti u umu, takozvani arhetipovi, pokreću mitohondrije i pokretačku energiju mitohondrija usmjeravaju prema mentalnoj ravnini, gdje se povratnom spregom ta energija vraća uvećana za vrijednost energije samoga arhetipa.

Poznavaoci drevnih ezoterijskih doktrina imali su uvide u ovo stanje,koje se zove "stanje najviše vizualizacije kod stanja metarmofoze".

Možda prije svega da skrenem na rudimentarnu činjenicu da se ljudski rod dijeli na dva dijela - humanoidan dio i jedan mnogo mnogo stariji - reptilski dio.

Reptilski dio čovječanstva zauzima otprilike 55 posto ukupnog čovječanstva.

Ostalo otpada na 12 takozvanih "DNA frakcija" koje su humanoidnog oblika ali se razlikuju prema nekim manje ili više bitnim značajkama. To sad nije bitno.

Bitna je razlika između reptilske i humanoidne pod rase unutar jedne rase koju nazivamo "čovječanstvom".

Morat ću opet skrenut sa teme na jednu drugu temu, ostavljajući naizgled sinkretičku prazninu u svom tekstu, ali molim vas za malo strpljenja; uskoro će sve doći na svoje mjesto!

Nedavno ubojstvo Kennedy-a počinjeno je da se prikrije njegova reptilska priroda, koju je želio obznaniti cijeloj ljudskoj vrsti. Njegovoj podvrsti to se nije svidjelo.

Reptilska rasa stara je preko 50 miliona godina. Humanoidna malo preko 5 miliona.

Finalnim eksperimentom viših rasa, takozvanih kreatora naše stvarnosti, oba oblika su nakon nuklearnog rata koji se odigrao 900 000 B.C. na području današnjeg Tihog i Atlanskog Oceana (Lemurija i Atlantida), jednostavno bila prinuđena da uđu u takozvani `koncenzusni` oblik, ambalažu kakva danas krasi svakog pripadnika ljudske populacije.

No ispod kože i ispod tkiva, ispod krvi i mesa, unutar kostiju, kriju se kodovi za otključavanje i jednog i drugog primarnog oblika, od kojih se svaki oblik djeli na niz manje ili više srodnih obličja.

Reptilski oblik može varirati od patuljasto reptilskog, dlakavo reptilskog, preko krilato reptilskog do obličja koja mogu nalikovati na anđele, samo sa znatnim anomalijama u strukturi lica i kostiju. Humanodna obličja osciliraju od obličja srodna koncenzusnom ljudskom (dakle, ovom u kojem se svi nalazimo) pa do obličja koja su ljudskom umu u ovoj etapi mentalne i duševne zatvorenosti, perceptivno potpuno nepoznata.

950 000 godina B.C. reptili su dobili mukotrpni rat i pokorili humanoidnu rasu čiji su prestavnici milijunima godina ranije došli iz drugih univerzuma i različitih galaksija i planeta i naselili Zemlju u namjeri da je osvoje i protjeraju reptile.

U svemu tome prisutna je jedna ironija. Ako ste humanoidni čovjek, onda je taj rat bio osvajački. Ako ste reptilski čovjek, onda je taj rat bio oslobodilački. Pobjedom u ratu, reptili pokoravaju humanoidne rase.

Pošto je nuklearan rat opustošio većinu planete, povlače se sa 80 posto zarobljene humanoidne populacije ispod zemlje i gotovo 50 000 godina rade na materiji (oklopu) koji bi i jedne i druge zaštitio od štetnih posljedica vanjske radijacije.

Kada su uspjeli ostvariri jedinu vanjsku formu koja je uspjela egzistirati u uvjetima nepojmljivim i za reptile i za humanoide, kroz nekoliko tisuća godina čovjek se stapa sa novom energetskom okolinom. Reptilima je bilo potrebno sunce, no pošto zbog pojačane radijacije nisu u sebe mogli primati supstance poput kalija, počinje pojačana eskploatacija iz hodajučih spremnika znanih kao - humanoidni dio ljudskog roda.

S vremenom potreba za kalijem pojačala je i druge receptore u reptilskom sustavu pa počinju od humanoida uzimati sve supstance koje im fale. Pošto su reptili mnogo snažniji mentalno, supstance koje im fale direktno mentalnim putem uzimaju iz humanoida, iz centara koji su spremnici energije koja sačinjava, između ostalog i supstancu koja reptilima nedostaje.

Na taj način nastaje najveća krađa energije u čitavoj povijesti univerzuma. Reptili stvaraju mentalnim putem vlastite više svjetove, koji se poput astrala i spajajući se sa astralom, stapaju sa podsvješću humanoida, držeći ih u matriksu, matrici, zatvoru bez boje, mirisa i okusa.

Svaki humanoid ima na sebi nakačenog reptila parazita koji se hrani njegovom energijom i na taj način se održava. Jedna humanoidna osoba na sebi može imati zakačeno više reptilskih entiteta, ali to već ulazi u opsjednutost, jer osoba ne može podnijeti količinu reptilske energije u sebi i na sebi. Matrica je posložena tako da obično na jedan humanoidni entitet dolazi jedan reptilski.

Također, na jedan humanodini entitet dolazi jedan reptilski kontrolor koji direktno upravlja njegovim umom i sabotira ga. To može biti reptilska osoba (majka ili otac ili brat ili djed ili baka ili sestra ili tetka, stric, kum...) koja je nakačena na humanoidnu osobu, a i ne mora.

Bitno je za shvatiti da i kontrolor i nametnik žrtvu drže u stanju konstantnih senzacija tjeskobe, straha, depresije i slabosti. Humanoidan osoba toga se može osloboditi, ali to znači kidanje matrice oko sebe i spona sa reptilima oko sebe, što može teže oštetiti nametnike i kontrolore. Zato matrica ne dopušta takve stvari i svom snagom i iz svih manipulativnih i direktnih oružja napada i sprečava humanoidni entitet da dođe do viših spoznaja, i napokon, do oslobođenja.

Intenzitet nametnika često ovisi o kapacitetu i potencijalu humanoidnog stanara. Ukoliko je stanar duhovno jak, postavit će mu se i vampirski jak nametnik. Ukoliko je više emotivno jak, emotivni nametnik. Mentalno jak - mentalni nametnik itd.

Nametnik i programer često humanoidu u djetinjstvu pokore volju, pa kad ju isti jednom u trenutku buđenja počne i oslobađati, osim nametnika i programera / kontrolora imat će za neprijatelja i reptilske programe infiltrirane u sebi. To je bitno za shvatiti.

Trenutno je nebitno koliki je omjer humanoidnih i reptilskih rasa u višim univerzumima. U našem je omjer 98 posto u korist reptilske podrase. Upravo zato, mnoge više reptilske frakcije žele ući u domenu gdje mogu iskusiti sebe i vlastitu dominaciju nad humanoidnom podrasom.

Naravno, zaključujete u nastavku, da je logično da se reptili nalaze posvuda, u svakoj porodici, raspoređeni između humanoida da humanoidi nikada ne doznaju svoje pravo porijeklo. Većina reptila nije svjesna ni svojega, ali njima to nije ni bitno, tako dugo dok u sebi posjeduju kodove za dominaciju nad huimanoidnim umom i humanoidnim duhom.

Reptili su zakinuti za emotivni centar i njihova duhovnost seže do nižih sfera duha, za što su im potrebni duhovni kapaciteti humanoida. Zato su pripadnici reptilske podrase stoljećima i tisučljećima stvarali magijske sustave za krađu i manipulaciju humanoidne energije, najčešće na seksualno/emotivno/mentalnom planu.

Hrane se Voljom, Ljubavlju i Kreativnom Energijom humanoida.

Reptilski "bog" je Jehova / Seth / Zmijski BOg, dok se humaniodi nalaze po direktnim protektoratom Majke Božice Izide (Shekine / Sophie / Svetog Duha), koja je korespodent gnostičkom poimanju "Ja Jesam" božanske sintagme, koja se očituje perceptivno kod većine humanoida kao "percepcija Apsolutnoga" ili "Percepcija Boga".

Od rođenja humanoidi su podvrgnuti stigmatizaciji i takozvanoj demonizaciji, gdje se njihova energija manipulira od najbližih članova porodice reptilske podrasne pripadnosti, pa preko reptila u vrtičima, školama, na fakultetima, na poslu...

Zamaptite - reptili pretežno nesvjesno ali programirano vladaju humanoidima da bi opstali u materiji...

Zato se zadnjih desetljeća događaju ogromne promjene u klimi. Opet se ide na vraćanje starih energija prije zračenja, ali ovoga puta samo onih koje bi odgovarale samim reptilima, u njihovom tisućljetnom snu da se konačno otarase humanoidnog dijela ljudskog roda.

1935. godine reptilski predstavnici ljudskog roda, sa subrasom viših reptila, znanom kao siva rasa, potpisuju sporazum o finalnoj agendi istrebljenja humanoidnog dijela ljudskoga roda.

Od tog sporazuma prošlo je ravnih 30 godina i par mjeseci, i vidjet ćete kako će se stvari početi rapidno odigravati na području ljudske "psihe" u sedamdesetim, osamdesetim a naročito u devedesetim godinama ovog stoljeća kao i u godinama koje slijede u idućem tisućljeću.

Humanoidni rod pred velikom je provalijom, jer pomoć "odozgora" je rijetka i pretežno se tiče individualnih utjelovljenja nekih viših humanoidnih anđeoskih rasa, humanoidnih solarnih rasa, pojedinih humanoidnih demonskih rasa i ostalih viših humanoidnih rasa koje posjeduju vlastitu duhovnu energiju koja im je potrebna za sjedinjenje sa Božicom.

Nama humanoidima u tajnim ezoterijskim krugovima, poznata je činjenica da se okuplja humanoidna svita oko utjelovljenog Lucifera, anđeoskog vojskovođe, koji će povesti humanoide prema finalnom oslobođenju i probijanju mentalnih / astralnih barikada i dovođenja same Božice na Zemlju. No sve se radi na tome da druga strana to spriječi. Mi humanoidi sa drevnim znanjima o tome tko smo i što smo, možemo samo promatrati i pokušati što posrednije utjecati na to, da ne otkrijemo sebe i uništimo apsolutno svaku šansu u očuvanje drevnih duhovnih humanoidnih znanja.

Nemojte da vas u budućnosti zavaraju neke teorije koje će druga strana plasirati van, o borbi između "Sinova Jednog" (Lucifera / Ozirisa) i "Djece Beliala" (Setha / Jehove), jer u prvoj frakciji ima mnogih reptila kao što u drugoj frakciji ima mnogih humanoida. Nevjesnih, pretežno. To nisu duhovni pokreti; to su samo sakriveni drevni religijski pokreti koji hine duhovne pokrete.

Zapatite, nijednu istinu koju ćemo mi pokušati plasirati van, reptili neće nespremni dočekati i odmah će ju u korjenu suzbiti ili ju manje ili više izmijeniti, tako da neće biti niti jedne teorije koja će sačinjavati potpunu istinu, bez da istina bude zamučena ili na početku, ili na sredini, ili na samom kraju, praćana mnoštvom upakiranih detalja koji će voditi do krivog finalnog zaključka. Pripremite se na to."

* * *

Hermansson baci spis na stol. Pristisne dugme na interfonu.

"Greta, pozovite mi pripravnika Zahra"

"Odmah", ženski glas zatitrao je prostorijom u mono obličju.

"Bože, koje sranje", progovori poluglasno Lucas. "Veću gomilu sranja u životu nisam pročitao"

"Izvolite", visoki koštunjavi mladić uđe u prostoriju. "Trebali ste me?"

"Zahre", Lukas mu se obrati umornim tonom, gotovo zijevajući, "pošto znam da voliš naučnu fantastiku, evo ti nešto da ti potpiri maštu. Ovo je toliko glupo da bi i najveći sanjar autora ovoga teksta poslao u ludnicu", nasmije se.

"Onda je to štivo za mene", nasmije se mladi Zahr. "Smijem li uzeti file?", upita gledajući prema stolu, u namjeri da rasudi koji je taj file u moru drugih koji su ležali na nekoliko hrpa po ogromnom masivnom hrastovom stolu.

Lucas mu dobaci file. Zahr ga uhvati u zraku, izgledajući pomalo razočarano kada je shvatio koliko je file tanak.

"Uživaj", Lucas Hermansson odmahne rukom u znaku otpuštanja.

Zahr kimne poslušno glavom i napusti prostoriju, sudarivši se sa Gretom koja je upravo ulazila u kancelariju.

"Oprostite", reče Zahr popravljajući joj ovratnik. "Nije bilo namjerno, teta Greta"

Greta se nasmije, okrenuvši se lagano za Zahrom.

Lucas bi se mogao zakleti da mu je u tom trenu uputila pogled pun mržnje. A oči, oči kao da su postale u trenu žuto zelene, sa vertikalno rastegnutim ogromnim zjenicama...

"Mah", nasmije se. "Ona bljuvotina od teksta djeluje na moju umornu psihu"

Pogleda Gretu koja je stajala ispred njegova stola.

"Rezervirajte mi stol u restoranu Merlin i sazovite sastanak novinara za 4. Moramo neke teme izbaciti iz magazina jer privlače bolesne ljude"

Okrene se u stolcu i zagleda u panoramu grada sa užurbanom vrevom na dnu.

- 15:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 18.09.2012.

MOBIUSOVA RAVNINA (roman) - poglavlje četvrto


"Mi smo samo jedna postapokaliptična farsa, koja je uspjela izdržati 10 000 godina, bez da uništi samu sebe"


* * *



Dragi Zavore

Nismo se prijatelju moj, čuli više od godinu dana. U tih

godinu dana i nije se bog zna što bitno dogodilo, ako ne

računamo Konačan Pad, to jest, Konačni Pomak. Radim.

Kontempliram. Osluškujem sebe. Zapažam. Evo samo ću

šturo, prijatelju dragi, neka svoja zapažanja podijeliti

s tobom. Djelomično pišem tebi a djelomično prepisujem

iz svojih starih bilješki studentima. Prisjećam se ovih

dana, naših studentskih dana, dok smo u podrumima naše

tajne studentske lože morali trpjeti onu budalu koju smo

svi zvali G, po uzoru na Gurdjieffa. Sjećam se kako si

mi ti uvijek govorio da ne nasjedam na njegove

provokacije. On se hvalio kako je jak i kako onaj tko mu

se dade isprovocirati nije na duhovnom stupnju da se

nosi sa njegovom snagom. Sjećaš se toga, Zavore?! Ti i

još nekolicina iskusnijih niste se dali hvatati za

njegove psihopatske mamce, dok meni živci nisu jednom

popustili i dok mu nisam izbio pola zubi iz glave jednim

preciznim udarcem. Nakon toga, nestalo je njegovo

"propitkivanje" više prema ikome. Sjetio sam se toga jer

je upavo ta psihopatska metoda "propitkivanja" i tihe

manipulacije uzela jezovitog maha među mladim pristašama

ezoterije, tik prije Konačnog Pomaka.

Sjećaš li se kako smo satima na sastancima znali

raspravljati o reinkarnaciji. Mislim da si ti tada

ponudio skoro pa krajnje točno rješenje ogromne

jednadžbe zvane "prošli životi". Rekao si: "Ljudi su

potpuno u krivu kada na reinkarnaciju gledaju kao na

ponovno ređenje samo jedne osobnosti u sferi materije /

elementu zemlje. Mnoge vodeće podosobnosti u nama

(`lažne JA-ovi`) nosimo iz života u život. Tako da ako

netko ima dijametralno suprotna povremena sjećanja iz

prošlih života, u kojima je u jednom životu bio nacista

a u drugom Židov, u istoj vremenskoj petlji, znaći da se

jedna od podosobnosti nacista i jedna od podosobnosti

Židova inkarnirala u osobu koja ima sjećanja na oba. To

je jako bitno za shvatiti. Isto kao nizovi simultanih

postojanja, tako i nizovi inkarnativnih postojanja i

podosobnosti kroz trenutak `sada` djeluju da se emocije

iz `prošlih života` istovremeno događaju u nama SADA i

djeluju na `buduće živote`, upravo u SADA. Pošto se sve

događa u SADA, naravno da je reinkarnacija samo koncept

našeg uma i jedan pattern na levelu pokušaja poimanja

objektivne stvarnosti, ali da se stekne uvid u neke

stvari, pojašnjenje koncepta i kroz linearnost ali i

kroz nelokalnost daje vrlo kvalitetne uvide i spoznaje."

Sjećaš se toga?


O težnji prema svjesnosti na jednom smo sastanku

zaključili:

"Čovjek treba intenzivno, iz sekunde u sekundu, raditi

sa sobom, nastojeći što više biti u SADA i što više

imati ogledalo ispred sebe, da vidi vlastite mehanizme

kod drugih i tuđe mehanizme kod sebe...Što dalje ide, to

vidi koliko je više u kurcu. Jedna maska padne i odmah

se nastoji prikriti drugom maskom, i kad se već počne

gaditi samom sebi na predvidljivosti i sakrivanju iza

samoga sebe (Suštine), počinje uviđati ne `da svakog

dana u svakom pogledu sve više napreduje` nego `svakog

dana sve veću i veću mašinu u sebi`. I taman kad pomisli

da je nadišao neku zamku ega ili uma, uhvati sam sebe

kako sjedi u toj istoj zamci, fantazirajući kako se

zamke dogadjaju samo drugima. Pa onda opet traženje

SADA, depoistovjećivanje sa projiciranim aspektima sebe

i težnja prema slobodnoj kogniciji i neuvjetovanim

zapažanjima i oslobođenoj percepciji. Dok te hiljadu

stvari udara sa svih strana od kojih možes možda u 10

posto njih prodrijeti svjesno i na kauzalnom nivou. I

cijelo vrijeme pokušavati biti svjestan i u SADA,

pamtiti sebe, biti sam svoj (sebi) promatrač i nastojati

izbjegavati zamke mašine u sebi i u drugima. I onda opet

jovo na novo...u krug od zore do svitanja...od nemila do

nedraga...Jest da se iluzija kida ali to ide toliko

sporo i toliko bolno da ne da je monotono ili besmisleno

na oko, nego se ponekad Suštini čini da je apolonski

aspekat božanskoga samo perfidna maska dionizijskog

bestijalnog životinjskog u covjeku, koje nikako da se

ispolji do kraja a drži čovjeka u mašini..."

Šašavo kako se ovih zimskih dana prisjećam svih tih

događaja.

"Put iz krize prolazi kroz krizu" - Slavinski. Što si

pojedinac to prije prizna, to će prije početi biti

iskren prema sebi, prestati lagati sebe i graditi svoj

lažni svijet prema projiciranim, najčešće

samoprojiciranim konceptima koji ga ili okružuju ili

koje je sam stvorio. Prijatelji su ionako samo subjekt

uz koji smo vezani tako dugo dok smo vezani uz pojedini

koncept, a to izuskuje nepotrebne emocije poput osjećaja

krivice, dužnosti, obaveza, moralnosti itd. Čim

promijeniš identitet, drugačiji pogledi na "stvarnost"

(budimo fer pa stavimo pod navodnike, pošto nitko od nas

još ne živi u pravoj stvarnosti) otvaraju te prema

drugim konceptima a tako i prema drugim osobama koje

počnes nazivati prijateljima. Uvjet za prijateljstvo

treba biti jednostavan: svaka svjesna manipulacija i

suptilno ili agresivno dominiranje nad drugom osobom

trebaju biti isključeni, a uključeno ogledalo da sami to

isto ne radimo drugim osobama. Prema tom receptu vrlo se

lako i sa najsakrivenijih lica skinu maske, sve dok

znamo što želimo od sebe i što želimo od drugih. Ako

naše NE ili DA kod drugih izaziva otpore i ako počinju

pizditi na naše odluke i principe (tako dugo dok njima

ne ugrožavamo nikog i ne djelujemo manipulativno na

njega), ne okrečući ogledalo prema vlastitom

povrijeđenom egu, onda tu nešto ne štima. Oprostiv je

afekt, oprostive su mnoge stvari, tako dugo dok se iza

njih ne krije pokušaj kontrole.

Još jedan balkanski mislilac taman prije Konačnog Pomaka

lijepo je napisao: " Činjenica je da određeni

statistički uzorak ljudi ima u iskustvu
stanja istinske duhovnosti. Problem je u tome što im

nitko nije rekao da se tu radi o duhovnosti, duhovnost

je ono o čemu raspravljaju hrpe ispraznih budala, pa ono

što su oni doživjeli jamačno ne može biti duhovnost. Ima

pravo onaj tip iz Amerike koji se jednom javio na jednu

stranu grupu; njemu se slučajno desilo iskustvo

prosvjetljenja, odnosno otvorila mu se krunska čakra što

mu je totalno promijenilo perspektivu. To stanje mu se

nije dopadalo, pa je pokušavao naći nekoga tko bi mu

pomogao da se vrati u prijašnje stanje. Prvo se javio

svim duhovnjacima, ali nijedan od njih nije imao pojma

ni o čemu, budući da, naravno, sami nisu bili

prosvijetljeni (a što je ovaj mogao vidjeti u svojem

promijenjenom stanju). Začudo, našao je nekoliko
prosvijetljenih ljudi, ali oni su radili kao frizeri ili

konobari ili nešto podjednako obično, i nijedan od njih

nije bio nikakav "duhovnjak". Jedan od takvih, koji je

pravio hamburgere, ga je par puta dotaknuo po tjemenu i

zatvorio mu krunu, što ga je vratilo u prijašnje stanje.

Eto, to ja mislim o čitavoj stvari. Mislim da se

religijskim pitanjima bave totalni kreteni, isprazni

oholi majmuni bez ikakve duhovne snage i vrijednosti,

bezbožni mrakovi kojima je jedini cilj isfuravanje svog

napuhanog ega, a bez ikakve svjetlosti i istine.
Prosvijetljeni ljudi za to vrijeme prodaju hamburgere.
E, pa moje je mišljenje da je svijet takav, da

prosvijetljenima preostaje jedino prodavati hamburgere,

budući da će ih u protivnom hrpa pobješnjele rulje ubiti

kao luđake i nevjernike, budući da su navikli da

"duhovni ljudi" izgledaju potpuno drugačije. Zapravo,

objašnjenje pod kojim su ubijani sveci uvijek je slično:

primjerice, Isusa su ubili pod izlikom da huli na Boga

(time što govori da je Božji sin), Milarepu je onaj

svećenik otrovao pod izlikom da u njegovim spisima

stvarno duhovni ljudi izgledaju totalno drugačije, a i

Sufije su ortodoksni muslimani skračivali za glavu pod

optužbom da hule - kako netko može govoriti "ja sam

istina!". Dakle, ništa novo na svijetu. Budale i

licemjeri su i dalje mjerodavni za duhovna pitanja, a

istinski sveci se i dalje prepoznaju kao luđaci,

bogohulnici i zavodnici naroda. I onda se netko od

takvih tipova usuđuje žaliti da je Bog nepravedan, jer

je, eto, napravio ovakav svijet. Pa dajte se malo

zamislite o tome kakav bi vaš svijet uopće htio nositi,

ovakve kakvi jeste? Iz raja biste ispali isti čas, i

morali bi vas negdje baciti, a to bi moralo biti neko

šugavo mjesto. I eto vas tu. Niste ovdje zato što imate

dobro znanje o duhovnosti, nego zato što ste idioti.

Imajte to na umu. Također imajte na umu da nećete

odavdje izaći tako što ćete ostati idioti, nego tako što

ćete se radikalno promijeniti." -Danijel Turina

Čitajući ovaj tekst balkanskog mislioca, koji dolazi iz

krajeva iz kojih sam sam rodom, uviđam mnoge patterne i

paradigme koji je pisac lijepo opisao. Mnogi obrasci

vidljivi su iz priloženog teksta. Ima jedan vic o

balkanskom mentalitetu, dok u jednu bivšu balkansku

državu dolazi pokojni pjevač Michael Jackson i sazna da

mu je Mujo najveći fan; i na temelju toga kaže Muji neka

samo izreče bilo koju želju i on će mu je

ispuniti...pičke, droge, pare, karijera, glazbeni

duet...bilo šta. I Mujo nakon razmišljanja kaže neka se

Jackson u nedjelju ujutro, nakon koncerta provoza

limuzinom po glavnom gradskom trgu, dok svi na trgu

ispijaju kavu, i neka iz limuzine vikne Muji i pozdravi

ga. U nedjelju, pun trg, Mujo šeće sa dvije pičke po

trgu i provoza se limuzina, Jackson izađe i vikne: "De

si Mujo", a Mujo prezrivo frkne nosom, okrene glavu,

kaže: "Odjebi, Đeksone", i ode.

To je slika i prilika mentaliteta gdje svi projiciraju a

malobrojni koji percipiraju, bivaju šikanirani i

maltretirani. Kukavicama će ih zvati oni koji su sami

kukavice. Egoistima oni koji su sami egoisti.

Gubitnicima oni koji su sami gubitnici. Slabićima oni

koji su sami slabići. Budalama oni koji su sami budale.

Ako su kreatori i sam Bog stvarali direktno ogledalo na

svijetu koje direktno i u trenu projicira vlastite mane

i strahove i sve vrste nedostataka, postavili su ga na

Balkan. Točnije, sjeverozapadni dio Balkana koji se

nekad nazivao: "od Vardara pa do Triglava". Iako je

cijeli Balkan debelo demoniziran demonom rata i beznađa

(koji je glavninu svoje energije pohranio u pokrajinu

Hrvatsko Zagorje, gdje se hranio žiteljima toga kraja i

djelovao na njihove umove, emocije i nagone, dodatno

potpirivan primitivizmom i pretjeranom religioznošću

toga kraja, kao i djelovanjima austro- ugarskih tajnih

društava koje su magijama i ritualima potpirivala crnu

energiju toga kraja), kojemu je jedno lice Jehova a

drugo Koronzon, ta energija iz dana u dan slabi. Prije

Konačnog Pomaka oslabjela je za 50 posto.Ostaci će se

navodno vući još dugo nakon Pada...neki kažu čak i

tisućama godina. Ali bit će toliko slabi i blijedi da će

zahvaćati samo najslabije karike koje još uvijek

balansiraju između trećeg i četvrtog denziteta. Onih

koji još uvije padaju na "čari" astrala. One koji još

uvijek traže budnost i ne vide je nigdje.



* * *


Zavor uzdahne i pogleda zvijezde. Šum oceana ispunjavao

je tamnu noć, dok su palme vijorile na laganom

povjetarcu, ostavljajući žamoru zrikavaca prostora da se

provuće kroz filter noćne tišine. Prisjećao se pisma

kojeg je primio. Nije mu se dalo pisati pismo iako je

samo pisanje pisama bilo po njemu jedini oblik

interakcije sa dušom i osobnošću; gdje se na papiru

zadržavala najfinija i najiskrenija energija onoga tko

je pisao pismo. Ipak, odluči izdiktirati u diktofon i

poslati prijatelju poruku putem Mobiusove Ravnine, koju

će primatelj primiti na svim vrstama uređaja koji

reproduciraju zvuk; uređajima koji ga naravno okružuju,

sa naznakom da je primio poruku i upitom želi li je

preslušati, bilo to u liftu ili u kupaonici pod tušem.

Prednost Mobiusove Ravnine nad propagandnim arhaičnim i

manipulativnim internetom bila je u tome što je uz

poruku zadržavala samo energiju pošiljatelja; nikako

energije koje su se hvatale na tu energiju. I naravno,

što Mobiusova ravnina djeluje u SADA. Ne u preslici

sada. Zavor podigne stopalo i otrese sa njega pijesak.

Dođe mu da se nasmije. U pijesku ostanu groteskne

siluete nalik na kanjone iz filmova strave i užasa. Ili

se tako bar njemu učinilo. Iako je oseka učinila svoje,

imao je neprekidan dojam da se ocean sve više i više

penje po pješčanom sprudu. Na momente ocean bi se

povukao metrima u dalj, da bi već nekoliko sekundi

kasnije uz ugodan šum dopro skoro pa do njegovih

stopala, iako je svaki puta bio zacijelo pola metra

udaljeniji. Udahne zrak punim plućima te se vrati prema

kolibi. Svjetlo u kolibi tinjalo je istim intenzivnim

žarom, postepeno se pojačavajući kako bi vjetar ušao u

kolibu. Zastane na vratima kolibe tek toliko da provjeri

čvrstoću potpornog stupa. Pukotine koje je izdubio u

gredi da bi se mogao popeti na krov, činile su mu se

prije nekoliko tjedana mnogo logičnijim izborom od

pravljenja ljestava. Uostalom, on nije bio nikakav

majstor. Samo fin gospodin u godinama koji se odlučio na

osamu i mir; iako je bio svega stotinu i nešto metara

udaljen od baze. Drvena greda djelovala se čvrstom.

Stavi nogu u utor i jednim pokretom nađe se na krovu

kolibe. Legne pod zvjezdanim nebom i upali diktafon.

"Za komrada Zahra", reče. "Da upotpuni svoju okultnu

kolekciju..."

Zahr je oduvijek bio zadivljen njegovim okultnim

znanjem, praksom i analitičko trezvenim pogledom kojeg

je imao nad svim tim stvarima. Mnogo puta želio je Zahru

dati direktne informacije ali uvijek bi ga nešto

sprečavalo. Taština nije bila u pitanju. Ego također.

Ponos ne. Dostojanstvo sa time nije imalo nikakve veze.

Možda oprez... No sada, na kraju vremena i univerzuma,

dok su se kapije Oriona počele otvarati i voditi Zemlju

prema novom univerzumu, bilo je više nebitno i čisto

formativno da neke stvari podijeli sa svojim starim

kolegom.

Gledajući nebo potpuno ispunjeno zvijezdama, počne

diktirati.

"Neke od metoda (može se kombinirati više njih, već

prema nahođenju...metodu Simbad raditi samu).

1. Napadi na auru / krađa energije:

Najjača obrana je svjesnost, poznavanje vlastitih

mehanizama i sposobnost da se uđe u SADA. To tada...

Vizualizirati štit ispred sebe, izvana ogledalo, iznutra

zlatna podloga.

Oklop oko sebe: izvana ogledalo, iznutra zlatna podloga.

Zlatna vatra. Zapaliti oko sebe zlatnu vatru. Kasnije

vatru ugasiti, zahvaliti joj i maknuti je.

Simbad metoda.

Rotirajući vril generator. Zarotirati vril generator oko

sebe u bijeloj boji. Kasnije mu zahvaliti i maknuti ga.

Vizualizirati spone koje su se prikačile na nas i

rezanje tih istih spona zlatnim mačem ili zlatnim

škarama. Nakon toga odmah se zaštititi.

Kristalni štit.

Koncentrični bijeli krugovi oko sebe.

(Izvedenica DP3 metode od Slavinskog - o njoj ću malo

kasnije)

(Od Dion Fortune) Prekrižiti ruke na solarnom pleksusu i

stegnuti podlaktice oko tijela. Noge neka su spojene i

na tlu (uzemljenje). Odlična tehnika zatvaranja

vlastitog energetskog polja prema vanjskim utjecajima.

(Od Crowleya) Stavljanje oko sebe jajeta modro plave

boje. Kasnije jaje vizualizirati da se miče (nestaje).

Moja nadopuna - zahvaliti jajetu. Jest naša mentalna

forma ali mi je niti posjedujemo niti gospodarimo njome.

Tehniku pentagrama ne bih preporučio.

Tehniku ulaženja u prazninu ne bih preporučio.

Stakleni zid ispred sebe.

Zid od cigala ispred sebe.

Ogledalo / zlatni zid ispred sebe.

Napomena: sve štitove i ogledala nakon određenog vremena

maknuti (od nekoliko minuta do nekoliko dana)

O tehnikama obrane vraćanjem neću pisati jer se itekako

mogu zlouoptrijebiti.

2. Napadi na čakre / krađa energije:

Najjača obrana je svjesnost, poznavanje vlastitih

mehanizama i sposobnost da se uđe u SADA. Do tada:

Staviti ruke na napadnutu čakru i izvući iz nje artefakt

ili dio entiteta (ovisno da li je napad putem

tehnologije ili entiteta). Vizualizirati kako artefakt

ili dio entiteta izgleda (nekad se radi o cijelom

entitetu ali to je rijetkost). Zatim vizualizirati kako

se izvlači i baca. Može se baciti pored sebe ili

zamisliti neki vrtlog ili neka ograda pa baciti preko

nje. Može se koristiti i afirmacija ali nije toliko

učinkovita.

(Izvedenica DP3 metoda - Slavinski) Odrediti mu boju,

oblik, intenzitet. Preispitati vlastite misli i

osjećaje. I tako u krug. Nekad samo popusti i nestane

ili se makne, nekad treba duže vrijeme. Snaga volje

najbitnija. Sposobnost konzistencije pri vizualizaciji

poželjna.

(Izvedenica Excalibur metoda - Slavinski - nije

preporučljivo za početnike) Poistovjetiti se sa

artefaktom ili dijelom entiteta (ili cijelim entitetom).

Zamisliti sebe unutar spomenute forme a zatim naglo

proširiti sebe i nadrasti samu formu, depoistovjetivši

se sa njom. Nakon toga naglo skrenuti pogled na prvu

stvar i dobro je pogledati jer skretanje pozornosti prvi

je učinkoviti korak ka depoistovječivanju sa formom.

Simbad metoda.

Vizualizacija bijele svjetlosti na čakri. Paljenje

bijele svjetlosti po potrebi. Kasnije (gašenje), zahvala

svjetlosti i micanje svjetlosti iz pojedine čakre.

O tehnikama obrane vraćanjem neću pisati jer se itekako

mogu zlouoptrijebiti.

Mentalni napadi / kradja energije, vanzemaljska

tehnologija:

Simbad metoda.

Vizualizacija kacige - iznutra zlatna. Izvana ogledalo.

Moze se dodati i srebrna boja izmedju zlatne i ogledala

ako se radi o lunarnim napadima.

Zaštita trećeg oka. Ispred trećeg oka zamisliti mali

krug, iznutra zlatan. Izvana ogledalo. Ukoliko je nekom

zlatna boja prejaka može koristiti modro plavu.

Bijela svjetlost na trećem oku (obavezno maknuti nakon

minut / dva).

Staviti ispruženu desnu ruku na čelo, sa područjem iznad

prstiju pritisnuti treće oko (čelo) a dlan okrenuti

prema van. Prsti mogu biti spojeni a i ne moraju.

Postoje tehnike zatvaranja izvora ali neću ih

napominjati jer se mogu zloupotrebljavati.


Napad na R-kompleks je najčesći kod napada, uz napad na

solarni pleksus i treće oko. Raditi isto kao i kod

trećeg oka, uz moguću kombinaciju tehnika za zaštitu

čakri i tehnika za zaštitu aure.

Ima jos mnogo učinkovitijih tehnika koje uključuju

simbole i zvukove, ali ovo je mislim dosta.


Cilj tehnika je suzbiti demonske, reptilske, ljudske i

općenito negativne forme od 3D do 6D koje se hvataju na

čovjeka. Demonske forme djeluju na mozak tako da u

čovjeku od rođenja pa sve kroz djetinjstvo, stvore što

više svojih patterna; što u umu, što u egu, što u donjim

energetskim centrima koji akumuliraju seksualnu

energiju. Onaj tko (ili ono što) kontrolira čovjeku

seksualnu energiju, kontrolira čovjeka. Dovoljno je

seksualnu energiju usmjeriti u devijantne centre u

čovjeku, stvorene demonske patterne u čovjeku i

kontrolirati čovjeka putem snova, strahova, frustracija,

podsvjesnih težnji, želja, fantazija itd. I naravno,

maštanja; no ne kreativnog maštanja izšaranim nametnutim

i isprogramiranim fantazijama.

Mašta je software. Fantazije su virus!

Demoni djeluju na razini djetinjeg uma, ili onoga što

scientolozi / dijanetičari nazivaju reaktivnim umom.

Zato se odraslom čovjeku teško osloboditi negativnih

"engramskih" formi, upravo zbog toga što se spajanja

djelova čovjekova uma sa demonskim entitetom dogodilo

ili prilikom rođenja ili u ranoj mladosti. Bolesne

grimase kod djece, izražena zloba, osjećaj da se

ponašaju daleko starije nego što u stvari jesu...to je

sve djelovanje demonskih entiteta kroz njih. Naravno,

onog najnižeg astralnog smeća, pošto postoje demonske

kaste koje su inteligentnije od većine tzv. arhanđeoskih

kasti. Često se kod starih ljudi daju vidjeti dekadentne

dječje grimase, pokreti, afektacije... To "dijete u

njima" upravo je infiltrirani demon čiji um je na nivou

izopačenog dječjeg uma. Ouspenski je to odlično

preneseno protumačio u priči "Razgovori S Vragom".

Djelovati anđeoskim ili arhanđeoskim tehnologijama i

frekvencijama na demonske sfere je samo ponekad

učinkovito, jer anđeoske frekvencije uvije na sebe

navuku dio astralnih frekvencija, pogotovo frekvencija

nižeg astrala, kada se nastoje "probiti" do čovjeka.

Zato je odličan način za uklanjanje demonskih

frekvencija upravo vanzemaljska tehnologija, tehnologija

pozitivno nastrojenih rasa od fizičkih, polufizičkih,

solarnih pa sve do visokih eteričnih. Još kada

vanzemaljske tehnologije vode i filtriraju anđeoske i

arhanđeoske frekvencije, čistina i kristalnost samih

frekvencija koje ulaze u čovjeka gotovo da je

zagarantirana. Crowley je bio jedan od rijetkih koji je

to znao. Zato se klonio i crnih, ali i bijelih bratstava

svog vremena, pošto su oba djelovala na principu nižega

astrala, sa kojim god polaritetom energije radili (na

kraju je sve prolazilo kroz astral).

Crowley je napravio čovječanstvu uslugu što je prije

vremena uveo svijet (1904) u doba vodenjaka (donji

astral) što je ubrzalo vrijeme, dalo dva planetarna i

nekoliko manjih ratova (što je inaće bila izvorna agenda

iluminata za kraj 20-tog stoljeca; od 1979 do

2001...jedan veliki rat koji bi desetkovao stanovništvo

na Zemlji i uveo planetu u sferu Kaosa) te uvelo Zemlju

i Galaksiju iz Željeznog u Brončano Doba, koje se

umjesto sedam stotina godina predviđenog trajanja (2001

- 2700), ubrzano svelo na "samo" 108 godina (1904-2012).

Ovo su samo neke od mojih spoznaja čiji je izvor

nepresušan. U mlađim danima, kao mlađi mag šegrt, imao

sam veliku manu drugima govoriti svoje spoznaje, što je

na mene djelovalo najčešće gubitkom energije, hranjenjem

spomenutih demonskih patterna, a na druge aktiviranjem

upravo tih patterna u njima. Tako da je bilo kakva

akcija s moje strane imala reakciju kod drugih, i to na

najbizarnije i najnepredvidljivije načine! Kasnije sam

naučio stvari manje više držati za sebe i dijeliti ih na

kapaljku samo u uskom krugu ljudi; po potrebi i iz srca.

Ne iz ega.

Sjećam se da sam jednom kao mlad odveo bolesnu mačku

veterinaru. On ju je operirao ali ju je nakon operacije

otpisao jer, po njegovim shvaćanjima, operacija je

prošla dobro ali nije napravila ono što je trebala.

želio ju je eutanazirati i tražio je moju suglasnost. Ja

na to nisam pristao, već sam ju uzeo od njega i odveo u

njeno prirodno stanište, neka tamo ugine okružena

svojima. Još sam joj na rastanku dao nešto hrane i

oprostio se sa njom. Molio sam Siriane neka, ako je

ikako moguće, spase to divno i nedužno stvorenje iz

ralja sigurne ugibije. Više je nisam vidio. Par mjeseci

kasnije, čuo sam od susjeda da ju je pronašla neka

djevojčica, vidjela njeno stanje, odnijela je drugom

veterinaru koji ju je ponovno operirao te ju potpuno

izliječio. Mačka je preživjela i nastavila živjeti kod

djevojčice. Ostale mačke iz istoga legla netko je tih

dana (dok je kritična i otpisana mačka bila na operaciji

i oporavljala se od nje), otrovao. Preživjela je, dakle,

samo otpisana mačka. Ironično, nije li?!

Siriani su, kao i mnogo puta prije toga, pomogli da se

ostvari na izgled ono nemoguće.

Spomenuo si Balkan. Davno si mi pričao o svojoj

djedovini, prijatelju. Kao nadopunu tvojim mislima mogu

staviti samo da je cijeli Balkan, pogotovo dio

(pokrajina) koji si naveo, prepuna reptilskih baza ispod

Zemlje. Upravo u 5 slojeva koji sačinjavaju Šuplju

Zemlju, ispod tih krajeva u svih 5 slojeva obitavaju

negativni entiteti a sami slojevi ispod tih regija su

portali prema demonskom svemiru i svemiru kaosa. Tako

da, slažemo se.

To je za sada to, prijatelju. Javi se uskoro sa novom

porukom ili pismom; ukoliko se prije toga ne sretnemo

uživo.

Do tada, tvoj vječni drug, Zavor."

Ugasi diktafon i ostane ležati promatrajući zvijezde.

Negdje daleko, počnu tinjati svjetla Oriona.



* * *


Leon i Ksander sjedili su za stolom i promatrali jedan

drugog. Arvil je netremice promatrao njihove reakcije,

kao da pokušava sagledati jednu širu sliku, jednu drugu

interakciju koja se vodila između dva simultana

postojanja.

"Na kraju vremena, kada su mediji propagirali svaki

oblik programiranja, gdje je preko dječjih emisija i

video spotova najbanalnijeg karaktera budnom oku bilo

evidentno o kakvoj se vrsti hibridizacije stanovništva

radi, magijska propaganda razgranala se na sve strane,

koristeći monitore, ljude sa određenim stupnjem

demonizacije, kao kanale za širenje svojih energija

prema onima na bijeloj strani spektra...", Leon je

pričao promatrajući Ksandera.

"I reptilske frekvencije"...ustvrdi Ksander.

"To bez daljnjega", Leon potvrdi. Pokušao je po tisućiti

puta tijekom dugog razgovora pronaći fizičku sličnost

između sebe i Ksandera. Nije uspio.

"Što je sa energetskim vampirima?" upita Ksander.

"Jedan moj znanac živio je 40 godina sa jednim", Leon ga

pogleda, "i nije znao zašto mu svako malo pada kreativna

energija i zašto mu je volja na niskoj razini cijeli

život. Tad je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Problem

je bio u tome što je energetski vampir povezan sa

bezbrojnim kanalima za demonskim, OPS vanzemaljskim i

tranparentnim sferama i sferama vampirskog univerzuma.

Kreneš li protiv toga, pripremi se za rat i svakodnevnu

zaštitu vlastite energije, jer takvi i oni iza njih

smatraju da je tuđa energija njihovo rođenjem stećeno

pravo."

Arvil je pripalio cigaretu i nastavio ih promatrati

obojicu. Čas jednoga. Čas drugoga. Izgledalo je kao da

i dalje pokušava uhvatiti bilo kakvu sličnost između dva

najsrodnija simultana postojanja jedne te iste svijesti

kojoj je i sam pripadao.

"Zastani na tren", obrati se Leonu te ustade i krene do

prve police koja se nalazila nekoliko metara od stola,

pored izlaznih vrata. Nakon nekoliko trenutaka okrene

se, u ruci držeći malu kristalnu kocku. Stavi ju na

površinu stola. Istovremeno, dogode se tri stvari. Kocka

se "upije u stol", prostorija se zamrači a cijelu

prostoriju ispuni ogroman hologram sa prekrasnim

krajolicima kao iz nekog drevnog filma o preriji.

Leon i Ksander u tišini izmjene poglede. Niti jedan nije

htio pokazati zbunjenost.

Lik koji je izašao iz prirodne "kulise" i koji se

pojavio na filmu bio je vrlo neobičnog izgleda: Divlje

oči zasjale su negdje blizu Leonovog lica. Lik počne

govoriti:

U SJENI OPSKURNOG

"Taj dan, prvi puta sam probao krv. Ta sjajna, sanjiva,

bezolovna tekučina slijevala mi se niz grlo dok sam

razmišljao o vječnosti. Bio sam sam. I bio sam sretan.

Potpuno sretan? Recimo da jesam. Vidio sam stvari koje

ljudsko srce ne može ni zamisliti. Putovao sam

kvarkovima i bio jedno sa poljem nulte točke. Poznavao

sam zakone gravitacije u dušu. I često ih kršio. Zar

poznavanje nečega ne služi najčešće tome da se to isto

prekrši?! Da, bio sam sretan. Nije mi smetalo što sam

sam. Nije mi smetalo što na svijetu ne potoji srodna

duša koja će me u potpunosti razumijeti. Shvatiti

mehanizme moje psihe, te obrasce koji su stanovnicima

ove planete potpuno nepoznati. Lijep sam. To je ono što

me uvijek bez problema dovodilo do žrtava i pružilo mi

potpuni prolaz do njihovih srca. Prvo valjština, da

opčini žrtvu i spriječi njenu intuiciju za

nagoviještanjem opasnosti. Zatim inteligencija, za

potpuno otvaranje njihovih vrata i na kraju, emotivna

energija koju imam u zavidnim količinama, da potpuno

otvori žensko srce i propusti me unutra bez ikakvih

problema.

Da, taj dan sam prvi puta probao krv. Bilo je to u

zadnjim danima prije pada velikog Rimskog Carstva. Bog

Mars tih dana nije bio previše naklonjen Rimu.

Preciznije rečeno, niti jedan bog mu nije bio naklonjen.

Bitke su se gubile na svim poljima. Pogani su počeli

zauzimati provincijske pokrajine jednu po jednu. Glavu

se padale svakoga dana. Tih dana, samo su dva oblika

života imali koristi od smrti koja se nadvila nad

Zapadnu Europu. Strvinari. I ja.

Da ne bude zabune. Nikakav `vampir` niti `šišmiš` nije

me ugrizao. Nitko me nije `inicirao` u besmrtnost. Samo

čvrsta vjera u Hekatu i slijepo štovanje Mjeseca. Ništa

više. Bio sam pripadnik kulta Sjenovite Boginje. Od

svoje šesnaeste godine. Pripadnost kultu `zaslužio` sam

po obiteljskoj liniji. I prabaka i baka i majka bile su

Prvosvećenice kulta. Pošto majka nije imala ženskih

potomaka, trebalo je pronaći potomka sa najvećim dijelom

ženske energije u sebi. Muškarca koji može savršeno

dobro kanalizirati femininsku energiju i koji može nakon

svakog rituala neoštećen proći kroz cijeli postupak

zazivanja energije boginje Hekate.

Odabran sam između trojice braće. Bio sam najnježniji i

najkrhkiji. Ako je postojala bolest koja je mogla

zahvatiti dijete, mene nije zaobilazila. Nikada. To je

tokom ranih godina moga života već postalo životno

pravilo. Imperativ.
Krhkog tijela i slabog zdravlja, prolazio sam kroz svoj

mladenački život u boli i patnjama. Nisam ostao pošteđen

niti vršnjaka niti grube i ratničke okoline. Mi nismo

bili građanski sloj. Bili smo ratnička porodica, gdje su

muškarci odlazili u vojne škole sa deset godina, a žene

postajale učiteljice djece i domaćice. Poneka bi postala

svećenica u nekom od nebrojenih kultova, kakvih je tada

bilo na širem području Rima.

Ne mogu reći da sam tada bio sretan. Bio sam vrlo

nesretan. Vršnjaci su me tukli i ponižavali. Nazivali su

me ženom u muškoj koži. Tukli bi me na putu kući, svaki

puta kada bi me sreli kako se vraćam iz obližnje šume;

jedinog mjesta gdje sam mogao biti u potpunosti sam,

ujedinjen sa cijelim svemirom. Jedino mjesto gdje nije

bilo bola i patnje. Vjerovao sam u tu šumu. Vjerovao sam

i u univerzum. Nisam volio bogove i boginje kojima su se

ostali klanjali. Činilo mi se da je u njima više

ljudskoga nego božanskoga. Zato sam volio ono što je

neizrecivo, što je nedohvatljivo, tajanstveno i van svih

ljudskih obožavanja. Sveukupno. I šuma.

Gdje je bilo potrebno samo nešto iskreno poželjeti od

univerzuma i već bi se isti trenutak ostvarilo. U šumi.

Van nje, sve je bilo po starom. U šumi bi se znale

događati prilično čudnovate stvari. Molio sam od

univerzuma sreću. Dobio sam je. Čim bih izašao izvan

šume, postao bih opet tužan i očajan. Molio sam jednom

za novac, kada otac i braća mjesecima nisu slali kući

svoje plaće, i kada smo bili na rubu gladi. Dobio sam

ga. Vreća sa zlatnicima čekala me kod jednog starog

hrasta. Sav sretan, uzeo sam je i potrćao sa njom kući.

Čim sam prešao liniju šume, vreća je nestala. Tako je

bivalo sa svime. Apsolutno svime. Molio sam univerzum da

mi da kola. Prekrasna kočija sa dva prekrasna bijela

konja, čekala me spremna na povećem šumskom putu. Opet,

čim sam izašao iz šume, tresnuo sam na pod koliko sam

dugačak i širok. Nestalo je konja, kočije i sjedalice na

kojoj sam sjedio. I tako je bivalo svaki puta; čim bih

izašao iz šume, stvorene i materijalizirane stvari

počele bi nestajati.

Zvao sam majku da dođe sa mnom u šumu i da se sama

uvjeri u čuda koja se događaju u njoj. Skeptična,

popustila je nakon dva tjedna nagovaranja i krenula sa

mnom do šume. Ništa se nije dogodilo. Univerzuma je

izgleda imao drugih planova. Ja sam iskreno vjerovao u

njega. Vjerovao sam i u čudesnu moć šume. Majka nije.

Bila je zasljepljena svojom boginjom, koja joj je u kuću

dovela samo glad, tugu i smrt. Majka jednostavno nije

vidjela. Nije željela vidjeti. U trenucima kada bi od

univerzuma nešto iskreno poželio, vidio sam obrise oko

sebe, kako se počinju materijalizirati i poprimati svoj

oblik; ali u sljedećem bi trenutku počeli ponovno

blijediti i nestajati. Želio sam da majka vjeruje u sve

što sam vjerujem, ali to su na kraju ostale samo puste

želje. Toga dana, uvjerio sam se da svemir djeluje

pojedinačno, i samo ako je želje iskrena i obavijena

dubokim vjerovanjem. Sve ostalo bila bi laž. I bila je

laž.

Nakon mnogih mjeseci prebivanja u šumi, sa stvarima i

osjećajima koje bi dobijao od univerzuma, nisam više

mogao raspoznati gdje prestaje svijet čuda a gdje

počinje svijet stvarnosti. Takozvane stvarnosti. Svijek

van šume činio mi se mrtav i suh. Beživotan i siv.

Pustopoljina života. Nestvarnost duha. Ništa van šume

više nije imalo smisla. Samo univerzum. Šuma. I ja.

Prošle su dvije godine sreće. U šumi, naravno. Van nje

molio bih univerzum da se prisjetim svakog trenutka

provedenog u šumi; bez boli, patnje i tuge. Jednoga

dana, na obližnjim brdima vidjelo se nešto što je

susjede natjeralo u očaj i panično zapomaganje. `Nebeske

vatre`, urlali bi panično bježeći. `Huni`, vrištali bi

dok su se spremali za ubrzani odlazak. Možda je odlazak

blaga riječ za sve što se događalo u samo nekoliko sati.

Možda je bolje reći - paničan bijeg. Nebeske vatre

obasjale su sumračno nebo. Taman kad je zašlo sunce,

nastala su `nova sunca` na nebu. `Magija Huna`, vikala

je uznemirena majka, požurujući me da što prije uzmem

sve što je u kući dragocjeno i upregnem na vola. Nitko

danas ne zna što je to magija Huna. Ja sam jedini živi

svjedok te bizarne i zastrašujuće pojave. U povijesnim

dokumentima ne postoje dokazi niti jedna jedina pisana

riječ o tome. Magija Huna, tajno oružje koje je uništilo

veliko i moćno Rimsko Carstvo. Povijest ili se ne sjeća

što je to. Ili ne želi reći što je to. Ili se

jednostavno ne želi prisjetiti.

Prve vatrene lopte obrušile su se upravo na moju šumu,

koja je izgorjela do temelja. Nisu ostali niti tragovi

drveća. Zakleo bih se, dok sam gledao kako gori, da je

mnoštvo sićušnih ženskih stvorenja sa krilima, vrištalo

u agoniji i pokušalo spasiti vlastiti život i život

svoje svete šume. Slike koje bi vidio, nestajale bi u

trenu. Kao da istovremeno i jesu i nisu bile dio ovoga

svijeta. No znam jednu stvar. Moja šuma postoji. U

jednom drugom, izvornom svijetu. Koji nije gust kao ovaj

naš. Ali svejedno postoji. Malo njih ga je vidjelo, ali

samo ja mogu svjedočiti o njegovoj postojanosti. I o

postojanosti šume.

Uputili smo se na zapad. Van iz grada. Nijemo smo

svjedočili, stojeći u sjeni proplanka na vrhu jednog

brda, kako Rim šutke pada. Nebeske vatre prekrile su

cijelo noćno nebo. Tu i tamo, čuli bi poneki urlik. Čas

ratničko barbarski, čas ratničko obrambeni, čas nevino

stradali. Ljudi oko nas su plakali. Ja, iskreno, nisam

znao što da osjećam. Nisam osjećao ništa. Tugu? Ne. Bol?

Ne. Patnju? Ne. Ništa. Nešto u meni umrlo je zajedno sa

mojom šumom. Nešto što me vjerno pratilo kroz život i

pomagalo mi prolaziti kroz tamu samoga postojanja. Toga

dana, ostao sam bez duha.

Svijet je tajanstveno mjesto. Ima više razina. Najdonja

je i najsiromašnija. Ljudska. Tu se ne događa ništa osim

života u posljedici. Netko drugi je negdje drugdje

pomiješao karte. Na najdonjoj ljudskoj razini, nemaju

čak ni mogučnosti da promijene dvije karte. Ljudi nisu

svjesni niti djelitelja karata niti onih koji im te

karte daju. Od tuda očajavanje. Od tuda priklanjanje

nemilosrdnosti života. Od tuda i traženje sebe u

drugima. Tu na scenu stupam ja. Volim tu nemoć. Volim tu

nedisciplinu duha. Volim tu izgubljenost. Što je više

izgubljenosti, to će više zalutalih pasti meni u

naručje. Njišim ih. Poput pseta. Znam kako svako ljudsko

biće miriši. To je poseban miris. Miris neproživljene

požude. Miris onih zatomljenih strasti koje prelaze u

strahove. A sve strasti prijeđu u strah. Kad - tad. I tu

opet nastupam ja. Znam njihovu pjesmu; pjesmu ljudskog

roda. Slaba je to melodija prepuna intonacijskih

grešaka. Ljudska pjesma je bolna. Poznajem ju jer sam i

sam bio ljudsko biće. Nekada.

Ljude pokreće bol. Mene pokreće rezultat njihove boli.

Ljude pokreće strah. Mene pokreće izvor njihovog straha.

Ljude pokreće krv. I mene. Njihova. Prvi puta kada sam

okusio ljudsku krv bilo mi je loše. Povraćao sam danima.

Izbacio sam iz sebe cijeli želudac. Malaksalo sam

teturao obroncima onoga što su nekada bile planinske

šume. Tjednima sam bio bez prave hrane. Možda i

mjesecima. Svaka životinja koju bih ulovio i pojeo, u

meni je ostavljala gorak trag neispunjenosti. Krenuo sam

na put bez povratka. Iza mene više nije bilo ničega.

Ispred mene bio je samo ogroman bezdan. I mnoge su

stvari vrebale u tom bezdanu. Mnoge još i sada vrebaju.

Neke od tih stvari sam upoznao. Neke tek upoznajem. Neke

ću upoznati. Za većinu bih želio da ih nikada ne

sretnem.

Sam sam i to je ono što me čini onim što jesam.

Jedinstven sam. Ne mogu poslužiti drugima kao ogledalo;

niti se mogu pronaći u ogledalima tuđih duša. Osim onih

što me progone u noćnim morama. Duša kojima sam oduzeo

pravo na život. Imali su pakao. Dao sam im novi. Nisu

imali nadu. Nisam im je niti pružio. Kada se sve

promotri iz velikog plana, šira slika pokazuje samo

jedno - ostali su na istom. Krv je energija. Ogroman

spremnik energije leži u ljudskome tijelu. Toga sam

postao svjestan tek kod dvadesete ili tridesete žrtve.

Ta životna magijska tekućina vodi u druge svjetove. U

njoj je tajna vremena. U njoj je tajna samoga Života.

Pijući je, ne samo da dotićem te svjetove. Ja postajem

ti svjetovi.

Velika moć leži u toj čudotvornoj tekućini. Velika.

Ogromna moć i ogroman potencijal. Pitam se ponekad, da

li svoje žrtve oslobađam tog tajanstvenog tereta i

skidam sa njih ono vječito prokletstvo života sa

dobijenim i ispremiješanim kartama?! Ne dajem im nadu.

Ali, da li im dajem svrhu?! Svrhu koju za života nisu

imali. Da li su proveli svoje živote da bi bili ubijeni

od mene? Da li su tu zbog svog zadnjeg udaha koji

ostavljaju na ovome svijetu?

Svijet je okrutan. A ja uživam u njemu. Nema više boli.

Nema više one patnje koja me tjerala u moju magičnu

šumu. Samo istina. Razrješenje. Tama i svjetlost

ispremiješane u svom vječitom plesu samoće. A ja sam u

toj samoći potpun. Sam. I potpun. Ne smeta me tuđe

nerazumijevanje jer ni sam nemam razumijevanja prema

svojim žrtvama. Razumijem njihovu svrhu. Ne razumijem

njihov put do svrhe.

Moja prva žrtva bila je vojnik. U to vrijeme bježali smo

od Huna koji su nadirali sa zapadne strane prema Rimu.

Našli smo se upravo pred jednom četom pomahnitalih

barbara, kojima je vjerojatno bio potreban jedan jedini

trenutak, prije nego su donijeli odluku i poubijali nas

sve. Promatrali su nas jedan dugi tren, nakon što su

iskočili iz okolnih stabala. Promatrali su nas sa

isukanim mačevima i kopljima. Zatim je nastalo

krvoproliće. Vidio sam majčinu glavu kako pada meni pred

noge. Jauci svuda oko mene. Zatim oštra a nakon toga

tupa bol. Mač mi je prošao kroz leđa i izašao van na

desnoj strani prsa. Nesvjestica me uhvatila gotovo istog

trena. Pao sam na pod i imao vremena da vidim bradatu

spodobu od dva metra, kako mi prilazi sa nožem u ruci i

prelazi u trenu oštricom preko grla. Krkljao sam na

podu, boreći se za zrak; kojeg nije bilo. Tama. Crnilo.

Smrt.

Kada sam otvorio oči, na meni je bila ruka žrtve

masakra, koja je pala nakon mene. Na mene. Iz posjećene

vene na ruci, krv se slivala u moja usta i ulazila mi u

nos. Pogledao sam žrtvu. Bio je to Hekatin

Drugosvećenik. Crni Svećenik, kako smo ga običavali

zvati u hramu. Posvećena Hekatina krv vratila me u

život. Rane su nestale. Bio sam živ. Bio sam potpun.

Tada nisam znao što sada znam. A znam da je univerzum za

mene imao druge planove. Kroz bol dolazila je patnja, za

vrijeme života. Kroz patnju došla je smrt. Kroz smrt

došlo je razriješenje. Olakšanje cijelog bića. Bio sam

kristalan. Bio sam jasan. Mudrost eona kolala je mojim

venama. Drevna magija vratila se na zemlju kada je bila

najpotrebnija. Da `inicira` mene u žrtvu Hekate.

Pobijedio sam smrt da bi dobio beskonačan život koji je

pobijedio mene. I ne žalim se. Jesam poražen. Ali sam

sretno poražen. Možda je i smisao poraza u onoj sreći i

ispunjenosti koja nastupi kada si čovjek iskreno prizna

da je poražen. A ja više nisam čovjek. No, nije ni

besmrtan život smrtan život.

Želim te osjetiti, ljubavi moja. Tvoj vreli dah na meni.

Tvoj tople usne i tvoju požudu. Moja ljubav jaka je

poput tvoje strasti. Tebi jedinoj nisam uzeo život.

Uzela ti ga je viktorijanska malodušnost. Bila si

utopljena u moru malograđanštine. Sitne duše iskovale su

svoj prljavi plan kako da mi te uzmu. Proklete bile

zauvijek. Do pakla i natrag. Vidim ih u paklu. Plaču i

smiju se u isto vrijeme. Mi bi to ovdje nazvali

histerijom. Tamo to zovu normalnim stanjem uma. Vidim ih

i proklinjem ih svaki dan. Zvijezde su mi svjedoci,

koliko puta sam svih ovih godina zazivao tvoje ime.

Koliko sam samo vapio sa tobom. Za tvojim dodirom. Ne

želim dodir tvoje smrti. Želim dodir tebe. Ostala mi je

samo ljubav i živa sjećanja. Nemam duh. Ali imam ljubav.

Oni koji tvrde da su duh i ljubav jedno, najveće su

budale pod kapom nebeskom. Jer duh traži svjetlost. A

ljubav je svjetlost sama po sebi. Duh traži ljubav.

Ljubav ne treba duh jer ona ga stvara. Meni je duh

oduzet, ali duhovi iz stvorene ljubavi iznova me i

iznova obnavljaju. Zato i jesam sretan. Zato i

zahvaljujem za svoje postojanje. Zahvaljujem tami. I

zahvaljujem svjetlosti. To je zakon neraskidivosti koji

je veći i jači od svih nas, ljubavi moja. To je božanski

imperativ.

Iako služim tami, ja sam dijete svjetla. Iako me vode

demoni, ja sam anđeo u ljudskom obličju. Tanka je to

granica između sreće i ludila. Između beznađa i

utočišta. Između sklada i disharmonije. Između

zvjezdanog sjaja i sjenki univerzalnoga mraka. Između

skladbe eufonije i kakofonije. Između reda i kaosa. Kada

anđeo postane demon, njegov pad bio je samo odraz

njegove slabosti i lakovjernosti. Kada demon postane

anđeo, zajebao je i samoga Boga. On je postao Bog. Što

je Bog ako ne razbludni sin koji se vratio; sjajna

zvijezda koja je eksplozijom obasjala tamu univerzuma.

Dioniz koji je postao Apolon. seth koji je postao Horus.

Obnovljeni duh na prelasku bezdana. Onaj koji je

pobijedio demona u sebi i sve demone koji vrebaju u

bespućima Daata. Kada se Tartar uruši, ostat će samo

Olymp. Kada se Olymp uruši, ostat ćemo samo, ljubavi, ti

i ja. Na kraju vremena. Zagrljeni i obavijeni eonima

sumraka, nakon kojega dolazi novo sunce. Sunce ljubavi i

nade. Ja sam sretan. Ali nemam nadu. Ne treba mi.

Sjedinjen sa tobom, trebat će mi. Jer sada sam pola.

Kompletan u onome što jesam i polovan u onome što nisam.

Ali ću postati jednog da. O da. Hoću.

Milijuni zvijezda i galaksija zazivaju tvoje ime,

ljubavi moja. Milijuni kvazara samo što ne počnu

skladati bogate simfonije univerzalne sreće, svaki puta

kada se samo sjetim tvojega imena. A ime si ti. To je

zapisano u kamenu. To je zapisao u zvijezdama, a sunce i

mjesec su prenositelji te poruke. To je igra vilenjačkog

duha. To je šum lišća i žubor potoka. To je nepresušni

izvor onoga što je u nama. MI smo Jedno. I Jedno je u

nama.

Molio sam Hekatu, o kako sam je molio, da mi pronađe

životnu družicu. U snove mi je poslala čuvara sa

porukom. Rekao mi je: "Evo ti Lilith. Evo ti one koja

gospodari Kućama. Evo ti kurve i svetice. Sophia joj

bješe ime. Sada je Lilith. Prigljuje tamu kao što to

prigrljuješ krv. Ne odbijaj je. Ne odbacuj je, jer ona

nije prvi puta na Zemlji. Mnogo je proputovala i

iskusila, da bi sada napokon pronašla tebe. Njena

sudbina zapisana je u Velikim Odajama. Njen put je gorak

i siv. Ti si tu da je uzmeš. Ti si tu da joj pomogneš da

pronađe svjetlo koje traži. Ti si taj koji će upaliti

taj plamen. Ti si tu da je upotpuniš. Ti si Lux. Ona je

organ od Hekate koja mora proči kroz tebe. Budi u njoj i

ona će biti u tebi. Tako kaže zakon. A zakon je

neraskidiv". I glasnik ode.

Nisam imao izbora, ljubavi moja. Nisi imala ni ti. Ali

mi nismo ni tražili izbor. Tražili smo utjehu. Tebi je

trebala. Meni nije. No, tvoja čežnja bila je jača od

moje ravnodušnosti. Pored tebe, sam sam postao utjehom

koju nisam tražio. Nisam je ni pronašao. Ona je pronašla

neme. Utjeha je samo jedno lice Hekate. Ona ne pita, kao

univerzum, što ti treba i što ti ne treba. Ona ne daje,

poput Izide, samo ono što je potrebno za tvoje više

dobro. Ona daje i uzima. Kada daje, to se prima. Kada

uzima, to se daje.

Glasnik je otišao. Sorath mu bješe ime. Svjetlost je

tinjala u njemu, baš kao što je tama tinjala u nama.

Tama koju je zamijenila svjetlost. Ti si bila ja i ja

sam bio ti. Ja sam još uvijek ti, ali ti više nisi ja.

Nosiš sada, samo jedan maleni dio mene, na svom

proputovanju prema zvijezdama; dok i sama ne postaneš

zvijezda ponosna svog imena. Nositeljica noćnog svjetla.

Kraljica tame. Jer kraljica mora vidjeti svoje podanike

u tami. Nema tog vida koji vidi u tami. Za to mu je

potrebna svjetlost. A tama uvijek uzmiće pred

svijetlosću. Zato je i kraljica noći toliko strašna. Da

je crna, podanici je se ne bi bojali. Oni se ne boje

njene tame. Boje se njene svjetlosti. Ona ne gleda na

demonsko i anđeosko, na vampirsko i ljudsko. Ona ne

gleda na one koji uzimaju život i one koji ga daju. Ona

gleda na sredinu. Na onaj sklad u neskladu. Ono što je

negdje svjetlost zvijezda, negdje je sjaj sunca koji

obasjava. Ono što je negdje svjetlost zvijezda, negdje

je sjaj sunca koje osljepljuje. A vid ne vidi kroz

sunce, kao što ne vidi ni kroz tamu. Zato mu treba

sredina. I zato sredini treba kraljica. Kada kraljica

pronađe sredinu, sredina je postala kraljicom. Kada

sredina prihvati kraljicu, one postaju jedno. Zakon

neraskidivosti. Sumrak zore i zora sumraka. Kada

proturječja postaju riječ.

Čovjek je najčešće svjestan jedino u trenutku rađanja i

umiranja. Ja sam svjestan cijelo vrijeme. Svjesnost je

bit moga postojanja. I povezanosti sa najdubljim tajnama

univerzuma. Svjesno dišem. Svjesno se krećem. Svjesno

ubijam. Svjesno pijem krv. Sve radim u trenutku vječitog

sada. Živim da ubijam i ubijam da živim. Svjestan sam

toga. I svjestan sam da sam toga svjestan. Ponekad

umirem zajedno sa svojom žrtvom. Putem njene krvi

ponovno se rađam. Uzimanje krvi samo je primordijalni

način da žrtvi dokažem da mi je stalo do nje. Kako

čovjek mora voljeti svoje neprijatelje više od samih

prijatelja, tako mora voljeti i svoga grabežljivca koji

vreba u bespućima tame. Neprijatelj se trudi poznavati

te što bolje da te što bolje uništi. Grabežljivac se

trudi što dublje ući ti u dušu, da ti je što lakše uzme.

To je drevno pravilo i tu nema izuzetaka. To je davni

primordijalni zakon. Krv za krv i život za život.

Moja prva žrtva bio je vojnik. Danima sam nakon onog

Hunskog masakra, lutao pustopoljinama. Prelazio sam šume

ne priznavajući njihovo postojanje. Moje šume više nije

bilo. Zašto bih onda priznavao postojanje drugih šuma?!

Moje porodice više nije bilo. Majka i baka poginule su

pod noževima Huna. U trenucima dok se krv Prvosvećenika

slijevala u moja usta, imao sam kristalnu viziju oca i

braće. Ležali su poraženi na polju južne Germanije,

izvađenih očiju i utrobe; ostavljeni na nasladu pticama

grabežljivicama. Znao sam da se vizijama vjeruje,

pogotovo ako dolaze nakon popijene krvi Posvećenoga. U

neke stvari se jednostavno ne sumnja. Ono što je razumu

sakriveno, srcu je potpuno otvoreno. Moje srce više nije

kucalo. Ali je još uvijek prepoznavalo.

Lutao sam tjednima. Možda mjesecima. Iluzija vremena

potpuno se izgubila iz moga sjećanja. Molio sam

univerzum za blagostanje i dobio sam ga. Materijalne

stvari nisam mogao dobiti. Za to je trebalo posvećeno

mjesto. Čudesna šuma. A nje više nije bilo. Svatko ima

svoju vlastitu čudesnu šumu. Moja je nestala. Barem u

materijalnom svijetu. Ostalo je samo sjećanje na jedno

drugo razdoblje; razdoblje koje se utopilo u

beskonačnosti sadašnjega trenutka. Nisam susreo žive

duše. Životinje su bježale od mene. Sve to vrijeme nisam

okusio ni hrane ni vode. Nije mi trebalo ni jednog ni

drugog. Sve dok jednog dana nisam susreo Irinisa.

Irinis je nevjerojatno brzo postao moj najbolji

prijatelj. Kao takvog sam ga i ubio. Kao takav još kola

u mojim venama.
Nevjerojatno je koliko se jasno sjećam toga dana.

Kristalna slika stvara mi se pred očima, dok gledam

odrpanoga vojnika kako mi prilazi na šumskom putu jednog

kasnog jutra. Bio je uplašen. Ja sam bio oprezan.

Trebalo je nekoliko minuta da razmijenimo prve riječi.

Još pola sata zadobijali smo povjerenje drugog. Tek kad

smo na većer sjeli uz vatru, moglo se reći da smo

postali prijatelji.

U tri tjedna, koliko smo se družili, upoznao sam Irinisa

bolje nego li ijednu osobu u svom životu. Ne, nismo bili

intimni. Tako nešto mogli bi napisati samo pisci koji su

vampire pomiješali sa svojim vlastitim frustracijama i

strahovima. Tako nešto mogla bi napisati samo žena. Ili

muškarac koji razmišlja kao žena. Prvo su vampirima

izmišljeni očnjaci. Majko mila, koja nebulozna glupost.

Koja groteskna bulšitarija. Užas. Prvo im izmislili

zube. Zatim ih obukli u suknjice. Na kraju ih omekšali

do bola, potpuno izvukavši njihovu žensku stanu iz

ničega. Predator je predator. On je muškarac. On može

imati ženske atribute. Ali je muškarac. On ne puši

žrtvama kurac. On im pije krv. On im ne zariva očnjake u

vratnu žilu uz zvukove neke Wagnerove opere. On im

prereže vrat i ispija krv usnama. Vampiri su postali

šuplja isprazna legenda prepuna stereotipa. I

mediokriteta.

Pravi vampir ne bježi od sunca. Križ ne doživljava niti

najmanje. Češnjak mu ne smrdi. Niti svijetli u mraku.

Nedaj bože da da se zaljubi u neku tinejđerku i otvori

joj srce koje nema. Vampir voli. Ali način na koji voli

nije banalan i isprostituiran trendovskim medijskim

hirovima. Vampir voli kroz krv. Kroz energiju koja

struji kroz krv. U svim tim pričama o vampirima, sama

krv uvijek je bila sporedna stvar. A nije. Nipošto. Ona

je najbitnija. Ona jedina i je bitna. Ostalo je nevažno.

Vampiri nisu heroji. Ako itko ne može postati heroj,

onda je to vampir. Vampir može postati heroj jedino u

glavama onih kojima treba neka morbidna ikona da im dade

smisla, njima i njihovom ispraznom životu. Vampir se ne

voli. On se mrzi. Vampir se voli jedino kada postane

predator. A tada, samo rijetke žrtve mogu shvatiti

povlasticu ljubavi nad strahom od gubitka smrtnog

postojanja.

Vampir nije vitez na bijelom konju. On nije šogun. Nije

ubojica zmajeva koji je došao izbaviti princezu iz

začaranog dvorca. Vampir je jednostavno - vampir. On

nije morbida niti prekrasan. Niti je demon ni anđeo. On

je dijete tame. Vampir. A ljudi bi svakog vampira htjeli

- poljuditi. Dati mu ljudske osobine kao što su podavali

vlastitim bogovima. Pretvorili su nas u presliku

vlastite sujete. Ali ionako to sada nije previše bitno.

Tako dugo dok dobijam njihovu krv i dok ne vjeruju u

moje postojanje, ja sam sretan. Možda je bolje reći

ravnodušan. Za sreću mi je potrebno ipak malo više od

ljudskog faktora.

Irinis je bio čovjek kakvog bi svatko mogao poželjeti za

prijatelja. Snažan duhom, čvrst, nevjerojatno

inteligentan, a opet, sa druge strane, nevjerojatno

pjesnički raspoložen. Danju bi šetali šumom i

doživljavali prirodu na svoj način, govoreći svoje

dojmove. Noču bi uz vatru razmijenjivali životne priče.

Irinis, čovjek sa mnogo bogatijim životnim iskustvom od

mene, uspijevao me držati budnim često do ranih jutarnih

sati. Priče o ratu i podvizima u mnogočemu su me

podsjećale na priče oca i braće kada bi se vratili sa

raznih bojišta. Irinis je svoje doživljaje prepričavao

sa manje teatralnosti i ega, ali je ipak uspijevao

svojim britkim stilom zadržati moju pozornost satima.

Nevjerojatan je lik bio taj Irinis.

Jedne večeri, sjedili smo uz vatru i Irinis je pričao

jednu od svojih priča. Najednom je zastao. `Prijatelju`,

upitao me, `nešto bih te priupitao, ali da se ne

naljutiš`. `Pitaj`, kažem.
`Znaš, malo mi je neugodno pitati te, ali primijetio sam

da ti u tri tjedna od kako smo zajedno, ništa nisi niti

pojeo niti popio. Odbio si svaku kap vina koje bih ti

ponudio i hranu koju bih ispekao i stavio pred tebe.

Kako to?`. `To je zato`, odgovorim, `što jednostavno ne

osjećam potrebu ni za jelom ni za pićem. Mrtav sam,

prijatelju, i tebi je do sada to moralo postati jasno.

Sjećaš li se priče koju sam ti ispričao o pokolju

Huna?`. `Sjećam se`, odgovorio je. `E pa, namjerno sam

izostavio jedan, možda ključni dio priče. Huni me nisu

samo ranili. Huni su mi prerezali grlo. Umro sam u

agoniji. Spasila me krv magijskog Prvosveštenika. Od

tada, ja hodam svijetom sjena, prijatelju moj`. Pogledao

sam Irinisa, tražeći razumijevanje u njegovim očima.

Pronašao sam samo strah.

Irinis je ustao, isukao svoj mač i krenuo na mene,

sigurnim korakom, luđačkoga pogleda. Ustao sam, u trenu

mu izbio mač iz ruke i u drugom trenutku mu zakrenuo

vratom. Pao je poput mrtvog pileta, nijemo i tupo.

Gledao sam njegovo tijelo nekoliko trenutaka, a zatim mu

prerezao grkljan i isisao svu krv iz njega. I sada se

pitam, što bi bilo da to nisam uradio? Da li bi imao

uopće potrebu za krvi? Na to mi odgovore mogu dati samo

univerzum i Hekata. A i jedno i drugo šute. Znači da je

tako vjerojatno trebalo biti. Slijedećega dana, otpočeo

je ostatak moga života. Bolje rečeno - postojanja.

Nekoliko dana kasnije, pridružio sam se trgovcima

svilom, na brodu koji je plovio prema Abesiniji. Negdje

na moru kod današnje Albanije, napali su nas gusari.

Pobili su cijelu posadu, a kapetana silovali i bacili

živoga u more. Ne znam zašto, ali ja sam za njih bio

nevidljiv. Ono što nisu završili oni, završio sam ja.

Okončao sam taj krvavi pir, ispivši i zadnju kap krvi

zadnjeg člana posade. Iskočio sam u more i otplivao do

obale. Plivao sam danima; ali kao što već napomenuh,

vrijeme mi ništa ne znači. Nije mi ni onda značilo. Još

manje mi znači sada. Brod je još dugo plovio morem

Sredozemlja. Još i dan danas među stanovnicima uz obalu

i otočja, mogu se čuti legende o ukletom brodu sa

bezživotnom posadom ispijene krvi. Naravno, taj čin je u

potpunosti prikačen gusarima i utvarama. Možda je i

bolje da je tako.

Lutao sam danima. Dani su prelazili u mjesece. Mjeseci u

godine. Kada bih sada rekao da sam narednih 30 godina

bio bez krvi, rekli bi mi da izmišljam. E pa, ne

izmišljam. Glad za krvlju bila je prisutna, ali sam je

ublažavao hranjenjem na energetskoj razini. Hranio sam

se energijom svega što diše. Mnoge šume povenuše nakon

moga prolaska. Mnoga blaga ostanu bezvoljno ležati na

livadama, još dugo nakon što sam tuda prošao. Mnogi

gradovi ostahu pusti duhom i beživotni, još dugo nakon

što sam izašao iz njih. Ostavljao bih energetsku pustoš

za sobom. Krv je ionako fizička manifestacija one

vitalne ljudske energije koja napaja univerzum. Jedino

što ju je ponekad užitak popiti na fizički način.

Napušteni dvorci pružali su mi privremena utočišta i

krov nad glavom. Mogao sam jedan tjedan živjeti u

najmračnijim podrumima sa štakorima i stjenicama, a

drugi tjedan u najluksuznijim vilama i odajama kod razne

grčke i turske plemičke elite. Moj pogled, govor i

slatka riječ, mogli su uvjeriti i največeg skeptika da

sam kralj nekog uništenog kraljevstva, glavom i bradom.

Te slatke laži osiguravale su mi potreban luksuz; luksuz

koji bi već idućeg trena odbacivao i zamjenjivao sa

vlagom i smradom najgorih rupetina kakve ljudski um može

sebi predočiti. Bio sam gore da bi drugi tren završio

dolje. Vrh i dno bili su u mojem životu potpuno

ravnopravni. Na taj način, održavao sam onaj prijeko

potrebni balans u sebi, koji je mirio zaračene ekstreme

i ujedinjavao ih u nešto što prosječna ljudska psiha i

um ne bi shvatili ni za milijune života. Govorim o

slobodi. O jedinoj, pravoj, nepresušnoj slobodi, koja

leži iza okova `lijepog` i `ružnog`, `čistog` i

`prljavog`.

Ubijao sam po potrebi, djelujući kroz Univerzum. Svaki

puta zamislio bih da sam žrtvu već ubio. Prolazio bi u

glavi cijelu radnju prije nego li se zbila. Ti groteskni

igrokazi nikada me nisu iznevjerili, jer su dovodili do

nevjerojatnih rezultata. Jednog dana, blagostanju je

došao kraj. Za vrat mi je zasjela pruska tajna služba.

Kako? Ne pitajte? Bolje ne pitajte... Sve je počelo

onoga dana kada sam ubio namještenicu ureda za odnose sa

Kraljevskim Uredom Kraljevine Pruske, koja je dva tjedna

provodila vrijeme u Ankari, u sklopu diplomatske

poslanice, gdje je radila ujedno kao i prevoditelj za

kulturnog atašea kraljevine Pruske. Taj posao trebao joj

je zagarantirati mjesto u uredu samoga ministra za

vanjske poslove, u to doba burnih odnosa sa susjednom

kraljevinom Saskom.

Zaljubila se u mene istog trena. I ja u nju. Provodili

smo noći zajedno u razuzdanim odajama samoga sultana,

čiji sam bio počasni gost. Kako? Tako što sam ubio samog

počasnog gosta i zauzeo njegovo mjesto. Nije bilo teško

pobiti pratnju od pet ljudi i platiti ankarskim

klošarima da nekoliko dana provode najluđe trenutke u

životu u sultanovim odajama. Oni bi uradili to i

besplatno. Naravno, da se ogradim od potencijalne

pokvarenosti i gramzivosti, da me netko oda za određenu

svotu novca, morao sam jednome od njih prerezati grlo i

pred očima zabezeknute petorice, napiti mu se krvi. To

ih je držalo u strahu od moje osvete. Nije ih ni čudilo

što sam ih u početku pozvao šest da zamijene 5 ljudi iz

pobijene pratnje. Možda ih nije ni trebalo čuditi. Život

jednog bio je nadoknađen užitkom petorice.

Na kraju prijema kod sultana ostalo ih je četvero, pošto

je ipak postojala minimalna opasnost da budem odan.

Nisam znao koliko je stvarna, ali ubojstvo jednoga od

njih, samo zato što je porazgovarao sa kraljevskim

stražarom, pokazalo se kao isplativi potez. Jer je

pojačana straža oko mene, radi moje vlastite sigurnosti,

a svaka sumnja u slučaju da netko od ostalih i

progovori, bila bi skrenuta na ostalu četvoricu. Dobar

posao. Barem se tako pokazalo.

Diplomatkinja je imala krute bradavice, meku vaginu i

izvanredno dobar okus krvi. Hranio sam se njome danima.

Dok su primijetili da je nestala, bio sam već daleko. Da

li su uhvatili onu četvoricu i pobili ih, ne znam niti

me zanima. Dvije godine nakon toga, primijetio sam

dvojicu ljudi kako me prate kroz gradove, dok sam krenuo

svoj put preko Kavkaza. Nisu se niti trudili prikriti

svoju prisutnost. Htjeli su da znam. A kada netko

izaziva vampira, taj zna što radi. Također su htjeli da

znam tko im u dugim i besanim noćima, dok sjede ispod

prozora mojih prebivališta, pravi društvo. Spodoba nalik

na vuka, koračala je gore dolje po ulici, oprezno se

sklanjajući kad bi neki zalutali prolaznik prošao.

Spodoba je htjela da je vidim. Da je dobro vidim. Znači,

iza pruske tajne službe stajali su vukodlaci. I htjeli

su da to znam. Ko bi poslao vukodlake na mene i tko je

moj neprijatelj, nisam znao. U svakom slučaju, tko god

da to uradio, bio je moćan. Vrlo moćan. Možda sam

Rasputin.

Moćan kao krv. Moja krv. Krv kao izraz tvoje

presvjetlosti. Kao masa koja klikće u zaboravu. Kao led.

Kao melotonin. Onaj praiskonski strah koji te obuzima

kada sapućeš moje ime u agoniji. LSD vječitog

prokletstva. Vječnost zaborava i zaborav vječnosti.

Jama. Sukob bola i sebe. Agonija vječnosti. Agonija

sebe. Svoje nesvjesti. Svoga imena. Svoga duha. Duh živi

u zaboravu vremena. Vrijeme živi u zaboravu beznađa.

Prokletstvo vječite vatre. Dionizijski artefakti

monotonije. Materijalno je monotono. Duhovno je

prokleto. Kvaka 22. Dvije kuke pribijene u srce

kositrenog vojnika. Onoga bez jedne noge.

Kažeš mi: `zakon`. Ja ti kažem: `nemir`. Kažeš mi:

`Vječnost`. Ja ti kažem: `golotinja`. Omnibus pakla.

Eutanazija unesrećenog. Trag u vatri samoće. Trag u

beskraju suza i patnji bez radosti svjetla. Nada umire

na kraju koji nema početka. Početak umire za nadu. Ja

umirem za vječnost. Ironično, zar ne?! Biti toliko lud

da se usudiš zakoračiti u grotlo samog Bezdana, a biti

opet na Početku. Nije li to besmislenost savršenstva.

Antagonizam same kreacije. Antipod vulgarnog kaotičnog

besmisla. Ja ti kažem: `led`. Ti mi kažeš: `Zemlja`. I

opet smo na početku. I opet smo žrtve nade. Ovoga puta,

ja ću lovit tebe u sumraku nemilosrđa. Ti hvataš mene u

dubini sebe. U beskraju. U suzi. Barem onom vidljivom

dijelu. Lacrimosa vulgaris. Profana droljo vječnosti,

okovana snijegom i ledom. Okovana injem samoće i

beskrajem dubine.
Okovana mnome. U kraljevstvu leda i vječitog sumraka.

Jedva vidljive bjeline u susretu sivila i tame. Samo je

polarna duša ona koja zna. Samo smo mi oni koji ne

znamo.

Vijorimo u beskraju. Vijorimo na stremenu beskonačnih

promjena, u ciklusima agonija bića cijelog univerzuma.

Vijorimo na volturama bola i kakofonije kaosa koja

stvara donje svjetove. Krećemo se unatrag. Gibamo se

naprijed, dok zadovoljni svojim vanjštinama dižemo

spomenik vlastitoj kazališnoj predstavi. Apsurdu. Kaži

mi. Kaži mi još jedanput da me voliš. A ja ću ti reći da

te mrzim. Reći ću ti da te ne mogu smisliti pored sebe.

Reći ću ti da je tvoja tajna za mene potpuno mrtva. Ali

nije. Ona je živa kao što sam živ ja. Živa na jedan

drugačiji način. Živa kao sjenka u sudbonosnim dubinama

vlastitog očaja. Očajavanje je teren koji najbolje

poznajem. Poznaješ ga i ti, samo hiniš ravnodušnost

spram mene, dok meni srce divlje udara u nezaustavljivom

ritmu uzlaska i zalaska neukrotive plamene lavlje grive

beskrajnog sunca. Ti si ja. Ja sam ti. Dok se spajamo i

razdvajamo, samo mi znamo do kuda sežu granice naših

beskonačnosti.

Kada su me konačno ubili, ljudi iz Ezoterijskog Bratstva

Mjeseca i kada su me konačno astralno vratili u izvorno

postojanje, reptili iz Hatone, ta lunarna bića iz

nepojmljive dimenzije koja su došla na Zemlju

istrijebiti sve pripadnike reptilske vrste koji su pali

pod utjecaj demonskoga, priredivši mi zasjedu ravnu onoj

u koju je upao pukovnik Carter, namamivši me van

djevicom koju su prije blagoslovili lunarnom energijom.

Vukodlaci, muška djeca mjeseca na vučjoj frekvenciji,

okružili su me i rastrgali moje tijelo na djeliće, dok

mi je glogov kolac probijao srce u paklu vječite

agonije.

Nakon toga, spokoj. Nuit me pozvala k sebi. Odozgora sam

promatrao krvavi pir, kako čereče moje beživotno tijelo

i goste se ostacima onoga što je bila moja sonda za

nošenje kroz pakao materije. Bio sam oslobođen. Sad, kao

zvijezda lutam sjeverom u potrazi za vječitim domom, u

potrazi za zadnjim prebivalištem, iako znam da još dugo

dugo neću pronaći onaj pravi spokoj. Još uvijek bio sam

sam, individualan. Još uvijek su me nebeske kočije više

svijesti zaobilazile. Škorpio sustav smijao mi se u lice

dok su vatre Oriona prolazle prezirno pored mene. Mjesec

me povukao i ispljunuo dok se Sunce prijetilo da mu ne

prilazim jer da neću živ proči kroz njega.

Thotove kočije povremeno bi me uzele i povele do

Saturna, gdje bih na trenutke spoznao sudbine onih koji

su slični meni. Kapije Saturna primale bi me, pokazale

bi mi svu raskoš Pakla, sve vrline kaosa i sve čari

demonskog, da mi se zatim opet povukle prema dolje i

pretvorile u kopiju zvijezde, da lutam svemirom u

potrazi za mirom. Ne želim ovaj limb, jer imao sam ga

uvijek, no Orion me uvjerava da ovaj limb znači samo

jedno - Ascenziju. Samo onaj tko prođe kroz njedra

boginje Nuit i nadiđe Hadida u vječnoj igri orgazmičkog

sjedinjenja i rastavljanja, taj može prodrijeti kroz

kapije Oriona. Samo onaj kojega škorpion omalovaži,

lavovi prezru, zmajevi ispišaju a demoni i reptilski

nakoti odbace, može kroz Pakao doći do Celestialnih

Dveri. Put je svima različit. Ja, vampir, demon,

demonski reptil, užas, ljubavnik boginje Hekate i

produžena ruka Horonzona, postajem ono čega sam se

uvijek pribojavao i nasmrt bojao. Postajem duša. Boli,

prokleto boli, Boli kao nešto najjače što sam u životu

iskusio. Bio sam mrtav. Sada sam pjesnik.

Uskrsnuo sam pored autoputa, usred teksaške pustinje,

120 godina poslije nemilog događaja ubijanja mojega

tijela. Kako sam uskrsnuo? Ne pitajte me jer nemam

blagog pojma. Otvorio sam oči i ležao na pijesku dok je

vjetar raznašao prašinu po meni. Pronašao sam posao u

obližnjem lokalu. Otkrio sam da me krv više ne privlači.

Više za njom nisam osjećao nikakvu glad. Ali otkrio sam

svoju novu fascinaciju - sjećanja. Ljudska sjećanja.

Hranio sam se ljudskim sjećanjima i uspomenama. što

tužnije i bolnije uspomene, to slađe za mene.

Proživljavao sam sa njima njihovu bol, njihovu patnju i

to me činilo stvarnim. Sreću sam doživljavao ko blagi

ugodni eliksir. Ali patnju, tugu i bol...Doživljavao sam

ih kao najuzvišenija stanja koja bilo koji stvor

iskusiti može.

Poslužeći bilo kojeg gosta, čim bi vidio da se gost

zamislio, samo bih ga upitao: "kompa, u čemu je

problem?". Iznenadili bi se kako se ljudi počnu otvarati

istoga trena i bez razmišljanja kada ih uhvatite u pravi

trenutak. Kasnije, oni bi bili olakšani a ja ispunjen.

Njima ti osjećaji više nisu pripadali. Ostajale su im

krljušne memorije, osakaćene za suštinu. Memorija bez

pokrića. Olupina bez dubine. Ostajali su bez sjećanja,

onih pravih, suštinskih, jedan po jedan; sve dok grad

nije postao mjesto ispraznih duhova koji tumaraju

beživotno ulicama grada, odlaze na posao i kasnije k

meni na piće, dok bi glancao čaše i slušao njihove nove

priče.

Nakon dvije godine ubili su Kennedya, a ja sam još

uvijek dane provodio u monotoniji, gledajući u slobodno

vrijeme epizode mog heroja Roda Serlinga, misleći kod

svake epizode: "E Rod, dođi ovamo pa ćeš vidjeti da Zone

Sumraka ima i u stvarnom životu". Iako sam slutio da Rod

Serling to nekako zna.

I tako...U bespućima američke nedođije, preživio sam i

Pad i Pomak. I još dan danas, lutam između astrala i

4-oga denziteta, voljan ići unaprijed, ali preslab da se

okrenem od unatrag."

Projekcija se ugasi. Arvil pogleda Leona i Ksandera.

"Majko mila", promrsi Leon.

"Da", reče Arvil slavobitno, ali sa intonacijom u glasu

kao da se lagano dosađuje, "on je vi..."

- 15:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.03.2012.

Mobiusova Ravnina - roman (poglavlje treće)

"Od trenutka rođenja po nužnosti smo nagnani da se borimo za prilagodbu našeg opažanja kako bi ono odgovaralo zahtjevima ovoga sustava, sistemom koji upravlja našim životima zbog jednostavne činjenice da smo u taj sustav uklopljeni samim svojim rođenjem. Stoga su vračevi bili posve u pravu vjerujući da je čin opazanja ovog sustava i neposrednog opažanja energije ono što osobu preoblikuje u vrača" - Don Huan (Castaneda - "Umijeće Sanjanja")


* * *


Prostrana livada širila se na sve strane, kilometrima, ostavljajući promatraču samo dojam pozitivne ništavnosti u moru univerzuma. Zelene travke ispod kristalno plavog neba vijorile su jednoglasno u ritmu laganog njihanja od blagog povjetarca. Nalikovalo je na kozmički valcer, gdje priroda uzima ulogu dirigenta dok tisuće malih segmenata radosno vijore, trepere i muziciraju u ritmu svjetla. U ritmu slobode. Energija se dala osjetiti svakim svojim atomom. Svakom svojom molekulom. Sve je bilo - lagano. Na momente fluidno a na momente potpuno prozračno. Energije vjetra, zraka, vode savršeno su u sebi ucrtavale tragove etera i dijelove razrijeđene supstance zemlje, koja je davala kozmički značaj ostalim elementima. Materija je konačno postala potpuno ravnopravna ostalim elementima, nigdje se ne ističući niti ne uzimajući dominaciju nad ostalima, ali niti ne posustajući kada bi se ostali elementi počeli izborijevati za svoju ravnotežu.

Svemir je doživio sklad. Zrak, toliko lagan da je svaki udisaj ostavljao na tisuće dojmova i sitnijih senzacija koje su polagano počele otpetljavati ogromno klupko velikih senzacija koje su tvorile univerzum. Nebo je bilo otvoreno. Ukoliko je čovjek imao potrebu zažmiriti i zatvorenim očima vidjeti mentalnu sliku svega toga što ga je okruživalo, vidio bi ogromnu zlatnu zraku, koja se poput sunovrata spušta niz nebeski svod prema raznima stranama svijeta, ostavljajući središnji dio poput kupolaste fontane bistrine i nevjerojatne količine svjetlosti, koja se slijevala u svim duginim bojama, tvoreći spektar potpune apstrakcije još apstraktnijim, kada se uzme u obzir da su dugine boje završavale u nizovima od 365 zraka koje su se isprelijevale u barem 300 nijansi nikad viđenih boja i oblika. Treperava svjetlost odavala je prisutnost tisuća malih svjetalca po tamno plavom nebu iza zatvorenih kapaka, dok se na milijune zvijezda slijevalo niz ogromne fontane prema Mjesečevoj sferi, blještavoj od tisuća svjetala iz tisuća prstenova koji su okruživali Mjesec, potpuno različit od onog na kojeg bi čovjek bio navikao.

Ukoliko bi čovjek pogledao prema suncu, vidio bi zlatnu raspršenu svjetlost koja je u sebi obuhvačala svjetlost tisuća sunaca, toliko disperziranu u denzitetskim prazninama da je svjetlost savršeno odgovarala svakome, ma koliko bi se pojačavala. Ovdje više nije bilo zakona svemira koji su iz Sunca krali samo ono što je trebalo da se nahrani materija. Ne...Ovo je bila priroda balansa. Ništa vampirskog u njoj nije postojalo. Samo savšena ravnoteža koja je dovodila čovjeka do stanja nezamislivih prosječnom umu, opterećenog materijalnim paradigmama i sklonog racionaliziranju. Ovo je bio novi svijet, nova dimenzija, nova granica postavljena na samim granicama između božanskog i onoga što se nekad zvalo relativnim. Bilo bi pretenciozno reći da je sve ovo bilo nešto apsolutno, ali da je bio otisak apsolutnog, definitivno je. Kad bi čovjek otvorio oči, vidio bi da se prava, nebesko tamno plava boja svemira prostire univerzumima savršene skladnosti i čistoće prema sferi koju je promatrao, očišćen od bilo čega što bi mu ometalo vizir i moć neposrednog promatranja. Čovjek je ovdje bio promatrač koji je promatrao sebe i stvari oko sebe koje su ujedno bile u njemu a kojih je on sam bio savršeni dio.

Cjelina u jednini i jednina u cjelini. Fluidnost zlatnoga plamena kroz blještavila čiste mudrosti kraljevski plavog plamenog obzora koji se rasprostirao gdje god bi sezalo oko. Ukoliko je čovjek u to htio uključiti i svoj duh, duh bi ostajao opijen dojmovima potpune ispunjenosti, bez obzira išao ga čovjek svjesno osvještavati ili ne; povezanost duha sa svim ovim sferama bila je ravna jednoj jednostavnoj potvrdi: "dobrodošao kući!". Između duha i praznine više nije stajalo ništa jer duh je konačno postao kist koji je oslikavao tu prazninu - neposredno i na temelju direktnih utisaka dobijenih od samoga svemira...od samog tvorca. Arhitektura više svjesti provedena kroz nizove fraktala prema čas prizmoidnoj, čas stožastoj sferi iz koje bi izlazila po želji u obliku najčišćeg dijamanta, kroz portale najčišće bistrine i bezvremenske mudrosti; neokaljana i savršeno prožeta eonima i ergovima sveobuhvatnosti.

Njuh je bio neporedan. Njušeno je postalo stvarno a onaj koji njuši apstraktan alat prema sferama savršene istine i direktnosti. Sluh je postao školjka veća od samoga svemira, izvijajući se kroz prizme beskonačne svjetlosti koje bi se razlijevale u svim poznatim i nepoznatim bojama, poput dječje percepcije suočene sa prizorom kaleidoskopa. Čovjek je u tim trenucima postao djetetom. Bio je deva. Bio je lav. Pobijedio je zmaja u sebi i sam postao zmaj, da bi na kraju postao djetetom, pomirivši u sebi i devu i lava i zmaja. Nietzsche je vidio jasno ovu sferu...u to nije bilo sumnje. Potoci blještavila ispresijecali su nizove šuma, gdje su redovi bjelogorica, crnogorica i zimzelenog drveća dosezali visine prosječnih planina. Ukoliko bi čovjek bolje pogledao, uočio bi da su šume same po sebi ispunjene planinama, odromnim masivima iz kojih i oko kojih rastu drveća koja na kraju završavaju na istoj visini. Nevjerojatna igra prirode, prožeta arhitekturom viših civilizacija i estetikom čiste svijesti.

Sve je postalo jedan ogroman organizam prožet tisućama sitnih rilaca i senzora koji samo čekaju gdje će zapaziti novu realnost i oslušnuti novo postojanje. A svemir je sam po sebi postojanje lišeno identiteta, lišeno strasti i uvjetovano čistom voljom za stvaranjem. Arhetip vječitog savršenstva kroz igru stvaranja i rastvaranja, plošnosti i bezobličnosti. Ukoliko bi čovjek promotrio livadu sa svih strana istovremeno, sve do pojasa gdje se stapa sa šumama...brdovitim šumama ili šumovitim brdima, kako komu drago, vidio bi ogromna zakrivljenja u vidnom polju. Kad da je prostor sam po sebi dobio jš dvije dimenzije. Ma što dvije? Tri dimenzije. Sve unutar viđenog postalo je samo po sebi uvjetovano oblikom i gustoćom, toliko karakterističnim za materijalna tijela; osim što ovo nisu bila materijalna tijela, već sfera unutar materijalne sfere koja je ujedno izvan nje i čiji je materijalna sfera sasvim mali dio, sasvim mali dijelić u beskonačnosti univerzuma.

Ta igra postojanja i novih i nezamislivih normalnoj ljudskoj percepciji oblika, postajala bi sve zanimljivija i razigranija kako bi čovjek počeo obraćati pažnju na detalje. Svaki detalj iznosio bi pred njega mnoštvo drugih detalja, bilo da gleda odbljesak svjetla kroz zraku isijavanja na umjereno ubrzanoj površini potoka, bilo da gleda neki oblik koji mu je ostao poznat iz materijalnog svijeta. Da li gledao polja, pšenicu, nebo, zrak, vodu, lišće, uvijek bi u njima vidio nešto što nikad prije nije vidio a što je bilo i postalo jasno kao dan, kao sastavni dio nečega što do jučer nije mogao ni zamisliti, a kamo li percipirati postojećim osjetilima. Svemir je postao mjesto koje se jednostavno zgusnulo u svojoj mudrosti u jedan jedini krajolik i pokazalo svoje naličje u odrazu nečega što ga je moglo prihvatiti. I reflektirati, naravno.

Čovjek ovdje ne bi uvidio koliko je malen, nego koliko je velik. Koliko je univerzalan a opet integriran sa svime i balansiran u sebi do neslučenih granica. Ovdje nije bilo potrebe za umom. Ovdje nije trebao jalov promatrač koji će loše prevoditi impulse sadašnjosti. Ovdje je bio potreban samo istinski sustav samoga sebe. Sustav lišen bilo kakvih sustava osim same esencije bitka, svjetlosti čistoga bića u moru radijantnog odbljeska svemira u jedinstvu i beskonačnosti.

Zraka svjetlosti na površini mirnoga mora - to je bio svemir, neposredan i nepreveden. Odraz svog lika u zrcalu nabujalog potoka...i to je bio svemir unutar nas i oko nas, nepreveden i rastegnut u svim smjerovima vječnosti koja ne poznaje smjerove. Vektor nezaobilaznosti tamo gdje se sve zaobilazi. Paradoks, eklektika, sinergija i sinkretika već viđenog i nikad viđenog, već osjetljivog i nikad dosegljivog. Sva mora slijevala su se u jedan rukavac, a destinacija rukavca bila je svugdje. U svemu i u svima. Opet ulijevanje u rukavac. Petlja. Sinergija. Osmica. Spiralnost. Stup rasta i pada kroz unutrašnja i vanjska postojanja nepostoječeg i besmisleno jasnog. Bezobrazno čistog i beskompromisno direktnog. Bez maski. Bez kozmetike. Bez celofana i bez forme. Čista suština. Esencija svega dosegnutog i svega porečenog i neizrečenog, svega potvrđenog i neizrecivog. Sve ali istovremeno i jedno.Jedno ali istovremeno i sve. I svašta i ništa. I najmanje i najveće.

Bezebrazna, gotovo dječja i nevina igra sažimanja i prožimanja, jedinstva i sveobuhvatnosti, oblika i bezobličnosti, organskog i anorganskog, plinovitog i fluidnog, eteričnog i materijalnog, relativnog i apsolutnog a opet jasno ko dan i neshvatljivo istovremeno. Sve što je stvoreno bivalo je u onom što je stvoreno i sve stvoreno bivalo je dio onoga što ga je stvaralo. Bez oblika a opet savršene forme, bez forme a opet savršenog oblika. Frekvencija nespoznatljivosti i energija prihvaćanja. Latentnost u jednom dodiru i raspadanje u punini bezdodirnosti i gotovo lateralne bezosjećajnosti, da bi osjećaj i dodir mogli biti potpuni u svojoj nepotpunosti i nesavršenstvu. Tvoreći samo jedno - Savršenstvo.

Ako bi se na kratko i pojavio neki zalutali oblak, on bi se pojavio u nebu. Ne na nebu. Nije bilo nikakve optičke iluzije da oblak nije sastavni dio neba. Oblak i nebo bili su jednina. Vlati trave okretale bi se uvijek u istom smjeru kako bi čovjek prolazio. Dodirivale bi ga lagano po bosim tabanima i škakljale tetive dok bi čovjek neumoljivo koračao kroz sve jača i jača iskustva. Gotovo opipljiva u svakom trenutku. Livada trenutka. Zemlja sadašnjosti.

Zaustavio bi se pored potoka i umočio ruku kroz modro sivkastu površinu vode i osjetio tisuće senzacija kako ga ispunjavaju mudrošću svemira. Neka bi nastavio do šume prateći potok, hlad i tamno zelenilo odavali bi mu jednu od najskrivenijih tajni svemira, dok bi mu hladna voda držala sva čula otvorenima i budnima. Struje vječnosti prolazile bi kroz čovjekovo tijelo, duh i energetske centre, sjedinivši se zauvijek sa njegovom svijesti. Neka bi se čovjek nastavio penjati po prvom brdu, dok bi potok nastavio teći prema vrhu planine; da, prema vrhu planine, čovjek bi osjetio pod nogama uzdizanje materije van nje same, dok bi mu kozmički oslonac prestavljala "bitka" tamno i svjetlo zelenog, već kako bi se sunčeve zrake odbijale od potoka i kroz lišče šume planine.

U jednom trenu, nebo bi postalo planina a planina potok. Potok bi postao šuma a šuma bi postala livada. Livada bi postala čovjekom a čovjek bi se i dalje penjao svjestan sebe i svoje univerzalne uloge u novome univerzalnome poretku; to jest, starome samo novome za čovjeka koji se ponovno vratio u njega, nakon eona švrljanja po marginalnim zabitima materije i spuštanja magičnim liftovima u središta samih bespuća poluistine i čudnovatih kriterija, koji sa samom prirodom imaju veze ko on sa nebom koje se ovdje nikako nije moglo zacrniti. Crnilo je ovdje bilo prolazno. Odsjaj. Čudnovata masa dok bi sunce razorkrivalo sjene ispod svakog kamena zelenosmeđih i tamnozelenih nanosa.

Čudnovata pojava dok bi sunce podizalo svojim zrakama podnožja riječnih i potočnih nanosa i kamenja da ih okupa u moru istine i direktnosti, pa ih opet vraćala toj čudnovatoj masi da im posluži kao obris; obris prema nekim donjim svjetovima i dimenzijama, gdje se ta masa doživljava ozbiljno i gdje je mnoge životne forme jednostavno dišu. Forme bez esencije i forme u potrazi za esencijom. Sjednuvši pod bor, čovjek bi na trenutke osjetio sebe kako se prožima kroz svaku iglicu bora prema njegovom vrhu, sve do spajanja sa samim suncem kroz ogromnu sferu zraka. Zrak kao posrednik. I zrak kao portal.

Bilo je dovoljno da čovjek pogleda bor i da postane bor. A bor da postane čovjekom. Gdje je uostalom, bila granica? U umu? Pa uma više nije bilo. Nema ga. Čovjek bi se mogao nasmijati na to koliko je sve jednostavno. Nikakva distanca između njega i bora ne postoji i nikada nije postojala. Nikakva granica između njega i bilo čega. Na Novoj Zemlji. U Novom Univerzumu.

- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2012.

Mobiusova Ravnina (roman) - poglavlje drugo


"Pogledah demone. U njima pronađoh svoj lik. Pogledah anđele. I u njima pronađoh svoj lik. Pogledah Boga. I u njemu pronađoh svoj lik. Pogledah sebe. I u sebi ne nađoh ništa."


* * *


Xeron zastade. Svjetlosni tunel iza njega zatvori se dok se svemir sakupljao, ostavljajući tanki mlaz crnog fluida koji je ostao kao trag njegovog zaustavljanja. Na trenutak, podigne ruke van svjetlosne kupole koja se omotala oko njegovog solarnog tijela, uhvati jednu od kozmičkih niti i omota je oko sebe. Zarotira se pustivši nit da se obavije oko njega. Počne lebdjeti. Pričeka dok ne uhvati tračak radioluminiscencije i sjedini se sa svjetlošću minerala, pustivši svijest da prođe kroz najsitnije čestice putem svjetlosnih zraka, širinom univerzuma, van vremena i prostora, dok su se dijagrami dimenzija i denzitetskih ravnina rastvarali pod njim i oko njega. Zastane kod Imperatorskog Kodeksa, jednog od 49 artefakta koje je sam Kreator postavio uoči svitanja Univerzuma Nad Univerzumima, uhvati jezik arhetipa koji je povezivao svih 49 artefakata i usmjeri svu svoju pažnju na planetu koja se granala u tri dijela i ostavljala dugi trag po astralnim ravninama. Zemlja je pukla iznutra. Sudnji dan je stigao. Sporo i nesigurno ali je ipak stigao. Sve ono što se odavno odigralo u višim ravninama sada se preklopilo sa samim događajima u materiji, koji su se tisućljećima vukli ko trag po astralu, ostavljajući ljude u zabludi da se neke stvari događaju "sada", dok su se u stvari odavno dogodile. Sve astralne bitke, preokreti, rastovi i promjene odigrali su se davno. Kao i padovi. Problem je u tome što materijalna ravnina zbog trenja i gravitacije, kao i inertne korespodencije od strane materije, kaska za ostalim ravninama koje nisu omeđene vremenom i prostorom. Niti imaginarnim konglomeratom zvanim ljudskim rod, koji je zavarao sam sebe da je koherentna entitetska jedinka, umjesto mnoštva viših rasa i jedinki koje su uzele niži oblik iluzije da što duže imaju iskustva nižih sfera. Mazohizam ali i instantni rast. Istovremeno. Xeron je promatrao Zemlju kako se dijeli na Višu, onu na koju će prijeći samo mali broj duhovno odabranih. Iza nje išla je Zemlja koja će ponavljati Veliki Ciklus nakon što još provede neko "vrijeme" u nepostojećoj dimenziji koja se odavno urušila sama u sebe; dimenzija Limba. Iza njih išla je treća Zemlja, Zemlja Kaosa, na koju su neke jedinke svojevoljno otišle, dok su drugi zapeli usljed svoje gluposti i neznanja. Zemlja koju su crna bratstva od pamtivijeka hranila sa Jednistvene Zemlje, nebi li Crni Mjesec i Crno Sunce imali što više materijala uzetih od apsoluta za svoju egzistenciju.




* * *


"Energija je podivljala. ZRO se podigao do maksimuma", Sanvoisen je tiho i oprezno izgovarao riječi, gledajući pravo u glavnog nadglednika. Savjetnik, koji je stajao iza nadglednika kimnu tekliću i teklić odtrči prema visokom mramornom tronu na kojem je sjedio Atla. Prostoriju ispuni teški osjećaj iščekivanja.

Sanvoisen je stajao u tišini i skrušeno gledao u pod, razmišljajući što će reći budu li ga pitali za pojedinosti. Znao je da će, ukoliko budu inzistirali, morati podijeliti informacije sa Predsjedavajućim, iako su mu na Sveučilištu izričito zabranili da iznosi bilo kakve informacije, osim ove, udarne, koju je došao svima obznaniti. Nadglednik i savjetnik stajali su također u mrtvoj tišini. Dvadesetoro ljudi, koliko ih se trenutačno nalazilo u prostoriji, odavali su tiho poštovanje vremenu koje je trebalo Predsjedavajućem da progovori.

Iako nigdje nije bilo vidljivog izvora, prostoriju ispuni ledeni vjetar. Osjetili su ga, iznutra. U isti tren, svi se pogledaše u laganoj panici, nakon spoznaje da vjetar može jedino biti struja svijesti velikog Atle. Magovi koji su stajali pored Velike Kapije ustuknu korak unatrag od siline velikog udara. "Ako su oni ustuknuli", pomisli Sainvoisen, "kako li je tek onda nama koji nemamo sposobnosti jednog maga?!". Ili jednostavno magovi imaju toliko osvještenu energiju da i najmanja uzurpacija unutar njihovog magnetskog polja djeluje na njih kao energetski napad; ili barem kao uzurpacija mnogo intenzivnija nego kod ostalih, ne magova. Nakon što je trenutak zbunjenosti prošao, Sanvoisen nastavi gledati u pod. Krajičkom oka primijeti da ostali učiniše isto.

Sekunde se pretvore u minute a minute u vječnost, dok mu se ledeni vjetar poigravao po polju aure, čas mu prolazeći kroz misli, čas ostavljajući na njegovom srcu ledeni pečat straha i tjeskobe.

"Hmrghm", glasanje nalik na riku čopora lavova, pomiješanih sa brundanjem ogromnog spiljskog medvjeda, ispuni prostor najvišeg svetišta na Atlantidi. Tlo pod nogama zadrhti. Obzirom da su se nalazili 10 kilometara iznad površine mora, na svako drhtanje podloge pod nogama čovjek se morao ozbiljno zamisliti. Iako podrhtavanja nikad do sada nije bilo u ovoj mjeri.

"Dakle", nešto nalik na urlik razmili se po prostoriji, navevši cijelo svetište da podrhtava. Ovaj put svi ustuknu korak unatrag. Glas je bio preglasan i premoćan. I u samoj prostoriji. I unutar njih samih. "...počelo je! Ovdje su da napakoste meni. MENI!!!", urlik postane vibracija koja ih gotovo sve navade da popadaju na koljena. Sanvoisen u zadnjem trenu pronađe oslonac u desnoj nozi i nezgrapno prenese težinu cijelog tijela u nogu. Držat će uporište u njoj dok Atlin bijes ne prođe.



* * *


Merlin odbaci daljinski.

"Što je?", upita Finor.

"Prvo na vijestima vidim nešto, za što bi se zakleo da sam par dana ranije ugledao isto u vijestima. Gledao sam `zanimljivu` reportažu kako se New Yorčani ne ustručavaju okupati za Božić. Danas u reportaži prikažu Kanađane koji se kupaju za Novu Godinu...Wow...", Merlin zakoluta očima. "Od 150000 vijesti koje su obišle Zemlju u par dana, promatrati zimske kupače bio je vrhunac mog života", sarkastično se nasmije. "Nakon toga reklama za nekakav teatar koji svaku debilanu prikazuje kao umjetnost i nakon par sekundi gledanja te kvazi umjetnosti, na razmeđi izmedju apsurda i ispumpavanja plitkog ega onih kojima je bilo dosadno u životu pa se odlučili baviti glumom, postalo mi je savršeno jasno zašto je Gurdjieff loše glumce i kvazi umjetnike opčenito nazvao: `pokretnim izvorima negativnog zračenja`".

"Stvarno apsurd", Finor se nasmijao.

"Od sada gledam samo programe na kojima su vijesti o parenju pandi nešto naudarnije, a reklame za lutkarske predstave nesto najkreativnije", završi Merlin.

Finor se nasmije. Dobaci frendu pivu iz sanduka.

Merlin stavi rizlu na stol i počne stavljati duhan na nju. Posegne u džep sa vrećicom trave.

"Zamisli", Finor mu se obrati dok je udario čepom po površini stola; rub stola malo se izliže, praveći društvo stotinama izlizanih crta po raznim djelovima ruba plohe, "tek ona MTV muzička sranja koja se vrte u zadnjih deset pa i više godina, svaki jebeni dan. Jebote, sve isto. Milijun istih kuraca, a drugih pakovanja."

"Milijun istih kuraca i istih pakovanja", ispravi ga prijatelj. "Više se niti ne trudi upakirati nešto u drugo pakovanje."

"Želite li napraviti dobar MTV hit za narodne mase? Ništa lakše", Finor započne oponašati voditelja tv prodaje. "U paketu nudimo bas bubanj i bas ritmove pod nazivom : `Ta-a-te-ta-te ta-a-te-ta-te`. Bas bubanj (kick drum, kasa)- Gain je naštiman na 0 dB, EQ +3 dB na 50 Hz, +1 dB na 3 kHz, -3 dB na 275 Hz, bez efekata, jer može `razrijediti` prostor", Finor slavobitno vikne podižući prst u zrak. "Kompresirani i do bolničke preciznosti filtrirani ritmovi `Ta-e-te-ta-te ta-a-te-ta-te` samo u vašem domu...Neka ritam ispuni vaš prostor i sva vaša glazbena očekivanja. Neka toliko ispuni vaš prostor da u pozadini ritma čujete samo kompresiran i do apotekarske preciznosti isfiltriran glas i neku tihu muzikicu / melodijicu koja može u svim stvarima biti apsolutno ista (za što nudimo komplet odabranih melodijskih samplova zvan `Te jedno te isto`). `Ta-a-te-ta-te` matrice , `Vokalus klinikus apotekarus` effekte te `Te jedno te isto` melodijske pakete možete naručiti direktno od Centralnog Komiteta Sterilne `Glazbe` Bez Boje Mirisa i Okusa - CKSGBBMIO. Naš slogan: izuzetak ne potvrđuje pravilo, i zato; zvučimo svi isto!!!!! Mi smo CKSGBBMIO a 50 tisuća potpuno identičnih MTV hitova ne može biti u krivu!!!!!

"Amen to than", Merlin podigne pivu u zrak. "Pijem i pušim u to ime". Zapali joint i doda frendu.

Zraka svjetlosti prepolovi joint na pola i ocrta simbol na zidu.


* * *


Hatonski brod približavao se zvijezdi Polaris, najsjajnijoj zvijezdi u sustavu n364. Hork smanji brzinu za dva hvata te pogleda prema obližnjoj nebuli. Ubaci komande u polje mentalne korespodencije i prepusti svijesti da vodi brod. Osluhnu Prazninu. Svemir je govorio uvijek istim jezikom. Bila je to pjesma nalik na tisuće najdivnijih snova prožetih najljepšim osjećajima kakve um može pojmiti a srce zamisliti. Dionizijske vatre ispreplitale su se sa apolonskim fontanama raspršujuće svijetlosti. Na tren, svjetlost je postala vatra, da bi već slijedeći trenutak vatra postala svijetlo. Zatim bi se razišle u toj vječitoj igri privlačenja i odbijanja, absorbiranja i disperzije. Hork je uživao u svakom trenutku koji bi se stvorio pred njim, jer je znao da trenutak sam po sebi ima značaj jedino kao arhetip u oku univerzuma, kao što su sama priroda i vrijeme; vektor sam po sebi značajan jedino kada svemir progovori kroz njega. Zato je tren bio toliko bitan. I zato se tren razlikovao po trenutku svjetlosti i po trenutku sivila. Beskraj u jednom trenu. Tren u beskraju...


* * *

"Višedimenzionalni sustav ogroman je niz Kartezijevih sustava gdje se osi X, Y i Z ponavljaju u beskonačnoj petlji uzroka i posljedica, gdje je os X uvijek primarna os po kojoj se krećemo, dok su osi Y i Z orijentiri i smjerovi kretanja koji predstavljaju našu posljedicu. Cijeli univerzum i sustavi univerzuma izgrađeni su na ovome principu. Zamislite da se krećete od točke A prema točci B po osi X. Zamislite da ste krenuli na putovanje od grada do grada po magistrali ili autoputu. Krećete se po osi X. Cesta je os X. sada zamislite da istovremeno prelazite na os Y i da se po njoj penjete prema gore. Distanca od nekoliko kilometara u horizontalnom smjeru postaje distanca od nekoliko kilometara u vertikalnom smjeru.

Putujete prema gore. U trećoj dimenziji, vi putujete po osi X. U trećoj dimenziji koja je okomita na os X vi se krećete po osi Y. Sad zamislite da je os Z os na koju prelazite sa osi Y i putujete opet u smjeru koji je okomit na os Y i okomit na os X. Još uvijek ste na osi X, u trećoj dimenziji. U trećoj dimenziji okomitoj na os X vi ste, to jest, putujete po osi Y, dok u trećoj dimenziji koja je paralelna sa osi Y vi se krećete po osi Z. Os Z opet prelazi u os X. Pošto se perceptivno nalazite cijelo vrijeme na osi X, bilo kakav pomak u percepciji, da se krećete po osi Y ili osi Z na os Y, značilo bi gubitak tla pod nogama, jer os Y ne bi bila više os X koju percipiramo, već os sa koje bi promatrali os X sa ogromne visine. Zato je gravitacija uvijek okomita na os po kojoj putujemo, tako da imamo cijelo vrijeme dojam da putujemo po osi X. Kada letimo avionom, krećemo se po osi X` i Z´. Recimo da padnemo sa planine zavezani užetom. U momentu dok padamo padamo po osi Y, kada nas uže naustavi, između nas i planine stvara se os Z. Između udara u planinu (najbolje nogama), mi se krećemo po osima Y´i Z´.Sada zamislite Kartezijev sustav koji je okomit na postojeći Kartezijev sustav. Os X je zajednička, dok je s Y produžena a os Z okomita na sebe (Z i Z`) pod kutom od 90 stupnjeva.

Ista pravila ali ovoga puta putujemo po osi X u oba smjera. Da nema privida gravitacije okomite na os X imali bi osjećaj da se krećemo po osi X ali naglavačke, tako da bi nam tlo bilo gore a nebo duboko dolje ispod nas (ko da hodamo po stropu). Dobar primjer je da zamislimo hodanje po podu stana na recimo, petom katu. Zatim hodamo po zidovima. Zatim hodamo po stropu i cijelo vrijeme imamo dojam i osjećaj da hodamo po podu stana na 5 katu, da bi zatim skrenuli na četvrti kat i hodali po stropu i zidovima, imajući cijelo vrijeme percepciju poda pod nogama, to jest osi X, bilo da je ta os X pod, zidovi ili strop bilo kojeg kata bilo koje zgrade. Usporedba sa putem je slikovitija. Kad bi istovremeno bili svjesni dva Kartezijeva sustava istovremeno, poludjeli bi. Poludjeli bi od jednoga da pojmimo da se gibamo i po osi Y i po osi Z imajući privid gravitacije okomite na osi koja se uvijek `predstavlja` kao okomica na os X. Dakle, prava kretanja je beskonaćno mnogo, kao i dimenzija. Tri osi kartezijevog sustava čine tri dimenzije (piramidu). Dvostruki Kartezijev sustav čini tetraedar. Kartezijev sustav sa jednom pridruženom osi (na primjer osi Z` na os Z), dobijamo četverostranu piramidu. Dvostruki sustav sa pridruženom osi je oktaedar. I tako u nedogled. Os sa koje promatramo cijeli prvi Kartezijev sustav je os 4-te dimenzije.

Os sa koje promatramo dva Kartezijeva sustava, okomita jedan na drugi, je druga os 4-te dimenzije. Te osi nisu uvjetovane gravitacijom već istovremeno egzistiraju van Kartezijevih sustava. Spajajući dvije osi dobijemo ravninu 4-te dimenzije, koja služi kao os X po kojoj se krećemo u 4-oj dimenziji. I tako dalje sa osi X, Y i Z u 4-oj dimenziji, gdje okomica na os X više nije gravitacija, već vrijeme. Vrijeme je, drugim riječima, gravitacija 4-te dimenzije, uvijek okomita na os X, os Y i os Z četvrte dimenzije. Uspijemo li zamisliti samo šume koje su okomite na nas, pruge i ceste kako se pod svim kutevima gibaju istovremeno u svim smjerovima, nebo iznad, ispod, lijevo i desno od nas, te još pod svim živim kutevima u odnosu na nas kao polazišnu točku, dobijamo sliku univerzuma treće dimenzije. Maknemo li gravitaciju i zamislimo li sebe kako lebdimo u zrakopraznom prostoru, nevezani uz pojmove (gore, dolje, lijevo desno, ispred i iza), postavili smo sebe kao težište i polazišnu točku 4-te dimenzije, gdje se pojavljuju nove veličine gore, dolje, lijevo, desno, naprijed i natrag, ali unutar vremena kao konstante, a ne više kao u trećoj dimenziji (trećim dimenzijama, preciznije), gravitacije kao konstante.

Zato snovi ponekad djeluju konfuzno jer istovremeno čovjeka stavljaju u položaj na raznim točkama trećedimenzionalnih Kartezijevih sustava (što si može predočiti još maglovito kada se probudi) i u položaj na različitim točkama četverodimenzionalnih Kartezijevih sustava gdje je vrijeme konstanta (samo što su zbog prevelike anomalije u percepciji i prevelikim apstrakcijama čovjeku neshvatljive kada se probudi). Također, različito kretanje po osima uvjetuje različita raspoloženja te različita stanja svijesti, uvjetovana promjenom percepcije ovisno o promjeni osi po kojoj se krećemo. Trenuci promjene kretanja po osi ujedno su i trenuci `tromosti` gravitacije, koja ima maleni `delay`, usljed čega ponekad doživljavamo stanja lucidnosti ili izboja iz `kuta treće dimenzije`. U tim trenucima, na trenutak `hvatamo` vrijeme kao konstantu. Ali na trenutak. To je ona okomica, ona vertikalna svjesnost. Ona budnost o kojoj su ljudi govorili stoljećima."

Zahr je završio. "To bi bilo to, u kratko", dovrši.

Ksanderove oči gledale su - sebe. Leon, kako su nazivali ovog momka koji je sjedio nasuprot njemu i sa prisutnima slušao Zahra, bio je on sam. On sam, koliko je shvatio, ili pokušavao shvatiti, u jednom drugom postojanju. On sam u postojanju tik prije Konačnog pomaka. Zašto su Sibiani napravili prostoriju van vremenske petlje i postavili njega u dva izdanja u tu istu prostoriju, nije znao. Nadao se da će uskoro saznati. Radio je kao i uvijek na komori broj 5 koja ulazi u početak pete astralne sobe, čekajući Xerona da dođe kao i uvijek i povede ga na kraju smjene na putovanje po beskonačnim sferama univerzalnih postojanja, sferama kojima bi potpuno, djelomično ili ponekad gotovo nimalo prisustvovao zbog ogromne razlike u energetskom potencijalu između njega i pojedinih sfera. Zato je Xeron bio tu, istovremeno da štiti i ukazuje; brine se i podučava. Danas, po prvi puta u tri godine, umjesto Xerona pojavio se emisar Ujedinjenog Bratstva Federacija i zamolio ga neka pođe sa njim. I predstavio mu - njega. Ono što je bio u nižem obliku postojanja. Izgledao je ko on, samo što mu je svjetlost suštine bila blijeđa, kao i većini koja još nije prošla Konačan Pomak.

Arvil je sjedio s vanjske strane prostorije, nalik na osobu s druge strane ogledala u prostorijama iz starih policijskoh filmova.

"Govori nam o magijskim napadima", kaže Leonu.

Leon pogleda Arvila. Neugodno se ogleda oko sebe. Ksander je primijetio karakteristiku koja njega odavno nije pratila i sa kojom više nije imao nikakvih problema, a koja mu je ponekad znala malo nedostajati. Bio je to - stid.

"Hm...", Leon započe, prije nego li nastavi u jednome nizu; "počelo je sa kontaktiranjem Sibius Anar bića te mentalnom komunikacijom sa njima. Zatim su počele pratnje crnih automobila u kojima bi sjedila elita; sve odreda bogatuni i lokalni moćnici. Zatim, nakon kundalini aktivacije, kada sam energetski doslovno izbačen u orbitu, pratnje su se konkretizirale i počeli su teški crnomagijski napadi. Tu su prste imale osobe sa jednog internetskog foruma na kojemu sam tada boravio, istovremeno sa ljudima iz tajnih magijskih redova iz moje bliže okoline, kojim je moja promjena energije počela smetati i koji su me stali danonoćno napadati sa energijama a često mi i krali energiju te utjecali na mentalan, duhovan i fizički ustroj..."

"Znači", Arvil ga pogleda poprijeko, "da si u to sve uletio prilično zelen?"

"Zelen?", nasmije se Leon. "Žut, Arvile. Žut ko banana."

Ksander je gledao čas jednoga, čas drugoga. Svaka čast na prilici da upozna samoga sebe u jednom drugom obliku postojanja, u jednoj od vremenskih linija njegove prošlosti, ali, kakve je sve to imalo veze sa njime? Iskustvo ovog momka, jedne verzije njega, bilo je različito od njegovog vlastitog.

"Nastavi", reče Arvil.

"U mom okrugu postojalo je tajno bratstvo. `Nasljednici Templara` su se zvali. Bavili su se goetijom, teurgijom, tamnom stranom kabale, hermetizma i egipatske magije. Dakle, dosegli su mnogo više sfere od prosječnog crnog maga koji radi sa demonima. Ovi su radili sa demonima i transparentnom rasom kao što policija radi sa doušnicima. Ti su mogli sklapati paktove sa kim su htjeli na tamnoj strani. Znanja su vukli od kraljevskih iluminatskih linija sa starog kontinenta. Štoviše, neki od njih bili su učenici nasljednika kraljevskih linija. Svi ti ljudi iz bratstva bili su visoko pozicionirani. Bilo ih je u politici, crkvi, medijima, biznis vodama, u pravnim vodama... Sakrivali su svoju okultnu stranu kao što zmija sakriva rep."

"Oprosti, ali kakve to veze ima sa mnom?", upita Ksander iskreno i direktno, bez neke nadmoćnosti u glasu. "Pitam jer smatram da bi nas dvojica mogli pričati o puno interesantnijim stvarima."

"Ne", ubaci se Arvil. "Ništa, ali ništa nije važnije od ovoga..."

"Nije", složi se Leon. "Ima itekakve veze sa tobom", pogleda Ksandera, "jer magijska mreža koju su tada ispleli oko mene obuhvaća i jedan dio tvog postojanja. Pošto je tvoje fizičko postojanje u drugom sloju moje aure, a magijska mreža koja je bila bačena na mene proteže se do trećeg sloja aure, vjerujemo da si obuhvaćen tom mrežom i da te još uvijek koči u nekim stvarima i veže nevidljivim kanalima za sferu koja je meni poznata kao materija."

"Ako je u trećem sloju aure", upita Ksander zbunjeno, "tko je postojanje koje obuhvaća taj treći sloj?"

Leon pogleda svoje dlanove kao da u njima traži odgovor. Ostane u tom položaju nekoliko sekundi a onda kratko odgovori. "Ne znam."

"Ja sam tvoj treći sloj aure", odgovori Arvil.

"Ček...čekaj malo", ubaci se Xander. "Zar smo Arvile ti i ja onda na bilo koji način ugroženi time?"

Promatrao je Arvila dok je ovaj grizao gornju usnicu i pogledavao čas njega, čas Leona.

"Nimalo", odgovori. "Ali ta energija na našim nivoima ostaje akumulirana i može poslužiti kao odličan back up onima koji je koriste i koji znaju kako je koristiti."

"Hm...u tom slučaju, reklo bi se da te stvari imaju kakvu takvu moć nad nama."

"Ne, nemaju. Imale bi repulzivan način djelovanja da ih ideš na silu uklanjati. Ne bi toliko osjetio ti na svojoj koži, još manje ja, ali bi Leon osjetio itekako. Njemu su ove sfere `nebo`. Tebi su `do koljena`. Meni `griju stopala`. Da se tako izrazim. Leon je u zabludi u samo jednoj stvari. `Samo jednoj`", napravi znakove navodnika u zraku, "i to vrlo suštinskoj. Vrlo suštinske prirode kako god se okrene. Ta mreža nije na njega stavljena nakon kundalini aktivacije ili nakon kontakata sa Sibius Anar bićima. Ta mreža je na njega stavljena prilikom rođenja i prvih godina života, preko par osoba iz familije sa kojima je od prvih dana blisko vezan. No mreža je istkana još u prošlim inkarnacijama i to najviše u podvojenoj inkarnaciji gdje je u Berlinu skončao kao iskusni ali preveslani mag, a u bivšoj Austro-Ugarskoj pokrajni na granici Mađarske i tadašnje pokrajine Kraljevine Jugoslavije, Hrvatske, na koridoru Zagreb-Karlovac-Varaždin-Ormož-Maribor-Budimpešta, kao teozofkinja, učiteljica klavira, violine, grčkog i latinskog, koja je skončala pod šmajserima nacista. Šteta, da su znali kolika je vrijednost ove žene, što su tek kasnije saznali, teško da bi bila streljana. Mislimo da bi, naprotiv, bila povućena do samog vrha nacističkog okultnog podzemlja, obzirom na svoje znanje i sposobnosti. No, druga polovina inkarnacije, muškarac koji je skončao u Berlinu nakon što ga je pregazila konjska zaprega, bio je dugo vremena trn u oku okultnim društvima i kraljevsko plemičkim linijama cijele tadašnje Europe. Taj čovjek bio je opasniji od Crowleya, Gurdjieffa i grofa Veselina Maleškog zajedno. Upravo zato, na žensku inkarnaciju nije se trošilo mnogo tadašnjih energetskih resursa. Vjerujem da su mnogi osjetili da muškarac nije potpuna karika, ali težnja za njegovim izbacivanjem iz energetske igre i eliminacijom bila je prejaka. Također, utjecaja na ovo postojanje ima i paralelno postojanje u `sadašnjosti` gdje je pogubljen od strane grepsovskih vanzemaljaca, kada je u svojoj dimenziji, nad kojom vladaju, pokušao sa svojom malom desantnom grupom napraviti ogromnu diverziju koja ga je koštala glave. I njega i njegove djevojke i kompletne planete. Tu je i još jedno astralno vampirsko postojanje, ali o tome ćemo kasnije..."

Nekoliko trenutaka nitko ništa ne odgovori. Vidjelo se da je njegova izjava na prisutne djelovala poput groma. Pogotovo na Leona.

"Wow...", uspije Leon progovoriti nakon dobre minute. "Ovo ne da ima smisla nego ima jebenog smisla."

"Ima `jebenog` smisla još otkada se energija ZRO odcjepila od Atle i u potpunosti pripala proroku Enochu (kasnije graditelju i znanstveniku Imhotepu, kasnije filozofu i znanstveniku Heronu), tadašnjem nositelju energije Hanuka / Henoka / Ozirisa / Metatrona / Mithre / Idrisa / Lucifera / `Sotone`/ Hermesa / Prometeja / Thotha / Apolona / Feniksa, dok je druga polovina energija manifestirala novog Atlu, pretvorivši ga u Setha / Jehovu / Demijurga, to jest, onog pravog Sotonu ili Šejtana, po religijskim interpretacijama. Naravno, Gini / Đini / Sibius Anari ili kako ih mnogi zovu, Sirius A bića, odigrala su tu ogromnu rolu još od postanka ljudskog roda, sprečavajući energiju transparentne rase da iz ljudskog surogata zvanog `Svjetlonoša` makne božansku iskru i zamijeni je demonskim mrakom. Kapije Oriona ostale su zato uvijek otvorene kao portal prema Apsolutnome dok su kapije Škorpiona ostale vječito otvorene prema demonskom i kaotičnom, uz iznimke kao što su `izdajničke skupine zvijezda i planeta`, u Orionu Zeta Reticulae a u Scorpio sustavu / sazvježđu Antares. Oba sustava mogli bi se promatrati kao vječiti sukob Sirius A i transparentne rase, koji su postavili vlastite sustave unutar neprijateljskih sustava; Antares je dio Oriona, Zeta Reticulae je dio Scorpio sustava. I jedan i drugi `izdajnički` sustav sprečavaju energije sustava u koje su postavljeni da djeluju u potpunosti na cijelu galaksiju, kao i na Zemlju preko galaktičkih portala Sunca (Orion) te Mjeseca (Scorpio). Dakle, vječita borba putem Horusa (Oriona) i Setha (Scorpia) se nastavlja. Sve planete unutar sunčevog sustava naklonjene su ili jednom ili drugom matičnom sustavu, dok neke teže balansu i korespondiraju sa izvornim sferama kaosa."

"Mislim da je Zavor nešto govorio o tome u zadnjim izlaganjima", reče Leon.

"Nešto slično, da", reče Arvil. "Sibius Anari su oni koji su pomogli Hanuku da se spusti u materiju. To je bio prvi put da su se više astralne / eterične i mentalne sfere, sfere na kojima je obitavao Hanuk i sfere na kojima su obitavali Sibiani, ujedinile u težnji da stvore portal i pošalju jedinog putnika kroz prostor i vrijeme, kroz materiju i antimateriju. Hanuk je morao proći kroz najmanje atome, neutrine i čestice tamne tvari antimaterije prije nego li je uspio ući u materiju. To je bio bolan pad čiji je danas ekvivalent rođenja čovjeka itekako upečatljivo istovjetan. Prvi Luciferov pad koji je za sobom povukao duše ratnika svjetlosti da ga slijede i počinju se inkarnirati u ljudskim tijelima. To je razbilo tadašnje planove o vojsci demona i transparenata u službi Scorpio bića. No, kao što Sibiani šalju Hanuka, tako sfere kaosa i demonske sfere šalju Horazona, eterične zvijeri i manifestacije Setha u eteričnom obliku, da bude protuteža Hanuku kroz sva postojanja. Dok Sibiani stvaraju kod svakog čovjeka presliku Hanuka u njegovoj krunskoj čakri, sfere kaosa i demonske sfere jednostavno postavljaju Horazona u čovjekov R-kompleks. Hanuk je komponenta, aktivna koja pokušava čovjekov um pretvoriti u čistu svijest. Horazon je reaktivna komponenta koja zasjenjuje čovjekov um i izobličava impulse iz čovjekove podsvijesti. Što je čovjek više padao u materiju, to je um postao dominantniji a Horazonov utjecaj veći. Skoro da se može reći da je u doba Kali Juge Horazonov utjecaj na um bio toliki da je sam Um često poistovječivan sa Horazonom."

"Horazon i scorpio energija kao karma?", upita Xander?

"Da", odgovori Arvil. "Karma je energija koja drži svijest pripojenu za materiju i donji astral, te niži mental, sve do donje duhovne sfere. Ponekad karma ulazi u u donju duhovnu sferu. To je jedna ogromna energija ega, uma i libida tamne boje. Ljudi kada egom uđu u donju duhovnu ravninu, zabrijavaju da su se `stopili sa Apsolutom` ili `spojili sa Jednim`. To su teške gluposti koje je new age zajednica proširila kao aksiome. Aksiome čega? Hedonizma? Vjerojatno. No aksiome znanja, nikako. Prva duhovna sfera, ili donja monada, je sfera `jedinstva` ali nakon nje dolaze još dvije sfere. To su `sfera drugog rasta` i `sfera SVEGA`. Sfera drugog rasta prema sferi jedinstva je ko čovjek prema atomu, dok je sfera svega, sfera gdje čovjek napokon postaje ultimativna svijest koja se proteže od najsitnijeg neutina i elektrona, preko najsitnijih čestica tamne materije, lanaca DNK, do najviših duhovnih sfera i monada. Sfera SVEGA je najviša monada koja u sebi ujedinjuje sve što je stvoreno i što će ikada biti stvoreno. Nepresušan ocean energije. More vječnosti i infinitivnosti. Sva mora ulijevaju se u to more i to more izlijeva se ponovno u sva mora. To je vječan proces koji se događa van vremena i prostora. Događa se u trenu u oku same statike, i događa se eonima u ruci same dinamike. To je stanje i nestanje. To je proces i neproces. To je nešto što se giba najvećom nezamislivom brzinom, toliko brzom da postiže stanje mirovanja i stanje tišine. To je centar svih paradoksa u jednom - vječiti proces dinamike u moru beskonačne statike i vječiti proces statike u moru beskonačne dinamike. To je SVE."







- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 23.09.2011.

The Public (Javna) ilitiga Načelo Odbijanja i Privlačenja kroz prizmu Paradoksa (uvod)

Prije nego li se obogatim nakon što napišem knjigu o najvećoj Javni svih vremena, bilo bi sasvim u redu da iznesem nekoliko natuknica koje će promijeniti ovu planetu i sam pogled na realnost oko sebe.

Sad kao ide uvod gdje pola sata nabrajam raznoraznu metafizičku literaturu i kako je upravo sve to napisano moralo biti napisano da posluži samo jednoj ultimativnoj i kozmičkoj svrsi - mojoj knjizi :)

Zatim ću se pozivati na svoj kredibilitet na ovom ili onom području, pozvati se na nekoliko imena također sa ovih područja, tako da ispadne da u stvari imam ogromno znanje, dok ću za predgovor iskoristiti jednu osobu sa ovih prostora i jednu osobu iz inostranstva.

Dakle, The Public (Javna) je spremna za plasiranje i prodaju.

Zatim ću sma poglavlja ispuniti događajima ljudi kojima je Javna promijenila život.

Vendi: "Đim i ja nismo imali dobar seksualni život, ali nakon samo par stranica Javne Đim je pomahnitalo skočio na mene i uzeo me ko muškarac."

Đim: "Nije mi se mogao dići i uvijek bih erektirao samo uz prljave edukativne filmove danske i švedske kvalitete (povremeno i švabske), no, nakon samo par pročitanih stranica Javne, moj život promijenio se iz korjena. Ćuran mi je skočio u zrak poput lansiranog Apolla i stajao danima u zraku ko američki barjak u filmovima nakon jedanaestog devetog."

Meriđejn: "Javna mi je naprosto otvorila oči. Prije sam se plašila ljudi ali nakon nje sam shvatila da se ne moram plašiti ljudi, već da se moram plašiti sebe. Ljudi se naprotiv, moram užasavati."

HarviKitel: "Javna mi je pomogla da osvjestim vlastite potencijale do neslućenih mogućnosti. Shvatio sam da sve moram voliti mrzeći ih ko crnog vraga. Da svako pravo prijateljstvo počinje krajnjim neprijateljstvom."

ĐorđeŽoržKluni: "Meni je Javna nešto fantastično. Prije sam mislio da iskorištavam ljude i da će mi se sve jednog dana vratiti. Danas vidim da ljudi vole da ih se iskorištava i ništa mi se neće vratiti jer još će me slaviti kao svog dobročinitelja."

HajdiKlum: "NEMOJ HTJETI DA TO DOBIJEŠ načelo je koje mi je izmijenilo život. NEMOJ NIKAKO HTJETI I POPIKAVAT ĆEŠ SE NA TO NA SVAKOM KORAKU načelo je koje mi je još više izmijenilo život. Naučila sam da živim po univerzalnim prosvjetljenim pravilima paradoxa. NE znači DA i DA znači NE. ŽELI NEŠTO I NIKADA NEĆEŠ DO TOGA DOĆI, treći je aksiom koji mi je promijenio percepciju i život."

TomaKruz: "Od sada mrzim da budem voljen i volim da me drugi mrze. Teroriziram da me cijene i dobročudan sam i otvoren da svi gaze po meni. Sve što želim učiniti, samo promijenim polaritet. DA znači NE a NE znači DA. TRAŽITE I NIKADA NEĆETE DOBITI. KATEGORIČKI TO ODBIJAJTE I NE ŽELITE I UDARIT ĆE VAM U GLAVU. Javna je nešto fenomenalno. Stvarno fenomenalno.

ĐejimsĐĐĐĐejims (Vašington Tribjun): "Javna je knjiga koju svatko mora imati u kući. ŽELITE NAJGORE BLIŽNJEMU SVOMU DA ŽIVOT PROVEDE U SREĆI I BLAGOSTANJU najveći je imperativ svih vremena."

ĐenaĐemeson: "Javna mi je donijela sreću i blagostanje. Svidjela mi se ona NEMOJTE PRIMATI DA BUDETE OBASIPANI DAROVIMA i NEMOJTE DAVATI DA VAS OPET OBASIPAJU SVIM I SVAČIM.

NikolasKejidž: "Fenomenalna knjiga. Od kada sam usvojio načelo NEMOJ ŽELJET PARE: TRGAJ IH I URINIRAJ PO NJIMA DA BI BIO ZATRPAN PARAMA, obogatio sam se. Mrzim to. Stvarno mrzim to.

Zatim ću se u svakom poglavlju pozvati na prvo pravilo reverzne psihologije: "NE; NIKAKO; ALI OPET; NEKA!" i dodat ću duhovnu komponentu da do kraja zaintrigiram kućanice, vikend tražitelje duhovnosti i vrlu new age zajednicu: "Osho je imao 100 istih automobila jer je htio svijetu pokazati kako su svi bezvrijedni i kako je sve to samo kić. Tako i vi, nemojte htjeti 100 automobila niti 100 jahti niti 100 bilijuna, ali kada ih dobijete, smijte se svijetu jer je sve to bezvrijedno. I nemojte uživati u tome. Pljujte po parama, jahtama i automobilima, urinirajte po njima, vršite veliku nuždu po krovu svoje vile da bi došli do njih još nekoliko po računici: 100 ko jedna, jedna ko nijedna. Zapamtite fondaciju Javne: nemoj htjeti da bi dobio i odbijaj da bi privukao. Privlaći da bi odbijao. Pravilo paradoksa pravilo je broj jedan u svim svjetovima i dimenzijama i samom Universu. Javna, jedna i jedina."

Uskoro na svim kioscima, prodavaonicama žvaka, đinđuva i đibđiribilija te lancima supermarketa svih renomiranih centara.

I zapamtite: NE znači DA a DA znači NE!!!!!!!








- 16:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 13.07.2011.

Mobiusova Ravnina (roman) - poglavlje prvo





Zemlja je jedna vrsta snažnog elektromagnetskog zatvora, u kojemu 50 posto entiteta služi kaznu za "grijehe odozgora", dok su drugih 50 posto tamničari prvima.




* * *


Urlao je. Urlao je i urlao, držeći se za same bridove tunela dok je padao. Ogroman bijeli beskrajan tunel nadvijao se nad njim i okruživao ga dok je propadao a bol postajala sve jača. Urlao je. Urlao je nanovo i nanovo dok se lanci etera nisu prekinuli u prasku bijele svjetlosti, ostavljajući njegovu dušu u pustoši materije. Tunel isčezne a tama uđe duboko u njegovu dušu. Vatrena grotla bljuvala su bestijalnu vatru svuda oko njega.

Pod ogromnim dlakavim stopalima osjećao je vulkansko žeravlje. Smeđa griva vijorila je na vjetru uzrokovanog radijacijom obližnjeg Sunca. Vidio je nekoliko zvijezda po nebu, ali konstantna aktivnost okolnih vulkana i sama slika nečeg najgoreg što je vidio za svog dugog postojanja, iz cijelog su prizora stvarali ogromnu buktinju, kako u osjećajima, tako i u pogledu, suženom osjetu koji mu je vidno i osjetilno polje smanjio gotovo na minimum. Ogromna žeravica nadvijala se visoko prema nebu, tako da je i ono malo zvijezda bilo utopljeno u čađi i plamenu.

"Nisam ovo želio" - zaurla prema nebu. "To nije ono na što sam pristao."

Nebo zaiskri. Ogroman fleš svjetlosti otvori nad njim pogled u dimenziju koja mu nije bila toliko nepoznata. Nije da ju je dobro poznavao, ali znao je odakle svjetlost nadire.

Kristal / letjelica manifestira se pored njega i iz kristala izadju tri dugoljasta prozirna blješteća entiteta. Jedno od bića stane ispred Henoka, stavljajući mu na glavu nešto poput simbola. Dugoljasti prsti igrali su se iznad Henokove glave u čudnom aritmičnom ali istovremeno usklađenom plesu.

"Zašto?", upita.

"Ovo je arhetip zaborava, astralni kralju", snažna poruka troje bića počne mu odzvanjati po hodnicima svijesti.

Ugleda u trenu jasno sunce i zemlju koju je napustio. Ugleda Celestijalne Dveri i Zvjezdane Kapije pored "Piramide Na Kraju Vremena". Kako prizor nad njim počeše isčezavati, tako se pod njim otvori drugi prizor.

Ogromna crna piramida pod njegovim nogama. Stvorena u trenu. Manifestirana od Majstora Zanata i Kozmičkih Arhitekata. Usavršena i korištena od strane Kaosa. Propadne kroz vrh koji se počeo zatvarati nad njim. Kako je propadao, kroz zadnje zrake svjetla ugleda simbol. Kroz um koji se sve više crnio odzvoni polujasna poruka:

"Luciferova djeca zvat će te Sotonom, ne znajući da ti nisi Seth niti Jehovah. Religije će te zapostavljati a tajna bratstva slaviti, o Hermese, o Merkure, o Thothe, o Ozirise, o Mitro. Demoni će zazirati od tebe a anđeli sa poštovanjem izgovarati tvoje ime. Ti si Sotona, onaj koji je odlučio pasti u materiju i spasiti Luciferovu djecu od Boginje Zmije te njenog djeteta Setha / Jehove. Pobijedi svoj Um i Ego, balansiraj svoju seksualnu energiju i ukroti zmiju, i pobijedio si Choronzona. Pobijedio si Svemir. Pobijedio si Sebe. Pobijedio si Crnu Piramidu. Ti si Bog koji je odlučio postati Čovjekom i Čovjek koji će opet postati Bogom. Tebe, o Sotono, nepravedno će zvati zlom, dok će Setha zamjenjivati tobom a Jehovu slaviti kao Jednoga. To je cijena na koju si pristao. Ne zaboravi, sam si odabrao taj put i sam si iskreirao pravila. Mi smo ovdje da te vodimo kroz živote i da ti pomognemo. Idi sada, Sine Čovječji, i prođi svoj Put."




* * *


"Imate li možda novine od jučer", upitao je prodavača u trafici, vadeći novac iz džepa. Prodavač ga letimično pogleda i odmahnu glavom. Baci prodavaču nekoliko novčića na pult te uzme današnje novine. Produži Mullerovom do Baffanda, zastajkujući da propusti konjski tramvaj. Žurio je koliko je mogao, jer njegov kratak posjet mora završiti do 4 sata popodne. Iako je imao još sedam sati na raspolaganju, za sve što treba obaviti, to će biti jedva dostatno. Ubrza korak i na brzinu provrti u glavi redoslijed stvari koje mora obaviti do podne.

Nekoliko novih zdanja osvane pred njim dok je skrenuo Keizerovom ulicom. Golema arhitektonski dotjerana zdanja nekog Bauhaus arhitekta, odavala su svjež nalet konstruktivizma. Tri nova veća, tri manja i jedno omanje zdanje ponosno su nikli u dvije godine koliko ovdje nije prošao. Pardon, bit će i tri godine.

Ovo je doba moderne. Doba napretka. Dok je svijet na Istoku grcao u Lenjinovim predodžbama Internacionala, a Zapad se stidio Kautskog i njegovih socijaldemokratskih aluzija i siromašnih postulata koji su se nekada davno zvali imperativima, ovdje se gradilo. Ovo je bio Die Sturm napretka. Osvit novoga doba. Veličanje ideja nietzscheanskoga dualizma. Ubermensch. Nadčovjek. Mag. Kako gore, tako i dolje. Zdanjima se Čovjek približava prema gore, da opet dosegne davno zaboravljenu stranu Božanskog. Veliki Arhitekta ne zove se uzalud Arhitektom, jer osim svijesti on tvori i ova prekrasna zdanja. Odraz Božanskoga. Odraz slave. Odraz veličanstvenosti rase. Uvertira u Olimpijadu koja se spremala za dvije godine; ovdje u gradu velikih. U gradu novoga svijeta i novoga doba. Znao je i osjećao da su velike promjene u zraku. Nije znao kakve, ali je osjećao. Ova zdanja samo su produbile taj osjećaj. I ponos. I dostojanstvo.

"Moda 1934.", svjetleći natpis upadne mu u oči dok je pričekao još jedan tramvaj u nizu da prođe. Mogao bi baš pogledati u taj dućan, da vidi imaju li možda one nove spavaćice za kojima su žene širom Europe ludovale. Iako je ljeto 1933. bilo na zalasku, a prvi znaci žute jeseni odavali svoj dolazak samo putem sjeverca koji je zapuhivao po širokim ulicama i bulevarima, vješti prodavači potrudili su se osmisliti novu marketinšku kampanju: "Moda 1934", valjda da žene privuku "budućnošću". Smiješno, no učinkovito, kako što je prodaja pokazala. A o prodaji su pisale sve novine u protekla dva tjedna. Bit će da je taj marketing neko moćno sredstvo manipulacije i kreiranja javnog mijenja koji će tek zaživjeti u budućnosti. Kupit će nešto posebno. Spavaćicu kao modni trend i još nešto, nešto što će odražavati njega samoga. Kada nađe specijalni poklon, planirao je nazvati Henju i konačno iznijeti svoje planove.

Propusti tramvaj te krene ulicom do Hegelovog Bulevara, nakratko zastane ispred dučana da propusti mladu majku sa djecom, koji su iz dučana iznašali primjerke "Mode 1934". Smiješno, ali, opet se uvjeri, učinkovito.

Nakon obavljene kupnje sjeo je na Schpeltz Platz i naručio veliku kavu i čašu vode. Ponosno pogleda poklon koji se smjestio u šarenom ukrasnom papiru i još ljepšoj kutiji unutar njega.

"Perfektno", pomisli. Već dugo vremena Heindel ne osjeti takvo zadovoljstvo.

Henja je već na pola puta sa odlukom, i ako je njena današnja posjeta još malo ubrza, ta odluka bit će uvjetovana napuštanjem njenog doma, zajedno sa njim. Možda sanjari, ali dugogodišnje ljubavničko iskustvo, njen odnos naspram supruga te nekoliko otvorenih razgovora koje su Heindel i ona vodili nakon dugih zimskih, proljetnih i ljetnih noči, bili su jasna naznaka da se nešto treba promijeniti. Ukoliko stvari budu tekle kako se nada, promjena će biti na bolje. Ukoliko ne, na gore. U tom slučaju, prekinuti će sve odnose i to je to. Bez neke filozofije i bez rukavica. No, duboko u sebi osjećao je prvu mogućnost. Predugo su bili zajedno i predobro su se poznavali da se sada prevari u njoj. Opet, sa ženama se nikad ne zna. Biti će onako kako će biti.

Heindel ustane, posegne u džep, ostavi novac za kavu i uputi se preko trga.

"Prekrasan dan", pomisli. "Prekrasan."

Urlajuće lice žene na dva metra od njega i povici gospodina sa monoklom i dugoljastim cilindrom nekoliko koraka na lijevo, ostavili su ga zbunjenog te tromo naveli da se okrene i pogleda iza sebe.

Konjska zaprega i izraz lica kočijaša, izraz lica usmjerene mržnje, bilo je zadnje što je vidio.




* * *


Cigareta u pepeljari ugasi se sama od sebe. Nalikovala je na slabašan život koji ne može izdržati dominaciju jačega i popuštajući zakonima prirode, gasi se. Lord Chasney gledao je netremice u opušak a netremice u saveznike koji su sjedili njemu s desna. Začelje stola na kojem je sjedio odavalo je kraljevsku veličinu onoga koji je zauzeo to mjesto, a sam status predsjednika Lože 27 kredibilitet i nobilitet u očima onih koji su dijelili stol na lijevu i desnu stranu. Na lijevoj strani sjedili su nešto manji saveznici, iako oni sami nisu znali za svoj status u očima lorda. Svakoga tjedna na svakoj stolici nalazilo bi se ime koje se često podudaralo sa mjestom gdje je prisutni prošlog puta sjedio, no znalo se dogoditi da je prisutni morao napraviti nekoliko koraka gore ili dolje, ili čak obići cijeli stol, da bi mogao sjesti na svoje novo mjesto; mjesto koje mu bi namijenjeno. Zakoni reda nalagali su da nitko ništa ne pita, tako da nitko ništa nije ni pitao. Ni mislio, jer ostali članovi mogli su vrlo lagano iz bezbroj stvari na njegovom licu i u njegovom pogledu zaključiti što misli. I naravno, čitajući mu misli; za čime se rijetko posezalo. Samo i izričito u najpotrebnijim situacijama; kada je bila od ostalih članova izglasana "Opravdana Sumnja" u djelovanje označenog, ili kako bi oni to kazali: "Markirnog člana".

"Omen savir savi saditas", Lordov duboki glas ispuni prostoriju.

"Omen savir saditas inri", rekoše ostali te ustanu istog trena, istreniranim pokretima poput profesionalnih plesača.

"Omen samari sabah noctum", Lordov glas odzvanjao je zidovima drevne prostorije. "Omer sanavi sandora um."

"Um umon mitri padre", rekoše ostali te sjedoše, ovoga puta jedan za drugim.

"Poron", završi lord.

"Pardami", završe ostali.

"Braćo", lordov glas nastavio je ispunjavati drevni prostor, "okupili smo se da riješimo jedan vrlo važan problem". Lord zatvori oči i odasla mentalnu sliku ostalim članovima Lože.

"Vidio sam ga već", reče jedan član iz sredine lijevo. "Viđao sam ga u snovima."

"Imao si sreće ako si ga samo - `viđao`"- reče lord otvarajući oči. "Čovjek kojega ste sada vidjeli, najopasniji je čovjek na planeti. Samim time što nije čovjek, najopasnije je biće na planeti. Radi se o dobrovoljnom Sibius Anar poslaniku koji se spustio u materiju da sprovede do kraja zakone Kozmičke Policije, što je do sada mnogo puta bivalo osujećeno, do unatrag nekoliko godina, kada je u sebe primio esenciju svoje rase i aktivirao se. Dobro ga zapamtite, jer vaš cilj je da ga ometate koliko god možete. Rebdivi nisu uspjeli da mu stanu na put. Nisu uspijeli niti Cianari. Zato je na vama braćo da ga sprečavate u svakom njegovom pokušaju. Da budete prepreka svakom njegovom cilju i da mu podmećete nogu gdje stignete. Svemir i Svemoćni ostavili su nam dovoljno prostora da ga sabotiramo i sprečavamo u njegovim naumima."

"Koliko mi uopće znamo o Sibianima?", upita prvi član s desna, lordova desna ruka.

"Znamo da su oni Gospodari Ciklusa i da poštuju kozmičke zakone, te da su jednako pravedni i prema svojima kao i prema onima koji su dijametralno suprotni od njih samih. Koliko vidim, nisu štedjeli niti našu metu, dopuštajući rebdivima da ga sabotiraju do jedne granice, a Cianarima i ostalim gemonima da ga sišu i hrane se njime. No, često su njegovu energiju znali koristiti za ciljeve univerzuma i njihove rase. Ne zaboravite, on je trenutno jedno od najjačih čvorišta Sibianske energije, blagoslovljene pečatima Apsoluta, ne samo na Zemlji, nego i u ovom dijelu Univerzuma. Crna piramida kojom je okovana materija počinje se otvarati, a pečat Unije koji se vidi iznutra, sve je sjajniji i sjajniji. Nemamo više mnogo vremena. Morao reagirati odmah. U trenu. Ako želite da uđemo u hodnike Kaosa prije nego li Svijetlo Apsoluta obasja Novu Zemlju, morate djelovati što brže.

Leon je u nezavidnom položaju i veliki su ulozi u igri. Što više toga napravimo SADA, to će više materije prijeći u Kaos. Možemo tamo pomoći u kreiranju Stare Zemlje, sa potpuno istim pravilima. Cilj je da zaboravne duše držimo što dulje u izolaciji. Što će materija do kraja biti otpornija, to će je veći dio prijeći u Kaos. Već sad sazdano je nešto više od jednog kontinenta. Nećemo moći ostvariti potpunu Staru Zemlju, ali ako ostvarimo barem njene dvije trećine, imat ćemo punu podršku Gospodara Kaosa da napravimo repliku. I to repliku prema našim pravilima, bez ikakvog uplitanja Apsoluta kao što je bilo do sada. Svijest više neće carevati i nikakva ascenzija više neće biti na vidiku. Um i Ego, manifestacije Gospodara Kaosa, manifestirat će se ponovno kroz nas, jače i moćnije nego što je do bilo do sada na postojećoj Staroj Zemlji. Dijele nas mjeseci, bratstvo naše, od Nove Zemlje i zato prije nego li dođe do Konačnog Pomaka, moramo upotrijebiti sve svoje snage da materiju prenesemo u Kaos, jer slijedeću priliku nećemo imati."

"Zar Gospodar Kaosa ne zna stvoriti novu materiju?", upita član s druge strane prostranog stola, držeći ogromnu cigaru u ruci i dajući do znanja svoj status. U pitanju je bio Povlašteni Neutralni Brat Zevius, član Komore Drugog Reda, gost u njihovim redovima ali i vrlo bitna figura pri stvaranju "javnog mišljenja" unutar zajednice.

"Ne", odriješito odgovori Lord. "Gospodar zna baratati sa stvorenim, ne stvarati".

"Znači, Horazon Jehuva morat će se poslužiti stečenim", zaključi Zevius.

Lord kimne i digne desnu ruku u zrak. Zatim podignu otvorenu šaku lijeve ruke i napravi polukružni okret u smijeru kazaljke na satu. Sastanak bi završen.




* * *


Felicija se smijala iz sveg glasa, pokazujući svoje savršeno bijele zube. "Zato ja kažem", nastavljala je, "da je bolje da u krevetu imam recimo, nekog automehaničara nego li intelektualca. Ti intelektualci znaju samo filozofirati a kada se treba konkretno `uhvatiti posla`, useru se. Ja mislim da mu pokazem `malu`, da bi svaki od njih zanijemio, dok bi automehaničar ili neka slična sirovina odmah navalila na mene."

Leon se zagleda u nju i odmjeri u trenu ide li mu ova prijateljica njegove žene više na kurac ili mu je više slobodoumno simpatična. Ispadne ono prvo, koliko god se trudio balansirati ga sa drugim.

"A nije baš tako", oglasi se Simon, koji je sjedio pored njega. "Ima intelektualaca koji se ni po čemu ne razlikuju od, kako ti kažeš, automehaničara."

"Slažem se", Leon uleti, uhvativši savršenu priliku za odgovor. "Uzmi samo primjer pjesnika Byrona. Taj bi te tri dana jebao do besvijesti i zatim napisao nježnu ljubavnu pjesmu, izjednačavajući te sa Muzom, da bi se zatim u prvoj krčmi potukao sa onima koji bi te nazivali kurvom umjesto sveticom."

"Facepalm", reče Simon da samo on čuje, dok se Felicija stade nervozno vrpoljiti u stolcu. Nastane neugonda tišina koju jedva uspije razbiti jedan vojni pilot, lukavo okrenuvši razgovor na šalu o veličinama spolovila kod različitih profesija. Ovdje su svi voljeli generalizirati, od generala do čistačica, dok je časničkim ženama ili sestrama časničkih žena, poput Felicije, to bilo `sveto pismo`.

Uhvati Sanu za ruku te pogleda malog Loriana koji je bistro iz dječjih kolica promatrao okupljene.

- 20:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se