“Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji i čije mi radosti nista ne znače ?!” -
Hermann Hesse
* * *
Gledao sam cigaretu. Brzo je sagorijevala. Sagorijevao sam brže od nje. Sve životne radosti, sva životna očekivanja, svaki trag dobrote, bili su stavljeni pod zajednički nazivnik razočaranja. Te male životne radosti, iskričave vrline umotane u celofan djetinje percepcije i doživljaja svijeta; ti maleni utisci koji duhu nešto znače, nalik na bezvremenskog svirača čije note odzvanjaju pustopoljinama kao što Straussov "Treasure Waltz" odjekuje vodama.
Ta simbioza, uvjetovana kozmičkom sinergijom, gdje svaki ton dodiruje eter poput oblaka raspršenih u jesenjem sutonu. Stablo je masivno, korjeni su duboki. Svaki list stabla života nedodirljiv je. Dodirljive su jedino grane koje se poput kostiju šire materijom, gdje duhu ostaje dovoljno prostora da na vjetru stvara morske valove koji se nezaustavljivo obrušavaju na temelje napuštene tvrđave, nalikujući kapima kiše koje padaju na vrhove kose čija živčana čvorišta odašilju signale kosmosu. Violine ne prestaju. Tromboni ne prestaju.
Oboe poput zmija vijugaju ostavljajući za sobom trag, isti onaj trag koji svjetlost uličnih lampi ostavlja na zamrznutoj noćnoj fotografiji. Crescendo života. Ultimativni kozmički orgazam koji se odavno poigrao materijom i svime što prebiva u njoj. Svjetlost se povlači pred sjenama baš kao što se zrake sunca povlače pred nakupinama prašine na gregorijanskim staklenim vitrajima. Ogromni lusteri koji osvetljavaju bidemeierske prostorije; masivni lomovi svjetlosti u plesnoj dvorani Zimskoga Dvora. Dvorci na Reini, ladanjske vile britanskih okruga i seoske kraljevske ruske nastambe pred kojima fijakeri odavno ne zastajkuju.
Taverne iza njišućih natpisa, bukovo drvo čiji pokisli bijeli premaz još uvijek govori "nomes est omen". Wildeovska kritika dekadencije, rousseauska romantičarska estetika, keatsovski romantičarski platonizam utopljeni u globalni Babilon. Javne kuće premještene u kavane. Moralni kurvarluk i desekracija duševnih radosti. Čulna zadovoljstva na razini životinjskih instinkata u doba parenja. Prozaični prikaz ubojstva humanog i etike kroz nietzscheovsko ubijanje boga.
Humani postulati prodani za kikiriki. Kukavičluk iza kolektivnog nesvjesnog. Kula od karata na temeljima one babilonske. I dok trublje odzvanjaju a klarinet i fagot se nastavljaju boriti sa violončelima za blagonaklonost Dunava, samo Ego zna gdje je zajebao.
* * *
"Dobro si?", glas poput uragana prekine grobnu tišinu. Na trenutak se lecnu, odloži olovku i zatvori teku.
"Jesam. Bilježim nešto. Nisam ni čuo kad si ušao."
Zavor je očito tražio mjesto gdje će se smjestiti. Gledao je prema stolcu kao da važe hoće li sjesti ili ne, a onda se uputi do prozora. Vani je padao snijeg. Sigurnost kampusa, stoljetna uvjetovanost komforu i koliko toliko lagodnom životu, unutar granica studentskoga grada postavili su neke odrednice. Nitko nije nikuda žurio. Ova snena popodneva, prožeta izmaglicom monotonije i melankolije, zvukovi Chopina na krckajućoj pozadini ploče na poslijeratnom gramofonu, weltschmerz daleko od njemačkog tla, 73-a koja će za koji dan ustupiti mjesto 74-oj godini, konzervativna determiniranost sa laganim aristokratskim konotacijama, gdje nikakva stihija hippie-izma nije nogom kročila, čak ni u predjele društvenih znanosti, ostavljale su kampus u nekoj vrsti zanosa.
Zahr pripali cigaretu. Ponudi Zavora. Pripale u tišini, očito u nekoj vrsti prešutnog dogovora da ne remete dinamiku "Nocturna". Zavor kao da na tren usmjeri pogled prema gramofonu dok su se viole pojačavale i jedva se primjetno nasmije. No, kao da je nešto nenapisano i neizrečeno govorilo da je bilo kakav izlaz iz melankolije, neprimjeren, čak nedopustiv. Zidovi, podovi, krovovi kampusa tome su se očito izričito protivili.
Snijeg koji je padao u masivnim krpama. Staze bez šetaća između aleja i masivnih stoljetnih zgrada. Zamrznuti moment u kojemu dvije siluete gledaju kroz prozor u polutmurno predbožićno poslijepodne.
"Kada osjećaš tugu koja je toliko jaka da ne ostavlja mjesta za ništa drugo..."
Zavorov komentar, izgovoren tiho, više za sebe, ni u jednom trenu nije narušio tihu eufoniju klavira. Nastavio je gledati kroz prozor, jednomjerno i dostojantveno,iza slabog dima cigarete.
Zahr dopusti da mu misli skrenu sa klavirskog adaggia. Taj tren, ne da je bio u trenutku i kako se kaže: dovoljan sam sebi, već potpuno stopljen sa prizmom prostorno vremenske idile. Vanjski i unutarnji prostor, vanjski i unutarnji utisci, stopili su se u jedan. Nije osjećao potrebu odgovarati prijatelju koji je tihom retorikom savršeno opisao njegovo unutarnje stanje, unutrašnje konflikte i razočaranost svijetom, ali težnjada svoje stanje preformulira u konstataciju bilo je jače.
"Jebem mu mater, Zavore, da si mi rekao da sam zasljepljena budala, manje bi me podjebao nego citiranjem Zole."
* * *
Kiša je otežavala spuštanje. Teške kapi razbijale su se o elisu dok su signalna svjetla naizmjenično treperila otkrivajući betonsku podlogu flourescentnog pravokutnog premaza. Znao je da joj neće biti problem savršeno prizemljiti letjelicu. Spuštala se u daleko gorim uvjetima. Mogla je parkirati helikopter na jedino prazno mjesto na parkingu u moru automobila.
"Hoćete da se ja popnem i spustim vam helikopter", ciničan glas odzvanjao je radio vezom.
"Ajde ne seri", odgovori.
Pogledao ju je. Spuštanje ipak je malo predugo trajalo. Pogleda ga na tren a onda zabrinuto vrati pogled na upravljac.
"Opasno se naginjemo ulijevo; nešto ne valja"
Znao je što ovaj pogled znači. Da se radilo o bilo kome drugome, pomislio bi na 1000 nepredvidljivih mogućnosti. Kada je o njoj bila riječ; kada je o njenim sposobnostima bila riječ...
"Želim detaljan scan repnog rotora, koaksijalnog rotora, lopatice, transmisije i lijeve strane trupa i sanjki"
"Nemamo vremena za ovo", omiljena plava kosa zaklanjala mu je pogled prema omiljenom licu. Nije se usuđivala skrenuti pogled sa upravljača i komandi ni za milisekund. Profesionalka. Najbolja od najboljih.
"Scan", zaurla.
"Malo strano tijelo kod vrata na trupu koje povezuje dva elektromagnetska čvorišta ispod lopatice i na sanjkama. Frekvencija nepoznata. Uzgon nemoguć. Čvorišta pokazuju jaka privlačna svojstva..."
Prekine robotski glas...."Magnet", reče.
Spusti vizir.
"Na infracrveno", naredi.
"Znaš da imaš samo jedan pokušaj?!", na sekundu se okrenu prema njemu.
Znao je. Opusti se na sekundu i zatvori oči. Naglo ih otvori i počne treptati. Bila je potrebna milisekunda da primijeti mali ljubičasto crni snop u moru crvenih blještećih linija. Slijedeće sekunde plazmatski udarač u lijevoj ruci napravi savršenu pukotinu u trupu. Zraka nestade. Helikopter se poravna.
"Spuštaj", poviče.
Udarac o pistu bio je strahovit. Osjećao je kao da mu se svaka kost pomakla s mjesta. Razaranje u zglobovima bilo je na rubu izdrživosti. Da su skočili i prepustili helikopter na milost i nemilost krovu zgrade ili ulici, broj mrtvih i ranjenih brojao bi se u desecima.
Pogleda Sony. Ništa. Naravno da joj ništa nije bilo. Ta žena isklesana je od čelika. Skidala je sa sebe zaštitnu pjenu i otkopčavala remenje. Ipak je, gotovo savršeno parkirala helikopter, niti metar od 10 centimetarnog ruba ili zaštitne ograde, kako su ga od mila zvali. Provalija od 150 i nešto metara nazirala se preko ruba, a bezbrojne zgrade megapolisa ocrtavale se u staklenim zidovima i Prom Comovima multidimenzionalnih piramida. Materija i hypersvemir na jednom mjestu koje je brojalo 50 milijuna duša. Prom Comovi, multidimenzionalne plošne letjelice, odvajale su se od površina piramida, dok su se druge vraćale i stapale se sa piramidama.
"Dolazim da ovo raspravimo", veza je odzvanjala hladnim glasom. Visoka gorostasna figura pratila je svoj glas brzo se krečući iz smjera nadzorne kolibe na sredini krova.
"Dođi", izgovori najhladnijim i najmirnijim glasom, pogledom tražeći Sonyne oči. Susrele su se na trenutak u prešutnom razumijevanju.
Visoka prilika nalazila se nekoliko metara od helikoptera i sigurnim hodom smanjivala distancu.
Iskoči na beton. Kiša po podlozi stvarala je privid futurističkog apstraktnog ogledala. Vrhovi okolnih zgrada očitavali su se u podlozi. Tisuću svjetala reflektiralo se od površine. I tisuće kapi kiše upamtilo je trenutak, zastajući na tijelu kojeg je Blofan brzim direktom pospremio na pod.
"Idemo", Sony je zakoračila ispred njega. lijevom mu rukom dodajući mantil, dok je desnom pospremila automatski pištolj u futrolu na pojasu.
Pustio ju je da se udalji. Dugi mantil osebujnog zaštitnog materijala lateksa i kože pripije mu se uz tijelo. Promatrao je kapi kiše kako se odbijaju od mantila. Izvuće poluautomatski pištolj i zagleda se u zgradu u daljini na kojoj je velikim plavim neonskim slovima pisalo "Hawai". Uperi pištolj u natpis i opali nekoliko puta. Rafal skine gornji lijevi kut slova W i okrznu A sa desne strane.
"Tu je sve počelo; tu će i sve završiti!", pomisli sa prezirom, gotovo gađenjem...Uđe u zgradu.
Slijedeće minute, nekoliko dronova i droida na hoverboardovima dolete do terase i započnu skenirati područje. Velika ratna letjelica spusti se na terasu, na mjesto pored helikoptera. Sedam kiborga visine preko tri metra izađe iz letjelice.
"Kapetane, on će to raditi tako dugo dok ga ne neutraliziramo", glas kiborga odzvoni terasom, okrečući se prema drugome.
"Polako", odgovori drugi kiborg, prekoračivši čovjeka koji se polagano počeo pridizati u sjedeći položaj. "Polako...kad iz Hawai-a izdaju naređenje, sravnit ćemo i njega i cijelu ovu zgradu sa zemljom... Nikakav tajno policijski imunitet neće ga spasiti!"
"Treba li nam rat sa tajnom policijom?", upita treći kiborg u pozadini.
"To će odlučiti odbor", odgovori kapetan. "Do tada, neka vježba gađanje...možda će mu slijedeće biti zadnje---"
Uđu u letjelicu koja se nekoliko sekundi kasnije udalji prema matičnoj zgradi. Velika holo zraka sa Hawai logom na tren obasja terasu. Nakon toga, terasa zapadne u mrak kojega je ispunjavala jedino krupna, dosadna kiša.
Post je objavljen 03.04.2020. u 21:19 sati.