Vrlo Vrli Novi Svijet

Empedoklo

Četiri elementa, Ljubav i Mržnja

Empedoklo uzima četiri elementa dodavši onima o kojima se prije govorilo [naime, vodi, zraku i vatri] zemlju kao četvrto: kaže naime da su trajna i da ne postaju već se u većoj ili manjoj količini miješaju u jedno i rastavljaju iz jednoga.
Aristotel, Metafizika (navedeno prema Herman Dils, Pretsokratovci I, str. 258)

Postati ne može nešto od onog čeg uopće nema,
niti se zbilo ni čulo što jest da propadne sasvim;
zato će vazda biti ondje gde postavi ga netko.

…

Dvostruk mi nauk: čas jedno iz mnoštva u bitak naraste,
čas se to jdno dijeli te od njeg nastaje mnoštvo.
Dvojak je postanak smrtnog i dvojak nestanak njegov:
spajanje svih počela i spaj i razara jedno,
a čim se rastave ona, što postade, to se razleti.
I ta neprekidna smjena ne prestaje ama baš nigda:
čas se po Ljubavi sva u jednu spoje cjelinu,
neprijateljstvom pak Mržnje čas svako na svoj put kreće.
Fragmenti iz Empedoklove poeme “O prirodi” (navedeno prema Herman Dils, Pretsokratovci I, str. 285, 286)


* * *

"Vaš brat je sada sa nama", medij se okrenuo prema njima, zabacivši glavu u laganom transu unatrag. "Vidi vas. Voli vas. Kaže da blagoslivlja vašu ljubav. Da je oduvijek vjerovao u vas...da ćete uspjeti", nasmijala se, usiljeno. Karlu se počeo okretati želudac od muke. Nagovorila ga je da dođe prisustvovati ovoj pizdariji jer ga ne sluša. Nikad ga ne sluša. I sada sjedi nasuprot neke ofucane new agerke koja zarađuje na budalama i koja šatro komunicira sa njezinim pokojnim bratom. Baba ih uhvati oboje za ruke: "Djeco moja, on je sretan. Tu je. Uvijek je sa vama. Čuva vas. On je vaš anđeo ču..."

"Ojebotibogmatervišedatijebo", konačno pukne. Nije više u sebi mogao držati bijes ni sekunde.

"Nemoj", Arna ga plašljivo počne vući za rukav.

"Pitajte ga, draga gospođo", stavi ruke na stol i nadvije se prema babi. "Pitajte ga jel blagoslivljao i dok me prebio na mrtvo ime na školskom igralištu? Jel `bdio` nad nama kada nas je zatekao u automobilu ispred kuće, otvorio vrata i nogom mi razvalio nos. Pitajte ga da li su ga anđeli poslali da za njih obavlja sve one likvidacije koje je `odrađivao` na tri kontinenta, pod patronatom Vlade?"

"Ljudi se mijenjaju, pogotovo nakon smrti...", baba je pokušala zadržati blagostanje na licu, makar joj je ispod lažne blagonaklonosti grimasa izbijala na površinu poput olinjalog pajaca.

"Gospođo, serete", gledao ju je ravno u oči, koje su mu počele uzvračati istom mjerom. Skinuo joj je masku. To je dobro.

"Nemoj", Arna ga uhvati za ruku. Makne ruku.

"Kada netko umre, uđe u svoje Više Ja. Svi životi i sva simultana postojanja kristalno se poslože poput kristalne rešetke", gledao ju je hladno, odmjereno birajući riječi. "Sve znaš. Tko si bio. Tko si i tko ćeš biti. Osjećaš potpunu lakoću i potpuno se stapaš sa osjećajima. Svaki osjećaj nova je frekvencija i nova dimenzija. Ti si svijest. Ti si materija. Ti si astral. Ti si eter. Ti si mental. Ti sui Svemir. Ti si Duša...Ti si sve. Ti si Ti. I u sferi svoga Višeg Ja imaš uvid u svijesti svega što postoji na donjim nivoima, poput prelistavanja kompjuterskih programa ili okretanja tv kanala. I samo tvoje Više Ja, uz dozvolu božanskog Najvišeg Ja, ima dozvolu da kontaktira nekog odozdola i to kontaktirajući Više Ja osobe koja je dolje. Znam to jer sam bio gore. Znam to jer sam to prošao. A prošao sam jer me njezin brat ustrijelio i bio sam klinički mrtav. A kad su me "oživjeli", bio sam u komi 7 mjeseci. Sedam jebenih mjeseci. Učio sam hodati, misliti i govoriti, sve ispočetka. Tako da, manite me se sa šarlatanstvom. Ovdje smo došli na njen nagovor jer je očekivala da će se brat posthumno ispričati i meni i njoj za sve što nam je napravio. Idite gospođo zbogom", uzme Arnu za ruku i izađoše iz tamne prostorije.

* * *

"Korel. Mijenja li frekvencija arhetipove i utječe li na našu DNK?"

"Ovisi. Primarna frekvencija koja nas je kreirala djeluje kroz arhetipove preko mentalnog i monadičnog plana na našu DNK, svakog djelića sekunde, na beskonačnim simultanim nivoima. Arhetipovi su na mikrokozmičkom planu refleksija sigila na makrokozmičkom planu. Disperzija energije vrši se kroz sigile, zatim kroz kolektivno nesvjesno, zatim kroz arhetipove koji predstavljaju unutarnji frekvencijsko energetski genetski imprint i zatim se reflektiraju na piktograme direktno u našem genetskom kodu. Tad postepeno dolazi do otključavanja `junk DNA` i oslobađanja energije prema Univerzumu i Akashi"

"Hjume. Rodna ideologija?"

"Mućenje vode, ispod čije površine prolazi jedna od najgorih agendi Novog Svjetskog poretka - bespolnost. Fašizam mentalnog i duševnog kastriranja i sterilizacije te rađanja pod strogo kontroliranim uvjetima, u cilju stopostotne kontrole svakog rođenog pojedinca i pojedinke, bez istaknutog spola, bez isticanja spolnih obrazaca, bez vlastitog imena i karaktera...samo broja i funkcije. Nešto slično kao u Huxleyevom `Vrlom Novom Svijetu` ili filmu `Demolition Man`"

"Saron. Zašto volim mačke i pse i brinem o njima a strah me imati djecu i smatram da nisam za djecu i roditeljstvo?"

"Zato što si vjerojatno u djetinjstvu izgubio neku jako blisku osobu. što je ostavilo traga na tvoju podsvijest i razvilo otpore. Čovjek u najmlađoj dobi usred šoka, straha, nevjerice, razočaranja, prerano za pravo spoznavanje bola i tuge, razvija otpore. Strah od imanja vlastite djece je u stvari strah da ih ne dobiješ, pa zatim ne izgubiš", završi Kris, gledajući prema toncu.

"Gost je stigao", reče tonac u slušalicu. Kris kimne.

"Keršov ovdje. Koliko su priče o Tartariji točne?"

"20 posto, prema nekoj mojoj procjeni. Bilo je mood flooda, tehnologija je bila razvijenija nego se smatra, mnoge stvari izumljene su davno prije službenog navođenja kod konvencionalne povijesti. Neki kažu da je Srednji Vijek trajao jedva 150 godina, Rimsko Carstvo raspalo se 350 godina prije službenog datuma, sve građevine koje umjesto 1 imaju slovo I, J ili ništa, građene su 1000 godina ranije. Po nekima, Hazarsko Carstvo trajalo je od 350. godine do 1575. godine, Avari i Huni bili su dio Hazarskog Carstva i većina građevina datira iz tog razdoblja. Barok i renesansa, opet po istima, bili su 650 godina prije službenih datuma i povjesno istaknutih godina. Industrijska revolucija bila je oko 1350. godine. Osobno dvojim oko mnogih stvari ovdje ali u jedno sam siguran: steam punk era bila je u punom zamahu i većina stvari koje su nam prezentirane kroz steam punk znanstvenu fantastiku su točne. O tome ćemo uskoro pričati sa mojim gostom koji je upravo ušao u studio."

"Mors. Ravna Zemlja?"

"Sfera. 10 sfera unutar drugih sfera koje jesu kružne. Mi živimo u drugoj sferi. Iznad nas je 8 sfera. Među sferama nalazi se međudimenzionalni prostor koji zovemo Svemirom. Zvijezde su energetska i elektromagnetska čvorišta i portali pema višim sferama i prema drugim dimenzijama, kao i Sunce i Mjesec. Mjesec je Zemljin odraz u oceanu između naše sfere i sfere iznad naše, koja nas okružuje a vrvi razvijenijim oblicima života koji upravljaju našom sferom. Pitagora - jezik sfera. Empedoklo - zvijezde kao element vatre i portali u prostoru između sfera"

Napravi kratku stanku. "A sad, naš specijalni gost"

Promatrao je netremice osobu koja je ulazila u prostoriju. Prvo što je na osobi zamijetio, bila je jedna lagana neobičnost, možda ne toliko upadljiva, koliko alarmantna. To nije bio njegov gost.

Čovjek sjedne ležerno pored njega, osmjehne mu se i kimne kao da se znaju cijelu vječnost i šapne mu na uho: "Ja sam tvoj gost. Najavit ćeš me imenom i prezimenom gosta. Napravit ćemo intervju..."

Kris se lagano odmakne. Izraz lica govorio je sam za sebe a glava se negodujući okretala lijevo-desno. Taman kad je nepoznatom intruderu htio postaviti pitanje: "Alo, ko si, što si?"...Čovjek ga zgrabi za lakat.

"Polako, sokole, nemoj se junačiti", čovjeku oči promijene boju u ledeno hladnu, dok je lijevom rukom pomaknuo lijevu stranu sakoa, tako da je Kris bez problema mogao vidjeti pištolj.


* * *

"Profesore...Zahre", Kris je gledao nepoznatog gosta koji definitivno nije bio Zahr. Sa Zahrom je izmijenio nekoliko videopoziva kroz nekoliko mjeseci, da bi ga prije koji tjedan uspio uvjeriti da sjedne u auto i napravi skoro dvije tisuće kilometara (Zahr je mrzio avione) da bi se našli pa prvo napravili intervju u radio, a zatim u tv emisiji. Tko je bio ovaj, pojma nije imao. Znao je samo da ima pištolj; i da je želio da Kris to zna.

"Dobar večer", odgovorila je osoba srdačno se nasmiješiši. "Eto mene konačno kod vas u goste. Na žalost, moram po radio emisiji hitno natrag, tako da ćemo tv intervju morati odgoditi za neku drugu priliku..."

"Logično", pomisli Kris. "Recite mi,. ovdje smo noćas da pokušamo riješiti sve svjetske i vansvjetske misterije koje nam padnu na pamet..."

"Gospodine Kris", gost ga lagano prekine; nimalo suptilno. "Sve uzročno i pojavno u ovoj ravnini, na ovome svijetu, kugli, lopti, elipsi, ravnini, kupoli, sferi, unutarnjoj, vanjskoj, međudimenziji...sve je objašnjivo sindromom malog ključara. Taj sindrom sam ja izmislio a objašnjava slijedeće: kad sam bio mlad, srce mi je titralo za jednom djevojkom. Bila je prekrasna. Spontana, ljubazna, graciozna, samozatajna; prava dama u svakom smislu te riječi. I u svakom pogledu. Očarala me na prvu i zaljubio sam se ko nikad do tada. No primijetio sam jednu veliku manu kod nje, nedostatak kojeg nije mogla sakriti. Voljela je sa sitnim ribama pecati krupne ribe. Onima prema kojima je bila superiorna i intelektom i emotivnom inteligencijom, podavala
se bez problema; one pak, prema kojima bi se osjetila inferiornom, držala je na pijedestalu fasciniranosti sa natruhom zaljubljivanja, no i nekom čudnom repulzijom koja je očito ugrožavala njezin maleni unutrašnji svijet. Promiskuitetna prema prvima a platonska prema drugima, izgubila je u toj unutarnjoj borbi kompas. Kad je upoznala mene, rutina i praksa otišle su joj toliko predaleko, da nije mogla najednostavnije osjećaje ispoljiti na najnormalniji i najspontaniji način, nego je trebala male ribe i spinove. Emotivno istreniran, nisam se dao navući na tanak led. U očajanju što ne može naći adekvatnu sitnu ribu koja bi me učinila ljubomornim, krenula je preko osoba za koje je smatrala da su mi prijatelji. Nije uspjelo. Propuštao sam ih jednog po jednog u njeno naručje i ostajao na sigurnoj udaljenosti. Očajna, nakon više nagovještaja da će otići sa jednim od `prijatelja`, izvela je performans - uzela je kao zabunom nekakve ključeve i poslala je `prijatelja` sa kojim je otišla da preda mnom
baci ključeve na stol. `Prijatelj` je, nakon što me pobjedonosno i značajno pogledao `nadvladao sam te` pogledom, te nakon izvedenog performansa, otplivao natrag u njen akvarij.
Drugi `prijatelj`, druga riba, drugi ključar me se javno `odrekao`, da bi ušao u taj akvarij.
Naravno, nitko se u toj simbiozi nije usrećio, jer ono što je lažno pukne po šavovima brže nego što je započelo. To je sindrom malog ključara, male ribe koja živi od milostinje i milodara na oko i na prvu privlačnih ali spiritualno i emotivno nezrelih osoba i moli boga da joj se krupna riba ne nađe na putu. Vi ste, Krise, spiritualno i emotivno nezrela osoba. Publika je hrpa malih ključara, malih ribica koje plivaju u vašem akvariju"

Kris ga pogleda. "Hmm...ne znam da li bi sada trebao biti zbunjen, iznenađen, šokiran, uvrijeđen, zabavljen...ili ništa"

"Na vama je", odgovori mu gost, gledajući ga direktno u oči hladnim pogledom.

"Onda ću odabrati ništa"

"U redu". Gost nastavi: "dok vam zaprašuju atmosferu halucinogenim sredstvima i procjepljuju čovječanstvo halucinogenim otrovima, vi se dalje držite pličaka te hranite svoju samodostatnost i narcisoidnost pažnjom unezvjerene i dezorijentirane javnosti koja misli da nešto shvaća, a ništa ne shvaća"

"Pa, pretpostavljam da ćete nam vi objasniti..."

"Hoću", gost ga opet pogleda ravnodušno i hladno kao led. Ovakvo ambivalentno stanje, morao je sam sebi priznati, Kris nije iskusio do sada.

"Kupola se raspada", nastavi gost, "i da ne zaprašuju halucinogenima i da većinu čovječanstva nisu genetski isprogramirali nano sondama i teškim metalima, koji blokiraju informacije višeg spektra da dopru do mozga i da se vrate u emotivni centar u obliku utisaka i intuicije, gledali bi sada pravi spektakl, nedostatak neba, nebeskog svoda i imali bi čast gledati u Veliko Ništavilo, kao što sam ja osobno navikao gledati u proteklih 15 godina. Prvi puta ugledao sam Veliku Prazninu kada sam kao vozač kamiona vozio sjevernim pustopoljinama. Izašao sam iz kamiona i pao na dupe od šoka kada sam pogledao prema sjevero zapadu. Neba nije bilo. Samo zlosutna, primordijalna, velika praznina, ništavilo, bezdan, unutar kojega se nalazi ovaj naš mali svemirski brod koji zovemo planetom, mali rasadnik za teraformiranje koji putuje među dimenzijama u većim brodovima, a u sebi ima male čamce za spašavanje u obliku nižih dimenzija i denziteta. Kad sam prvi puta ugledao to što sam ugledao, pao sam ničice na koljena i stao vrištati od užasa, u agoniji, od paranoje, tjeskobe, bola, straha. Ko to vidi, bolje da ne vidi. A događa se, svakim danom sve više: Bezdan guta ovu materiju...kao što revolucija jede svoju djecu", završi Dafular hladno gledajući u voditelja.

* * *

Ulazeći u lift, uvijek je imao samo jednu bojazan, tako reći, averziju, a to je bio iznenadan upad od strane nepoznatih osoba na njegovu privatnost, koja se u ovome slučaju očitovala kroz težnju da se vozi sam u jebenom liftu. Kada bi netko u zadnji tren iza njega utrčao u lift, poželio je vrištati. Urlati. Potjerati osobu ili osobe van iz lifta. Kako ne mogu shvatiti? Dođavola...Kako ne mogu prokleto shvatiti da mu je potrebna samoća. U svakom aspektu. U svakome pogledu. Želio je privatnost. Ne. Volio je privatnost u tom malom komadiću pomičnog prostora.

"Dobar dan", bilo je toga trena najgore od svega što je želio čuti.

"Marš u pičku materinu", pomisli. "Dobar dan", odzdravi.

"Lijepo vrijeme...", upitao je učtivo maskirani reptilski agent. Našnjofao ga je u nanosekundi.

Liftovi su bili nakon kočija i vlakova treća međudimenzijska kulisa za otimanje ljudi. Kasnije su došla pomična vrata gdje se svakodnevno fizički otme ili samo isprogramira na daljinu, na milijune ljudi. Većina ima osjećaj da se nakon izlaska drugačije osjećaju, ali nitko nije znao zašto. Brodovi i avioni su zasebne platforme. Pogotovo avioni. Tamo si njihov. Autobusi, kombiji i automobili manje, ali tuneli..i tamo si njihov.

"Fantastično je vrijeme, nikad bolje", gledao je te reptilske oči i zjenice koje su nespretno pokušale ostati sužene. Ako se sad napadnu, nastat će dar mar, lift će propasti sa njihovim tijelima a njihova borba u multimodu privući će svakakvu svitu promatrača i špija. A da nađe novo tijelo, ode do Oriona i natrag...prođu dani dok mu Ohalu Koncil dopusti u suradnji sa Sirius A Vijećem Devetorice da se vrati. Sirianu je teže doći do materijalne sonde od reptila.

Lift stane na petom katu. Katovi kao zemljine unutrašnje sfere podno lažnog holografskog svemira, Sunca, Mjeseca i zvijezda.

"A vi idete, na koji kat?", upita znatiželjno čovjek reptil izlazeći iz lifta.

"Ja idem...gore", nasmije se.

I reptil se nasmije.

"Pa onda...doviđenja"

"Doviđenja"

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina

“Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji i čije mi radosti nista ne znače ?!” -
Hermann Hesse

* * *

Gledao sam cigaretu. Brzo je sagorijevala. Sagorijevao sam brže od nje. Sve životne radosti, sva životna očekivanja, svaki trag dobrote, bili su stavljeni pod zajednički nazivnik razočaranja. Te male životne radosti, iskričave vrline umotane u celofan djetinje percepcije i doživljaja svijeta; ti maleni utisci koji duhu nešto znače, nalik na bezvremenskog svirača čije note odzvanjaju pustopoljinama kao što Straussov "Treasure Waltz" odjekuje vodama.

Ta simbioza, uvjetovana kozmičkom sinergijom, gdje svaki ton dodiruje eter poput oblaka raspršenih u jesenjem sutonu. Stablo je masivno, korjeni su duboki. Svaki list stabla života nedodirljiv je. Dodirljive su jedino grane koje se poput kostiju šire materijom, gdje duhu ostaje dovoljno prostora da na vjetru stvara morske valove koji se nezaustavljivo obrušavaju na temelje napuštene tvrđave, nalikujući kapima kiše koje padaju na vrhove kose čija živčana čvorišta odašilju signale kosmosu. Violine ne prestaju. Tromboni ne prestaju.

Oboe poput zmija vijugaju ostavljajući za sobom trag, isti onaj trag koji svjetlost uličnih lampi ostavlja na zamrznutoj noćnoj fotografiji. Crescendo života. Ultimativni kozmički orgazam koji se odavno poigrao materijom i svime što prebiva u njoj. Svjetlost se povlači pred sjenama baš kao što se zrake sunca povlače pred nakupinama prašine na gregorijanskim staklenim vitrajima. Ogromni lusteri koji osvetljavaju bidemeierske prostorije; masivni lomovi svjetlosti u plesnoj dvorani Zimskoga Dvora. Dvorci na Reini, ladanjske vile britanskih okruga i seoske kraljevske ruske nastambe pred kojima fijakeri odavno ne zastajkuju.

Taverne iza njišućih natpisa, bukovo drvo čiji pokisli bijeli premaz još uvijek govori "nomes est omen". Wildeovska kritika dekadencije, rousseauska romantičarska estetika, keatsovski romantičarski platonizam utopljeni u globalni Babilon. Javne kuće premještene u kavane. Moralni kurvarluk i desekracija duševnih radosti. Čulna zadovoljstva na razini životinjskih instinkata u doba parenja. Prozaični prikaz ubojstva humanog i etike kroz nietzscheovsko ubijanje boga.

Humani postulati prodani za kikiriki. Kukavičluk iza kolektivnog nesvjesnog. Kula od karata na temeljima one babilonske. I dok trublje odzvanjaju a klarinet i fagot se nastavljaju boriti sa violončelima za blagonaklonost Dunava, samo Ego zna gdje je zajebao.

* * *

"Dobro si?", glas poput uragana prekine grobnu tišinu. Na trenutak se lecnu, odloži olovku i zatvori teku.

"Jesam. Bilježim nešto. Nisam ni čuo kad si ušao."

Zavor je očito tražio mjesto gdje će se smjestiti. Gledao je prema stolcu kao da važe hoće li sjesti ili ne, a onda se uputi do prozora. Vani je padao snijeg. Sigurnost kampusa, stoljetna uvjetovanost komforu i koliko toliko lagodnom životu, unutar granica studentskoga grada postavili su neke odrednice. Nitko nije nikuda žurio. Ova snena popodneva, prožeta izmaglicom monotonije i melankolije, zvukovi Chopina na krckajućoj pozadini ploče na poslijeratnom gramofonu, weltschmerz daleko od njemačkog tla, 73-a koja će za koji dan ustupiti mjesto 74-oj godini, konzervativna determiniranost sa laganim aristokratskim konotacijama, gdje nikakva stihija hippie-izma nije nogom kročila, čak ni u predjele društvenih znanosti, ostavljale su kampus u nekoj vrsti zanosa.

Zahr pripali cigaretu. Ponudi Zavora. Pripale u tišini, očito u nekoj vrsti prešutnog dogovora da ne remete dinamiku "Nocturna". Zavor kao da na tren usmjeri pogled prema gramofonu dok su se viole pojačavale i jedva se primjetno nasmije. No, kao da je nešto nenapisano i neizrečeno govorilo da je bilo kakav izlaz iz melankolije, neprimjeren, čak nedopustiv. Zidovi, podovi, krovovi kampusa tome su se očito izričito protivili.

Snijeg koji je padao u masivnim krpama. Staze bez šetaća između aleja i masivnih stoljetnih zgrada. Zamrznuti moment u kojemu dvije siluete gledaju kroz prozor u polutmurno predbožićno poslijepodne.

"Kada osjećaš tugu koja je toliko jaka da ne ostavlja mjesta za ništa drugo..."

Zavorov komentar, izgovoren tiho, više za sebe, ni u jednom trenu nije narušio tihu eufoniju klavira. Nastavio je gledati kroz prozor, jednomjerno i dostojantveno,iza slabog dima cigarete.

Zahr dopusti da mu misli skrenu sa klavirskog adaggia. Taj tren, ne da je bio u trenutku i kako se kaže: dovoljan sam sebi, već potpuno stopljen sa prizmom prostorno vremenske idile. Vanjski i unutarnji prostor, vanjski i unutarnji utisci, stopili su se u jedan. Nije osjećao potrebu odgovarati prijatelju koji je tihom retorikom savršeno opisao njegovo unutarnje stanje, unutrašnje konflikte i razočaranost svijetom, ali težnjada svoje stanje preformulira u konstataciju bilo je jače.

"Jebem mu mater, Zavore, da si mi rekao da sam zasljepljena budala, manje bi me podjebao nego citiranjem Zole."

* * *

Kiša je otežavala spuštanje. Teške kapi razbijale su se o elisu dok su signalna svjetla naizmjenično treperila otkrivajući betonsku podlogu flourescentnog pravokutnog premaza. Znao je da joj neće biti problem savršeno prizemljiti letjelicu. Spuštala se u daleko gorim uvjetima. Mogla je parkirati helikopter na jedino prazno mjesto na parkingu u moru automobila.

"Hoćete da se ja popnem i spustim vam helikopter", ciničan glas odzvanjao je radio vezom.

"Ajde ne seri", odgovori.

Pogledao ju je. Spuštanje ipak je malo predugo trajalo. Pogleda ga na tren a onda zabrinuto vrati pogled na upravljac.

"Opasno se naginjemo ulijevo; nešto ne valja"

Znao je što ovaj pogled znači. Da se radilo o bilo kome drugome, pomislio bi na 1000 nepredvidljivih mogućnosti. Kada je o njoj bila riječ; kada je o njenim sposobnostima bila riječ...

"Želim detaljan scan repnog rotora, koaksijalnog rotora, lopatice, transmisije i lijeve strane trupa i sanjki"

"Nemamo vremena za ovo", omiljena plava kosa zaklanjala mu je pogled prema omiljenom licu. Nije se usuđivala skrenuti pogled sa upravljača i komandi ni za milisekund. Profesionalka. Najbolja od najboljih.

"Scan", zaurla.

"Malo strano tijelo kod vrata na trupu koje povezuje dva elektromagnetska čvorišta ispod lopatice i na sanjkama. Frekvencija nepoznata. Uzgon nemoguć. Čvorišta pokazuju jaka privlačna svojstva..."

Prekine robotski glas...."Magnet", reče.

Spusti vizir.

"Na infracrveno", naredi.

"Znaš da imaš samo jedan pokušaj?!", na sekundu se okrenu prema njemu.

Znao je. Opusti se na sekundu i zatvori oči. Naglo ih otvori i počne treptati. Bila je potrebna milisekunda da primijeti mali ljubičasto crni snop u moru crvenih blještećih linija. Slijedeće sekunde plazmatski udarač u lijevoj ruci napravi savršenu pukotinu u trupu. Zraka nestade. Helikopter se poravna.

"Spuštaj", poviče.

Udarac o pistu bio je strahovit. Osjećao je kao da mu se svaka kost pomakla s mjesta. Razaranje u zglobovima bilo je na rubu izdrživosti. Da su skočili i prepustili helikopter na milost i nemilost krovu zgrade ili ulici, broj mrtvih i ranjenih brojao bi se u desecima.

Pogleda Sony. Ništa. Naravno da joj ništa nije bilo. Ta žena isklesana je od čelika. Skidala je sa sebe zaštitnu pjenu i otkopčavala remenje. Ipak je, gotovo savršeno parkirala helikopter, niti metar od 10 centimetarnog ruba ili zaštitne ograde, kako su ga od mila zvali. Provalija od 150 i nešto metara nazirala se preko ruba, a bezbrojne zgrade megapolisa ocrtavale se u staklenim zidovima i Prom Comovima multidimenzionalnih piramida. Materija i hypersvemir na jednom mjestu koje je brojalo 50 milijuna duša. Prom Comovi, multidimenzionalne plošne letjelice, odvajale su se od površina piramida, dok su se druge vraćale i stapale se sa piramidama.

"Dolazim da ovo raspravimo", veza je odzvanjala hladnim glasom. Visoka gorostasna figura pratila je svoj glas brzo se krečući iz smjera nadzorne kolibe na sredini krova.

"Dođi", izgovori najhladnijim i najmirnijim glasom, pogledom tražeći Sonyne oči. Susrele su se na trenutak u prešutnom razumijevanju.

Visoka prilika nalazila se nekoliko metara od helikoptera i sigurnim hodom smanjivala distancu.

Iskoči na beton. Kiša po podlozi stvarala je privid futurističkog apstraktnog ogledala. Vrhovi okolnih zgrada očitavali su se u podlozi. Tisuću svjetala reflektiralo se od površine. I tisuće kapi kiše upamtilo je trenutak, zastajući na tijelu kojeg je Blofan brzim direktom pospremio na pod.

"Idemo", Sony je zakoračila ispred njega. lijevom mu rukom dodajući mantil, dok je desnom pospremila automatski pištolj u futrolu na pojasu.

Pustio ju je da se udalji. Dugi mantil osebujnog zaštitnog materijala lateksa i kože pripije mu se uz tijelo. Promatrao je kapi kiše kako se odbijaju od mantila. Izvuće poluautomatski pištolj i zagleda se u zgradu u daljini na kojoj je velikim plavim neonskim slovima pisalo "Hawai". Uperi pištolj u natpis i opali nekoliko puta. Rafal skine gornji lijevi kut slova W i okrznu A sa desne strane.

"Tu je sve počelo; tu će i sve završiti!", pomisli sa prezirom, gotovo gađenjem...Uđe u zgradu.

Slijedeće minute, nekoliko dronova i droida na hoverboardovima dolete do terase i započnu skenirati područje. Velika ratna letjelica spusti se na terasu, na mjesto pored helikoptera. Sedam kiborga visine preko tri metra izađe iz letjelice.

"Kapetane, on će to raditi tako dugo dok ga ne neutraliziramo", glas kiborga odzvoni terasom, okrečući se prema drugome.

"Polako", odgovori drugi kiborg, prekoračivši čovjeka koji se polagano počeo pridizati u sjedeći položaj. "Polako...kad iz Hawai-a izdaju naređenje, sravnit ćemo i njega i cijelu ovu zgradu sa zemljom... Nikakav tajno policijski imunitet neće ga spasiti!"

"Treba li nam rat sa tajnom policijom?", upita treći kiborg u pozadini.

"To će odlučiti odbor", odgovori kapetan. "Do tada, neka vježba gađanje...možda će mu slijedeće biti zadnje---"

Uđu u letjelicu koja se nekoliko sekundi kasnije udalji prema matičnoj zgradi. Velika holo zraka sa Hawai logom na tren obasja terasu. Nakon toga, terasa zapadne u mrak kojega je ispunjavala jedino krupna, dosadna kiša.

Oznake: vrlovrlinovisvijet, metafizički roman, Dalibor Mladenović, Astralni Blagoslov, Mobiusova ravnina, Prelazeći Rubikon

"Moderni rat protiv moderne metropolitanske države, može jedino biti vođen u paklu " - Nick Land ("Kant, Capital, and the Prohibition of Incest")

* * *


Nije ni malo dvojio u viziju dok je promatrao sivo nebo, šireći ruke da bi što bolje upio plazmatski naboj koji se kretao sa istoka. Atmosfera je bila fantastična. Osjeti punjenje dok mu se nekoliko munja poigravalo površinom tijela. Ispruži lijevu ruku i promotri munju koja se izdvojila iz nexusa i počela se kretati prema ramenu, granama dodirujući kožu, noseći mu poruke Atmosfere. Osjetio je svaki dah Atmosfere, svaki val sivila koji se u nijansama razdvajao u frekventivnom spektru, istovremeno napajajući energijom denzitete i korjene Stabla Života. Šireći ruke, lagano podigne glavu prema Atmosferi i izdahne bijelu sferu. Promatrao je munje kako okružuju sferu. Zatvori oči i uđe u Fazu. Mentalna ravan poput ogromne datasfere rasprši se u beskonačnom moru arhetipova. Stvori na glavi krunu i dozove Aon, pazeći da valovi Emanacije ne naruše spokoj mentalne ravni. Eoni sjedoše na krunu i naprave krug. Sedam arhetipova zabljesne dok se Aon iz središta kruga povezivao sa Eonima, bezgraničnim zrakama u rapsodiji svjetlosti i radijantne eufonije. Maknu pozornost od Aona i pogleda munje kako stvaraju kupolu oko njega. Svaka grana dodirnu krak krune, ekspandirajući svjetlost i stapajući Eone u jedan jedini val ljubičasto plavog spektra isprepletenog milijunima zraka. Ispruži ruke i podigne dlanove, odašiljajući Myriade ergova prema piramidama: Pogleda lijevo. Pogleda desno. Sivi svod Atmosfere stopi se sa njime dok je promatrao piramide na lijevoj i desnoj strani rijeke vremena. Myriade u svom plesu pozdrave beskrajne vrtloge unutar rijeke koji su završavali manifestiranim zvijezdama koje su davale život milijardama galaksija kroz denzitete. Izađe iz mentalnog plana dok se kupola od munja jednostavno raspršila kroz beskraj, dajući prednost Myriadama koje su zasjale površinama piramida. Piktogram zablješti pored desnog oka. Iz vira rijeke izađe bijela zraka po kojoj se kretao balon. Zraka nekoliko puta dodirne Atmosferu a onda krenu prema njemu. Zaustavi se u visini čela, dok se balon ravnomjerno kretao duž zrake. Zraka se raširi i nestane. Balon ispred njega proširi se do pune veličine. "Jedan ili dva putnika?", pomisli u trenutku prije nego li se ovojnica rastvori i iz balona izađu dvije blješteće siluete. Znao je da Sibius Anari neće progovoriti prije nego li im se obrati. A jako je dobro znao i da će njihov dolazak dovući još jednu priliku u Atmosferu. Tri...dva...jedan...Površina rijeke uzburka se mameći mu osmijeh na lice. Biće izađe iz vode, pričeka atmosferski val i dolebdi do njih.

"Vodoribo", zlobni osmijeh nije silazio sa Henokovog lica, "gosti me upravo prekinuli u jutarnjoj fiskulturi... Da ih otjeramo ili da ih saslušamo?"

"Ah", lijeno uzvrati Vodoriba. "Ako su već imali volje savijati vrijeme i prostor i prolaziti kroz atome i antimateriju samo da bi tebe vidjeli, barem dočekaj goste kako dolikuje. Protokoli, ovo, ono..."

"Mah", makne pogled sa Vodoribe, dodajući osmijehu sarkazam, te se okrene prema Sirianima. "Momci, karte na stol..."

* * *

Zadubljen u misli, gotovo je zaboravio da treba izaći na slijedećoj stanici. Komešanje putnika navade ga da podigne pogled i poprati pojedince koji su kretali prema izlazu. Nije mu se žurilo. Imao je još pola minute do stanice. Lijeno je ustao, stavio knjigu u ruksak, uhvatio prečku i lagano krenuo prema vratima. Treperava svjetla u tramvaju ispreplitala su se sa redovima ljudi koji su zbijeni čekali svoj red da izađu iz putujuće konzerve. Neki od njih, zaokupljeni svojim mislima, proučavali su pod, drugi su promatrali one oko sebe, treći su nezainteresirano gledali kroz prozor; rijetki su pratili prolazne natpise. Svjetleća neonska slova repetativno su se izmjenjivala u loopu, gdje bi otprilike svaka pedeseta obavijest bila nastavljena prvom, tako da je sumnjao da je bilo tko normalan bio sposoban zadržati fokus na obavijestima duže od dvije-tri minute u komadu. Uznapredovali suton stapao se sa narančastim i plavim svjetlima koja su ulici davala pomalo futurističan štih. Zabaci ruksak na rame, pričeka da se promet rasčisti i prijeđe ulicu. Imao je vremena. U pedesetek minuta obići će nekoliko dućana, pozdraviti prijatelja na elektronskom odjelu San Marta, možda na kratko svratiti do obližnje knjižare i popiti u lokalu Starfit-a proteinski shake ili frape. Predvidljivih skoro sat vremena utrošenih na sitne ustupke samom sebi. Nije loše za završetak radnog tjedna i uvertiru u opuštene sate sa društvom. Ulazeći u San Mart, zastane na tren i uputi se do trafike po cigarete i najnoviji broj Viral magazina. Pogleda kroz izlog te naglo zastane.

U djeliću sekunde okrene se i potrči van iz centra te nastavi trčati po pločniku. Nakon petnaestak sekundi sustigne žensku priliku koju je bio ugledao kroz izlog.

"Pa kud si uranila?, upita zadihan, promatrajući atraktivnu žensku priliku koja mu se iskreno nasmije od uha do uha. Visoka brineta nekoliko ga je sekundi promatrala, osmijehom ističući dvije jamice na rubovima usana koje su ga tjerale do ljubavnog ludila.

"Odlučila sam malo uraniti", nastavila ga je blagonaklono, pomalo ispitivački promatrati, prekriživši ruke ispod grudi. Drugi indikator njegovog ljubavnog ludila. A znao je da zna. I znao je da ga time podjebava.

"Mislio sam obići par dućana i skočiti do Franka gore u odjel, ali, mogu uraniti i sa tobom. Ako želiš...", nesigurno je pogledao prema njoj, pokušavajući sakriti nesigurnost i nervozu.

"Ako hoćeš, idemo. Ako nećeš, obavi što imaš pa se tamo nađemo", osmijeh se stanjio ali oči su se i dalje smijale.

Podjebava ga. Podjebava ga. Nije ovo bio prijedlog. Ovo je bio test. Ma koji test. Ovo je bio jebeni ultimatum.
1. Glumi sebi
2. Pokušaj glumiti njoj...
U oba slučaja dođe ga na isto - glumiti sebi.

"Ma idem...", nasmije se, pokušavajući ostaviti "ajde ok" dojam u nepostojećoj "ili/ili" situaciji.

"Ajde kad sam te nagovorila", osmijeh se ponovno razvuće od uha do uha, "kad si već, ovako ´na prepad`, `nagovoren`", jamice su se isticale, ostavljajući ga u stanju slatke nelagode. Uhvati ga pod ruku i krenu prema In Bar-u.

Hodali su polagano, prebacujući nogu pred nogu toliko sporo, da mu se činilo da bi mogao napisati kratak esej između svakog koraka. Imao je 1000 tema u glavi sa kojima bi započeo razgovor. Trenutno mu niti jedna nije padala na pamet. Nije mogao odvagnuti da li je ovo iz njegove perspektive ugodna ili neugodna šutnja. Pogledao ju je netremice. Izgledala je smireno. Znači, ugodna šutnja. A opet...

Pokuša prekinuti šutnju. Bezuspješno. Ništa nije izlazilo iz njega. U njezinoj blizini osjećao se malim; nebitnim. Sve što bi rekao, zvučalo je kao da govori netko drugi. Kad bi pokušao ostaviti dojam na nju, sam bi sebi ispadao glup. Kad bi pokušao biti bezobrazno realan, sam bi sebi ispadao običan, profan, vulgaran i bez takta. Nije znao u kolikoj se mjeri njegovi utisci preklapaju sa njenim dojmovima a u kolikoj mjeri se poklapaju sa njegovim vlastitim frustracijama i nesigurnošću. Volio ju je. Njegovi vršnjaci i kasnija generacija koja je već stasala vole koristiti neutralni i distinktni izraz "sviđati se". Ne, sve su to konvencijska sranja unutar društvenih mediokriteta, da se jasni osjećaji stave u drugi plan. Između "sviđanja" i zaljubljenosti postoji ogromna razlika. Sviđati se nekome može bilo što, sa uključenim minimumom osjetilne percepcije; no biti zaljubljen uključuje najiskrenije, najdublje i najskrivenije osjećaje. Zato smo krhki, zato smo slabi, zato smo nesigurni, zato upadamo u kojekakve situacije gdje stpljenje, razumijevanju i tolerancija često postanu glavni imperativi iskušenja. Fatalizam postaje instrument propitkivanja sebe, a mistični aspekti sredstva traženja odgovora.

Zastanu na raskršću. Široka avenija pred njima otvarala se u oba smjera. Veliki park s desne strane sa drvoredom jasena i livadom u daljini bio je omiljeno mjesto okupljanja kvartovskih porodica subotom i nedjeljom, gdje bi sve klupice u aleji i po livadi bile zauzete hordama piknik posjetitelja. Ovdje su vladale još uvijek nekakve porodične tradicionalne vrijednosti kakvih nije bilo u ostatku grada, vjerojatno ni u većem dijelu države. Možda zbog gomile doseljenika iz drugih zemalja koji su sa sobom donijeli onaj tradicionalni štih porodičnog zajedništva "u dobru i u zlu", pa je iz tog rakursa sve djelovalo kao mala društvena idila užih i širih familijarnih okupljanja, za koje bi mnogi partijarharni politički konzervativci desničari dali i lijevu i desnu ruku u vatru da zgrnu političke poene na stabilnoj porodici kao stupu društva i zajednice.

Kroz uličnu rasvjetu nazirao je konture sivih oblaka koji su na noćnom nebu oslikavali siluete u grotesknoj igri svjetla i sjene, crnila i sivila. Zrak je počeo mirisati na kišu. Jesenja svježina kasnog listopada. Uživao je u svakom danu omiljenog godišnjeg doba. Ono što je drugima bilo depresivno kod jeseni, njega je ispunjavalo. Pogleda prema njoj. Odlučio je prekinuti tišinu. Svu energiju kreativnog uloži u slavobitnu misao koja se polako ali sugurno počne formirati u riječi. A riječi u rečenicu. Antologijsku rečenicu.

"Izgleda da će kiša", bilo je sve što je izašlo iz njega, udaljeno, nedefinirano i distancirano.

"Ha?", zbunjeno ga pogleda a zatim pogleda prema nebu. "Mogla bi pasti..."

Debilu. Autosaboteru. Kukavico. Pičko.

"Jesi gladna možda", ostane iznenađen izrečenim. Odkud sad to? O tome nije razmišljao. Nije vagao. Riječi prije misli? Ili nije bio ni svjestan vlastitih misli?

"Upravo sam na to pomislila sekundu prije nego si me pitao", pritisnu mu ruku jače uz sebe.

Šutke prehodaju 40 metara i uđu u najbolju kvartovsku pečenjaru. Putem mu pogled skrenu na drugu stranu ulice. Djeca u parku spuštala su se sa ogromnog tobogana. Dvije majke, možda dadilje, ugodno su čarljale dok su promatrale djecu na njihaljkama. Jedno dijete zastane sa igrom u pijesku i počne negodovati na riječi neke žene, vjerojatno majke koja je željela otići kući. U jednom trenu, dijete ga pogleda. Leon jedva primjetno mahne slobodnom rukom. Već slijedećeg trena žena uhvati dijete za ruku, objašnjavajuću mu vjerojatno koliko je kasno te da će se sutra vratiti na igralište. Pretpostavljao je da za petnaestak minuta na igralištu više neće biti žive duše.

Uđu u Grill Hub. Promatrao ju je kako naručuje dupli hamburger i kolu. Njemu je bio dovoljan samo hot dog i mala porcija fritesa. Uzeli su za van. Taman dok je pružio karticu na kasi i rekao joj "na mene je" zazvoni mobitel.

"Alo?", reče, istovremeno uzimajući karticu od konobara.

"U In-u sam", začuje Simonov glas. "Sjeo sam u prvi separe do prozora. Sana bi trebala doći svaki čas"

"Tu je Sana". Pogleda Sanu koja mu sekundu prije pošalje upit glavom. "Simon je"

"Za pet minuta smo tamo", reče mu, prinoseći slamku usnama. Promatrao ju je kako povlaći duuuuuugi gutljaj kole.

"Pa gdje ste se uspjeli slučajno sudariti, vraže nestašni", Simonov smijeh sa druge strane ispunjavao ga je tihim ponosom. Ponosom one vrste: nemam neka muda, stid mi nije slabija strana, trčim maraton za ženama ali nekako se uvijek provućem do cilja.

"Znaš što se kaže za slučajnosti.... Vjerujem u njih, ali im ne vjerujem", nasmije se, trudeći se okretanjem glave sakriti dojmove od Saninog pogleda.

"Pretpostavljam da ti je već rekla da odlazi u Boston na specijalizaciju u ponedjeljak. Htjela nas je sve za stolom da nam to saopći kao društvu. Neće je biti pola godine ovdje. Do svibnja."

Pogleda Sanu. Trudio se da mu ton glasa ne podrhtava; da ostane ravnomjeran, prepoznatljiv.

"Nije", reče, trudeći se zadržati pogled što duže na sjajnoj reklami grilla iza konobara i kase. "Vidimo se za koji minut", reče i prekine vezu.

"Koji sam ja idiot", pomisli.


* * *

"Ubrzaj", stajao je nagnut nad Tronom, dok je kobaltno plava svjetlost savijala Siriansko Jaje.

"Ovojnica nije predviđena za tu frekvenciju. Multiverzum bi se mogao oštetiti na rubnim točkama", svjetlosno biće lebdjelo je glavom okrenutom prema njemu i tijelom okrenutim prema ovojnici Jajeta, gdje je završavao dugi radijantni plašt. Rub plašta dodirivao je ovojnicu stvarajući sitne bljeskove elektriciteta.

"Ubrzaj, tako ti svega...", ogromna lavlja griva nadvije se nad biće. "Čekaju nas u Pojasu. Cijela armada čeka MENE", gotovo radosno zacvrkuta, što je značilo grmljavinu od koje je zadrhtalo korjenje StabloJame kroz koju su prolazili. Izletješe iz krošnje brzinom koja bi se oku naviknutom na atmosferske promjene, mogla činiti kao lom svjetlosti kroz kapi rose na vlažnom listu.

"Ušli smo u materiju", Laaat odasla misao sa kojom sve prisutne siluete u nanosekundi počnu korespondirati. Dlakave uši uhvatile su impuls, ali na žalost sve se odigralo prebrzo za mentalan prijevod.

"Reci svojima da to ne rade više", obrati se biću pored sebe. "Ili neka uspore misao..."

"U redu", biće ga pogleda i taj tren, Henok postade svjestan situacije. Nije on njima naređivao. On je prema njima bio dijete kojeg strpljivi roditelji puštaju da ima privid kontrole. Oni su bili njegovi mentori; njegova pokretačka Sila.

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe, vrlovrlinovisvijet, Dalibor Mladenović

Kataklizma odnese milijardu života u jednoj noći.

Predrasude unište milijardu života tokom evolucije.

Vrata Oriona i dalje su čekala spremna da prime nove Adepte.

Kroz točku singularnosti letjelice su se probijale eonima i
mijenjale ustroj svemira nekoliko puta u sekundi.

Sve to, misao nije mogla pohvatati. Sve to, svijest nije
mogla pojmiti.

Na rubovima Univerzuma Stvoritelji postaviše na stotinu
Arhitekata, čija svjetlosna tijela počeše presti Mrežu
Života.

Linije struna na rubnim dijelovima Univerzuma
očitavale su proboj eufonije koja ispuni cijelu kozmičku
skalu.

Na koloniji Zeta 2 pojavnost kao takva nije postojala.
Lyreani postanu Thetani, materiju zamijeni plinovito stanje
koje se počelo sagorijevanjem atmosfere pretvarati u eter.

Jaki miris ozona nakon entropije ispuni cijelu Prazninu.

Stara Božanstva ustupila su mjesto novima.

Svijet pojavnosti posta svijet ideja i piktograma.

Kada bi piktogram postao arhetipom, Arhitekti bi isti tren
formirali novu plinovitu Nebulu.

Kada bi se arhetip razgradio u niz simbola, plinovite komete
i plinovite planete nicale bi diljem Svemira.

Unutar mozaika bi stvoren Kosmos, hladna crna masa kojoj
Arhitekti dadu protežnost, volumen i moć stvaranja.

I bi stvoren Kaos.

Antimaterija pokrene proces nekonsolidacije koji načelom
paradoksa suzbije entropiju i zarobi je u Nexus Kaosa.

Nova Božanstva, prolazeći točkom singularnosti, uđu u Nexus
i zamoliše Arhitekte za svjetlosni imput.

Radijantna svjetlost obasja Svemir dok se Nexus poput
ljušture rastvarao i svjetlost, koja kao da je probila ljusku
jajeta, izbaci novo sjeme života u Kaos.

Zraka svjetlosti prođe kroz Kaos i pređe u nepoznato, dok su
Arhitekti i Nova Božanstva promatrali novu paradigmu
stvaranja.

Zbunjenost je najbliže stanje koje može objasniti njihovo
reagiranje na novu enigmu.

Svi poznati protokoli stvaranja bijahu zaobiđeni.

Događalo se nešto novo i nepredvidljivo.

Kroz Vratnice Oriona na milijarde letjelica dođe u
milisekundi do granica Kaosa.

Iza Kaosa postojao je još jedan Svemir; tih, miran i
prijeteći.

Stajao je postojan iza ruba Univerzuma. Zadnja Piramida
Geneze više nije bila granica postojećega.

Visoka bijela solarna bića izađu iz letjelica i zastanu kod Piramide, taman da posvjedoće njezinu otvaranju.

Vratnice piramide podigoše se do pola njezine visine a na pragu se pojavi ogromna tamno smeđa pojava enormno velike grive koja je gorjela prodornim zlatnim plamenom.

U lijevoj ruci bijaše štit. U desnoj ruci bijaše mač.

Vidjevši simbol na štitu, solarna bića, Arhitekti i Kreatori
usmjeriše svoju svijest prema stanju zbunjenosti i potpune nemoći.

"Henok", jedna jedina misao od svih njih odzvoni Univerzumom.

Biće podigne glavu. U očima mu se naziralo stanje koje bi vrlo lako mogli prevesti kao čisto zadovoljstvo, isprekidano linijama podsmijeha.

Biće zakoraći Univerzumom i zaustavi se ispred prvih linija
solarnih bića. Malo stvorenje slično jegulji vrzmalo mu se oko nogu.

"Vodoriba", druga zajednička misao od sviju ispuni Univerzum.

Biće pogleda cijelu nepreglednu prvu liniju solarnih bića, u čas bi svjesno i Arhitekata...i Kreatora...i Novih Božanstava...

Usta ogromnog bića razvukoše se u nešto što bi mogli protumačiti kao prezriv osmijeh.

Sibius Anari, poznatiji kao Sirius A solarna bića, odmahnu glavama u nedoumici.

Biće ih zadovoljno još jednom prijeđe pogledom, još jednom bi svjestan Arhitekata, Kreatora i Novih Božanstava...I reče glasom koji pogodi Univerzum poput najjačeg zemljotresa izvan poznate rihterove skale:

"Šta je pičke? Novi svemir? Hoćete kurac. Donosim vam Scorpio Konstelaciju, Svemir iza Svemira, da sa Škorpionom izravnamo račune jednom za svagda!"

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe